Piše: Aleksandar Holiga | Snima: PIXSELL

Komentar Aleksandra Holige: Zašto bi angažman Josea Mourinha mogao biti katastrofa za Manchester United

Ako za navijače takozvani United way nije samo floskula, Glazeri te aspiracije – prema općem vjerovanju – nikad nisu posve usvojili. Za...

Aspiracija je jedna od čarobnih riječi u korporativnim metajeziku. Ona uključuje ambiciju, ali podrazumijeva mnogo više: optimističnu i progresivnu viziju budućnosti, kao i usredotočenost na ostvarivanje cilja – poduzetnost, predanost, hrabrost, motivaciju i želju.

Onaj tko je aspirativan nije samo ambiciozan i gladan uspjeha, nego i sposoban sagledati širu sliku – ne onakvu kakva trenutačno jest, nego kakva bi mogla biti – i učinit će sve da bude dio nje. Aspiracija je mnogo jači adut od puke ambicije, jer implicira da se ne radi samo o novcu, nego i o snovima o nekakvom boljem svijetu. Takvom koji bi bio bolji i za biznis, naravno.

Razlika između ambicije i aspiracije upravo je ono što u ovom trenutku definira rivalstvo mančesterskih nogometnih klubova.

Tri opcije

Premda je bila sve, samo ne neočekivana, Cityjeva objava da je od sljedeće sezone osigurao Pepa Guardiolu kao novog menadžera teško je pogodila crveni dio grada – i mnogo šire, jer ogroman dio Unitedovih navijača dolazi izvan Manchestera. Imenovanje najtraženijeg trenera na svijetu uzrokovalo je seizmičke poremećaje u ravnoteži moći i United mora nekako odgovoriti. Veliki je to njegov poraz, na simboličkoj razini i mnogo veći od duboko razočaravajućih igara i rezultata ove sezone. Louis van Gaal još ima šanse preživjeti na klupi do lipnja, ali gotovo ga nitko više ne smatra dugoročnim rješenjem.

Tri su opcije. Prva, pomalo nejasno definirana, ali implicitna u svim događanjima unatrag godinu-dvije, predavanje je žezla klupskoj legendi Ryanu Giggsu. U idealnom scenariju, on bi za United mogao biti ono što je Guardiola bio za Barcelonu 2008., kad je kao nedokazani domaći čovjek postavljen za prvog trenera. Međutim, čini se da ni navijači, a ni klupski poslovni menadžment u ovom trenutku nemaju dovoljno vjere u Velšanina.

Suparništvo Guardiole i Mourinha jedna je od najvećih i medijski najzahvalnijih priča suvremenog nogometa, u kojem su treneri dosegnuli status celebrityja

Druga je ustoličenje nekoga od trenera nove generacije koji puno obećavaju, prije svih Mauricija Pochettina – samo godinu starijeg od Giggsa, a godinu mlađeg od Pepa. Argentinac je napravio čuda sa Southamptonom, sada ih radi i s Tottenhamom, ali ipak još nije veliko ime i ne spada u elitnu kategoriju stručnjaka. Osim toga, pokušaj njegova dovođenja značio bi poslovanje sa čelnikom Spursa Danielom Levyjem, koji je poznat kao najteži pregovarač na Otoku. Ne treba smetnuti s uma ni to da je njegov klub na ljestvici ispred Uniteda i trenutačno je mnogo izglednije da će se Liga prvaka sljedeće sezone igrati na White Hart Laneu nego na Old Traffordu.

Treća mogućnost, o kojoj neki mediji već pišu kao o svršenoj stvari, angažman je Josea Mourinha. Ne bilo koji mediji: među njima je bio i BBC, a ESPN je preko Miguela Delaneya, novinara koji kroz svoje kolumne redovito plasira stavove obitelji Glazer, Unitedovih vlasnika – nešto poput Alena Lesičkog ili Davorina Olivarija s obitelji Mamić, samo s profesionalnim integritetom – poručio da je “Mourinho jedina preostala opcija za United”.

