Zapad je mislio da je Medvedev liberalna verzija Putina. A onda je počeo rat u Ukrajini
Bivšeg predsjednika i premijera nekad se smatralo liberalnijom strujom u ruskim vladajućim strukturama. Ta je percepcija sasvim iščezla
Kad je prije desetak godina Wikileaks objavio hrpe povjerljivih dokumenata američke diplomacije, svijet je dobio nesvakidašnju priliku zaviriti iza zavjese kojom su obično prekriveni odnosi globalnih velesila.
U jednoj od diplomatskih bilješki – napisanih ne pretjerano diplomatski, jer se nije računalo da će ikada dospjeti u javnost – spomenut je vic koji se navodno prepričavao u Moskvi u vrijeme kada je na dužnosti ruskog predsjednika bio Dmitrij Medvedev.
Odnosi dvojice suradnika
Medvedev sjedi u novom automobilu i razgledava njegovu unutrašnjost, kazivala je ta prepričana pošalica, ali primijeti da nema volana. Okrene se Vladimiru Putinu, na što ovaj iz džepa izvlači daljinski upravljač i objašnjava: “Ja ću voziti”.
Taj je navodni vic ilustrirao kako su američki diplomati percipirali odnose snaga u Kremlju, u vrijeme dok je Medvedev bio na formalno najmoćnijoj političkoj dužnosti, predsjedničkoj, a Putin “samo” ruski premijer. No, stvarna politička moć, bili su uvjereni u američkoj diplomaciji, bila je i dalje u Putinovim rukama.
Rošada na vrhu vlasti
Medvedev je u svibnju 2008. postao treći predsjednik Rusije od 1991., nakon Borisa Jeljcina i Putina. Prethodno je Putin predsjedničku dužnost obnašao dva uzastopna mandata pa se, prema tadašnjim ustavnim odredbama, nije mogao odmah kandidirati i za treći mandat.
Stoga je 2008., uz njegovu podršku, za predsjednika izabran Medvedev, Putinov dugogodišnji i lojalan bliski suradnik. Putin se “povukao” na poziciju premijera, ali je i dalje, riječima američkih diplomata, “držao sve karte”.
Što je ostalo od reformi
Kada je Medvedev postao predsjednik – i tako, formalno, dobio vrlo široke ovlasti – političari na zapadu pokušavali su utvrditi je li Rusija dobila liberalnijeg predsjednika koji je spreman gurati vlastitu reformsku agendu države i gospodarstva ili će se u potpunosti oslanjati na Putina, uz kojeg je tijesno vezana njegova politička karijera još od početka 1990-ih.
U svom inauguracijskom govoru, Medvedev je spominjao važnost slobode i vladavine prava: “Vjerujem da će moji najvažniji ciljevi biti zaštita građanskih i ekonomskih sloboda. Moramo se boriti za istinsko poštivanje zakona i prevladati pravni nihilizam, koji ozbiljno koči suvremeni razvoj”, kazao je nakon polaganja predsjedničke prisege.
U vrijeme kada su nastale američke diplomatske bilješke, Medvedev je bio na polovici prvog i, pokazat će se, (zasad) jedinog predsjedničkog mandata. Na zapadu su, očito, tada već procjenjivali da bitnih promjena u upravljanju Rusijom neće biti – jedna od reformi koja je obilježila njegov mandat bila je nepopularna reforma vremenskih zona i ljetnog i zimskog računanja vremena.
Ništa kontra Putina
Iako se u zapadnim medijima povremeno kalkuliralo da bi Medvedev mogao poželjeti još jedan predsjednički mandat, pa čak i unatoč Putinu za kojeg se pretpostavljalo da se želi vratiti na mjesto šefa države – da bi se, dakle, njih dvojica mogla čak sučeliti na izborima – spekulacije je prekinuo sam Medvedev, ustvrdivši da se protiv Putina neće kandidirati.
Ispalo je tako da je tranzicija vlasti bila pomno režirana i da je četiri godine Medvedev praktički čuvao Putinu predsjedničku poziciju: na izborima 2012. aktualni ruski predsjednik i formalno se vratio na najmoćniju političku dužnost na kojoj, zahvaljujući naknadnim ustavnim promjenama, može ostati do 2036. S Medvedevim je opet samo zamijenio mjesta, namijenivši bliskom suradniku premijersku poziciju.
Na tom položaju Medvedev je bio do početka 2020., kada je podnio ostavku, a Putin ga je preselio na mjesto zamjenika šefa ruskog Vijeća sigurnosti, kojim predsjeda Putin. Novi posao značio je da bivši premijer više nije u fokusu zapadne javnosti – sve do početka rata u Ukrajini.
Čvrsto uz Kremlj
Otkako je ruska vojska započela borbe u susjednoj zemlji, Medvedev je, s pozicije zamjenika šefa Vijeća sigurnosti, preuzeo ulogu političkog jastreba koji komunicira službena stajališta Kremlja: od “demilitarizacije” i “denacifikacije” Ukrajine kao navodnih ciljeva “ruske specijalne operacije”, preko sankcija, do učestalog spominjanja nuklearnog oružja.
Zapadne sankcije, kojima EU i SAD pokušavaju natjerati Putina da prekine s ratnim djelovanjima u Ukrajini, bivši je predsjednik proglasio neučinkovitima: “Sankcije će samo konsolidirati rusko društvo, a neće izazvati nezadovoljstvo vlastima”, procijenio je Medvedev.
Nakon što je Putin potpisao dekret prema kojem tzv. neprijateljskie zemlje ruski plin moraju plaćati u rubljima, njegov suradnik otišao je i korak dalje, najavivši da bi Rusija mogla ograničiti izvoz hrane i poljoprivrednih proizvoda samo na “prijateljske zemlje”.
O nuklearnom oružju
U ožujku je, pak, oštro napao Poljsku, optuživši je da pati od “dugotrajne i patološke rusofobije” i da je po čvrstom kontrolom Sjedinjenih Američkih Država. “Interesi poljskih građana žrtvovani su zbog rusofobije mediokritetskih političara i njihovih prekooceanskih gospodara, koji pokazuju jasne znakove senilnog ludila”, napisao je Medvedev.
U više svojih istupa spominjao je i nuklearno oružje. Jednom je prilikom pobrojao situacije u kojima Rusija, prema svojoj doktrini, smatra da ima pravo koristiti nuklearno oružje, a ovoga je tjedna ustvrdio da bi Rusija, ako se Finska i Švedska priključe NATO-u, na Baltik mogla rasporediti nuklearno naoružanje.
U jednoj od objava na kanalu Telegram, upozorio je, pak, na nuklearnu distopiju u slučaju da dođe do uništenja Rusije. Ako su, dakle, zapadni političari i mediji u bivšem predsjedniku i premijeru svojedobno vidjeli liberalniju struju u političkim strukturama Kremlja, ta je percepcija zadnjih tjedana, čini se, iščezla brže od ruske krstarice u Crnom moru.