TELEGRAM: Pa otkud vi tamo, među službama i karikama sustava?

IVANA BODROŽIĆ: Moj posljednji roman ”Sinovi, kćeri” bavi se u velikoj mjeri nasiljem nad ženama, točnije, nad ”ženskošću”, bavi se patrijarhatom. Radnja romana događa se u vrijeme ratifikacije Istanbulske konvencije, kada je nad određenim manjinama počinjeno veliko nasilje i izrečeno mnogo zlonamjernih laži od strane raznih udruga, stranaka i pojedinaca koji u našem društvu imaju politički legitimitet. U tom svjetlu, poziv na konferenciju nije me toliko začudio, no kada sam vidjela tko su sve ostali uzvanici, moram priznati da sam bila prilično iznenađena. Među njima su bili mnogi i mnoge predstavnice vlasti o kojima sam kritički pisala u kolumnama. Ali pretpostavila sam da i njima treba netko tko nije iz sustava, barem kao broš na reveru konferencije, budući da je konferencija organizirana tako da na njoj ne bude disonantnih glasova.

TELEGRAM: Što ste, dakle, došli reći ”sustavu”?

IVANA BODROŽIĆ: Iskreno, najviše me je zanimalo čuti što ima reći sustav. Zanimalo me je hoće li itko od odgovornih spomenuti uzroke nasilja nad ženama, općeprihvaćeni patrijarhat koji, pod krinkom očuvanja ”naše tradicije” i pod pokroviteljstvom sustava, žene otvoreno tretira kao drugotne. Hoće li itko spomenuti suštinu problema i barem se dotaknuti neprihvatljivih pojava – rektora seksista, župana nasilnika, predsjednika šovinista, korumpiranih sudaca i mnogih drugih koji su temelj tog istog sustava. Nadala sam se da će barem ovaj dio sustava koji se bavi zaštitom ranjivih skupina biti otvoren za iole iskren razgovor, jer inače sam šalje poruku, sve i ako u stvarnosti nije tako, da je klimav, porozan, korumpiran i da nešto skriva. Nadala sam se čuti nešto što još nisam, a toga je bilo vrlo malo, i tek u obraćanju žena koje nisu iz sustava, bivše izvjestiteljice UN-a za nasilje nad ženama Dubravke Šimonović i Maje Mamule, osnivačice Ženske sobe.

TELEGRAM: Što vam je sve bilo na jeziku, a nije stalo u tih par minuta koliko ste po protokolu smjeli govoriti?

IVANA BODROŽIĆ: Srećom pa sam napisala roman. Šalu na stranu, panel diskusija u kojoj sudjeluje četvero ljudi, od kojih svatko ima po tri minute za odgovor, i s moderatoricom koja na samom početku naglašava da ne vjeruje u kritiku i jasno nas poziva da budemo pozitivni, te da se usmjerimo ”prema dobrom i lijepom”, kako u jednoj prigodi reče gospodin Boras, ne ostavlja puno manevarskog prostora. A ako se još imalo udubite u taj njen bonton, shvatit ćete da je nemisliv. Ne biti kritična kada se govori o društvu u kojem je prisutan femicid, u kojem najveći broj žena smrtno strada od bliskih muških osoba, u kojem na političkim funkcijama ostaju muškarci osuđeni za nasilje nad ženama, biti pozitivna uopće kad se govori o takvoj temi, potpuno je besmisleno, promašeno, da ne kažem nadrealno.

TELEGRAM: Nisam bila na konferenciji, ali kažu mi da vam se iz civilnih udruga jako pljeskalo dok su iz institucija negodovali. Čime ste to isprovocirali profesionalce iz državnog i javnog sektora na čijim bi leđima trebalo biti sprečavanje i sankcioniranje nasilja nad ženama i u obitelji?

