Književnik Goran Vojnović pridružio se Telegramu, a ovo je njegova prva kolumna (o odnosu političara prema 70. obljetnici pobjede nad fašizmom)
Goran Vojnović, slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj, od danas novi kolumnist Telegrama, analizira odnos slovenskih političara prema antifašizmu te zašto su odlučili da neće ići u Moskvu na proslavu 70 godina od pobjede nad fašizmom. Čitajući Vojnovićevu britku kolumnu, čitatelji Telegrama uvidjet će da se u Sloveniji i Hrvatskoj odvijaju slične ideološke rasprave o odnosu današnje politike prema antifašističkoj povijesti
Nekoliko su se dana zivkali predsjednik Borut Pahor i premijer Miro Cerar i nagovarali jedan drugog da pođu u Moskvu na proslavu pobjede nad fašizmom. Ti si dobio pozivnicu, govorio bi Miro Borutu, a ovaj njemu uzvraćao da je Moskva u maju prelijepa i da bi mu žena u njoj zasigurno uživala. Skupa je Moskva, izvlačio bi se premijer, na šta bi predsjednik odgovarao da je rubalj pao i dodao da on ima negdje Lonely Planet s označenim pristupačnim restoranima i trgovinama, koji mu je voljan posuditi.
Tako su se vrtjeli u krug, dok nije jedne večeri Miro nazvao Boruta. „Gledaš li ti vijesti, predsjedniče?“, pita ga ovaj direktno, a predsjednik će: „Joj, ne gledam ti ja to, moj Miro, dovoljno mi je briga na poslu. Ja ti radije skinem s PirateBaya ovu jednu seriju …“
Prepričao bi Borut Miru svih šest sezona Tračerice da ga ovaj nije prekinuo:
„Da li ti znaš šta se dešava u Ukrajini?“
„Je, čuo sam nešto, ne sjećam se tko mi je pričao, ali pizdarija neka prava.“
„Izgleda da su tu Rusi nešto upetljani, da tu Putin naveliko muti.“
„E, dragi Miro, muti svako ko gdje može. Evo i ja u našem kućnom savjetu…“
„Šta da kažemo da nećemo ni ja ni ti u Moskvu jer ne podupiremo rusku politiku u Ukrajini?“
Tu nastade muk. Sedam puta je u glavi preslušavao premijerove riječi jadni Borut Pahor. Nije slovenski predsjednik navikao na nedvosmislenosti i tako mu je nepoznato zvučalo to ‘ne podupiremo’ da je prvo pomislio da se Miro prebacio na neki strani jezik.
„Ako te dobro razumijem, Miro, predlažeš da u Moskvu pošaljemo Karla Erjavca? Onako, iz principa? Kao protest protiv rata u Ukrajini?“
„Uz malo sreće ispalo bi da mi hrabro prkosimo Putinu!“
I tako je i bilo. Ni slovenski predsjednik ni premijer nisu otišli u Moskvu na proslavu Dana pobjede nad fašizmom, već su poslali ministra vanjskih poslova Erjavca, čovjeka koji se onomad ponudio da kao nezavisni stručnjak vodi pregovore između EU i Rusije, zaboravljajući da je Slovenija dio EU i da on baš i nije neki stručnjak. A s njim je otišla i poruka da Slovenija ne podupire miješanje Rusije u unutrašnje poslove nezavisne države Ukrajine.
Mašala.
Doduše, sumnjam da je itko nasjeo na to jer je opće poznato da slovenska politika Ukrajinu ne bi našla ni na karti Ukrajine, a kamoli da bi vezano za nju imala neki stav. Stav država Slovenija zauzima samo ako joj ga netko naruči, pa onda naš financijski ministar Dušan Mramor bestidno nasrne na svog grčkog kolegu Varufakisa, ni sam ne znajući zašto.
Zašto bi morali Rusi znati zbog čega Miro i Borut ne slave Dan pobjede nad fašizmom kada oni to ni sami ne znaju. A ne znaju. Nemaju oni blage veze zašto im se nije slavilo pobjedu nad fašizmom i ne zna se tko je od njih dvojice bio sretniji što se na kraju našla ta jadna Ukrajina pa nije trebalo nikome ništa objašnjavati ni raspredati o tome tko je počeo Drugi svjetski rat, tko je na kraju pobijedio i na čijoj smo u svoj toj zbrci mi završili strani. I šta smo to pobijedili kada smo pobijedili fašizam.
Ali eto, ode naš Karl u Moskvu, obeća ženi i djeci babušaka i kavijara, a u glavi ponavlja da se predsjednik i premijer izvinjavaju da nisu mogli doći jer predsjednik čuva godišnji odmor za ljetovanje u Hrvatskoj, a premijer je već bio obećao doći na ručak svojoj punici.
Jebiga, zašto bi morali Rusi znati zbog čega Miro i Borut ne slave Dan pobjede nad fašizmom kada oni to ni sami ne znaju.
A ne znaju. Nemaju oni blage veze zašto im se nije slavilo pobjedu nad fašizmom i ne zna se tko je od njih dvojice bio sretniji što se na kraju našla ta jadna Ukrajina pa nije trebalo nikome ništa objašnjavati ni raspredati o tome tko je počeo Drugi svjetski rat, tko je na kraju pobijedio i na čijoj smo u svoj toj zbrci mi završili strani. I šta smo to pobijedili kada smo pobijedili fašizam.
