Vizionar diplomacije, državnički genije ili ordinarni ratni zločinac: čuveni Henry Kissinger navršio 100 godina. Što ostaje iza njega?

Danas, na njegov stoti rođendan, Henryja Kissingera teško je zamisliti kao išta drugo osim kao Amerikanca.

Iako već gotovo pedeset godina ne obnaša nijednu političku funkciju, sve do aktualnog mandata Joea Bidena svaki američki predsjednik pozivao ga je na razgovore u Bijelu kuću. Kao i njegova protivnica Hillary Clinton, Donald Trump iskazao mu je svoje divljenje i nazivao ga prijateljem, a u jednoj ranijoj predsjedničkoj utrci, i John McCain i Barack Obama branili su svoja stajališta pozivajući se na njegovo državničko iskustvo.

Pitanje uloge Henryja Kissingera u svjetskoj politici

I dalje izuzetno lucidan, Kissinger nastavlja aktivno pratiti svjetsku politiku. Tako je za The Economist nedavno dao opsežni osmosatni intervju u kojem je, između ostaloga, analizirao rat u Ukrajini, američko-kineske odnose i umjetnu inteligenciju. I ako se u prvom desetljeću nakon kraja Hladnog rata činilo da njegova geopolitička perspektiva gubi na relevantnosti, s usponom Kine i radikalizacijom ruske politike ponovno se stavlja izuzetan naglasak na održavanje ravnoteže između velikih sila.

No dok jedni, naslanjajući se na njegovu ulogu u hladnoratovskom detantu, u Kissingerovu nauku pokušavaju pronaći lekcije za sadašnje nedoumice, drugi otvaraju nove stranice mračnijih epizoda njegovog državničkog i diplomatskog djelovanja, primjerice ulogu u tajnom bombardiranju Kambodže i unutarnjem urušavanju zemlje koje je dovelo do uspostave stravičnog režima Crvenih Kmera.

Kontroverze ne prestaju, i baš se zato, danas na njegov stoti rođendan, pedeset godina nakon što je dobio Nobelovu nagradu za mir, vrijedi zapitati što zapravo Henry Kissinger predstavlja u svjetskoj politici suvremene epohe.

Brzo se asimilirao i umalo završio kao računovođa

Kissingerovi po dolasku u SAD nisu gubili vrijeme. Iako je njujorška četvrt u koju su doselili imala toliko njemačkih imigranata da su je ponekad nazivali Četvrtim Reichom, obitelj Kissinger kod kuće je brzo progovorila na engleskom. Osim toga, mladi Henry nije previše držao ni do svog židovskog identiteta i rano je pokazao izrazitu želju za što bezbolnijom asimilacijom u američko društvo.

Sa šesnaest godina, paralelno s pohađanjem škole, zaposlio se kod majčinog rođaka koji je bio vlasnik manjeg pogona za proizvodnju četki za brijanje. Ako i nije demonstrirao intelektualnu izuzetnost, Kissinger je u školi imao odlične ocjene, pa pomalo iznenađuje da je na gradskom koledžu upisao studij računovodstva, što je grana zanimanja kojom se po dolasku u Ameriku počeo baviti i njegov otac, ranije učitelj.

Tek će ga poziv u američku vojsku, koji je stigao nedugo nakon njegova devetnaestog rođendana, usmjeriti prema karijeri koja će u konačnici utjecati na živote milijuna ljudi.

U vojsci upoznaje prvog važnog karijernog mentora

Zanimljivo, Kissinger je državljanstvo primio u trenutku kad je već pristupio trening kampu. Za imigrante – piše Walter Isaacson, autor ponajbolje Kissingerove biografije – vojska je bila sjajan melting pot, ne samo zbog upoznavanja kolega iz brojnih saveznih država nego i zbog činjenice da su sudjelovanjem u obrani zemlje i simbolički stjecali puno pravo da se nazivaju američkim građanima. Za nadarene momke sustav je otvarao i brojne druge prilike, što je Kissinger i iskoristio.

Pokazavši sjajne rezultate na pisanim testiranjima sposobnosti, poslan je na studij inženjerstva gdje je njegov intelekt, stimuliran intenzivnim čitanjem, zabljesnuo još jače. Međutim, već sljedeće godine taj je program postao suvišan – pojavio se imperativ slanja što većeg broja momaka na europske bojišnice. Nesklon priključivanju borbenim jedinicama, Kissinger se pokušao upisati u medicinsku školu: ušao je u uži krug kandidata, no na kraju je zabrljao ključno testiranje. Poslan je u Louisianu na borbeni trening.

