U pustinji nadomak Europe niču dva čudesna velegrada. Zašto surovi diktatori odjednom troše milijarde na bajkovite projekte
Nastaju novi oblici diktatura s novim strategijama za kontrolu građana
Kao što je Telegram već nekoliko puta pisao, u regiji između rijeke Nil i Perzijskog zaljeva upravo traje izgradnja dvaju fantastičnih gradova. Prvi stanovnici već su se počeli useljavati u novu administrativnu prijestolnicu Egipta, koju ta sjevernoafrička država podiže gotovo čitavo desetljeće. Još uvijek neimenovani grad može se pohvaliti monumentalnim građevinama, uključujući najveću koptsku crkvu u regiji, najveću džamiju u zemlji i divovske zgrade inspirirane egipatskom predislamskom arhitekturom u kojima će se smjestiti ministarstva i državne službe.
Saudijska Arabija krenula je nešto drugačijim putem, uloživši ogromna sredstva u daleko manje konvencionalan novi grad. Nejasno je hoće li futuristička megastruktura u pustinji, nazvana The Line (Linija), ikada biti izgrađena, ali sama najava podizanja linearnog grada već je razbuktala maštu ljudi diljem svijeta. Neviđeno ambiciozni projekt saudijskih vladara za neke je hvalevrijedan pokušaj drastičnog zaokreta u smjeru suprotnom od onog kojim je dosad išla ultrakonzervativna arapska monarhija. Za druge, to je megalomanski pokušaj odvraćanja pažnje svijeta od brutalne autokracije koja tiranizira stanovništvo Saudijske Arabije.
Dva futuristička grada otkrivaju dvije vrlo različite strategije kojima autokracije pokušavaju učvrstiti svoj legitimitet u 21. stoljeću, navodi se u analizi tih projekata koju je proveo Jan-Werner Müller, profesor političkih znanosti na prestižnom sveučilištu Princeton, objavljenoj u magazinu Foreign Policy. Egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi, despot-tehnokrat starog stila, obećava modernizaciju na isti način na koji su to činili mnogi birokratsko-autoritarni režimi u 20. stoljeću. Nasuprot tome, saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman ne samo da promiče neku vrstu znanstveno-fantastične fantazije, već i vješto manipulira kozmopolitskim senzibilitetima zapadnjaka dok nastoji rebrendirati svoj režim.
Što želi postići egipatska vlast?
Al-Sisijeva vlada pokazala se daleko represivnijom od Mubarakova režima koji je zamijenila nakon propasti Arapskog proljeća. Egipatski predsjednik nastoji priskrbiti legitimitet svojem režimu ne samo održavanjem reda, nego i modernizacijom te poboljšanjem uvjeta života siromašnih građana. Zbog toga podiže niz novih gradova kao što je New El-Alamein na obali Sredozemnog mora, u očitom nastojanju da privuče bogate turiste.
Službeno opravdanje za izgradnju neimenovane nove prijestolnice, koja će opasno zaduženu zemlju koštati 59 milijardi dolara, jest potreba da se rastereti Kairo, jedan od najzagađenijih i najzagušenijih gradova na svijetu. Naravno, projekt ima i političku svrhu: poput Naypyidawa, glavnog grada koji je stvorila vojna hunta u Mianmaru, nova prijestolnica nalazi se na sigurnoj udaljenosti od neposlušnih urbanih masa u gusto naseljenoj delti Nila.
Novi grad, izgrađen pedesetak kilometara istočno od Kaira, odlikuje se vrlo osebujnom estetikom. Prostire se u pustinjskoj ravnici Sahare, s neboderima, trgovačkim centrima i golemim takozvanim stambenim kompleksima – zapravo zatvorenim zajednicama – a sve ih dijeli veliki prostor. Unatoč nedostatku zelenila i poteškoćama s pristupom vodi, mnoge od tih zajednica imaju imena kao što su “Palm Hills” ili “Botanica”. U grad se također nalazi središnja poslovna četvrt koju su izgradili kineski inženjeri.
Nova sorta autoritarnih režima
Sisijev pristup tehnokraciji počiva na leđima vojske, koja koristi priliku i grabi sve veće udjele u gospodarstvu. Vojni proračun je obavijen velom tajne; vojna poduzeća koja se bave svime od proizvodnje cementa do prehrambenih proizvoda ostaju nerevidirana i neoporezovana. Regruti služe kao jeftina radna snaga, pa se taj model opisuje kao ‘vojsku koja ima državu’ (a ne obratno, što bi bilo normalno).
Ipak, iako birokratski autoritarizam nije mrtav, ne može se reći da je takav sustav vlasti glavni trend u nedemokratskim dijelovima planete. Svijet se ipak udaljava od otvoreno represivnih režima kao što je Sisijev, koji se ne obaziru na kritike zbog kršenja ljudskih prava. Znanstvenici koji proučavaju autokratske sustave, Sergej Guriev i Daniel Treisman, takve režime nazivaju “diktaturama straha”. Umjesto njih, vidimo sve više “spin diktatura” ili autokracija koje vješto manipuliraju javnim mnijenjem u zemlji i inozemstvu kako bi izgledale otvoreno i moderne.
Represiju takvi režimi drže u rezervi: kao što je pokazao ruski predsjednik Vladimir Putin, svaki autokrat koji želi da ga Zapad prizna za demokratskog vođu lako se može prestati pretvarati pa jednostavno zatvoriti sve preostale oporbene medije i kritičare. Ipak, Guriev i Treisman empirijski su pokazali da današnji autoritarci općenito koriste manje nasilja; odnosno da je postignut pomak od vladanja pomoću terora prema vladanju zahvaljujući odnosima s javnošću.
