Božo Kovačević o kukastom križu: Zašto je HDZ zadnji koji bi trebao upozoravati na propuste policije i tajnih službi

Što manje politike u vrijeme provođenja istrage, to će biti veći izgledi da se utvrdi tko je i zašto napravio diverziju na Poljudu.

No, političari u tim raspravama sudjeluju upravo zbog politike. Tako su i predsjednik HDZ-a Karamarko i njegov sve istaknutiji glasnogovornik Gordan Jandroković ustvrdili da se u ovom slučaju radi o propustima sigurnosnih službi i policije. Temeljem dosad javno dostupnih podataka nije moguće sa sigurnošću reći je li takvih propusta bilo i tko je za njih odgovoran. Ali kad bi Ostojić bio vještiji političar nego što jest i kad u redovima SDP-ovih zastupnika ne bi bilo puno više promatrača nego pravih političkih igrača, onda to HDZ-ovo politiziranje ne bi ostalo bez pravog odgovora.

Ne izbjegavajući postupak kojim bi se utvrdilo ima li ili nema mjesta raspravi o eventualnim propustima policije i sigurnosnih službi, moglo bi se HDZ-ovim predstavnicima osporiti moralno pravo da govore o problemima kakve upravo oni sustavno i neprestano izazivaju. Ako bi se i utvrdilo da je bilo propusta u radu sigurnosnih službi, taj bi propust zasigurno morao biti manji negoli su bili propusti koji su rezultirali time da su, sve do ubojstva Ive Pukanića i pronalaženja leševa i dijelova raskomadanih ljudskih tijela na poznatim zagrebačkim kupalištima, vodeće osobe srbijanskoga kriminala nesmetano pribavljale hrvatske osobne dokumente i šepurile se na mjestima na kojima rado borave i hrvatski kriminalci.

Policija i tajne službe ne samo da nisu spriječile okupljanje i djelovanje bande ubojica, nego se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da su tim osobama aktivno pomagale u stjecanju hrvatskog državljanstva ili pribavljanju lažnih dokumenata. U to vrijeme ključnu poziciju u sustavu sigurnosnih službi zauzimao je upravo Tomislav Karamarko. Nikad nismo dobili objašnjenje nevjerojatne činjenice da je Zagreb godinama bio sigurno utočište opasnim srpskim kriminalcima za kojima su tragale sve policije svijeta.

Dakako, nije bilo ni isprike za ono što bi se teško moglo podvesti samo pod pojam propusta. Bilo je tu aktivne suradnje za koju je tadašnji šef tajnih službi Karamarko bio odgovoran, bilo da je za to znao, a nije ništa poduzeo da to spriječi, bilo da nije znao, a morao je znati.

Sjetimo li se afere s rasprodajom originalnih putovnica iz sefa hrvatskog konzulata u Mostaru u vrijeme HDZ-ove vlasti, jasno je da su ti događaji dio tradicije bezakonja i zloupotreba vlasti, koja je tako upečatljivo obilježila djelovanje HDZ-a. Dio takve prakse je i jednodnevno zapošljavanje podobnih osoba u tajne službe kojima je Karamarko bio na čelu kako bi bez natječaja mogle prijeći upravo u one državne institucije u kojima su prilike za zloupotrebu položaja i korupciju u izravnom dodiru s kriminalcima češće negoli drugdje.

Recimo carina. U tu tradiciju savršeno se uklapa i praksa iz sredine devedesetih kada su mnogi vlasnici tek kupljenih automobila, još i ne znajući da su im automobili ukradeni, dobili telefonski poziv s obaviješću da im je automobil ukraden i s upozorenjem da ne obavještavaju policiju, te s poslovnim prijedlogom da na određeno mjesto donesu određenu sumu njemačkih maraka kako bi im oteti auto bio vraćen. Ako bi neki izbezumljeni vlasnik događaj prijavio policiji, svega nekoliko minuta nakon završetka tog razgovora ponovo se javio onaj prvi glas i prijetećim tonom podsjetio da je rekao da se policiji ne smije javljati. Nakon tako ugovorenog posla, otkup vlastitih automobila mnogi su Zagrepčani obavili u istoj birtiji na periferiji Zagreba. Ne treba posebno podsjećati da je šef zagrebačke policije u to vrijeme bio upravo Tomislav Karamarko. Ne bi li, prije nego se upusti u javno ocjenjivanje mogućih propusta policije i sigurnosnih službi, morao objasniti kako to da su se u vrijeme kad je on bio na najodgovornijim dužnostima u tim službama događali daleko ozbiljniji propusti za koje on nije odgovarao ni pred sudom ni pred javnošću.

Povijest nogometa u Hrvatskoj nakon osamostaljenja obilježena je jednako bizarnim činjenicama.

Svakako, najvažnija među njima je opsjednutost prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nogometom i njegova fanatična želja da navijačima drago ime Dinamo promijeni u Croatia. Zaboravljajući da je sam pridonio promjeni povijesnog konteksta u kojem više nije bilo moguće ono što je bila normalna praksa kad je on predsjedao armijskom nogometnom klubu Partizan, Tuđman je protivnike tog svog državotvornog projekta, uglavnom golobradu djecu, proglasio sovjetskim špijunima.

Tih burnih devedesetih usred Zagreba dogodilo se i to da su se Zdravko Mamić i jedan bivši nogometaš Dinama, kasnije osuđen zbog dilanja droge, sukobili s uniformiranim policajcem koji ih je pokušao kazniti zbog protupropisnog parkiranja. U tom sukobu je izvučen pištolj i uperen u policajca koji je obavljao svoju dužnost. Ta epizoda ni na koji način nije omela ni osporila streloviti uspon HDZ-ove nogometne zvijezde Zdravka Mamića. Taj isti čovjek je zbog cinkanja javno prokleo tadašnjeg predsjednika Hajduka koji je u dogovoru s policijom tajno snimio razgovor o podmićivanju i korupciji u nogometnoj organizaciji. Policija i pravosuđe su, naprosto, bili prisiljeni poduzeti nešto protiv djelovanja organiziranog kriminala u HNS-u.

Ali, očito, nisu poduzeli sve što je bilo moguće poduzeti i što je bilo nužno. HNS je i dalje HDZ-ovo leno. Glasnogovornik nogometne organizacije u televizijskoj emisiji kaže da HDZ ne upravlja HNS-om, premda su dvije trećine članova rukovodstva te organizacije upravo članovi HDZ-a, nego da su oni tu jer vole nogomet za razliku od sadašnje garniture na vlasti koja nogomet ne voli. Jedno od mogućih objašnjenja te velike HDZ-ove ljubavi za nogomet svakako treba tražiti u njegovoj predanosti ovdje opisanim svijetlim tradicijama kojih se HNS ne odriče.

Tijekom svog dugogodišnjeg obnašanja odgovornih dužnosti u represivnom sustavu i sigurnosnim službama Karamarko i drugi HDZ-ovi uglednici zaljubljeni u nogomet nisu ni pokušali objasniti tko financira putovanja izbezumljenih mladih ljudi i u najudaljenije destinacije gdje oni redovito divljaju na stadionima i u šoping centrima. Ti su ljudi u svakodnevnom životu nezaposleni i siromašni i sami ne mogu financirati put i boravak u skupim europskim gradovima. Bio sam doista iznenađen kad sam u luksuznom Hotelu Kempinsky u Moskvi, gdje je tada odsjela naša reprezentacija s tadašnjim vodstvom HNS-a, ugledao i nekolicinu tih besprizornih ljudi koji u normalnim okolnostima vjerojatno nemaju novaca ni za kavu.

Bivši predsjednik Josipović je jasno rekao da ne želi dolaziti na utakmice na kojima publika skandirarasističke i šovinističke parole. Razumljivo je da se ni on ni premijer Milanović nisu željeli izložiti sramoti kakvu je HNS priuštio cijeloj Hrvatskoj kad je, pred očima cijeloga svijeta, omogućio Šimuniću da skandira Za dom spremni. Ne zaboravimo da je tu utakmicu organizirao HNS i da je netko iz HNS-a Šimuniću dobacio mikrofon i da netko iz HNS-a nije isključio razglas kad je cirkus otpočeo. Takve stvari, dakako, ne smetaju vatrenoj ljubiteljici uniformi i muškog sporta Kolindi Grabar Kitarović koja nije ni pomislila da ostavi svoje nedopijeno piće i napusti stadion nakon nedoličnog skandiranja. Ona se oglasila nakon skandalozne objave svastike na Hajdukovu travnjaku pozivajući da nadležna državna tijela poduzmu sve protiv huligana koji sramote Hrvatsku. Nije joj palo na pamet da bi se huliganom mogao smatrati i jedan od istaknutijih sudionika neprijavljenog, ilegalnog braniteljskog prosvjeda u Savskoj kojega je ona imenovala svojim savjetnikom.

Današnji šef HDZ-a, kojemu je – dok je bio šef obavještajne službe i ministar unutrašnjih poslova – u potpunosti promaknula činjenica da je cijena izgradnje kilometra autoceste skočila 400% u trenutku kad je HDZ preuzeo vlast od Račanove koalicijske vlade, danas spremno proziva policiju i obavještajne službe što nisu na sebe preuzele posao koji je trebao obaviti HNS u kojem dominiraju hadezeovci. S obzirom da mu se vid odjednom toliko izoštrio pa sad vidi i sitnice, a nije primijetio nestanak milijardi ni orgijanje srbijanskih kriminalaca na ulicama hrvatske metropole u vrijeme kada je primao plaću upravo zato da sve to vidi i onemogući, opravdano je zapitati se kako je to moguće. U kontekstu njegove aktualne polemike s Josipom Manolićem Karamarko je izjavio da mu je 1984. godine oduzeta putovnica zbog optužbe za kleronacionalizam. Inače prilično oštra HTV-ova novinarka kojoj je to izjavio nije se sjetila pitati ga kako je onda s tom groznom optužbom u vrijeme komunističke vlasti dobio posao u Državnom arhivu. A mogla ga je zapitati još i ovo: ako ste s policijom imali dodir isključivo kao žrtva njezina nezakonitog postupanja, koje su bile vaše formalne kvalifikacije da, kao diplomirani povjesničar bez ijednog dana staža u policiji, postanete šef zagrebačke policije?

HDZ je dosad podržavao skupine i pojedince koji su poduzimali nezakonite postupke, organizirali neprijavljene skupove, onemogućavali policiju i druge državne službe u obavljanju njihove dužnosti, javno podržao huligane koji su na Markovom trgu fizički napali policiju i solidarizirao se s teroristima koji su postavljanjem eksplozivnih naprava zaustavili promet u jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica.

Sve dok se jasno ne odrekne takve javne legitimacije, njegovo inzistiranje na odgovornosti policije i sigurnosnih službi za incident na Poljudu moći će se shvatiti isključivo kao nastojanje da se pozornost skrene s HNS-a i HDZ-ove dominacije u toj organizaciji koja, očito, ne može smoći snagu da napokon izađe iz devedesetih i oslobodi se tad uspostavljenih devijantnih tradicija.

Ministru Ostojiću bih preporučio da manje javno polemizira i da se usredotoči na posao koji moraju obaviti službe kojima je on nadređen. Ne bi bilo dobro da se ponovi priča kakva se dogodila s ministrom Jovanovićem. On je mnogo govorio, mnogo htio, ali ništa nije napravio.