IVANA BODROŽIĆ: Moja želja zaista nije bila da ikoga isprovociram, ali sam, moram to jasno reći, od konferencije na visokoj razini zaista očekivala više od toga da svi gosti i gošće ondje budu kako bi afirmirali državnu politiku uz, naravno, light ogradu i opće mjesto, kako ”svi skupa trebamo učiniti više”. U jednom je trenutku predsjednica Udruge socijalnih radnika Štefica Karačić iz publike pitala ”kako vratiti vjeru u sustav”. Profesor Dean Ajduković je ukratko, jer ručak se već hladio, govorio o neophodnoj suradnji različitih sektora i sličnim zahvatima zbog kojih će sustav funkcionirati bolje. Ja sam imala potrebu reći jednu primjedbu za koju mi se učinilo da je ključna, a ta je bila: povjerenje u sustav će se vratiti kad on više ne bude korumpiran. Kada na ključnim mjestima budu najbolji od najboljih za funkciju koju obavljaju. To je izazvalo veliko negodovanje kao i reakciju bivše ministrice Nade Murganić koja je ustvrdila da korupcije u sustavu nema i da je to paušalna optužba koja ne drži vodu.

E sad, ako postoji mogućnost da politička kasta i mi ostali živimo u paralelnim svjetovima, gdje do njih ne dolaze vijesti o namještenim zaposlenjima, plagiranim diplomama, nepostojećim radnim mjestima, dužnosnicima i dužnosnicama koje prisluškuje policija i istražuje DORH, o političkoj trgovini uoči svakih izbora koja onda redovito naplavi maligne udruge, potkapacitirane političare, temeljno neobrazovane zastupnike u Saboru poznatije kao pučke zabavljače – onda se ja sustavu najdublje ispričavam, jer im očito netko podmeće. No vjerojatnija mi je stvarnost u kojoj velik dio političke kaste sebe vidi u ogledalu muzeja iluzija i sretno živi bez svijesti i savjesti.

TELEGRAM: Kako ste – kao žena koja se bavi umjetnošću a ne radi na sudu, u socijalnom sustavu ili u represivnim aparatom – stekli uvid u temu diskriminacije i nasilja nad ženama u hrvatskom društvu?

IVANA BODROŽIĆ: Mislim da se možemo zaustaviti na tome da sam ja žena koju je rodila žena, koju je rodila žena, i tako dalje. Odrastala sam uz samohranu majku u lošem vremenu koje je ženama namijenilo da, budući da su muškarci bili u ratu, moraju napraviti sve ostalo. Pobrinuti se, othraniti, odgojiti, stvoriti dom, posao, školovanje. Odrastala sam i uz priče svoje bake koje su mi se urezale pod kožu, koje sam osjećala i njenima i svojima. Uvaženi književni kritičari i dandanas o našim knjigama pišu kao o ”ženskom”, nikako pravom pismu. Kao i sve mi, doživjela sam neprimjerene komentare od profesora na faksu, od ginekologa, dobacivanja na ulici, šlatanje u vlaku, zastrašivanje silovanjem od hrabrih tipova koji su mi pisali u inbox. Što mi više treba da bih stekla uvid osim vlastite kože? Naravno, postoje daleko grozniji slučajevi, trebalo bi mi puno prostora da ih nabrojim, ali složit ćete se, to nije opravdanje da nenormalno prevedemo u podnošljivo. A pošteno bavljenje umjetnošću tek otvara prostor za ozbiljno suočavanje sa sobom i društvom.

TELEGRAM: Nekidan se pojavila ta vijest da je sud za tri godine smanjio kaznu očuhu koji je više od godinu dana serijski silovao pokćerku od sedam godina, i to na račun njegovog sudjelovanja u Domovinskom ratu. U kojem se univerzumu može progutati ovakva presuda?

IVANA BODROŽIĆ: U univerzumu u kojem su zakon i elementarna etika zamijenjeni psihopatologijom pojedinca koja, njegovana kroz dugi niz godina i od strane sustava, postaje probavljiva određenom dijelu društva. Izgleda da je to naš univerzum.

TELEGRAM: Pretpostavljam da se lako složiti s premijerom Plenkovićem kad naglašava da diskriminacija i nasilje nad ženama i djecom nije ideološko pitanje, to jest da bi protiv diskriminacije i nasilja trebali biti svi. I svi kažu da jesu. Ali jesu li?