Kako pokazuju njegova pisma majci, sve do trenutka kad nije upoznao petnaest godina starijeg Fritza Kraemera, još jednog njemačkog emigranta, Kissinger je tog ljeta 1944. bio prilično mizeran. Tek će autoritativni Kraemer prepoznati Kissingerov puni potencijal, otvarajući mu potom put prema boljim zadacima, kontraobavještajnoj službi u Europi te naposljetku, prema studiju na Harvardu. Nema sumnje, Kissingerov konzervativizam i interes za povijest u mnogočemu su formirani u dugim razgovorima s elitistički nastrojenim Kraemerom.

U ratu je brusio autoritet i pokazao diplomatske vještine

Kissingerovo iskustvo rata bilo je takvo da nije opucao iz puške, ali kad su Saveznici oslobađali Njemačku, novopečeni se Amerikanac pokazao izuzetno pronicljiv u raskrinkavanju Gestapovih suradnika. Dobio je čin narednika. Kraemer mu je potom osigurao mjesto predavača u specijalnoj školi u Oberammergau, na samom jugu Bavarske, gdje su obučavali savezničke časnike za zadatke raskrinkavanja nacista i reuspostave civilne vlasti u zemlji.

Do srpnja 1947. kad se konačno uputio natrag u Ameriku, mladi je časnik već izbrusio autoritet i pokazao određene diplomatske vještine, piše Isaacson. Oni koji su bili s njim poslije su tvrdili da nije pokazao nikakvu posebnu gorčinu prema Nijemcima. Nikad previše sentimentalan i otvoren oko svojih nesigurnosti i trauma – pa je redovito umanjivao neugodnosti odrastanja u antisemitskom okruženju – Kissinger je iz rata izašao oboružan novopronađenim samopouzdanjem i čvrstinom.

Svoje je ambicije naumio realizirati na Harvardu. Iako su elitna sveučilišta dotad mahom već zatvorila upise za tu akademsku godinu, Kissinger se uspio upisati zahvaljujući posebnom propisu koji je otvarao prostor vojnicima-povratnicima. Te je godina Harvard upisao rekordni broj studenata.

Zbog njega je Harvard morao mijenjati pravila

Kolege studenti sjećaju ga se kao samotnjaka, izuzetno ozbiljnog momka koji je već od ranog jutra sjedio za knjigom. Fokusirao se na filozofiju i politologiju, i nakon što je prvu godinu odradio besprijekorno, pružena mu je mogućnost da samostalno radi s tutorom (na američkim fakultetima izvrsnost je rijetko prolazila nezapaženo). Kad je banuo u ured profesora Williama Elliotta, ovaj mu je nonšalantno dao listu za čitanje od 25 knjiga, dodavši pritom da napiše komparativni esej na temu prvih dviju kritika Immanuela Kanta.

Impozantan zadatak dobro je nasmijao njegove cimere, ali Kissinger se odmah primio posla i već za tri mjeseca ponovno se pojavio u profesorovom uredu. Popodne je zazvonio telefon. Ne samo da je bio prvi student koji uistinu pročitao sve knjige, nego je i napisao impresivan esej, rekao je Elliott. Tako je Kissinger uspostavio drugi važan profesionalni odnos u životu.

Gotovo legendarni status na Harvardu, piše Isaacson, mladi Kissinger stekao je već sa svojim završnim radom koji samim naslovom (‘Smisao povijesti’) i opsegom (gotovo 400 stranica) signalizira razmjere ambicioznosti pothvata u koji se upustio. Nakon toga uvedeno je tzv. ‘Kissinger pravilo’, po kojem je svaki završni rad najviše smio imati oko 130 stranica. Ako i nije bilo do kraja koherentno izveden, rad je bio fascinantan te Kissinger s najvećom pohvalom upisuje doktorski studij političkih znanosti (ranije je to bilo moguće već nakon preddiplomskog studija).

