Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Kultura

Film Goran ima dosta velike šanse da postane hit; proveli smo neko vrijeme s Nevijom Marasovićem

Piše: Boris Homovec     Snima: Vjekoslav Skledar

Razgovarali smo s redateljem kojem u kino distribuciju kreće treći film, dugo najavljivani Goran, s Jankom Popovićem Volarićem, Franjom Dijakom, Natašom Janjić i Goranom Bogdanom. Snima Vjekoslav Skledar

Prvi put sam čuo za njega prije šest godina, kad je trijumfirao na pulskom festivalu s SF projektom The show must go on. Svi su odjednom počeli pričati o nekom mega talentiranom klincu, koji bi, poslije Dalibora Matanića, mogao napraviti revoluciju u prilično učmaloj hrvatskoj kinematografiji, tematski preopterećenoj dosadnjikavim socijalnim dramama ili pučkim komedijama.

Nevio Marasović odmah mi je izgledao kao lik iz američkih serija; urban, s malim tikom, koji mu ništa ne oduzima, naprotiv, baš mu daje neki dodatni pečat šarmu. Do svoje 33. godine života uspio je snimiti tri cjelovečernja igrana filma (The show must go on, Vis-a-Vis i Goran) i to u startu bez državne financijske potpore, jedan autorski sitcom (Instruktor) i 150 reklama u više zemalja.

Upravo sa snimateljem šeće centrom Zagreba i snima lokacije za četvrti dugi film Povijest bolesti (prvotno naslovljen Comic sans), kojeg u produkciji Kinorame počinje snimati već ovog proljeća. Glumit će Janko Popović Volarić, Zlatko Burić i Nataša Janjić. Sreo sam ga u Dežmanovom prolazu gdje je, nadomak kultnim kafićima, pronašao lokaciju kuće u kojoj će smjestiti glavnog junaka svog novog filma.

nevio2

MARASOVIĆ: Uvijek pokušavam ići uzlazno, čini mi se kako za sada u tome uspjevam. Sreća je dodatni faktor pritom, neke stvari su mi se preklopile, ali ja sam, realno, radio kao konj da dođem do ovog statusa. Trud, želja i ambicija konstantno me tjeraju da nešto napravim. Od prvog filma Popravak kompjutora. Snimio sam ga s prijateljima iz trećeg razreda gimnazije, s 1000 maraka koje mi je poklonila baka i na maloj digitalnoj kameri. Iza svega, uvijek, stoji samo veliki rad. A ja sam pišao krv.

TELEGRAM: Jeste li oduvijek bili ambiciozni?

MARASOVIĆ: Pa jesam, ja potječem iz umjetničke obitelji, moj otac je slikar, stric mi je bio jedan od najpoznatijih orguljaša, pokojni djed bio je renesansni tip. Odrastao sam u umjetničkoj sredini; note sam naučio prije abecednog pisma. Nakon što sam svladao abecedu, sa šest godina počeo sam pisati i režirati dramske tekstove o Robinu Hoodu. Ja sam crtao scenografije, fotografirao, radio stripove…

Prvu izložbu roditelji su mi organizirali u sedmoj godini. Mislio sam prilično dugo da ću biti slikar. No, shvatio sam da je sve što sam radio u djetinjstvu i ranoj mladosti bila samo priprema za moj filmski život. Pritom, za razliku od mnogih kolega, nemam nikakvih frustracija s Akademije, dapače. Školovanje mi je pomoglo u svladavanju zanata, kvalitetno sam iskoristio vrijeme, učio gledajući filmove legendarnih autora Ante Babaje i Kreše Golika, snimajući godišnje četiri filma-vježbe, tad još na 16-ici, kojima sam malo, pomalo stjecao iskustvo.

TELEGRAM: Koliko dovršenih scenarija imate u svojim ladicama?

MARASOVIĆ: U ovom trenutku imam devet projekata: žanrovski i lokacijski različitih, koje bih volio relizirati u narednim godinama. Za tri već imam dovršene scenarije (sve slobodno vrijeme koristim za pisanje). Neki su u fazi sinopsisa, neki skicirani samo kao ideja. Imam dvije faze koje izmjenjujem kao autor: jednu u kojoj radim serioznije i komercijalnije priče, poput Gorana, i drugu, u kojoj volim otići divljati na teren, po nekoj analizi psihe i gerili, poput Vis-a-Visa. Sve, zapravo, kreće od ideje i zajedničkog druženja s dragim ljudima, poput Janka Popovića Volarića i Rakana Rushaidata. S Rakanom bih trebao raditi i jedan gerilski projekt u Norveškoj. Ja, inače, obožavam improvizacije, kad moram u svega tri minute smisliti i snimiti nešto bez pripreme. To mi je apsolutno najdraže.

TELEGRAM: Načuo sam da će Goran prerasti u filmsku trilogiju.