Bin Salmanova vizija
Mohammed bin Salman, glavni promotor The Linea, očito shvaća da mu očajnički treba bolji PR. Na međunarodnoj razini njegovo ime ostaje povezano s imenom Jamala Khashoggija, novinara i disidenta koji je ubijen i raskomadan u saudijskom konzulatu u Istanbulu 2018. Kako bi promijenio imidž Saudijske Arabije, Mohammed bin Salman otišao je dalje od konvencionalnih obećanja o modernizaciji svoje zemlje od vrha prema dnu.
Njegov plan gospodarskih reformi, “Vizija 2030”, obuhvaća projekte koji se kreću od luksuznog turizma do ulaganja u zelenu energiju i sport. Ove promjene zahtijevaju da Saudijci steknu nove vještine, što je jedan od razloga zbog kojih režim uvozi zapadnu radnu snagu za izgradnju filmske industrije, kao i za dovođenje mladih ljudi potrebnih da se poveća bazen saudijske radne snage. Poanta nije samo rebrendiranje zemlje, nego temeljita promjena duha nacije, uz gradnju megaprojekata koji bi trebali potaknuti ponos saudijskih građana.
Ekološki prihvatljiv megalopolis
Najnevjerojatniji od tih projekata je The Line, linearni grad koji bi trebao biti dugačak oko 170 kilometara, s paralelnim neboderima visokim 500 metara i širokim 200 metara. Sve je to dio plana za razvoj “Neoma”, nove regije na sjeverozapadu zemlje, vrijednog 500 milijardi dolara. Za razliku od konvencionalnih gradova, Liniju se promovira kao ekološki prihvatljivi megapolis. Zahvaljujući izduženom tlocrtu sa zrcalima okrenutim prema pustinji, navodno će imati minimalan utjecaj na okoliš. Osim toga, u gradu neće biti automobila niti bilo kakve emisije ugljika, budući da će ispod njega prometovati podzemni brzi vlak.
Sudeći prema saudijskoj izložbi postavljenoj 2023. godine u Veneciji., The Line će biti postavljen na konceptu koji Mohammed bin Salman opisuje kao “unaprjeđenje načina ljudskog življenja”. Izložba visoke tehnologije pod nazivom “Urbanizam nulte gravitacije” predstavila je prijedloge poznatih arhitekata za dizajne te megastrukture, od Davida Adjayea do Coop Himmelb(l)aua, austrijske tvrtke koja je projektirala Europsku središnju banku u Frankfurtu.
Linearni grada nije nova ideja
Ideja o linearnom gradu nije nova. Španjolski inženjer Arturo Soria y Mata uveo je taj koncept 1880-ih kada je zamislio grad izgrađen uz tramvajsku liniju koja bi skratila vrijeme putovanja na posao i popravila zdravstveno stanje te kvalitetu života građana. Početkom 20. stoljeća, vizionarski američki urbani dizajner Edgar Chambless maštao je o linearnom dizajnu gradova po cijelim Sjedinjenim Državama.
Prijedlozi gradnje linearnih gradova također su se javljali u Sovjetskom Savezu. Konačno, još su sredinom 1960-ih vodeći američki arhitekti Peter Eisenman i Michael Graves nacrtali linearni grad koji bi povezivao Boston i Washington. Nijedan od tih projekata nije realiziran. Perspektive koje su nudili bile su privlačne: učinkovit prijevoz i mogućnost jednostavnog povećavanja grada kada to zatreba bez opasnosti koje donosi nekontrolirano širenja.
Ali upravo kako bi se spriječilo širenje, linearni gradovi zahtijevaju iznimne razine kontrole, koja vjerojatno ne bi bila ugodna njihovim stanovnicima iz demokratskih država. Usprkos tome, raskošno opremljene knjige o The Lineu dostupne na venecijanskoj izložbi sugeriraju kako autori SF grada očekuju da će velik dio njegovih stanovnika biti kreativni tipovi iz inozemstva. Linija, tvrdi jedna od tih knjiga, nastoji privući “slobodne mislioce” u svoj “bezbrižni otvoreni urbani prostor”. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Mohammed bin Salman riješiti taj paradoks. Naravno, pod uvjetom da njegov projekt ikada bude završen.
Megalomanski projekt u problemima
U posljednjem tekstu o megaprojektu u saudijskoj pustinji Telegram je spomenuo kako su saudijske vlasti objavile da će potražiti vanjske investitore spremne podijeliti golemi financijski teret bin Salmanove vizije. Kako je jučer objavio Business Insider, dužnosnici koji rade na projektu Neom prošlog su tjedna obišli Peking, Šangaj i Hong Kong kako bi predstavili projekt kineskim investitorima.
Leonard Chan, predsjednik Udruge za razvoj inovativne tehnologije Hong Konga, izjavio je za AFP da su reakcije lokalnih biznismena okupljenih na gala primanju bile “uglavnom neutralne”. “Što se tiče mene, posjetit ću ga turistički, ali neću tamo živjeti. Previše podsjeća na nešto iz SimCityja”, dodao je za AFP, referirajući se na popularnu seriju kompjuterskih igara u kojima igrači podižu gradove i njima upravljaju.
Dužnosnici Neoma nisu komentirali nedavna izvješća prema kojima su planovi za podizanje velegrada u pustinji drastično srezani. Ranije ovog mjeseca Bloomberg je izvijestio da je Saudijska Arabija smanjila procjenu broja budućih stanovnika koji će živjeti u Liniji do 2030. godine, s 1,5 milijuna na manje od 300.000. Usprkos tome, Tarek Qaddumi, izvršni direktor Neoma, inzistira da će cilj od devet milijuna stanovnika biti postignut, prenosi AFP.