Ravnoteža je ključni sastojak svjetskog poretka

Oženivši u međuvremenu svoju dugogodišnju djevojku Ann, nastavlja briljirati; mentor Elliott povjerava mu i važan položaj voditelja međunarodnog seminara. Već je tu pokazao izuzetnu sposobnost uspostavljanja novih kontakata, ali i sklonost približavanju izvorima službene moći, pa ostaje zabilježeno da se tijekom 1953. stavio na raspolaganje Federalnom istražnom birou (FBI). To se, međutim, nikad nije pretvorilo u konkretniju suradnju. Njegovim kolegama nije promaknula ta fasciniranost, gotovo opijenost moćnim pojedincima i institucijama.

Kad je došlo vrijeme pisanja disertacije, za razliku od mnogih svojih kolega koji su analizirali nuklearno doba, Kissinger se odlučio za studiju o devetnaestostoljetnim konzervativcima, knezu von Metternichu i Robertu Stewartu Castlereaghu, tvorcima postnapoleonske europske ravnoteže usidrene u Bečkom kongresu (1815). U tom su radu uspostavljeni idejni temelji Realpolitik pristupa kojeg se Kissinger drži, vidimo u posljednjim istupima, sve do danas.

Diplomaciju se ne može odvajati od vojne sile i moći države, argumentirao je Kissinger, i ona mora biti lišena moralističkog uplitanja u unutarnja pitanja drugih zemalja. Ravnoteža je ključni sastojak svjetskog poretka. “Da moram birati između pravde i nereda s jedne strane, odnosno nepravde i reda s druge, odabrao bih potonje”, rekao je jednom od kolega.

Uspostavlja važan odnos s Nelsonom Rockefellerom

Kasnije u životu Kissinger se izvještio u ironiji i humoru, pa su ga nerijetko opisivali i šarmantnim, no tijekom 1950-ih pokupio je mnogo nesimpatičnih komentara zbog arogancije i goleme taštine. Zbog dodvoravanja i ulizivanja utjecajnim ljudima kolege doktorandi znali su ga iza leđa zvati Kiss-Assinger. No nastavio je impresionirati profesore, a njegov prvi članak za Foreign Affairs donio mu je posao u njujorškom Vijeću za inozemne odnose (CFR), uglednom think tanku.

Svjestan gdje leži prava moć, odbio je početničke predavačke položaje na nekoliko sveučilišta. Na tragu rasprava ekspertnih grupa u Vijeću, već 1957. napisao je knjigu Nuclear Weapons and Foreign Policy, u kojoj je argumentirao da SAD ne treba odbaciti mogućnost korištenja nuklearnog oružja u manjim sukobima, iako će već par godina kasnije odbaciti tu mogućnost. Nijedan vojni stručnjak nije bio siguran kako bi taj rat uistinu ostao ograničen, objašnjavao je Kissinger naknadno.

No knjiga je postala iznenađujući hit i donijela mu je novu razinu prestiža. Možda još važnije, u međuvremenu je uspostavio savjetnički odnos s tadašnjim Eisenhowerovim asistentom za vanjsku politiku, Nelsonom Aldrichem iz milijarderske dinastije Rockefeller. To će potrajati do 1969. godine, koliko i Kissingerova profesura na Harvardu, gdje se 1957. ipak zaposlio kao predavač. U konkurenciji imena kao što su Samuel L. Huntington i Zbigniew Brzezinski, do 1962. već se uspio izboriti za redovnu profesuru.

Njegova su predavanja izazivala veliku pažnju studenata, a ponekad i zavist kolega. Pričalo se da je njegovoj briljantnosti ravan jedino njegov gargantuovski ego.

Veći dio 1960-ih negativno se izjašnjava o Nixonu

Iako je supruga Ann preuzela glavninu odgoja djece te se podredila njegovoj karijeri, Kissinger nije bio osobito zahvalan partner; zajednički poznanici dobili su dojam da je priželjkivao elegantniju, društveno relevantniju suprugu. Godine 1964. par se razveo, a njihovo dvoje djece otišlo je s majkom. Ponovno se oženio deset godina kasnije, i do danas je ostao u tom braku.

Zanimljivo je primijetiti da je Kissinger – čiji se najuspješniji dani vežu upravo za predsjednički mandat Richarda Nixona – na izborima 1960. umjesto za njega glasao za Johna F. Kennedyja. Tek povremeno konzultant, veći dio šezdesetih pokušavao je pronaći put u Bijelu kuću, ali nije bilo pozicije koja bi ga zadovoljila. Podržavajući Nelsona Rockefellera, još 1968. godine negativno je komentirao Nixonovu pobjedu na republikanskim izborima, tvrdeći da bi njegova ukupna pobjeda bila katastrofa za zemlju.

