Oktobarska revolucija strelovito je modernizirala Rusiju. No, sve je to provedeno brutalnom diktaturom

Božo Kovačević povodom 100. godišnjice Oktobarske revolucije, donosi kontekst vremena

7. studenog obilježava se 100 godina Oktobarske revolucije koja je otvorila put brojnim promjenama u Rusiji i svijetu. Lenjin je, uz njemačku pomoć, osvojio vlast srušivši dezorijentiranu i nelegitimnu Vladu. Plemenite modernističke zamisli o pravu svih na rad, školovanje, besplatno zdravstvo i potrebu da društvo bude pravedno dovele su do fascinantnih rezultata i strelovite transformacije. No, diktatura kojom su provedene, u svim zemljama realnog socijalizma proizvela je više nesretnih nego sretnih ljudi.

7. studenog 2017. obilježava se stotinu godina Oktobarske revolucije. Studeni, dakako, nije oktobar nego novembar. Kao što je svakom poznato, katolički i pravoslavni Božić obilježavaju isti događaj, rođenje Isusa Krista, a prvi se slavi 25. prosinca dok se drugi obilježava 7. siječnja. Oktobarska revolucija dogodila 25. oktobra po julijanskom kalendaru, kalendaru Pravoslavne crkve prema kojem se računalo vrijeme u carskoj Rusiji, a u Europi tada je bio već 7. studenog ili novembra po katoličkom računanju vremena koje se od 1582. godine primjenjuje u cijelom Zapadnom svijetu.

Oktobarska revolucija otvorila je put mnogim promjenama, pa tako i promjeni kalendara u Rusiji. Lenjin, šef revolucionarne vlade, nedugo nakon osvajanja vlasti dekretom je ukinuo pravoslavni julijanski kalendar i uveo katolički, zapadni gregorijanski. Od Lenjinovog vremena u Rusiji se vrijeme računa po gregorijanskom kalendaru pa se revolucija koja je izvedena u oktobru po starom računanju vremena sada obilježava u novembru, no njezin naziv nije promijenjen u Novembarska revolucija.

Revolucija je otvorila put mnogim promjenama

Nezadovoljni činjenicom da je tom ranom Lenjinovom odlukom – koja je, kao i niz drugih odluka koje su boljševici donijeli i praksi koje su provodili, bila posljedica njihove odlučnosti da zaostalu Rusiju moderniziraju – učinjen radikalan raskid samo s pravoslavnom religijom, boljševici su odlučili svoje računanje vremena osloboditi svake veze s bilo kojom religijom. Tako su u eksperimentalnu upotrebu od 1. listopada 1929. godine, uveli svoj kalendar prema kojemu je tjedan imao pet dana, svaki mjesec trideset dana, a pet preostalih dana bili su praznici koji nisu bili uvršteni ni u jedan mjesec. Tako je prvi dan poslije 30. siječnja bio Lenjinov dan, dva dana poslije 30. travnja bili su Dani rada, dva dana poslije 7. studenog bili su Dani industrije, a u prijestupnim godinama dan poslije 30. veljače bio je prijestupni dan.

Osim raskida sa svakom religijom, motiv kojim su se boljševici rukovodili bio je praktičan. Kako se nedjeljom, kada nitko nije radio, prekidao proizvodni proces, zaključeno je da svi radnici trebaju biti podijeljeni u pet skupina od kojih će svaka imati svoj neradni dan u tjednu. Tako se proizvodni proces nikada neće obustavljati. Pjatiljetke ili petogodišnji planovi kojima je država do detalja određivala što će se, kako i koliko u cijelom Sovjetskom Savezu proizvoditi tijekom petogodišnjeg razdoblja održali su se do raspada te države, ali kalendar s petodnevnim tjednom nije.