MARASOVIĆ: Točno, Goran će imati još dva filmska nastavka, na kojima radim s istim norveškim scenaristom, Gjermundom Gisvoldom. Trilogija će se zvati Vražji vrt, što je stari naziv Gorskog kotara. Janko, Gjermund i ja shvatili smo da je, zapravo, jako zanimljivo što se s našim junacima dešavalo prije okupljanja u Gorskom kotaru i kako bi trebalo objasniti zašto je glavni ženski lik slijep, zašto je lik Nika gay, zašto je mama mrtva… Treći dio će biti psihološka drama, koja će se dešavati deset godina poslije Gorana, po povratku jednog lika iz zatvora. Šalim se kako su neki likovi preživjeli Gorana i sad ih kanimo sve ubiti.

TELEGRAM: Postoji li klan Nevija Marasovića ?

MARASOVIĆ: Klan? Kako to mislite? Kad radiš filmove bez budžeta, moraš pronaći bitne ljude koji pristaju ući u njih i ulagati talent, vrijeme i energiju, kojima se rado vraćam. Nije to nepotizam. Oni s vremenom postanu tvoji prijatelji i ljudi kojima je stalo do svega što radite. Montažera tona, Damira Rončevića, žena je triput skoro ostavila zbog rada na Goranu, šest mjeseci po cijele noći. Ja sam im svima beskrajno zahvalan. Mi smo kao vojska, prošli smo svašta i dalje se držimo zajedno.

TELEGRAM: Mnoge je iznenadila odluka da glavne uloge u projektima povjerite Janku Popoviću Volariću, koji je godinama nosio etiketu zgodnog glumca iz najgledanijih telenovela.

MARASOVIĆ: Janko mi je najbolji prijatelj, maknuo se iz sapunica, gdje je tumačio godinama glavne uloge, a nije bio prije, poput recimo Milana Štrljića, velika zvijezda. Iako je odličan glumac, nisu ga, nažalost, tako i percipirali. Janko se uspio odmaknuti, radi super predstave, filmove sa mnom, Matanićem i drugima… U Povijesti bolesti ima glavnu ulogu, tek će pokazati sve što može, jer je cijeli projekt na njemu. Uostalom, svakako mu se već diže rejting kao glumcu. Godinama se povlačio po medijima zbog sapunica i privatnog života, sad se napokon riješio toga i mislim da je, napokon, sretan i realiziran kao glumac. A danas pritom vodi privatni život koji je medijima nezanimljiv.

TELEGRAM: Ubrajate se u filmske autore, poput Dalibora Matanića, koji su svjesni velike važnosti promocije svojih projekata, ali i samopromocije u medijima.

MARASOVIĆ: Čujte, ima istine u tome. Ja se filmom bavim u slobodno vrijeme, zapravo živim i radim od reklama. Osamdeset posto vremena sam u reklamama. Godinama vodim dvostruki život. Kako mi je mama cijeli život u marketingu, poznajem sve ljude iz tog miljea. Volim taj svijet, jednako mi je drag. Što je vjerojatno čudno za jednog filmskog redatelja.

TELEGRAM: Zašto ste uoči početka kino distribucije Gorana pustili provokativan PR, objavljivanjem obnaženog Janka Popovića Volarića, na koji su se zalijepili svi mediji?

MARASOVIĆ: Iz PR agencije 365 htjeli su baš tako početi našu kampanju. Sa šokom. Zaboravljali smo kako imamo potpuno golog Janka u filmu, mi smo to još u pisanju scenarija zajedno osmislili i dogovorili. Ja ne znam zašto me svi pitaju kako sam ga uspio nagovorio i zašto je danas, u 21. stoljeću golo muško tijelo još uvijek tabu? Svlačenje je sastavni dio glumačke profesije i za nas je to potpuno normalno.

Pričao sam s Jankom o tome da li da plasiramo te fotografije, jer ljudima su intrigantne, i on je odmah pristao. Nakon što je to izašlo, puno nas je ljudi popljuvalo. Mnogi su mu slali poruke podrške, misleći kako je medijski izmanipuliran, dok neki smatraju da je to jeftini trik. Bilo bi degutantno da smo objavljivali Jankove privatne fotke ili selfije. Ovako, ne vidim gdje je problem. Ako ništa drugo, cijela Hrvatska je u roku od dva sata saznala sve o filmu. To nam je i bio cilj.

nevio1

TELEGRAM: Koliko ste vi i producent Danijel Pek razočarani što niste uspjeli s Goranom ući ni u jedan program najprestižnijih festivala u Cannesu i Veneciji?