Naravno, već do kraja godine prešao je u Nixonov tabor, na mjesto savjetnika za nacionalnu sigurnost. Rockefeller mu to nije zamjerio, o čemu svjedoči i pozamašni oproštajni ček na iznos od 50 tisuća dolara (uz inflaciju, danas bi to bilo oko 430 tisuća dolara).

Sabotaža pregovora o primirju s Vijetnamom?

Neki su proučavatelji sugerirali da je Kissinger i prije prelaska odigrao problematičnu ulogu u Nixonovoj pobjedi nad kandidatom Demokrata, Hubertom Humphreyem. Kako je prethodne godine broj američkih žrtava u Vijetnamu bio najveći dotad – što će do kraja 1968. godine biti značajno nadmašeno – Demokrati su velike predizborne nade polagali u jesenske pregovore o primirju. Dogovora, znamo, na kraju nije bilo.

Vječne glasine da je Nixon bio umiješan u propadanje pregovora o primirju 1968. tako što je Vijetnamcima u tajnosti nudio bolje uvjete – izravno potkopavajući izborne šanse Demokrata – i dalje ne prestaju biti relevantne, ali postoje i indikacije da je demokratski pokušaj u svakom slučaju bio osuđen na propast.

U tim se raspravama nerijetko povlači i Kissingerovo ime; uostalom, i Nixonovi memoari pokazuju da se konspirativni profesor javljao u njegov tabor s informacijama o pariškim pregovorima. Međutim, Kissingerov je doprinos, čini se, ipak bio ograničen – vjerojatno nije dostavio ništa što Nixon već nije znao.

Još 1965. uvjeren da je Vijetnam izgubljen

S Vijetnamom, odnosno širim područjem Indokine, dolazimo do možda najproblematičnijeg u nizu problematičnih područja djelovanja Henryja Kissingera kao savjetnika za nacionalnu sigurnost. Iako je već od svog prvog posjeta Vijetnamu 1965. bio uvjeren da je to izgubljena bitka, sebi svojstvenim cinizmom javno je branio intervenciju, a za svojeg je savjetničkog mandata pokazao malo interesa za brzo okončavanje masovno nepopularne američke intervencije.

U okviru njegove “realne politike”, životi američkih vojnika, da ne govorimo o životima Vijetnamaca i Kambodžana, vrijedili su znatno manje od američkog “gubitka kredibiliteta”.

Prije nego je postigao uvjete koji su po njemu i Nixonu bili dovoljno dobri da se SAD uz “sačuvan izgled” povuče iz sukoba – za što mu je 1973. skandalozno dodijeljena Nobelova nagrada za mir – Kissinger je odigrao ključnu ulogu u širenju sukoba na područje Kambodže. Tajnim bombardiranjem formalno neutralne Kambodže – gdje su, treba napomenuti, ipak bile prisutne znatne snage Vijetkonga i Sjevernog Vijetnama – otpočeo je višegodišnju kampanju obmanjivanja američke i svjetske javnosti, i još važnije, kampanju terora nad tamošnjim civilnim stanovništvom.

Prihvatio, pa pokušao vratiti Nobelovu nagradu

U drugoj godini svog mandata potaknuo je otvorenu invaziju zemlje – do 1973. broj američkih bombi bačenih na Kambodžu nadmašio je broj bombi koje su bacili na čitavom Pacifičkom frontu tijekom Drugog svjetskog rata. Rezultat: deseci tisuća mrtvih civila, još rasprostranjenija djelatnost Sjevernog Vijetnama i osnaženi Crveni Kmeri koji su onda pod Polom Potom uspostavili možda najstravičniji (srećom relativno kratkotrajan) režim 20. stoljeća. Kissinger je poslije tvrdio da je imao podršku kambodžanskog vladara Norodoma Sihanuka.

Nixonovo postupno povlačenje iz Vijetnama Kissinger nije odobravao: bilo je to u suprotnosti s načelima njegove “realpolitike”, a značilo je to i da će u trenutku otvaranja mirovnih pregovora na raspolaganju imati manju vojnu silu, odnosno manje uvjerljiva sredstva prisile na svoje uvjete. Do kraja 1972. u Vijetnamu je ostalo manje od 30 tisuća vojnika – četiri godine ranije bilo ih je više od pola milijuna.