Eksperiment je bio neuspješan i od prosinca 1931. godine u Sovjetskom Savezu, kao i u današnjoj Rusiji, vrijeme se računa po gregorijanskom kalendaru. No, nekako u isto vrijeme kad su odustali od svog kalendara boljševici su odustali i od namjere, koju je javno iznosio još prvi narodni komesar narodne prosvjete i kulture Anatolij Vasiljević Lunačarski, da umjesto ćiriličnog pisma uvedu latinično.

Gigantski sovjetski koraci u prosvjeti

Poznati hrvatski revolucionar, pisac August Cesarec je, opisujući svoj boravak u Sovjetskom Savezu 1934. godine, svjedočio o divovskim koracima na području prosvjete koje je učinila sovjetska vlast opismenjujući mnoge narode koji su potpuno obespravljeni i nepismeni živjeli u okvirima nekadašnje carske Rusije. On navodi “da su sovjeti stvorili alfabet mnogima još prije nepismenim nacijama, latinizirali ga za 38 nacija, među ovima čak i za svoje Kineze i srednjoazijske Jevreje. Latinizacija ruskog još nije došla na red, no vjerojatno će doći i ona”. Cesarec – koji se gotovo pobožno divio svim dostignućima Staljinova Sovjetskog Saveza i koji je predanošću nepokolebljivog vjernika opravdavao sve postupke sovjetske vlasti – ipak je pogriješio.

U vrijeme kad Cesarec najavljuje latinizaciju ruske azbuke, Staljin je – u skladu s tada dominantnim trendom otklona od svega zapadnog i oslanjanja na ruski nacionalizam kao jedno od uporišta sovjetske vlasti – već odlučio da ruska ćirilica ostaje sovjetsko pismo. Srećom, Staljin vjerojatno nije bio obaviješten o njegovoj pogrešci ili nebudnosti pa Cesarec nije stradao u čistkama krajem tridesetih godina u kojima su mnogi pravovjerni boljševici stradali i zbog grijeha manjeg negoli je bilo to ozbiljno ideološko skretanje, ta antistaljinisitčka hereza. Cesarca nisu ubili njegovi staljinisti. Strijeljali su ga ustaše 15. srpnja 1941. godine.

Krstarica Aurora, čiji je hitac označio početak napada na Zimski dvorac, osvijetljena za 100. godišnjicu revolucijeOLGA MALTSEVA/AFP

Državni udar protiv nesposobne i dezorijentirane vlade

Zanimljivo je da u tom neuspješnom projektu sovjetskog kalendara nije bio predviđen državni praznik Dan revolucije kojim bi se obilježilo osvajanje Zimskoga dvorca i svrgavanje vlade Aleksandra Fjodorovića Kerenskog. Taj 7. novembra po gregorijanskom kalendaru ili 25. oktobra po julijanskom kalendaru bio je upravo to, državni udar protiv uvelike već razvlaštene, nesposobne i dezorijentirane vlade koja praktično nije imala nikakvu legitimaciju. Kao što je i osvajanje Bastille 14. srpnja 1789. godine bilo osvajanje nečuvanog zatvora u kojem je tamnovao samo markiz de Sade i tek simbolička potvrda revolucionarnih zbivanja koja su već dugo tresla francusko društvo, tako je i udar u Petrogradu 7. studenog 1917. godine bio završni čin dugotrajnog revolucionarnog procesa.

Pogledamo li samo naslove knjiga posvećenih revoluciji u Rusiji, koje su napisali neki od vodećih stručnjaka za tu temu, naći ćemo potvrdu postavke da se revolucija nipošto ne može svesti samo na zbivanja 7. i 8. novembra u Petrogradu 1917. godine. Knjiga Roberta Service tako je naslovljena Ruska revolucija, 1900-1927, a knjiga Vincenta Barnetta Revolucionarna ruska ekonomija 1890-1940. Stephen Anthony Smith objavio je knjigu pod naslovom Rusija u revoluciji – imperij u krizi 1890-1928, a knjiga Alana Wooda naslovljena je Ishodišta ruske revolucije, 1861-1917. Knjiga Marka D. Steinberga nosi naslov Ruska revolucija, 1905-1921.