IVANA BODROŽIĆ: Ja se ne slažem s premijerom Plenkovićem jer mislim da diskriminacija žena i drugih/drugačijih jest ideološko pitanje i svaki put se pred izbore pokaže da je tako. Ne postoji stvaran primjer političke stranke koja ideološki pripada konzervativnom svjetonazoru, usmjerena je oštro udesno, potiče nacionalističke težnje, a da u isto vrijeme nema barem zazor prema tome trebaju li žene imati pravo izbora, je li rađanje naša zajednička dilema, treba li dati svima ista prava. Stvar je vrlo jednostavna; dokle god Plenković i njegova Vlada budu kao ravnopravne političke partnere legitimirali čak desnije od sebe, nema velikog napretka na tom polju.

Dakako, premijer Plenković je i u vlastitoj stranci nailazio na veliki otpor prema ratifikaciji Istanbulske pa su se onda dosjetili one famozne interpretativne izjave koja je bila još dodatno poniženje recimo za transrodne osobe, obećavajući njome kako neće uvoditi ionako nepostojeću ”rodnu ideologiju”. Umjesto da su jasno rekli: transrodne žene su naše ravnopravne građanke i trebaju uživati svu zaštitu od primitivnih nasilnika, a ne podilaziti Ladislavu Ilčiću i Inicijativi koja je širila laži i iživljavala se nad manjinama.

TELEGRAM: Zašto, po vašem mišljenju, Vlada podilazi mizoginim konzervativnim udrugama poput ”U ime obitelji” u raspravama o važnim društvenim pitanjima?

IVANA BODROŽIĆ: Zato što ih je strah izgubiti dio glasačkog tijela koje ispravno prepoznaju kao svoje. Zato što im je važniji trenutni ostanak na vlasti od preodgajanja onog primitivnog dijela društva koje vjeruje da su Hrvatska i čitav svijet sačinjeni po njihovoj mjeri. Zato što nemaju dovoljno političkih vizionara u svojim redovima koji bi mogli u ključnim trenucima biti hrabri i beskompromisni pa tako ostaviti nešto bolje za generacije koje dolaze.

Da takvi, poput, recimo, udruge Vigilare, nisu trgovinom pripušteni u javni politički prostor, ne bi se dogodilo ono čemu smo svjedočili neki dan, a to je odluka sutkinje Jadranke Travaš prema kojoj je sud dopustio otvorenu homofobiju i vrijeđanje dijela društva što je ispod svakog civilizacijskog nivoa. Te udruge dotirane su od strane sustava, hranjene pažnjom i medijskim prostorom, čak je i bivši zagrebački gradonačelnik, kao tadašnji partner vlasti, sudjelovao na manifestacijama poput Hoda za život, kao i bivši ministar kulture Hasanbegović. Te udruge pridonose porastu nasilja u obitelji. Zamislite da ste mlada lezbijka. Ili žena koja nije spremna roditi. Ili sin koji nije slika macho muškarca. Pa jasno da vaša obitelj, zbog izloženosti njihovoj propagandi, tada postaje mjesto prezira prema vama.

TELEGRAM: Kako ste doživjeli snažna protivljenja Katoličke crkve u Hrvatskoj ratifikaciji Istanbulske konvencije?

IVANA BODROŽIĆ: Katolička crkva može biti nadležna za svjetonazor i ideje svojih članova i sljedbenika koji, kao punoljetni građani, prihvaćaju crkveni nauk i u tom je smislu slobodna da oblikuje njihove stavove i shvaćanja. Ali, koliko znam, mi ne živimo u katoličkoj Hrvatskoj nego u sekularnoj gdje s jednakim dostojanstvom trebaju živjeti ateisti, agnostici, pripadnici drugih vjeroispovijesti, te se odgajati djeca koja će moći imati pravo izbora. Budući da se i po tom pitanju Crkva neprimjereno i neumjesno izjašnjavala, vidimo da nasilje nad ženama ipak jest ideološko pitanje kroz koje se zagovara kontrola žena kao mračni predmet žudnje monoteističkih religija temeljenih na patrijarhatu.

TELEGRAM: U jednom istraživanju o stavovima mladih prije nekoliko godina, čak 47 posto sudionika, mladića i djevojaka, izjasnilo se da momak smije udariti djevojku ako se ne ponaša kako bi on želio. Što nam to govori o sustavu obrazovanja i o društvu?

