To što je na netom okončanim izborima u splitskom SDP-u pobijedila struja koju nije podržavao Davor Bernardić za daljnje djelovanje te stranke u gradu ne znači previše. Ovaj ishod može jedino nešto značiti u daljnjim previranjima u samoj stranci na nacionalnom nivou.
Što se samog pak gradskog SDP-a tiče, promatrajući ga u kontekstu njegovog dvadesetsedmogodišnjeg djelovanja, izborom Gorana Kotura za predsjednika i čitavim izbornim procesom, on se vratio svojim izvornim korijenima. Točnije, ovi izbori su po tko zna koji put pokazali kako sivu eminenciju te organizacije i dalje predstavlja dvojac Marin Jurjević i Josip Milat.
Dvojac koji vodi splitski SDP
Njih dvojica su vodili čitav izborni proces, iako bi u svakoj pristojnoj stranci, nakon što su prethodno izabrali i podržavali Ivu Baldasara kao gradonačelničkog kandidata, gradonačelnika i predsjednika gradske organizacije, zbog vlastite odgovornosti odustali od operativnog uplitanja u daljnji rad stranke, imajući u vidu katastrofu u koju su je odvukli.
Milat je svemu ovome pridodao i otvorenu podršku bivšem ministru Pavi Barišiću, kad je već svakom bilo jasno da je riječ o čovjeku vrlo problematičnom za obavljanje ministarske funkcije. Ključ za razumijevanje djelovanja njih dvojice i čitave organizacije leži u tri stvari. Konstantnom oponiranju Zagrebu, neproglašenom paktu s gradskom desnicom, bilo onom hadezeovskom, bilo kerumovskom, te u zatvaranju prostora za bilo koga tko ne pripada tom užem krugu.
Organizacija koja nikad nije osudila koketiranje s ustaštvom
Ovo treće je najbolje na svojoj koži osjetio Ranko Ostojić, koji u gradonačelničkoj kampanji protiv Željka Keruma, ne samo da često nije imao potporu iz gradske organizacije, nego je doživljavao i izravne opstrukcije. Uporna opozicija Zagrebu, ponajprije Zoranu Milanoviću, bila je prisutna od samog početka, no kulminirala je njegovim, doduše prekasnim, raspuštanjem čitave organizacije zbog samoubilačkog djelovanja Ive Baldasara.
Tobožnja šokiranost takvom odlukom, koja po njima nikako nije smjela obuhvatiti čitavu organizaciju, računala je na potpunu amneziju šire javnosti. Ovo navodimo iz razloga što nakon Baldasarovog sudjelovanja na neoustaškom okupljanju na otvaranju spomenika HOS-u te kasnijeg slanja vijenca u ime grada, 10. travnja na taj isti spomenik, gradska organizacija SDP-a nijednom riječju, gestom, akcijom, smjenjivanjem Baldasara sa svog čela ili nečim sličnim, ovakvo njegovo ponašanje nije osudila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S obzirom da se tu šutnju nije moglo shvatiti nikako drugačije, doli kao slaganje s tim skandaloznim potezima, potez dokidanja gradskog SDP-a bio je logičan i racionalno objašnjiv korak, neovisno o motivaciji koju je Milanović imao. Sve što je uslijedilo nakon toga dalo mu je za pravo.
Pogubljenost i nedostatak samokritičnosti
Ponovno masovno učlanjivanje svih onih koji su doveli do takvog stanja, izostanak bilo kakve rasprave o razlozima takvog političkog djelovanja vlastitog predsjednika i, na koncu, nominacija Baldasarove zamjenice Aide Batarelo, samo su pojačali dojam potpune pogubljenosti i nedostatka bilo kakve samokritičnosti kod tih ljudi.