No još je mogao iskoristiti razorne bombardere B-52: kad su u prosincu 1972. godine mirovni pregovori zapeli, Kissinger i Nixon nisu imali problema s tim da ih pošalju na najveće gradove Sjevernog Vijetnama. Rezultat: samo kozmetičke promjene ranije utanačenih uvjeta, i preko 1500 mrtvih civila. Poslije je Kissinger priznao da prosinačko bombardiranje nije bilo dobra odluka.

Nije ga to spriječilo da u jesen 1973. prihvati Nobelovu nagradu za mir koja je izazvala i razdor unutar norveškog odbora koji je birao pobjednika. Sjevernovijetnamski pregovarač Le Duc Tho nagradu je odbio, a ni sam Kissinger, čini se, nije htio imati previše s tim priznanjem: novac je donirao, na dodjeli se nije pojavio, a dvije godine kasnije, kad je Južni Vijetnam pao, neuspješno je pokušao vratiti novac i medalju.

Početak silovitog uspona od tajnog posjeta Kini

Ako 1973. godina označava vrhunac Kissingerove međunarodne slave, početak njegova silovitog uspona treba tražiti u najprije tajnom, a potom veličanom diplomatskom posjetu Kini u ljeto 1971, kad su postavljeni temelji za obnavljanje američko-kineskih odnosa i Nixonov posjet iduće godine. Uspostavljanjem redovnih diplomatskih kanala prema Sovjetskom Savezu, a onda i posjetom Moskvi, dvojac je potom realizirao sporazum o ograničenju naoružanja (SALT I), što je označilo novu fazu detanta.

Iako su, nema sumnje, ostvarili zapažene rezultate, Nixon i njegov savjetnik (od 1973. paralelno i državni tajnik) imali su kompleksan odnos, pun trzavica i zahlađenja; nekad je to proizlazilo iz neslaganja po pitanju pojedinih odluka, nekad iz sraza njihovih teških karaktera. Ako ih je sklonost tajnom djelovanju i manjak obzira prema službenim demokratskim procedurama činila kompatibilnim saveznicima, neukrotive taštine, sklonost soliranju i prisvajanju timskih zasluga neizbježno ih je dovodila u konfrontacije i neugodne situacije.

Primjerice, koliko god poštovao instituciju predsjednika, Kissinger je veoma svjesno i proračunato ignorirao Nixonove višestruke zahtjeve da izostavi svoje ime iz pripremne diplomatske prepiske s Kinom. Tako ga je Nixon morao spomenuti u svom poznatom televizijskom obraćanju, a daljnji diplomatski uspjesi tih godina od njega su formirali pravu pop-kulturnu ikonu. Predsjednik je bio više nego ljubomoran.

Kissinger: “Moć je ultimativni afrodizijak”

Kissinger je, s druge strane, strašno uživao u dobivenoj pažnji. Davao je brojne intervjue i izlazio s glumicama i starletama svjesno konstruirajući uzbudljivu personu državnika-playboya, no u suštini sve je to bila samo predstava, možda čak i korisna distrakcija od kritika koje nikad nisu prestajale stizati. S većinom djevojaka koje je viđao nikad nije otišao dalje od ručka, jednostavno je previše radio. Nesvojstveno ulozi koju je tada igrao, jednoj talijanskoj novinarki objasnio je da te žene smatra tek diverzijom, hobijem.

Kako god, javnost je nasjela na trik. Godine 1973. proglašen je najomiljenijim Amerikancem, na anketama je 90 posto sugrađana o njemu imalo pozitivno mišljenje, a to su stajalište usvojile i tadašnje natjecateljice za Miss Universe pa je Kissinger nerijetko navođen kao “najveći čovjek današnjice”.

Anketa provedena među Playboyevim zečicama stavila ga je na prvo mjesto ljudi s kojima bi “najradije otišle na spoj”. “Moć je ultimativni afrodizijak”, objašnjavao je Kissinger svoju popularnost među ženama.

Izvještačeno šarmantan i laskav kad je potrebno

Uza sve divljenje njegovim sposobnostima, u Bijeloj kući uglavnom nije bio omiljen. Suradnike je nerijetko ostavljao da ga čekaju satima, docirao je i provocirao, dovodio ih do ruba strpljenja. Ponekad nepodnošljivo nerazuman i zahtjevan, ozbiljne i cijenjene stručnjake znao je tretirati poput početnika.