IVANA BODROŽIĆ: Govori da nam treba daleko više od konferencije na visokoj razini gdje će svi dionici sustava jedni druge tapšati po leđima za sve što su navodno učinili. Veliki propust je što na spomenutoj konferenciji nije bio ministar prosvjete, tu je prva crta obrane ljudskih prava, ako djeca već ne rastu u obiteljima gdje se podrazumijeva rodna ravnopravnost. A o društvu nam govori to da su neke od tih školarki do danas od svojih kolega vjerojatno pretrpjele nasilje. Ja se samo nadam da su se stvari makar malo poboljšale unutar zadnjih nekoliko godina uzimajući u obzir da se o toj temi ipak malo više govori.

TELEGRAM: Sprema se donošenje zakona o pobačaju. Što očekujete?

IVANA BODROŽIĆ: Očekujem da će žene i dalje imati pravo na izbor, da će se potvrditi – ovo mi je neukusno i izgovoriti – da je naše tijelo prvenstveno naše te da će se olakšati načini na koji žena može, ako to sama odluči, prekinuti trudnoću.

TELEGRAM: Gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio je da će u zagrebačke škole fakultativno uvesti građanski odgoj. Zašto naši talibani skaču kao opareni čak i na građanski odgoj kao izborni predmet koga, dakle, ne mora slušati onaj tko neće?

IVANA BODROŽIĆ: Izgleda da su ideološko pitanje kod nas i sloboda i kritičko mišljenje pa eto, neka svatko prosudi sam zašto toliko smeta građanski odgoj.

TELEGRAM: Moto Vladine kampanje protiv nasilja je ”Empatija”. Je li to prikladno? Ogleda li se diskriminacija i u jeziku?

IVANA BODROŽIĆ: Empatija, ako je usmjerena prema onima koji su nam slični, nije ništa drugo doli samosažaljenje. Tek kada, i kao pojedinci i kao društvo, sazrijemo dovoljno da suosjećamo s onima različitima od sebe, s kojima ne dijelimo ništa, tada možemo govoriti o empatiji. Naravno da se diskriminacija ogleda i u jeziku. Dokle god mi budemo govorili o ”ženskim pravima”, jasno je da su žene, u nesvjesnom poimanju društva – drugotne. Moramo shvatiti da u ovom slučaju mi govorimo o ljudskim pravima, i to tako moramo nazivati, jer žene ne traže ništa više od onog što već uživaju muškarci. Jedino žensko pravo bilo bi pravo na besplatne higijenske uloške, za koje se također nadam da će ga naše kćeri imati.

TELEGRAM: Sve u svemu, vaši dojmovi s konferencije su dosta loši?

IVANA BODROŽIĆ: Kao ženi i građanki koja je zainteresirana za društvena i politička pitanja, bilo mi je zanimljivo pratiti cijelu konferenciju. Ono što me je razočaralo jest da su unaprijed bili isključeni disonantni glasovi te da je više puta bilo ponovljeno kako je kritika kontraproduktivna, valjda zato da bi se takve glasove diskreditiralo i prije nego progovore. Za moj pojam, bilo je neshvatljivo malo strasti i žara kod govornika i govornica koji se bave ovom prevažnom temom. A kao spisateljici, ostao mi je jedan dojam vezan uz cipele. Uočila sam izvjestan broj preskupih, a neukusnih cipela na jednom mjestu, dovoljan da privuku pažnju i potaknu me na razmišljanje o vezi između etičkog i estetskog kiča za koju mi se čini da postoji. O tome bi mi bilo izazovno napisati priču, o malenoj epifaniji na margini skupa o nasilju nad ženama, o cipelama u kojima hodaju.

TELEGRAM: Kako odgajate svoju kćer da prepozna mizoginiju i diskriminaciju?

IVANA BODROŽIĆ: Ono što me raduje jest da moja kći u svojim tinejdžerskim godinama sve više uči mene i nas kako prepoznati diskriminaciju. Stasava jedna generacija mladih koja itekako dobro osjeća i detektira rodnu neravnopravnost, koja propituje koncept roda, koja se odupire ukalupljivanju namijenjenom da temeljem roda, boje kože i ostalog taloga patrijarhalnog društva, ponizi i uzme prava. Generacija kojoj više od nacije znači ova zajednička kuća i koja, usudila bih se reći, drugačije osjeća pripadnost jedinom relevantnom rodu, ljudskom rodu.