No, sve to skupa ne bi trebalo pretjerano čuditi, imamo li u vidu da je taj isti SDP jednoglasno podržao postavljanje štandarca na Pjacu na kojem je upadljivo izostala počast 26. listopadu, datumu oslobođenja Splita od fašizma. Jednako tako, taj je SDP u Gradskom vijeću podignuo ruke za spomenik Franji Tuđmanu. Također, njegovi su vijećnici, zajedno s gradonačelnikom Baldasarom izmijenili prvobitnu odluku o spomen-ploči HOS-u, u kasnije postavljeni spomenik. Ali i, ne manje bitno, izglasali su i da se ispred Lore podigne spomenik 72. bojni Vojne policije, čiji su pripadnici osuđeni za mučenja upravo u tom vojnom objektu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druge figure, ali princip ostaje isti
Drugim riječima, strukturalni i sveprožimajući oportunizam, vidljiv u pristajanju na sve sporne prijedloge desnice, na koncu su doveli do toga da SDP preuzme vodeću ulogu u sakralizaciji ratnih mitova, a da protiv toga nitko iz stranke ni na koji način javno ne reagira. Kad ovako posložimo stvari, jasno je da Baldasar nije uopće bio eksces, nego čovjek kontinuiteta.
No, najveći problem je taj da se u komoletnoj kampanji za lokalne izbore, kao ni u upravo okončanom procesu za izbor novog čelništva, o svemu ovome uopće nije razgovaralo. Sve je okončano uopćenim floskulama o povratku povjerenja i socijaldemokratskim vrijednostima te na optuživanju Zagreba koji se prema Splitu neprijateljski ponašao.
Uvažavajući sve navedeno, ishod ovih izbora ničim ne garantira da će se ijedan od tri nosiva stupa dosadašnjeg djelovanja splitskih socijaldemokrata ukloniti. Opozicija Zagrebu se nastavlja, oportunističko djelovanje nije izneseno kao problem, i isti ljudi i dalje imaju najveći utjecaj u organizaciji. Iz svega ovoga je posve jasno kako su se figure promijenile, a princip je ostao isti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako su izbori u splitskom SDP-u pokazali da se, bez obzira na novog šefa, tamo ništa neće promijeniti
Što unutarstranački izbori u Splitu znače za SDP na nacionalnoj razini
Splitski SDP ovoga je vikenda dobio novog čelnika, Gorana Kotura. No, izbori su po tko zna koji put pokazali kako sivu eminenciju te organizacije i dalje predstavlja dvojac Marin Jurjević i Josip Milat. I kako se apsolutno ništa u splitskoj organizaciji neće promijeniti
To što je na netom okončanim izborima u splitskom SDP-u pobijedila struja koju nije podržavao Davor Bernardić za daljnje djelovanje te stranke u gradu ne znači previše. Ovaj ishod može jedino nešto značiti u daljnjim previranjima u samoj stranci na nacionalnom nivou.
Što se samog pak gradskog SDP-a tiče, promatrajući ga u kontekstu njegovog dvadesetsedmogodišnjeg djelovanja, izborom Gorana Kotura za predsjednika i čitavim izbornim procesom, on se vratio svojim izvornim korijenima. Točnije, ovi izbori su po tko zna koji put pokazali kako sivu eminenciju te organizacije i dalje predstavlja dvojac Marin Jurjević i Josip Milat.
Dvojac koji vodi splitski SDP
Njih dvojica su vodili čitav izborni proces, iako bi u svakoj pristojnoj stranci, nakon što su prethodno izabrali i podržavali Ivu Baldasara kao gradonačelničkog kandidata, gradonačelnika i predsjednika gradske organizacije, zbog vlastite odgovornosti odustali od operativnog uplitanja u daljnji rad stranke, imajući u vidu katastrofu u koju su je odvukli.
Milat je svemu ovome pridodao i otvorenu podršku bivšem ministru Pavi Barišiću, kad je već svakom bilo jasno da je riječ o čovjeku vrlo problematičnom za obavljanje ministarske funkcije. Ključ za razumijevanje djelovanja njih dvojice i čitave organizacije leži u tri stvari. Konstantnom oponiranju Zagrebu, neproglašenom paktu s gradskom desnicom, bilo onom hadezeovskom, bilo kerumovskom, te u zatvaranju prostora za bilo koga tko ne pripada tom užem krugu.