Tako bismo mogli nabrajati u nedogled. Tim autorima, a i bezbrojnim drugim autorima, zajednička je teza da je Rusija proživljavala nekoliko valova revolucionarnih zbivanja prije nego što je izveden udar kojim su boljševici osvojili vlast 25.10.1917. godine po julijanskom kalendaru i nisu je ispuštali iz ruku do 25.12.1991. godine po gregorijanskom kalendaru kada je Sovjetski Savez prestao postojati.

Nekoliko valova revolucionarnih zbivanja

U prvoj ruskoj revoluciji u 20. stoljeću, onoj 1905. godine, boljševici nisu igrali nikakvu ulogu. Poslije poraza u rusko-japanskom ratu car Nikolaj II našao se pod pritiskom nezadovoljne plemićke elite i pripadnika novog poduzetničkog sloja koji je tražio sudjelovanje u odlučivanju pa je u Oktobarskom manifestu obećao uvođenje građanskih prava i parlamentarizma. Prva Duma, donji dom parlamenta, u kojoj su najveći broj mjesta osvojili Konstitucionalni demokrati, predstavnici uglavnom urbanog stanovništva i ideološki liberali, trajala je samo 73 dana, a druga 103 dana. Car-samodržac teško se mirio s tim da postoji bilo kakvo ograničenje njegove apsolutne vlasti.

Treća Duma, sazvana nakon što je ograničeno pravo glasa i onemogućeno da u njoj sjede predstavnici najnižih (i najbrojnijih) društvenih slojeva, odradila je mandat do kraja, do 1912. godine. U njoj su dominirali plemstvo, zemljoposjednici i predstavnici krupnog kapitala. U mandatu četvrtog saziva Dume dogodio se početak Prvog svjetskog rata 1914. godine i februarska revolucija 1917. godine.

Optužbe prema carici

Revolucija 1905. donijela je dvovlašće, istodobnu vlast parlamenta i cara-samodršca. “Dominantni diskurs 1905. bio je onaj građanstva, a ne socijalizma”, kaže Stephen Anthony Smith. Tada u Rusiji počinje organiziranje političkih stranaka, bujanje raznih oblika građanskog samoorganiziranja, stvaranje sindikata i predstavničkih skupština, sovjeta, čija su se rukovodstva birala plebiscitarnim javnim izjašnjavanjem na masovnim skupovima. Februarska revolucija 1917. godine označila je pobjedu nezadovoljnih predstavnika plemićke i vojne elite te Dume, zakonito izabranog parlamenta, nad carskim samovlašćem.

Pritisnut katastrofalnim stanjem na bojištima, nezadovoljstvom društvene elite činjenicom da je važnu ulogu na dvoru igrao vjerski mistik Rasputin kojega su plemići i prosvijetljeni ljudi prezirali, učinkom glasina da je carica, koja je bila porijeklom Njemica, zapravo njemačka špijunka koja radi protiv ruskih interesa, nezadovoljstvom onih industrijalaca kojima nije omogućeno da potpisuju unosne ugovore s vladom o opskrbi vojske, pobunama vojnika na frontama i u Petrogradu, nezadovoljstvom seljaka koji su tražili zemlju i nezadovoljstvom radnika koji su zbog velike inflacije izazvane ratom osiromašili te nezadovoljstvom Dume koja nije imala utjecaj na carske ministre, car je bio primoran na abdikaciju.