Sukob fašizma i antifašizma završava neriješeno
Jer stvarno, ako nismo pobijedili koncentracione logore, etnička čišćenja, genocide i rasizam, a svjedoči tih sedamdeset godina prilično solidno o tome da nismo, šta smo to onda pobijedili?
Kada se za deset godina bude slavila osamdeseta godišnjica te iste pobjede, možda će stvari biti jasnije, a možda će i Borut i Miro raditi neke druge stvari i neće se morati zamarati Hitlerom i Staljinom, komunizmom i nacizmom, partizanima i domobranima, i uzaludno u svemu tome tražiti neki moderni srednji, ni lijevi, a ni desni put, na kojem se sukob između fašizma i antifašizma završava neriješeno, sa zasluženom podjelom bodova.
Zanimljiv je taj fenomen nerazriješene prošlosti o kojoj se baš sve zna. Napisane su knjige i snimljeni filmovi, bezbroj života trebalo bi vam da ih sve prelistate i prevrtite na fast forward, i sve je o tom dijelu prošlosti jasno kome god želi biti jasno, a opet bruje na sve strane neki moderni političari, koji bi da nadiđu sedamdeset godina stare podjele i okrenu se budućnosti.
Nelagoda politike naspram prošlosti
A okretanje budućnosti je samo drugo ime za nelagodu koju naspram te iste prošlosti osjeća politika čiji je tipični predstavnik Borut Pahor, a sve mi se čini i Miro Cerar. To je politika koja sebe vidi kao lijevu i koja s malim ekonomsko-propagandnim predahom vlada Slovenijom od osamostaljenja pa sve do danas, i koja svo to vrijeme nije bila u stanju učiniti jednu jedinu stvar koju je po pitanju prošlosti i Drugog svjetskog rata trebala učiniti. A to je da identificira sva grobišta i identificira žrtve poslijeratnih ubojstava, omogući njihov pokop i na kraju postavi spomenik ili barem spomen-ploču, i završi tu tužnu priču.
Ne učinivši to, dopustili su da ta grobišta i naročito ono najveće, Barbarin rov, postanu temelj takozvane desne politike u Sloveniji i da se tu danas desnicom naziva ono što bi se u pristojnom antifašističkom svijetu moralo nazivati ekstremizmom. Ta „desnica“ s jedne strane vješto manipulira boli potomaka žrtava poslijeratnih zločina i na grobištima organizira predizborne skupove, a s druge strane podmeće ih svakome tko se deklarira kao ljevičar.
I ajde se sad ti iz jednog takvog, nezrelog i zbunjenog svijeta, koji je dopustio da mu neki novi fašisti pomiješaju i antifašizam i socijalizam i narodnooslobodilački rat i marksizam i komunizam i staljinizam i gole otoke i bleiburge i barbarine rovove te iz svega toga zamijese svoj antikomunistički bućkuriš u kojem nitko više ne raspoznaje šta je šta i tko je tko, ajde se ti iz tog svijeta spakiraj i odi u Moskvu, tamo s Vladimirom Putinom, Barackom Obamom i po svoj prilici Benjaminom Netanyahuom proslavi pobjedu nad fašizmom, pa se onda vrati kući i sve to objasni.
Zato se ovdašnji „lijevi“ političari ničega tako ne plaše nego da ih kamera snimi dok pjevaju partizanske pjesme ili, ne daj bože, otvaraju usta na Bandieru rossu, u čemu je uhvaćena naša bivša predsjednica vlade Alenka Bratušek i zbog čega su je i neke europske poturice usred Bruxellesa nabijale na kolac. Jer jasna je stvar, tko god zapjeva, recimo, onu predivnu O bella ciao, pa makar bio i talijanski svećenik iz Genove, on time vrijeđa žrtve iz Barbarinog rova i slavi njihove ubojice.
Kako objasniti odlazak u Moskvu?
I ajde se sad ti iz jednog takvog, nezrelog i zbunjenog svijeta, koji je dopustio da mu neki novi fašisti pomiješaju i antifašizam i socijalizam i narodnooslobodilački rat i marksizam i komunizam i staljinizam i gole otoke i bleiburge i barbarine rovove te iz svega toga zamijese svoj antikomunistički bućkuriš u kom nitko više ne raspoznaje šta je šta i tko je tko, ajde se ti iz tog svijeta spakiraj i odi u Moskvu, tamo s Vladimirom Putinom, Barackom Obamom i po svoj prilici Benjaminom Netanyahuom proslavi pobjedu nad fašizmom, pa se onda vrati kući i sve to objasni ljudima.
I nije samo što pristojan čovjek sa spomenutim „antifašistima“ ne bi slavio ni glavni zgoditak na lotu, nego se jednostavno mora priznati da ovih dana nije bilo lako zvati se Miro Cerar i Borut Pahor.
„Zamalo se izvukosmo, Borute!“
„Tako je, Miro. Bogu hvala i za Ukrajinu i za Putina.“
Goran Vojnović istaknuti je slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu zbirku poezije, ‘Lep je ta svet’ izdaje 1998., kad je imao samo 18 godina. Posebno zapaženi bili su Vojnovićevi romani “Čefurji raus!” (2008.) i “Jugoslavija, moja domovina” (2011.) koji su doživjeli i kazališne adaptacije i zbog kojih ga se navodi kao jednog od najboljih pisaca novije generacije u regiji. Studirao na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano” (2008.).