Isaacson prenosi situaciju kad je visokorangiranom suradniku vratio poslani izvještaj s komentarom “Je li ovo najbolje što možeš?”. Isto pitanje napisao je i nekoliko dana kasnije, na dorađeni izvještaj. Kad je to ponovio po treći put, suradnik je bijesno uzvratio: “Da, kvragu, ovo je najbolje što mogu!” Kissinger je smireno rekao: “U redu, onda ću ga ovaj put i pročitati.”

Izvještačeno šarmantan, lak na komplimentu i laskav kad mu je to moglo biti od koristi, Kissinger je u pojedinim situacijama slično pristupao ženama i svojim diplomatskim pothvatima. ‘Shuttle diplomacija’, kako se naziva njegova kampanja putovanja po Izraelu i arapskim zemljama nakon Jomkipurskog rata 1973. u dobroj je mjeri počivala na poigravanju s egom tamošnjih vođa.

Uvjeravao je Nixona da će mu povijest povoljno suditi

Kissingerovu globalnu sveprisutnost ranih sedamdesetih nije beskorisno razmotriti u kontekstu afere Watergate (1972-1974) zbog koje će Nixon naposljetku morati dati ostavku. Jednim dijelom definitivno izbjegavajući oluju koja se dizala nad Washingtonom, Kissinger je od listopada 1973. do kolovoza 1974. posjetio čak 28 zemalja. Međutim, dotadašnji potpredsjednik Gerald Ford bez većih problema uspio ga je sačuvati u svom kabinetu: načelno se nije ozbiljnije postavljalo pitanje Kissingerove upletenosti u prisluškivanje Demokrata.

S druge strane, pretjerano reagirajući na pojedina “curenja informacija”, Kissinger je od samog početka ohrabrivao Nixonovu pogubnu “znatiželju” i paranoičnost. Još prve godine preko FBI-ja organizirali su prisluškivanje zaposlenika Bijele kuće, što je potrajalo gotovo dvije godine. Oboje su zapravo bili fascinirani špijunskim metodama, no Nixon je to odveo puno dalje.

Prije nego su se rastali, imali su možda i najintimniji susret svog poznanstva. Slijedeći kvekerske običaje svoje majke, Nixon je često znao moliti na koljenima. Te večeri, piše Isaacson, poslije dugog razgovora, na predsjednikovu molbu na koljena se spustio i Kissinger, već desetljećima ravnodušan prema ikakvim vjerskim ritualima. Nixon je u jednom trenutku tiho zaplakao. Kissinger ga je nastavio uvjeravati da će mu povijest povoljno suditi, potom ga je zagrlio.

Kad se pojavio u drugom dijelu Bijele kuće, Kissingerova je košulja bila natopljena znojem. “Ništa u mom životu nije bilo ovako traumatično”, rekao je suradnicima. Možda zato što je gledao kako se ultimativna moć rasipa u slabost, a možda zato što je znao da će i sam morati stati pred isti sud povijesti. Vjerojatno je mogao pretpostaviti da će optužnica s vremenom biti sve razgranatija.

Tijekom osamdesetih počeo zarađivati milijune

Nakon Fordova poraza 1976. Kissinger je izgubio mjesto u administraciji. Razmatrao je mogućnost povratka na Harvard, ali nije bila dostupna nijedna od najuglednijih pozicija. “Ja sam svjetska ličnost, ne mogu biti tek običan profesor”, govorio je. Na Princetonu su njegov dolazak spriječili studentski prosvjedi. Na kraju je preuzeo niz lukrativnih konzultantskih pozicija i posvetio se pisanju memoara: nakon što je do 1982. završio dvije knjige, treću je objavio tek 1999.

Ni Ronald Reagan ni George Bush stariji nisu mu dali ozbiljniju ulogu u svojim administracijama. No od početka osamdesetih Kissinger se ozbiljno posvetio svojoj konzultantskoj firmi i već do početka sljedećeg desetljeća zgrnuo je pravo bogatstvo, približivši se godišnjoj zaradi od 10 milijuna dolara. Među njegovim klijentima bili su Coca-Cola, American Express i Fiat, kao i naftni i farmaceutski divovi.