Njemački igrač Vladimir Ilić Lenjin

Tako je nakon više od tristo godina dinastije Romanova prekinuta carska vlast u Rusiji. Deputati četvrtog saziva Dume, u kojem je bilo tek 15 boljševika od ukupno 448 zastupnika, smatrali su se revolucionarima koji su svrgnuli cara i otvorili put prema uvođenju prave demokracije u Rusiju. Od tada se svi u Rusiji pozivaju na revoluciju i na potrebu da se ona zaštiti od preostalih monarhističkih snaga. Duma je imenovala Privremenu vladu čija je zadaća bila sazvati Ustavotvornu skupštinu. Privremena vlada, najprije pod predsjedanjem kneza Lvova, a kasnije Aleksandra Kerenskoga, raspustila je carsku policiju i smijenila carske gubernatore ne nadomjestivši ih novim institucijama ni novim ljudima. Time se lišila bitnih poluga upravljanja državom.

Premda su caricu optuživali da surađuje s Nijemcima, njihov igrač je bio nitko drugi nego Vladimir Ilić Lenjin. U ožujku 1917. vratio se u Rusiju iz političkog progonstva u aranžmanu njemačke vlade, dakle države s kojom je njegova država bila u ratu. Nijemcima je bilo važno da Rusija istupi iz rata, a Lenjinovo dosljedno osuđivanje europske socijaldemokracije koja je u parlamentima svojih zemalja glasala za ratne kredite i njegovo opredjeljenje za trenutni prekid sukoba u kojima na obje strane ginu radnici i seljaci u interesu nacionalnih buržoazija moglo je biti iskorišteno za ostvarivanje toga cilja, odnosno, za sklapanje mirovnog sporazuma između Rusije i Njemačke čime bi Njemačkoj bilo omogućeno da se u potpunosti posveti ratovanju protiv Francuske i Engleske.

Ratna vlada na udaru ljevičara

Nijemci su petu kolonu pokušali organizirati sa svojim igračima i u drugim neprijateljskim zemljama. “Za Britaniju angažirali su Irca sir Rogera Casementa, za Francusku Josepha Caillauxa i za Rusiju Lenjina. Casement je obješen, Caillaux je završio u zatvoru, a samo je Lenjin opravdao ta nastojanja”, hladno konstatira povjesničar Oktobarske revolucije i Sovjetskog Saveza Richard Pipes.

Dezorganizirana Privremena vlada naslijedila je sve probleme koji su cara natjerali na abdikaciju i suočila se s nemogućnošću da ispuni očekivanja svih onih koji su očekivali da će odlaskom monarhije s političke scene nestati i problemi za koje su cara smatrali odgovornim. Primorana ratovati vlada je bila suočena sa sve većim pritiskom sovjeta koji su predstavljali paralelnu vlast i u čijim su redovima najzastupljeniji bili socijalistički revolucionari, predstavnici seljaštva koje je tražilo urgentno rješavanje zemljišnog pitanja, odnosno, podjelu zemljoposjedničke zemlje seljacima.

Pokušavajući poštivati obveze prema saveznicima, Francuskoj i Engleskoj, i nastojeći osigurati ostvarivanje nacionalnih interesa tražeći da poslije rata Rusiji pripadnu određeni teritoriji Centralnih sila, vlada je izazvala bijes ljevičara koji su bili protiv imperijalističkih osvajanja i seljaka koji više nisu željeli ratovati i tražili su trenutnu obustavu sukoba. U natezanjima unutar vlade i između sovjeta i vlade prolazilo je vrijeme, a sazivanje Ustavotvorna skupština neprestano je odgađano. No, u jednom su se slagali zastupnici Dume, članovi Privremene vlade i većina u sovjetima: treba sazvati Ustavotvornu skupštinu i definirati buduće političko uređenje zemlje.

Deseci boljševika u napadu na Zimski dvorac 7. studenog 1917., prikazani u sovjetskom filmu ‘Oktobar’, snimljenom 1927.AFP

Sva vlast sovjetima, Zemlja seljacima i Tvornice radnicima

Daleko od toga da bi samo ispunjavao očekivanja Njemačke, Lenjin je odmah poslije dolaska u Petrograd otpočeo agitaciju protiv Privremene vlade. Da bi pridobio podršku sovjeta, istaknuo je parolu Sva vlast sovjetima. Da bi pridobio seljake koji su ionako već počeli uništavati plemićka imanja i zaposjedati njihovu zemlju, naredio je da boljševici kliču Zemlja seljacima. Već dobro organizirane radnike koji su iskustva stjecali tijekom posljednjih nekoliko desetljeća sindikalne borbe za radnička prava boljševici su pridobili parolom Tvornice radnicima.

