Komentar A. Holige - Dinamo: portret kluba u krizi identiteta

HAŠK i Concordia

Malo tko kod nas to još zna – jer falsificiranje povijesti i njeno prilagođavanje režimima stara je hrvatska tradicija – ali izvorni zagrebački derbi bio je onaj između HAŠK-a i Concordije. Prvi je bio bogatiji i utjecajniji kao akademski klub, a drugi fanatičniji, kao najprije srednjoškolska momčad koja je počela privlačiti radničku klasu s industrijske Trešnjevke. Gotovo svaku utakmicu crvenog HAŠK-a i zelene Concordije obilježili su neredi i incidenti među igračima i navijačima, a nerijetko je dolazilo i do prekida.

Nešto kasnije (1911.) se pojavio Građanski te u 1920-ima i 1930-ima postao najpopularniji gradski klub. Bilo je to doba velikog industrijskog i kulturnog zamaha Zagreba, uz koji je slijedio i uzlet nogometa. Građanski je pretendirao biti svezagrebački – danas se o njemu najčešće govori kao o klubu sitnih trgovaca i obrtnika, ali nikad ne bi pretekao starije rivale da je to doista bilo samo tako. Kao i svuda u svijetu, dotepenci prve i druge generacije bili su presudna masa u temeljima velikih klubova, vezivno tkivo koje je došljake integriralo u novu urbanu sredinu. Građanski je – a to mu i samo ime govori – prije svega bio klub onih kojima je bilo bitno da ih se smatra građanima.

Sve je to nestalo 1945., kad su tri nacionalna prvaka dekretom ukinuta zbog toga što su nastavili igrati nogomet pod ustaškim režimom. Na njihovo mjesto došao je Dinamo – ponos i dika novog, socijalističkog Zagreba te njegovih još neusporedivo brojnijih građana i dotepenaca. Premda je Zagreb kolijevka cjelokupnog nogometa na području bivše države, premda je i u SFRJ imao četiri prvoligaša (Dinamo, NK Zagreb, Lokomotiva, Trešnjevka), samo je Dinamo u punom smislu opstao i dočekao moderni nogomet. Iako su sve do 1980-ih Pjesnici iz Kranjčevićeve privlačili velik broj Zagrepčana, u nezavisnoj Hrvatskoj su postupno nestali kao faktor.

A ni Dinamo se više ne osjeća baš najbolje.

Pet kategorija navijača Dinama

Pet nijansi modre – tako bismo možda mogli nazvati rastakanje dinamovštine koje je posljednjih godina na djelu. Drugim riječima – ovisno o međuodnosu svojih intimnih osjećaja prema klubu i onome u što se danas pretvorio, svaki Dinamov pristaša može se svrstati u jednu od pet osnovnih kategorija.

Prva su pravi mamićevci – oni koji se nimalo ne stide podržavati aktualno vodstvo i uređenje kluba. Likuju nad time što je Dinamo konstantno prvak, što igra u Europi, prodaje igrače za velik novac i dovodi atraktivna pojačanja i uvijek će braniti svog Tatu, jer u njihovim je očima on heroj i mučenik.

Među njima su internetski ratnici podzemlja koji ostavljaju apologetske i(li) provokativne komentare ispod tekstova na portalima i na društvenim mrežama, u pravilu se usto rugajući Hajduku (Hajdug, Jajduk, Gayduk…) te u progonu svog izvršnog predsjednika videći zavjeru s juga, odnosno prijevaru koju je osmislila hajdučija u suradnji s kojekakvim intelektualcima i društvenim komentatorima, sve kako bi našla opravdanje za vlastite neuspjehe. Mamićevci strepe od Tatina silaska s vlasti, jer misle da će onda klub preuzeti ulica i upropastiti ga. Kao što je, jelte, “upropastila” Hajduk.

Sljedeća nijansa su oni kojima sam Tata nije drag – smatraju ga primitivcem, vjerojatno i kriminalcem – ali im je drag uspjeh. Ili barem ono što oni vide kao uspjeh, a to je više-manje sve isto kao i za one prve. Razlika je u tome što će se ovi uvrijediti ako ih nazovete mamićevcima i gnušati se stavova onih koji ih tako zovu jer oni “navijaju za Dinamo, a ne za Mamića”. Muče ih moralne dvojbe – ali ako su iskreni prema sebi, priznat će da im je ipak draže da klub vodi seljačina i krimos koji je “uspješan u onome što radi”, nego da on postane demokratskiji i otvoreniji, ali s neizvjesnijom budućnosti na rezultatskom planu.

Treći tip današnjeg dinamovca je rezolutno protiv Tate. Čak će se možda pridružiti prosvjedima protiv njegove strahovlade ili barem potpisati kakvu peticiju. On vidi i razumije više-manje sve što danas nije u redu s klubom; to ga čini ljutitim i ogorčenim, ali ne na način da bi se zbog toga manje veselio Dinamovim pobjedama i manje tugovao zbog poraza. Ovdje ćete naći razne podnijanse: od onih koji jednostavno jako vole taj klub, iako ga se često i stide, pa do takvih koji će koristiti svaku priliku da rogobore protiv njegova vodstva, ali se istodobno naslađuju nevoljama rivala i podbadaju ih – možda nezrelo i refleksno, jer si ne mogu pomoći, možda zato jer ne vide mnogo dalje od svoga kluba i nisu sasvim svjesni situacije u hrvatskom nogometu.