This combo of photos show Chelsea's Portuguese manager Jose Mourinho (L) and Bayern Munich's Spanish head coach Pep Guardiola (R) reacting during the UEFA Super Cup football match FC Bayern Munich vs Chelsea FC on August 30, 2013 at the Eden Stadium, in Prague. AFP PHOTO / MICHAL CIZEK / ODD ANDERSEN / AFP / MICHAL CIZEK/ODD ANDERSEN
Jose Mourinho i Pep Guardiola AFP

Suparništvo Guardiole i Mourinha jedna je od najvećih i medijski najzahvalnijih priča suvremenog nogometa, u kojem su treneri dosegnuli status celebrityja. Ono je postojalo i prije nego što su se našli na suprotnim stranama španjolskog El Clasica, a tinja i dalje, samo čekajući priliku za novo rasplamsavanje. Mogućnost da im se karijere opet spoje, i to u istom gradu – Manchesteru, gdje već postoji žestoko suparništvo dvaju superklubova – te u nogometnoj kulturi s najvećim kultom trenera/menadžera, izgleda strahovito primamljivo.

Neutralci svim silama navijaju da se to ostvari. Mediji – tabloidi i ozbiljni kolumnisti podjednako – također sline nad time. Cityjevi navijači sigurno ne bi imali ništa protiv, jer takvo bi rivalstvo još dodatno podiglo profil njihova kluba u nebesa i definitivno im pomoglo da prevladaju kompleks “manjega” od kojeg ipak još uvijek pate. Međutim, na crvenoj strani derbija mišljenja su oštro podijeljena i postoji golema sumnja u to je li baš Mourinho – jednom poznat kao The Special One – pravi nasljednik trona na kojemu su nekoć sjedili sir Matt Busby i sir Alex Ferguson.
S pravom, jer angažman Mourinha mogao bi značiti potpunu katastrofu za United.

Odlazak Fergusona i Gilla

A moglo je biti sasvim drukčije. U ljeto 2012. Ferguson se sastao s Guardiolom u New Yorku, gdje je Katalonac upravo počinjao svoju “studijsku godinu”. Razgovarali su, Škot je kasnije otkrio, i o mogućnosti da Pep preuzme United, za što je pokazao živo zanimanje i afinitet. No, problem je bio u tome što Ferguson u tom trenutku još nije bio siguran hoće li se na kraju sezone povući u mirovinu ili ne – bila je to odluka s kojom se godinama hrvao i nekoliko puta predomišljao. Zamolio je Pepa da ga nazove prije nego prihvati neku drugu ponudu. Iz nekog razloga, ovaj to nije učinio i otišao je u Bayern.

Jose Mourinho bio je pak siguran da će Ferguson zvati njega. Uvijek je prema njemu pokazivao daleko više poštovanja i pristojnosti nego prema ostalima. Dvojicu menadžera vezalo je posebno prijateljstvo i poslije gotovo svake međusobne utakmice našli bi se u intimnim razgovorima uz bocu skupocjenog porta. Ali kao što je Pep iznevjerio njega, tako je Ferguson razočarao Josea: u trenucima kad je njegova vladavina Real Madridom 2013. završavala u suzama, mukama i paranoji, Portugalac je iz medija saznao da je odabrani nasljednik krune Starog Trafforda – David Moyes.

Unitedova ikona Bobby Charlton tada je rekao: “Unitedov menadžer nikad ne bi učinio ono što je on napravio Titu Vilanovi (Mourinho je tada pomoćnog Barcinog trenera u svađi tijekom utakmice ubo prstom u oko, op. a.). Mourinho je stvarno dobar trener, ali na tome bih se zadržao.”
Bila je to jasna poruka: Jose ne posjeduje moralne kvalitete potrebne za Unitedova menadžera, on ne utjelovljuje zamišljeni “United way”. Nakon odbijenice u Barceloni pet godina ranije, kad je umjesto njega ustoličen Guardiola, bio je to novi veliki udarac Mourinhovu egu. Kao i onda, i u Manchesteru je odbijen na osnovu etičkih razloga.