Povremeno bi još uvijek zabljesnuo kao zvijezda, primjerice u Rimu tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 1990. godine. Njegovo diplomatsko umijeće pomoglo je da četiri godine poslije upravo SAD ugosti najbolje svjetske nogometaše. Dobio je počasno mjesto u nadzornom odboru prvenstva. S druge strane, nakon što je 1998. u Londonu uhićen čileanski diktator Augusto Pinochet, aktualizirano je pitanje Kissingerove odgovornosti za počinjene zločine. Taj ples između kontinuiranih javnih počasti i lavine optužbi kritičara zapravo traje do danas.

U nizu kritičara posebno se ističe Christopher Hitchens

Vratimo se ipak koji korak natrag, u ključne sedamdesete godine. Uz sve diplomatske trijumfe ranih sedamdesetih, i nešto manje uspješne faze pod predsjednikovanjem Geralda Forda, Kissinger je tada naredao epizode zbog kojih bi u dugom maršu povijesti mogao ostati jedan od omraženijih državnika druge polovice 20. stoljeća.

Britanski novinar Christopher Hitchens vjerojatno je najuvjerljivije i najangažiranije pisao o Kissingerovom sustavnom potkopavanju demokratskih procesa te ravnodušnosti prema gaženju ljudskih prava, od Indokine, preko Pakistana, Čilea, Istočnog Timora i Argentine. Knjiga The Trial of Henry Kissinger – po kojoj je onda snimljen i dokumentarni film – njegov je najsustavniji pokušaj razotkrivanja Kissingera kao ratnog zločinca.

Ovdje, dakako, nema prostora da dublje ulazimo u te pojedinačne slučajeve, no vrijedi se pozabaviti Kissingerovim prilično ciničnim razmišljanjima o mjestu ljudskih prava u “realnoj politici”, zbog čega su ga kritizirali i oni koji su mu inače bili naklonjeni. Ako bi netko od njegovih suradnika pokrenuo pitanje o očiglednim zločinima koji se odvijaju pred njihovim očima, Kissinger je inzistirao da se njih ne tiču unutarnja pitanja drugih zemalja, dokle god ti procesi ne narušavaju “veliku sliku”.

Ne mari za stravične zločine ako ne narušavaju željeni poredak

Kad je Čile 1970. demokratski izabrao socijalista Salvadora Allendea – koji je tri godine poslije, na veliko zadovoljstvo (i uz neizravnu pomoć) Nixonove administracije svrgnut u vojnom puču Augusta Pinocheta – Kissinger je komentirao: “Ne vidim zašto bi stajali i promatrali kako zemlja postaje komunistička zbog neodgovornosti njezinih stanovnika.”

Na “velikoj šahovskoj ploči” svijeta – da se poslužimo metaforikom Kissingerova harvardskog rivala i nasljednika na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost, Zbigniewa Brzezinskog – male zemlje i mali narodi samo su pijuni, i upravo toliko vrijede njihovi životi. Nije problem žrtvovati mnoge da bi sačuvali kralja. To je jedan od neizgovorenih, ali višestruko oprimjerenih principa Kissingerove “realne politike”.

Zato Kissinger nije učinio ništa po pitanju obuzdavanja stravičnog nasilja tamo gdje od toga SAD nije imao koristi, primjerice u Istočnom Pakistanu (budućem Bangladešu) i Istočnom Timoru.

“I da ih pošalju u plinske komore, to nije američka briga…”

Koliko je Kissinger ponekad znao biti neosjetljiv pokazuje i deklasificirana građa s transkriptima i snimkama Nixonovih razgovara, tzv. Nixon tapes. Razgovor dvaju državnika dotaknuo se i molbe izraelske premijerke Golde Meir da pritisnu Sovjete u vezi dopuštanja emigracije sovjetskih Židova.

“Emigracija Židova iz Sovjetskog Saveza nije predmet američke vanjske politike. I da ih pošalju u plinske komore, to nije američka briga”, govori Kissinger svom predsjedniku 1973. godine.

Isti taj čovjek 35 godina ranije jedva je izvukao glavu u nacističkoj Njemačkoj, izgubivši nedugo nakon toga velik dio rodbine upravo u plinskim komorama koje nonšalantno spominje. Ima li Henry Kissinger savjest? – naslov je jednog članka u The New Yorkeru. U kontekstu ovakvih istupa, taj upit možda i ne bi trebali razmatrati samo kao efektan novinski naslov.

