Zašto su neliberalne demokracije širom svijeta u velikom usponu?
Tzv. neliberalne demokracije postale su danas više pravilo nego iznimka
Prije gotovo dva desetljeća politički komentator Fareed Zakaria napisao je članak “Uspon neliberalne demokracije” u kojem zabrinuto piše o usponu popularnih autokrata s malo obzira prema vladavini prava i građanskim slobodama. Vlade mogu biti izabrane na slobodnim i poštenim izborima, a ipak rutinski kršiti temeljna prava svojih građana, kaže Zakaria.
Od objave Zakarievog članka, neliberalne demokracije postale su više pravilo nego iznimka, piše Huffington Post. Prema izračunu američke nevladine organizacije Freedom House, više od 60 posto zemalja na svijetu su izborne demokracije – režimi u kojima se političke stranke natječu i dolaze na vlast preko redovno raspisanih izbora – dok je kasnih 1980-ih samo 40 posto zemalja imalo takav sustav. Međutim, većina ovih država ne uspijeva osigurati jednaku zaštitu pred zakonom.
Tipično, manjinske skupine (etničke, vjerske, jezične ili regionalne) su te koje snose teret neliberalnih politika i praksi. No, i vladini protivnici svih vrsta nalaze se pod rizikom od cenzure, proganjanja ili nezakonitog zatvaranja.
Vlasnička prava za elite i politička prava za mase
Liberalne demokracije počivaju na tri različita seta prava: pravima vlasništva, političkim pravima i građanskim pravima. Prvi set prava štiti vlasnike i investitore od oduzimanja imovine. Drugi set osigurava skupinama koje dobiju na izborima da mogu imati moć i izabrati politike koje žele pod uvjetom da te politike ne krše ostala dva seta prava. Konačno, građanska prava jamče jednak tretman pred zakonom te jednak pristup javnim uslugama poput obrazovanja.
Imovinska i politička prava imaju moćne korisnike. Prava vlasništva od interesa su prvenstveno za elitu – vlasnike i investitore. Oni mogu biti relativno malobrojni, ali oni mogu mobilizirati materijalna sredstva ako nije po njihovom. Mogu svoj novac preseliti negdje drugdje ili izabrati da ne ulažu u toj zemlji, što nameće značajne troškove za ostatak društva.
Politička prava od koristi su prvenstveno organiziranim masama – radničkoj klasi ili etničkoj većini, ovisno o strukturi i rascjepima u društvu. Članovi većine mogu biti relativno siromašni, ali imaju brojeve na svojoj strani. Mogu prijetiti elitama protestima ili oduzimanjem prava na imovinu.
Građanska prava koriste manjinama
S druge strane, od građanskih prava najviše koristi obično imaju manjine, koje ne posjeduju ni bogatstvo niti brojnost. Turski Kurdi, mađarski Romi, ruski liberali ili meksičko autohtono stanovništvo obično imaju malo moći unutar država u kojima žive.
Njihovi zahtjevi za jednakim pravima stoga nemaju jačinu koju imaju zahtjevi za vlasničkim i političkim pravima.
Demokratski dogovor kad se mase mobiliziraju
Teorije koje pokušavaju objasniti povijesne korijene demokracije previdjele su ovu asimetriju među podnositeljima zahtjeva za različite vrste prava. Ove se teorije uglavnom vrste oko nagodbi između imućne elite i radničke klase. Suočene s prijetnjom pobune, elite proširuju franšizu i dopuštaju masama da glasuju. Zauzvrat, mase ili njihovi predstavnici, odlučuju da neće izvlastiti elite.
Naravno, elite preferiraju autokraciju u kojoj vladaju same i štite svoja prava i ničija druga. Tijekom većeg dijela ljudske povijesti bilo je po njihovom.
Demokratski dogovor postaje moguć tek kad se mase mogu organizirati i mobilizirati oko zajedničkih interesa. To čini vjerodostojnom njihovu prijetnju ustankom prije dogovora te njihovo obećanje da će poštivati prava vlasništva nakon dogovora s elitama. Povijesno, takve su mobilizacije bile proizvod industrijalizacije i urbanizacije, ratova ili anti-kolonijalnih borbi.
Manjine nemaju ništa za pregovarački stol
Međutim, ovakvi dogovori, po svojoj prirodi, umjesto liberalne demokracije proizvode zapravo izborne demokracije. Razvlaštene manjine, koje imaju najviše koristi od građanskih prava, ne igraju nikakvu ulogu tijekom demokratske tranzicije iz jednostavnog razloga što ne mogu donijeti ništa na pregovarački stol.
Stoga demokratski dogovor obuhvaća prava vlasništva i politička prava, ali vrlo rijetko građanska prava.
Može li liberalna demokracija uopće nastati?
Gledano iz ove perspektive, pitanje nije zašto demokracija postaje neliberalna nego može li liberalna demokracija ikad nastati. Jedan skup okolnosti koji pogoduje nastanku liberalne demokracije je nepostojanje jasnih etničkih ili drugih identifikacijskih rascjepa među ne-elitama. Kulturna i društvena homogenost znači da nema prepoznatljive manjine koju većina može diskriminirati. Povijesno su približan prototip ovakvih društava skandinavske zemlje, a u novije vrijeme Japan i Južna Koreja.
Drugačija situacija koja proizvodi sličan ishod je prisutnost više preklapajućih rascjepa. Ako ne postoji jasna razlika između manjine i većine, svaka grupa na vlasti mogla bi biti spremna priznati prava drugih iz straha zbog perioda u budućnosti kad možda neće biti na vlasti. Ovo je vrsta nesigurnog balansa na kojoj je počivala Libanonska demokracija, sve dok nije porastao broj stanovništva i dok se nisu dogodile vanjske intervencije.
Treća mogućnost je ta da su najprepoznatljiviji etnički ili rasni rascjepi društva usklađeni s podjelom koja odvaja mase od imućnih elita. U Južnoafričkoj Republici, na primjer, bijelci su bili istovremeno elita i rasna manjina. Kad je vlada apartheida pregovarala s Afričkim nacionalnim kongresom prije demokratske tranzicije 1994. godine. zahtijevala je i dobila vlasnička i građanska prava za bjelačku manjinu u zamjenu za politička prava crnačke većine. Dogovor je preživio iznimno dobro, unatoč teškim vremenima koje je demokracija Južnoafričke Republike doživjela od tada.
O razvoju kulture tolerancije tijekom vremena
Alternativno, možda liberalna demokracija, zaključuju u Huffington Postu, ima malo veze s ravnotežom moći između društvenih grupa i njihovim strateškim motivacijama. Možda ona zahtijeva razvoj kulture tolerancije i građanskih sloboda tijekom vremena. Ili je možda oboje potrebno za dugoročno održanje institucija koje podupiru vlasnička, politička i građanska prava.
Bez obzira na razlog pojavljivanja liberalne demokracije, ne bismo trebali biti iznenađeni time koliko je neuobičajen u praksi. Samo rijetko se političke snage uspiju uskladiti i proizvesti održivu inačicu liberalne demokracije.