Organizacija koja nikad nije osudila koketiranje s ustaštvom
Ovo treće je najbolje na svojoj koži osjetio Ranko Ostojić, koji u gradonačelničkoj kampanji protiv Željka Keruma, ne samo da često nije imao potporu iz gradske organizacije, nego je doživljavao i izravne opstrukcije. Uporna opozicija Zagrebu, ponajprije Zoranu Milanoviću, bila je prisutna od samog početka, no kulminirala je njegovim, doduše prekasnim, raspuštanjem čitave organizacije zbog samoubilačkog djelovanja Ive Baldasara.
Tobožnja šokiranost takvom odlukom, koja po njima nikako nije smjela obuhvatiti čitavu organizaciju, računala je na potpunu amneziju šire javnosti. Ovo navodimo iz razloga što nakon Baldasarovog sudjelovanja na neoustaškom okupljanju na otvaranju spomenika HOS-u te kasnijeg slanja vijenca u ime grada, 10. travnja na taj isti spomenik, gradska organizacija SDP-a nijednom riječju, gestom, akcijom, smjenjivanjem Baldasara sa svog čela ili nečim sličnim, ovakvo njegovo ponašanje nije osudila.
S obzirom da se tu šutnju nije moglo shvatiti nikako drugačije, doli kao slaganje s tim skandaloznim potezima, potez dokidanja gradskog SDP-a bio je logičan i racionalno objašnjiv korak, neovisno o motivaciji koju je Milanović imao. Sve što je uslijedilo nakon toga dalo mu je za pravo.
Pogubljenost i nedostatak samokritičnosti
Ponovno masovno učlanjivanje svih onih koji su doveli do takvog stanja, izostanak bilo kakve rasprave o razlozima takvog političkog djelovanja vlastitog predsjednika i, na koncu, nominacija Baldasarove zamjenice Aide Batarelo, samo su pojačali dojam potpune pogubljenosti i nedostatka bilo kakve samokritičnosti kod tih ljudi.
No, sve to skupa ne bi trebalo pretjerano čuditi, imamo li u vidu da je taj isti SDP jednoglasno podržao postavljanje štandarca na Pjacu na kojem je upadljivo izostala počast 26. listopadu, datumu oslobođenja Splita od fašizma. Jednako tako, taj je SDP u Gradskom vijeću podignuo ruke za spomenik Franji Tuđmanu. Također, njegovi su vijećnici, zajedno s gradonačelnikom Baldasarom izmijenili prvobitnu odluku o spomen-ploči HOS-u, u kasnije postavljeni spomenik. Ali i, ne manje bitno, izglasali su i da se ispred Lore podigne spomenik 72. bojni Vojne policije, čiji su pripadnici osuđeni za mučenja upravo u tom vojnom objektu.
Druge figure, ali princip ostaje isti
Drugim riječima, strukturalni i sveprožimajući oportunizam, vidljiv u pristajanju na sve sporne prijedloge desnice, na koncu su doveli do toga da SDP preuzme vodeću ulogu u sakralizaciji ratnih mitova, a da protiv toga nitko iz stranke ni na koji način javno ne reagira. Kad ovako posložimo stvari, jasno je da Baldasar nije uopće bio eksces, nego čovjek kontinuiteta.
No, najveći problem je taj da se u komoletnoj kampanji za lokalne izbore, kao ni u upravo okončanom procesu za izbor novog čelništva, o svemu ovome uopće nije razgovaralo. Sve je okončano uopćenim floskulama o povratku povjerenja i socijaldemokratskim vrijednostima te na optuživanju Zagreba koji se prema Splitu neprijateljski ponašao.
Uvažavajući sve navedeno, ishod ovih izbora ničim ne garantira da će se ijedan od tri nosiva stupa dosadašnjeg djelovanja splitskih socijaldemokrata ukloniti. Opozicija Zagrebu se nastavlja, oportunističko djelovanje nije izneseno kao problem, i isti ljudi i dalje imaju najveći utjecaj u organizaciji. Iz svega ovoga je posve jasno kako su se figure promijenile, a princip je ostao isti.