Njegovi najveći uspjesi u situacijama bez upotrebe sile

S druge strane, da ipak do kraja ne zaglibimo u moraliziranje – jer politika je prljava, ružna stvar koja izvlači najgore i u najboljim među nama – valja ustvrditi da je Kissinger u nekim aspektima svog djelovanja samo radikalizirao postojeće američke vanjskopolitičke obrasce, od tajnog bombardiranja Kambodže i Laosa, do uplitanja u unutarnja pitanje Latinske Amerike, pri čemu se malo vodilo računa o dobrobiti ljudi koji tamo žive.

Primjerice, u knjizi The Inevitability of Tragedy: Henry Kissinger and His World, Barry Gewen demonstrira da su i demokratske administracije, Kennedyjeva i Johnsonova, još od početka šezdesetih itekako utjecale na to da Allende i puno ranije ne dođe na vlast.

Ovdje se, dakako, možemo vraćati i na neke ranije američke intervencije, odnosno prisjetiti nekih kasnijih, no nisam siguran da je itko od kreatora moderne američke politike od moralne beskrupuloznosti u odnosu prema “strateški manje važnim narodima” stvarao neku vrstu geopolitičkog principa. Nitko prije Kissingera.

Nije se libio zveckati oružjem, koristiti silu i strah kao sredstvo diplomatske prisile, no kako dobro ukazuje Isaacson, Kissinger je daleko najbolje rezultate dao u konvencionalnim pregovorima. Tu je primjer Kine, tu je primjer detanta, tu je i primjer smirivanja arapsko-izraelskih tenzija sredinom sedamdesetih, redom njegovih najvećih uspjeha.

Kod interpretacije Kissingera postoji milijun nijansi, ali…

Neizbježno, interpretacija uloge Henryja Kissingera uvelike ovisi o ideološkoj i etičkoj poziciji promatrača, odnosno tumača. Oni koji ne odustaju od zahtjeva za moralnom odgovornošću političara uvijek će ga diskreditirati na temelju socijalne neosjetljivosti i manjka senzibiliteta za ljudska prava. Oni koji nastupaju s dijametralno suprotne pozicije pristat će uz njegovu logiku da čitavi narodi mogu biti samo sredstvo prema cilju zamišljene geopolitičke ravnoteže velikih sila.

Dakako, između toga nalazi se milijun nijansi. Negdje među njima treba tražiti i moju poziciju, mada je i prilično jasno na koju stranu naginjem.

Kissingerovo shvaćanje mira u srži je pogrešno

“On je filozof međunarodnih odnosa, čovjek od kojeg možemo mnogo naučiti o tome kako moderni svijet funkcionira”, brani ga u svojoj knjizi Barry Gewen.

Bez imalo dvojbe, Kissinger je čovjek briljantnog, zadivljujućeg intelekta – u to se uvjerio svatko tko je uzeo u ruke primjerice njegovu monumentalnu knjigu Diplomacija – no ovdje je važnije postaviti pitanje: želimo li da moderni svijet i dalje nastavi tako funkcionirati? Želimo li takvu diplomaciju?

“Državnik mora djelovati na temelju procjena koje su neprovjerljive u trenutku njihova donošenja, a povijest će o njemu suditi na temelju mudrosti koju je iskazao u provođenju neminovnih promjena, prvenstveno uspješnosti u očuvanju mira.”, piše Kissinger u Diplomaciji. Temeljni problem s Kissingerovim shvaćanjem mira je u tom što je to uvijek bio mir samo za neke.

Nadajmo se da je posljednji od svoje vrste

Jednog dana, Henry Kissinger će umrijeti.

Svijet će eruptirati u lavinu suprotstavljenih mišljenja, no pretpostavljam da će se svi složiti da je bio jedinstven diplomat i državnik.

“Takav se više neće roditi”, odjekivat će s naslovnica i s televizijskih ekrana.

Ako uzmemo u obzir njegovu sklonost konspirativnosti i spletkarenju u području međunarodnih odnosa, ako uzmemo u obzir manjak političke odgovornosti, manjak poštovanja za demokratske procese i manjak interesa za transparentnost političkih procedura, ako uzmemo u obzir njegovu ciničnost po pitanju ljudskih prava te ravnodušnost za sudbine slabih i nemoćnih, vjerojatno je bolje da je tako.

Svijet ne treba političare poput Henryja Kissingera, nikad ih nije ni trebao. Uistinu, nadajmo se da je posljednji od svoje vrste.