A ključno njihovo obećanje bio je trenutni prekid ratnih sukoba čemu su, izmučeni glađu, inflacijom i općim neredom koji je zahvatio cijelu državu, težili gotovo svi. Te parole, koje su zahvaljujući izdašnoj njemačkoj pomoći bile tiskane u različitim publikacijama i isticane u svim mogućim prigodama, boljševicima su pribavile znatnu podršku pobunjenih radnika, seljaka i vojnika te ih od marginalne skupine na početku 1917. godine pretvorile u jednog od glavnih igrača na uzburkanoj ruskoj političkoj sceni.

Sovjeti su njemačkim novcem osigurali poslušnost vojnika

Uz to, dok su druge političke stranke polagale nade u buduću Ustavotvornu skupštinu, boljševici su razvijali agitaciju među vojnicima i, dobrim dijelom zahvaljujući njemačkom novcu, osigurali poslušnost respektabilnog broja vojnika u Petrogradu. Od kad se vratio u Rusiju Lenjin je inzistirao na ustanku i nasilnoj smjeni ionako rasklimane vlasti. U dva navrata nije uspio. Čak je – suočen s dokazima o suradnji s Nijemcima kojima je Privremena vlada raspolagala i koje je mogla iskoristiti da ga diskreditira među sovjetima – u jednom trenutku pobjegao u Finsku. No vratio se na vrijeme da provede svoj naum. Inzistirao je da boljševici organiziraju državni udar prije nego što bude održan Kongres sovjeta i sazvana Ustavotvorna skupština.

Oktobarska revolucija bila je ostvarenje tog nauma. Kongres predstavnika svih sovjeta, u kojima su socijalistički revolucionari i menjševici, socijaldemokratski suparnici boljševika, imali većinu bio je suočen sa svršenim činom: proveden je državni udar i imenovana jednostranačka boljševička vlada na čelu s Lenjinom. Kako su boljševici jedno vrijeme, s čisto taktičkim ciljem destabiliziranja Privremene vlade, zajedno sa ostalim strankama u sovjetima inzistirali na sazivanju Ustavotvorne skupštine, odlučili su dopustiti njezino sazivanje.

Na uredno organiziranim izborima socijalistički revolucionari osvojili su 40,4 posto glasova, a boljševici 24 posto. 5. siječnja 1918. godine, još uvijek po julijanskom kalendaru, sazvana je sjednica Ustavotvorne skupštine, ali su je boljševici razjurili oružanom silom kad je postalo jasno da zastupnici neće pristati na to da skupština samo potvrđuje odluke boljševičke vlade. Tako je započela jednostranačka diktatura koja je trajala više od sedamdeset godina.

Boljševici su onemogućili uspostavu demokracije i razvoj kapitalizma

Možda su boljševici, svjesnim izbjegavanjem obilježavanja dana izvedbe Oktobarske revolucije kao državnog praznika u svom neuspjelom kalendaru, zapravo željeli potisnuti u zaborav činjenicu da nisu oni svrgnuli cara Nikolaja II i stavili točku na monarhističku vlast, što je bila prava revolucija. Oni su onemogućili uspostavu demokracije u Rusiji i nastavak razvoja kapitalizma koji je ondje tek stasao. Premda su svoju državu nazvali Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika, ta država nije bila ostvarenje parole Sva vlast sovjetima.