Unitedova ikona Bobby Charlton tada je rekao: “Unitedov menadžer nikad ne bi učinio ono što je on napravio Titu Vilanovi (Mourinho je tada pomoćnog Barcinog trenera u svađi tijekom utakmice ubo prstom u oko, op. a.). Mourinho je stvarno dobar trener, ali na tome bih se zadržao.

Kad bi ga United sada ipak angažirao, značilo bi to da je pogazio svoje proklamirane principe. Legenda o Unitedu izrasla je iz promocije vlastitih mladih igrača (Busbyjeve bebe, Klasa ’92…) i viteškog duha, a Jose se u to nikako ne uklapa. Je li klub postao dovoljno očajan da ideale zamijeni pragmatičnošću?

U međuvremenu, na Etidadu je rastao novi gigant. Osovljen na noge financijskim injekcijama iz Emirata, postupno je gradio imidž te pozitivniju sliku o sebi daleko otvorenijim pristupom prema zajednici i medijima, ali i cjelovitom, “holističkom” vizijom razvoja koja je, doduše, ponekad bila nespretno prezentirana. Ona uključuje izgradnju “state of the art” akademije s najboljim uvjetima u zemlji, u što je City uložio daleko više nego ijedan drugi engleski klub. Uključuje i sada već četiri godine nastojanja da dovede Pepa Guardiolu za menadžera, u sklopu čega su prethodno dovedeni njegovi nekadašnji bliski suradnici iz Barce, Txiki Begiristain i Ferran Soriano.

Ti su potezi dokaz da City nije samo ambiciozan, nego i aspirativan klub.
Mnogo se spominju njegovi petrodolari i financijski doping, ali ono što su Glazeri napravili u Unitedu – odveli klub u dug prvi put nakon 1930-ih kako bi refinancirali svoje preuzimanje vlasničkog udjela, ostvareno na kredit – prema mnogima zaslužuje veću moralnu osudu. United je, uostalom, najbogatiji klub u Engleskoj s godišnjim prihodima od više od pola milijarde eura; Deloitte procjenjuje da će ove godine preteći Real Madrid i ostvariti najveće prihode na svijetu.

City je šesti na toj listi, drugi u Engleskoj. Uspoređujući aktivnost na tržištu transfera, primijetit ćemo da su rivali u posljednje tri sezone potrošili gotovo identični iznos na dovođenje novih igrača – svaki po oko 310 milijuna funti – ali su “plavi” bili kudikamo rezultatski uspješniji. Od odlaska Fergusona i glavnog operativca Davida Gilla iz Uniteda, City je u većini segmenata postao bolji klub, koliko god tradicionalistima to možda bilo teško za čuti.

“Mourinho – kulturološki vandal”

Ako za navijače takozvani “United way” nije samo floskula, Glazeri te aspiracije – prema općem vjerovanju – nikad nisu posve usvojili. Za njih je opcija dovođenja Mourinha sasvim prihvatljiva. Mogućnost da se to dogodi tim je veća ako uzmemo u obzir recentnu povijest loših odluka na tržištu transfera i pri imenovanju menadžera. United nije “promašio” samo Guardiolu – koji je, insajderi kažu, veliki štovatelj klupske tradicije – nego i druge top trenere, poput Jürgena Kloppa i Carla Ancelottija. Iz “kutije” s najelitnijim imenima ostao im je samo Jose.

A on je utjelovljenje sirove ambicije, pragmatičnosti i makijavelizma. U potpunoj suprotnosti od onoga što su predstavljali Busby i Ferguson, The Special One nije graditelj. On je destruktivac. Mobilizira momčad oko mentaliteta opsadnog stanja i dovodi je do vrhunca, ali nakon dvije sezone za sobom ostavlja pustoš i kaos, često odlazeći s bogatom otpremninom.
Najeksplicitnije je to iznio Timesov kolumnist Matthew Syed:

“Mourinho je kulturološki vandal koji bi izdao Fergusonove vrijednosti i viziju”. United i Liverpool su globalno daleko najpopularniji engleski klubovi upravo zato što njihov brend sadrži neku dublju, aspirativnu priču – ili se barem kao takav prodaje. Kratkoročno bi Mourinho možda donio uspjeh i dodatnu zaradu, ali svi su izgledi da bi se njegovim imenovanjem rastočio “United way”, što bi u konačnici vrlo vjerojatno imalo i negativan komercijalni učinak.

Ali ni to nije sve: najvažniji razlog zbog kojeg bi United trebao odustati od Mourinha upravo je taj što je City doveo Guardiolu.

Mourinho je utjelovljenje sirove ambicije, pragmatičnosti i makijavelizma. U potpunoj suprotnosti od onoga što su predstavljali Busby i Ferguson, The Special One nije graditelj. On je destruktivac. Mobilizira momčad oko mentaliteta opsadnog stanja i dovodi je do vrhunca, ali nakon dvije sezone za sobom ostavlja pustoš i kaos

U tim su ratovima zvijezda Portugalac i njegova momčad unaprijed gubitnici. Pritom je manje bitno to što su Joseove momčadi dosad pobijedile u samo tri od 16 izravnih sudara s Pepom; sučeljavanje o kojemu je ovdje riječ je ideološke prirode, a na primjeru El Clasica vidjeli smo već da rivalstvo dvojice supertrenera izvlači ono najgore iz Mourinha.

Nekoć prevoditelj i autsajder u Barcinoj Jedi akademiji (za njegova boravka ondje, kroz klub su prodefilirali današnji treneri Uniteda, Barcelone, Bayerna, PSG-a, PSV-a, Ajaxa, Southamptona, donedavno i Porta), pokušao se 2008., sa statusom najslavnijeg i najboljeg trenera na svijetu, vratiti na Camp Nou, ali Katalonci su umjesto njega odabrali Pepa. Tadašnji sportski direktor Txiki Begiristain, danas u Manchester Cityju, smatra da je to Josea učinilo “još ogorčenijim i agresivnijim nego što je bio. Zatrovan je našim odbijanjem.”

Mourinhov prelazak na tamnu stranu

Tada je dovršen Mourinhov prelazak na tamnu stranu i njegova metamorfoza u nogometnog Dartha Vadera, a dobar dio njegove kasnije karijere izgledao je kao vendetta prema Barceloni i Pepu. Kako na osobnoj, tako i na ideološko-taktičkoj razini.

Proaktivnost protiv reaktivnosti, Eros protiv Thanatosa, svjetlo protiv mraka, radost protiv straha, progresivnost protiv dekadencije, aspiracija protiv gole ambicije. Možete gajiti averziju prema Guardioli i njegovu načinu igre, ali ne možete poreći da je to univerzalno prihvaćeni narativ koji će engleski mediji sasvim sigurno ne samo potencirati, nego i dovesti do apsurdnih razmjera.

Dođe li doista do toga, Crveni će vragovi biti gurnuti u ulogu negativaca – a omraženi rivali, donedavno samo bučni susjedi, u njihov antipod na kojemu počivaju nade slobodnog svijeta. I nema sumnje kome će se bjelosvjetski gloryhunteri u toj situaciju prikloniti: Unitedov angažman Mourinha mogao bi pomoći Cityju da postane uistinu velik globalni klub.

Pa dobro, rekli bi sir Bobby Charlton i sir Alex Ferguson da su kojim slučajem Hrvati – jesmo li se za to borili?

Chelsea's Portugese Manager Jose Mourinho (L) and Manchester United's Manager Sir Alex Ferguson (R) greet each other before their F.A Community Shield match football match at Wembley Stadium in London, 05 August 2007. AFP PHOTO/CARL DE SOUZA / AFP / CARL DE SOUZA


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače

Jose Mourinho i Sir Alex Ferguson

Aleksandar Holiga
Urednik Telesporta
224 članka Više o autoru