MARASOVIĆ: Goran, fakat, nije festivalski film. Moji filmovi su uvijek negdje između, niti potpuno komercijalni, niti teški art. Goran nema tematski veze s ratom, poput Zvizdana, nema veze sa socijalom, poput Ne gledaj mi u pijat i, naizgled, nikakve veze s Hrvatskom. Selektori ne znaju što bi s njim, u koju bi ga selekciju smjestili. Mi smo znali da to nije pravi festivalski film, još dok smo ga radili. Inače, pokušavam ne podilaziti filmovima ni publici, ni kritici. Snimam ih isključivo intuicijski, iz unutarnje potrebe da ispričam neke priče, koje su meni osobno zanimljive.

TELEGRAM: Smatrate li da je dobro da se u kino distribuciji Goran naslanja na filmove Ne gledaj mi u pijat i Sve najbolje?

MARASOVIĆ: Mislim da su to posve različiti filmovi, za koje ima publike. Nama je termin početka kino distribucije 22. prosinca jako dobar, distributeri su donijeli odluku da ga pustimo ranije u kina, zbog jakog PR-a. Ljudi mi prilaze na ulici s riječima: nisam gledao na ZFF-u, ali sam čuo da je Goran genijalan. Po tome znam da će film imati odjeka.

TELEGRAM: Je li uspjeh hrvatskog filma na prestižnim svjetskim festivalima unazad godinu, dvije tek prolazan trend, ili će taj val potrajati?

Mislim da se hrvatski film ne smije brendirati, to mi je kao umjetniku glupo. Mi nemamo nacionalni filmski identitet sa svojim filmovima, poput Rumunja.

nevio

TELEGRAM: Jeste li ispunili očekivanja roditelja?

MARASOVIĆ: Ma, ja sam oduvijek imao podršku roditelja. Tata je sudjelovao u mom prvom filmu, a mama je bila jedna od producentica Show Must Go Ona. Mislim da nisu razočarani sa mnom, nisu se još požalili. Podupiru me od početka. Da sam htio biti smetlar, možda ne bi bili oduševljeni, ali bi me i u tome podržali. Ja živim sam, ali mama živi stan do mene. Nema naviku kuhati, ali zato navečer zajedno gledamo serije. Ponedjeljkom, recimo, gledamo Walking dead. Uživamo gledajući i Sorrentinovog Mladog Papu, moram priznati da nisam znao da je Jude Law tako genijalan glumac. Inače, starci su mi se rastali kad sam imao šest godina ali dobro međusobno funkcioniramo.

TELEGRAM: Koliko znam, vi ste izrazito društven tip.

MARASOVIĆ: Puno vremena provodim solo, jer živim sam. Baš volim biti sam. Volim putovati sam, ići na festivale sam i tamo upoznavati ljude, družiti se. Tako sam stekao sjajne prijatelje diljem svijeta. Volim i društva, večere, birtije, izlaske… Svi smo u ekipi vrlo društveni. Mislim da smo nekom sa strane beskrajno dosadni, jer pričamo samo o poslu, iako od prijatelja saznam i sve tračeve po kazalištima. Družim se s mojim glumcima Jankom i Goranom Bogdanom, ali volim razgovarati i s drugim intelektualnim i obrazovanim ljudima, poput mog prijatelja iz djetinjstva, Bojana Glavaševića. Uskoro s Jankom putujem kod Zlatka Burića u Kopenhagen, oni u mom novom filmu igraju glavne uloge, oca i sina. Imat ćemo probe i raditi po cijele dane na filmu, koji bi trebao biti neka moja kombinacija Woodya Allena i Alexandrea Paynea. Po uzoru na Nebrasku, jedan od meni najdražih filmova. Volim raditi i s Natašom Janjić, jer je fenomenalna glumica. Inače, imam senzor za ljude. Netko mi se svidi odmah na prvu, ili nikada ne kliknemo.

TELEGRAM: Kako promišljate o vlastitoj generaciji 30-godišnjaka, je li to generalno uspješan naraštaj?

MARASOVIĆ: Ja sam okej. Ali, imam frenda koji, recimo, tečno govori japanski i kineski, pet godina ovdje nije mogao dobiti posao, otišao je u Izrael i tamo se odmah zaposlio. Moja generacija potpuno je sjebana. Ja ne kanim otići i čamiti u Los Angelesu, čekajući da mi netko odobri budžet za holivudski film. Meni je ovdje super. Ovdje su mi obitelj i prijatelji, imam kuću na Visu, stan u Zagrebu, radim posao koji volim. Stvarno bih trebao biti razmažen do daske da odem tražiti sreću vani. Za deset godina planiram snimiti još pet filmova i pripremati životni filmski projekt, o kojemu vam sad ne kanim ništa otkrivati. Nadam se da ću i tad biti u formi, imati kuću u Gorskom kotaru i troje djece. Mislim da ću biti odličan tata, jer djeca me jako vole. Ja se ionako osjećam kao da imam 12 godina, volim gledati i crtiće. Da, ja sam Petar Pan.

nevio3

, , , ,

Podijeli 329 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani