Zanimljive stvari, koje su mnoge analitičare i političare ostavile u čudu, događaju se na političkoj sceni Srbije. A teško da bi mogle biti isključivo vezane rezultate izbora, na kojima je Aleksandar Vučić premoćno pobijedio za mjesto predsjednika, ali čija je partija doživjela značajan pad na parlamentarnim izborima i najlošiji rezultat na izborima u Beogradu, oko kojih sad postoji nekoliko scenarija. No, niti jedan ne objašnjava naglo zatopljavanje odnosa između Vučića i Dragana Đilasa, bivšeg gradonačelnika Beograda i čelnika Demokratske stranke, a danas ključnog lidera opozicije.
Naime, Vučić je posljednjih godina Đilasa pretvorio u arhineprijatelja, u nekoga tko je bio glavni krivac za sve loše u zemlji, stalna meta tabloida i do te mjere pred organiziranom hajkom, da su ga huligani vrijeđali s vrhova zgrada u kvartu u kojem živi, a ovaj kroz suze rekao Vučiću da mu taj napad na dom i djecu neće oprostiti. Da bi sve to nestalo kao rukom odneseno u izbornoj noći.
Iznenađujući govori i potezi poslije izbora
Umjesto da slavi uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izborima, jer je bez obzira na značajan pad s Dačićevim SPS-om koji mu je riješio pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora izbjegavanjem da se kandidira, mogao formirati komotnu većinu, Vučić je govorio o onima koji iskorištavaju proruske sentimente i neodgovorni su prema državi. Zaključivši usput kako su zbog takvog ambijenta najvišu cijenu platili njegov SNS i Đilasova koalicija. Sve uz zaključak o skretanju Srbije udesno.
Potom je sam Đilas šokirao cjelokupnu opozicijsku javnost i partnere, pozivom Aleksandru Vučiću na razgovor oko ponavljanja izbora u Beogradu. No, nešto u toj računici ne štima. Iako je izvjesno da su vladajući naštimali rezultate izbora i da su Gradsko izborno povjerenstvo, ali i Upravni sud usvojili primjedbe za tek šest izbornih mjesta na kojima će se izbori ponoviti, zbog čega je teško, iako ne i nemoguće, očekivati da će lista Borisa Tadića prijeći prag i promijeniti ishod, po važećim rezultatima, SNS opet ima većinu s Dačićevim socijalistima. Tanku, ali je ima. Što znači da se ne radi o nikakvoj pat-poziciji kakvom je predstavlja Dragan Đilas, tim prije što se dijelovi opozicije poput Zavetnika praktično nude Vučiću.
Vučićev zaokret
Objašnjenje Vučićevog prihvaćanja poziva i kasnije samog susreta dvojice stranačkih čelnika u zgradi predsjedništva, što je također indikativno, može biti samo u tome da Vučić razmišlja o tome ili je već donio odluku, da prekine suradnju sa socijalistima. Strah od toga da će mu oni biti nelojalni partneri jednako je realan koliko i njegov kopernikanski obrat i naglo pronađena želja za demokratizacijom političkog života i uvažavanjem političkih protivnika.
Stoga kao jedino objašnjenje ovog zaokreta ostaje definitivno okretanje leđa Rusiji i usklađivanje vanjske politike Srbije s politikom Europske unije. Da to Europa očekuje, nema nikakve sumnje, jednako kao što nije slučajno da su proteklog tjedna Beograd službeno posjetili Visoki predstavnik u BiH, Christian Schmidt, kojega ni Dodik, ni Rusija ne priznaju, a potom i sam Milorad Dodik. Što god mediji i sami akteri izvještavali s tih sastanaka, a govore različite stvari, činjenica da su se oni dogodili je znakovita.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Okolnosti oslanjanje na Rusiju učinile nemogućim
Sve ovo vraća nas na doba nastanka Srpske napredne stranke i promjenu retorike njenih čelnih ljudi te ne javnu tajnu da je njihov dolazak na vlast i autokraciju koju su uspostavili zapadna diplomacija podržavala sve ove godine. Očekujući valjda priznanje Kosova i odustajanje od destabilizacije Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ni jedna od te tri stvari se, kao što znamo, nije dogodila, dijelom zbog toga što se bivši radikali zapravo nisu ideološki promijenili, dijelom zbog toga što je zapadna diplomacija potpuno izgubila fokus s ovih prostora, a dijelom i zato što bi to bilo otvoreno suprotstavljanje uvjerljivom većinskom mišljenju u Srbiji.
Okolnosti su se, međutim, napadom Rusije na Ukrajinu i njenom posljedičnom apsolutnom izolacijom u Europi, posve promijenile. I svakom iole razumnom, pa i samom Vučiću je jasno da je oslanjanje na izoliranu Rusiju postalo realno nemoguće. Jednako kao što je očito da će Europska unija konačno ponuditi stvarnu europsku perspektivu zemljama u regiji. No, da bi se na tom istinskom europskom putu našla i Srbija potrebno je da konačno usvoji ono što se od Vučića godinama očekuje.
Zašto je Vučiću potreban Đilas?
No, tu postoji jedan ozbiljan problem, za kojeg Vučićeva vlast nije isključivi krivac, ali jeste posredni. Društvo u Srbiji je već stoljeće i pol, otkad postoji nekakva forma države, duboko podijeljeno između zapada i Rusije, iako je gotovo kompletna intelektualna elita školovana na zapadu. O tome su odlične knjige napisale povjesničarka Latinka Perović u svojim knjigama Dominantna i neželjena elita te Ruske ideje i srpske replike te Branka Prpa u Srpski intelektualci i Jugoslavija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sada je pak situacija otklizala još i dalje prema nekritičkoj rusofiliji, koja je i značajno utjecala na dobar rezultat Ivice Dačića i SPS-a na izborima. Drugim riječima, ako se zaista odluči na definitivni raskid veza s Rusijom i na prestanak destruktivne politike u regiji, a kao real-političaru mu mora biti jasno mu je da je to jedina opcija, Vučić će se izravno suprotstaviti dominantnom političkom raspoloženju u zemlji. Koalicija sa SPS-om je u tim okolnostima nemoguća. Što znači da mu je potreban Đilas. Njegov motiv je tu potpuno jasan, no Đilasov još uvijek nije, osim ako on nema neke informacije koje nedostaju široj javnosti.
Nije stoga nemoguća do skora nezamisliva koalicija između njih dvojice, što još uvijek ne mora tako završiti, isključi li Vučić real-politiku iz računice i odluči li se na definitivnu izolaciju zemlje. Iako se ovaj prvi scenarij čini izglednijim, nikada ne treba podcijeniti autodestruktivni potencijal politike u Srbiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Srbiji upravo gledamo veliki politički zaokret: okreće li Vučić leđa Rusiji?
Ako se to dogodi Vučić će se izravno suprotstaviti dominantnom političkom raspoloženju u zemlji
Okolnosti su se napadom Rusije na Ukrajinu i njenom posljedičnom apsolutnom izolacijom u Europi, posve promijenile. I svakom iole razumnom, pa i samom Vučiću je jasno da je oslanjanje na izoliranu Rusiju postalo realno nemoguće. Jednako kao što je očito da će EU konačno ponuditi stvarnu europsku perspektivu zemljama u regiji
Zanimljive stvari, koje su mnoge analitičare i političare ostavile u čudu, događaju se na političkoj sceni Srbije. A teško da bi mogle biti isključivo vezane rezultate izbora, na kojima je Aleksandar Vučić premoćno pobijedio za mjesto predsjednika, ali čija je partija doživjela značajan pad na parlamentarnim izborima i najlošiji rezultat na izborima u Beogradu, oko kojih sad postoji nekoliko scenarija. No, niti jedan ne objašnjava naglo zatopljavanje odnosa između Vučića i Dragana Đilasa, bivšeg gradonačelnika Beograda i čelnika Demokratske stranke, a danas ključnog lidera opozicije.
Naime, Vučić je posljednjih godina Đilasa pretvorio u arhineprijatelja, u nekoga tko je bio glavni krivac za sve loše u zemlji, stalna meta tabloida i do te mjere pred organiziranom hajkom, da su ga huligani vrijeđali s vrhova zgrada u kvartu u kojem živi, a ovaj kroz suze rekao Vučiću da mu taj napad na dom i djecu neće oprostiti. Da bi sve to nestalo kao rukom odneseno u izbornoj noći.
Iznenađujući govori i potezi poslije izbora
Umjesto da slavi uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izborima, jer je bez obzira na značajan pad s Dačićevim SPS-om koji mu je riješio pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora izbjegavanjem da se kandidira, mogao formirati komotnu većinu, Vučić je govorio o onima koji iskorištavaju proruske sentimente i neodgovorni su prema državi. Zaključivši usput kako su zbog takvog ambijenta najvišu cijenu platili njegov SNS i Đilasova koalicija. Sve uz zaključak o skretanju Srbije udesno.
Potom je sam Đilas šokirao cjelokupnu opozicijsku javnost i partnere, pozivom Aleksandru Vučiću na razgovor oko ponavljanja izbora u Beogradu. No, nešto u toj računici ne štima. Iako je izvjesno da su vladajući naštimali rezultate izbora i da su Gradsko izborno povjerenstvo, ali i Upravni sud usvojili primjedbe za tek šest izbornih mjesta na kojima će se izbori ponoviti, zbog čega je teško, iako ne i nemoguće, očekivati da će lista Borisa Tadića prijeći prag i promijeniti ishod, po važećim rezultatima, SNS opet ima većinu s Dačićevim socijalistima. Tanku, ali je ima. Što znači da se ne radi o nikakvoj pat-poziciji kakvom je predstavlja Dragan Đilas, tim prije što se dijelovi opozicije poput Zavetnika praktično nude Vučiću.
Vučićev zaokret
Objašnjenje Vučićevog prihvaćanja poziva i kasnije samog susreta dvojice stranačkih čelnika u zgradi predsjedništva, što je također indikativno, može biti samo u tome da Vučić razmišlja o tome ili je već donio odluku, da prekine suradnju sa socijalistima. Strah od toga da će mu oni biti nelojalni partneri jednako je realan koliko i njegov kopernikanski obrat i naglo pronađena želja za demokratizacijom političkog života i uvažavanjem političkih protivnika.
Stoga kao jedino objašnjenje ovog zaokreta ostaje definitivno okretanje leđa Rusiji i usklađivanje vanjske politike Srbije s politikom Europske unije. Da to Europa očekuje, nema nikakve sumnje, jednako kao što nije slučajno da su proteklog tjedna Beograd službeno posjetili Visoki predstavnik u BiH, Christian Schmidt, kojega ni Dodik, ni Rusija ne priznaju, a potom i sam Milorad Dodik. Što god mediji i sami akteri izvještavali s tih sastanaka, a govore različite stvari, činjenica da su se oni dogodili je znakovita.
Okolnosti oslanjanje na Rusiju učinile nemogućim
Sve ovo vraća nas na doba nastanka Srpske napredne stranke i promjenu retorike njenih čelnih ljudi te ne javnu tajnu da je njihov dolazak na vlast i autokraciju koju su uspostavili zapadna diplomacija podržavala sve ove godine. Očekujući valjda priznanje Kosova i odustajanje od destabilizacije Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ni jedna od te tri stvari se, kao što znamo, nije dogodila, dijelom zbog toga što se bivši radikali zapravo nisu ideološki promijenili, dijelom zbog toga što je zapadna diplomacija potpuno izgubila fokus s ovih prostora, a dijelom i zato što bi to bilo otvoreno suprotstavljanje uvjerljivom većinskom mišljenju u Srbiji.
Okolnosti su se, međutim, napadom Rusije na Ukrajinu i njenom posljedičnom apsolutnom izolacijom u Europi, posve promijenile. I svakom iole razumnom, pa i samom Vučiću je jasno da je oslanjanje na izoliranu Rusiju postalo realno nemoguće. Jednako kao što je očito da će Europska unija konačno ponuditi stvarnu europsku perspektivu zemljama u regiji. No, da bi se na tom istinskom europskom putu našla i Srbija potrebno je da konačno usvoji ono što se od Vučića godinama očekuje.
Zašto je Vučiću potreban Đilas?
No, tu postoji jedan ozbiljan problem, za kojeg Vučićeva vlast nije isključivi krivac, ali jeste posredni. Društvo u Srbiji je već stoljeće i pol, otkad postoji nekakva forma države, duboko podijeljeno između zapada i Rusije, iako je gotovo kompletna intelektualna elita školovana na zapadu. O tome su odlične knjige napisale povjesničarka Latinka Perović u svojim knjigama Dominantna i neželjena elita te Ruske ideje i srpske replike te Branka Prpa u Srpski intelektualci i Jugoslavija.
Sada je pak situacija otklizala još i dalje prema nekritičkoj rusofiliji, koja je i značajno utjecala na dobar rezultat Ivice Dačića i SPS-a na izborima. Drugim riječima, ako se zaista odluči na definitivni raskid veza s Rusijom i na prestanak destruktivne politike u regiji, a kao real-političaru mu mora biti jasno mu je da je to jedina opcija, Vučić će se izravno suprotstaviti dominantnom političkom raspoloženju u zemlji. Koalicija sa SPS-om je u tim okolnostima nemoguća. Što znači da mu je potreban Đilas. Njegov motiv je tu potpuno jasan, no Đilasov još uvijek nije, osim ako on nema neke informacije koje nedostaju široj javnosti.
Nije stoga nemoguća do skora nezamisliva koalicija između njih dvojice, što još uvijek ne mora tako završiti, isključi li Vučić real-politiku iz računice i odluči li se na definitivnu izolaciju zemlje. Iako se ovaj prvi scenarij čini izglednijim, nikada ne treba podcijeniti autodestruktivni potencijal politike u Srbiji.