Sovjeti, odnosno predstavnička tijela na svim razinama vlasti, postali su puka transmisija odluka tijela boljševičke partije. Zemlja nije pripala seljacima nego državi što se dogodilo i s tvornicama koje nisu pripale radnicima. Marksistička floskula o diktaturi proletarijata u Sovjetskom Savezu ostvarena je u oblik nesmiljene diktature jedne stranke kojom je, nakon učvršćivanja sovjetske vlasti, više od dvadeset godina upravljao jedan čovjek, hazjajin, gazda, diktator.

Ljudi su vjerovali da postoji radnička država

Ovim podacima – kojima je zapadna historiografija raspolagala sve vrijeme, a u bivšim socijalističkim zemljama su postali javno dostupni tek nakon pada jednostranačkih režima i provedbe demokratskih izbora – ne može biti relativizirano epohalno značenje Oktobarske revolucije kao što teror koji je uslijedio u Francuskoj nakon 14. srpnja 1789. godine ne zasjenjuje značenje činjenice da je tom revolucijom počela uspostava republikanskih i sekularnih država u Europi.

Mnogi obespravljeni ljudi diljem svijeta, a osobito radnici u kapitalističkim zemljama, bili su poneseni idiličnim zamislima o prvoj proleterskoj državi na svijetu kao ostvarenju snova o socijalnoj pravdi. Činjenica da je na jednoj šestini globusa postojala država za koju su mnogi vjerovali da je radnička, utjecala je na vlade mnogih zapadnih zemalja tako da su unapređivale radno zakonodavstvo, poboljšavale životni standard radnika i unapređivale zdravstveni i obrazovni sustav kako bi bili dostupni svima.

Lenjin se obraća ljudima na Crvenom trgu u Moskvi 25. listopada 1917.Profimedia, United Archives

Plemenite zamisli provedene su nasilno

Time se željelo izbjeći radikaliziranje radništva u smjeru revolucionarnih metoda kakve su boljševici primijenili u Rusiji. No, pokazalo se da su socijaldemokratske partije – a osobito socijaldemokratske i laburističke vlade – u uvjetima kapitalizma i liberalne demokracije za radnike postigle daleko više nego boljševička diktatura u prvoj proleterskoj zemlji svijeta. Nedvojbeno, povijest 20. stoljeća bila bi drukčija da se nije dogodila Oktobarska revolucija 1917. godine.

Pritom ne treba misliti samo na posljedice staljinističke strahovlade koje se iskazuju u desecima milijuna žrtava u Gulagu, sustavu logora u kojima su milijuni ljudi morali prisilno raditi, i u sustavnom uskraćivanju bilo kakvih građanskih prava, od prava iskazivanja vjerskih i političkih opredjeljenje do prava na slobodno kretanja unutar granica vlastite države.

Što možemo naučiti od Oktobarske revolucije?

Plemenite modernističke zamisli o pravu svih na rad, na školovanje, na besplatnu zdravstvenu skrb i o potrebi da društvo bude pravedno – premda su dovele i do fascinantnih rezultata kao što je strelovita transformacija jedne uglavnom zaostale agrarne zemlje u industrijsku, vojnu i znanstvenu velesilu tijekom svega nekoliko desetljeća – pokazuju se kao negacije sebe samih ako se provode nasilno. Diktatura kao metoda kojom je prosvjećena manjina trebala usrećiti neprosvijećenu većinu ipak je u Sovjetskom Savezu i u svim zemljama realnog socijalizma proizvela više nesretnih nego sretnih ljudi.

Stoga bi nedvojbeno svijetle ideale koje su mnogi obespravljeni diljem svijeta projicirali na prvu socijalistički državu trebalo pažljivo odvojiti od metoda kojima je sovjetska vlast ostvarivala te ideale u despotskom odnosu prema svojim građanima. Ako se način ostvarivanja nekog plemenitog političkog i općedruštvenog cilja u svemu razlikuje od onoga kako bi trebao izgledati taj cilj, onda izabrani način nipošto ne može dovesti do tog cilja. To bi, možda, mogla biti povijesna pouka Oktobarske revolucije ako nas povijest ičemu može naučiti.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
140 članaka Više o autoru