Neki se otvoreno dive najvećim rivalima

A onda su tu oni koji se aktivno bore za slobodni Dinamo – od najbanalnijih načina, poput nošenja majice s precrtanom Tatinom siluetom ili korištenja iste slike za svoju profilnu na Facebooku, pa do izlaska na ulice i društvenog ili medijskog aktivizma. Velik dio takvih smatra da GNK više nije njihov klub, što ne znači da su ga prestali voljeti. Upravo suprotno, oni mu pretpostavljaju Svetinju: onakav Dinamo kakav živi u njihovu pamćenju ili onakav kakav zamišljaju da može i treba biti. Od ovog je materijala izlivena jezgra “pravovjernih” Bad Blue Boysa.

Neki od njih se otvoreno – a ne samo potajno – dive onome što imaju Tovari, njihovi ljuti rivali; neki ne vole i ne poštuju ništa osim Dinama, onakvog kakvog ga oni vide; neki možda više mrze Mamića nego što vole svoj klub. Ali to su rubne pojave, jer upravo su iz ove nijanse nastale pozitivne inicijative kao što su Zajedno za Dinamo i Futsal Dinamo.

Naposljetku, peti tip dinamovca je onaj koji je odustao. Taj više ne gleda utakmice ni na televiziji – tek tu i tamo iz radoznalosti baci oko ako je u pitanju Liga prvaka ili derbi i pročita pokoju vijest na portalima, a na stadion ili prosvjed ga više ne možete natjerati ni puškom. Ponekad ga stegne u grlu kad s frendovima prepričava stare anegdote, neki put mu se zamagle oči kad naleti na YouTube snimku neke davne utakmice, ali prebolio je Dinamo kao što se prebole srednjoškolske ljubavi kad vam se raziđu životni putovi. Ili on barem vjeruje da je tako.

Ovo su isključivo dinamovci nešto starije generacije – jer mlađi nogometni fanovi nikad nisu ni imali prilike osjetiti “njihov” Dinamo, pa mnogi navijaju za Barcelonu ili Manchester United. Jedno istraživanje od prije nekoliko godina tvrdi da su to već treći i četvrti klub s najviše simpatizera u Hrvatskoj.

Hvalospjevi Vođi

Teško je reći koliko je kojeg od ovih pet tipova. Posjećenost Dinamovih utakmica ipak sugerira da je naglasak na onim kasnijima.

Uz takvu razjedinjenost navijačkog tijela, razjedinjena je i medijska pokrivenost kluba između GNK i Svetinje. U redu, i narodni Hajduk ima svoje domaće izdajnike, ali takvi sada pred golemom i masovnom energijom članstva trepere poput cerada na Rivi pod udarima bure; prestrojavanje je polako počelo. Mislite li da su i Tatini opinion makeri na aparatima nakon svih skandala koji su pogodili klub i vladajuću braću stjerali u bunker, pogledajte bolje: nisu to, doduše, više hvalospjevi Vođi, ali još uvijek se pokušava održati privid normalnog nogometa. A oni koji misle drukčije mahom se iscrpljuju u negativnostima, jurišajući na vjetrenjače nepostojeće pravne države i zlokobne sprege politike, pravosuđa i polusvijeta.

Koja je od spomenutih nijansi modre ona prava i postoji li takva uopće? Je li moguće ujediniti sve opcije, mobilizirati i ove zadnje, razvojačene, te od Dinama opet napraviti klub kakav zaslužuje biti?

Možda je stvar u tome da je Dinamo kao klub-pokret jednostavno dao svoje i više nikad ne može biti isti. Ako prihvatimo tezu da se uvijek radilo o klubu s izuzetno izraženim nacionalnim predznakom – s kojom se često pretjeruje, ali nema sumnje da su ga mnogi u prošlosti doživljavali kao takvog – onda ćemo doći do zaključka da je baš njega od cijele nekadašnje velike četvorke najviše pogodio nestanak Jugoslavije i jugoslavenske nogometne lige.

Izrastajući u najhrvatskiji (neki će reći i antijugoslavenski) klub – za razliku od Hajduka, čija je klupska kultura bila, iako također nesumnjivo hrvatska, ipak univerzalnije privlačna – Dinamo je u tom procesu na neki način zatirao ostale zagrebačke klubove. Ako se željelo stvoriti ne samo gradski, nego i republički superklub, onda je na razini nekadašnjih socijalističkih institucija i poduzeća, ali i na razini purgerskog sentimenta, trebalo ujediniti resurse i napore.

Zagreb je jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi koji nema svoj derbi – a po relativnoj veličini u odnosu na veličinu zemlje, morao bi ga imati. Kao i po tradiciji, kao i po razlikama u društvenim statusima i ideološkim nagnućima svojih građana, svemu što tradicionalno utječe na formiranje nogometnih rivalstava. Najhrvatskiji klub nema smisla u zemlji u kojoj su svi klubovi hrvatski. U Zagrebu je danas višestruko više navijača Hajduka nego ijednog drugog gradskog kluba. Dinamo – Hajduk je danas i zagrebački, a ne samo hrvatski derbi.

Smrću Jugoslavije nestao je i Dinamov raison d’etre: on više nije alternativa, a od ’91 naovamo – promjena imena, tuđmanizacijom, Canjugom i Mamićem – pretvorio se u Partizan i Zvezdu u jednom. To je sasvim neprirodna pozicija za klub koji je do 1990-ih bio opozicija, a zatim mu je u nekoliko navrata gažen identitet. Danas je borba za njega praktično jedino što ga u navijačkom smislu definira – ali što će biti kad ta borba odnese pobjedu?

Kažu da bit ćeš opet Dinamo. Kako? Koji? Pred Dinamom je dug put, a u polasku već kasni 25 godina.