Rusija nikad nije bila demokracija, iako je u dva navrata pokušala krenuti tim putem. Prvi pokušaj bila je Februarska revolucija 1917. godine, usred Prvog svjetskog rata, u kojoj je car Nikola II. Romanov bio prisiljen abdicirati, a vlast je preuzela građanska vlada Aleksandra Karenskog. Eksperiment je potrajao vrlo kratko, do Oktobarske revolucije iste godine, u kojoj su boljševici Vladimira Iljiča Lenjina stavili Rusiju na putanju u kojoj će doživjeti despotiju goru od svih koje je dotad vidjela.
Doduše, zlo je u ruskoj povijesti i prije toga imalo istaknutu ulogu. Zloglasna Opričnina iz sredine 16. stoljeća bila je period terora na posebno određenom teritoriju za teror – inovacija u povijesti zlosilja, kakvu ostatak Europe dotad nije poznavao. Tiranska vlast cara Ivana IV. Groznog i njegovih opričnika, vojne garde koja je progonila careve unutarnje neprijatelje, u rusku je političku tradiciju uvela najgoru praksu: manijakalna paranoja i svirepa okrutnost pretvoreni su u politički program.
Je li kriv komunizam ili su krivi Rusi
Totalitarna vladavina Lenjinova nasljednika Josifa Staljina reflektirala je zlu opričničku tradiciju, unaprijeđenu u skladu s tehnološkim, administrativnim i komunikacijskim mogućnostima dvadesetog stoljeća. Progoni i ubojstva političkih neprijatelja apdejtali su se za doba pokretne trake; iz ideje opričnika rodila se politička policija, koja će mijenjati imena – Čeka, GPU, NKVD, KGB – ali ne i zločinački karakter.
Sovjetski komunizam koštao je života milijune sovjetskih građana, po nekim procjenama – koje uključuju i žrtve namjerno izazvanih gladi – čak deset, pa i do trideset milijuna ljudi. Rijetko je koji režim, osim onog Mao Ce Tunga, nanio toliko zla vlastitom stanovništvu kao sovjetski.
U Rusiji se često raspravlja o tome je li problem bio u komunizmu ili u autohtonoj političkoj tradiciji. No, i oni koji misle potonje, u pravilu ne krive domaću “slavensku dušu”, ni ruski imperijalizam, ni podložnost kultu ličnosti, nego sve svaljuju na popudbinu svojih bivših azijatskih vladara, mongolskih osvajača stepe koji su Euroaziju stoljećima držali pod svojom mamuzom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povratak opričnika
Rasprava i s najdobronamjernijim Rusima brzo dođe do točke u kojoj se zlo svaljuje na druge. Bez sposobnosti suočavanja s vlastitom prošlošću i bez preuzimanja odgovornosti, makar simbolične, za ono što je počinjeno u “naše ime”, teško se gradi zdravo društvo. Nažalost, to dobro znamo i mi ovdje na Balkanu.
Bio za to kriv tatarski jaram ili rusko prokletstvo, činjenica je da ni drugi pokušaj stvaranja demokratske Rusije nije uspio. Došao je s revolucijom bez krvi, naglim kolapsom komunizma krajem dvadesetog stoljeća, ali umjesto razvoja građanskog društva, jačanja slobodnog tržišta i izgradnje političkih institucija, obilježili su ga bijeda, pljačka i politički cirkus.
To izgubljeno desetljeće nitko nije bolje utjelovio od njegove ikone – pijanoga predsjednika Borisa Jeljcina. Rusija se potom vratila autoritarnoj i imperijalističkoj tradiciji. Na vlast je došao bivši agent KGB-a, opričnik 21. stoljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Navaljni se uvukao Putinu pod kožu
U dva i pol desetljeća svoje vlasti, Putin se dokazao dostojnim baštinikom zločinačke tradicije svojih prethodnika. Ana Politkovskaja, Aleksandr Litvinjenko i Boris Njemcov samo su najpoznatije njegove žrtve; tu je i cijela armija neopreznih naginjača kroz prozor, koje su našli na cesti slomljena vrata. Danas je listi ubijenih pridodan najprkosniji Putinov oponent.
Ruskog diktatora može se kritizirat na sto načina, od mirovinske reforme do rata u Ukrajini. Nama na Zapadu smeta njegova imperijalistička vanjska politika, ali ruske građane ljute druge stvari, i Aleksej Navaljni je to znao. Zato je protiv Putina išao kritikom njegove korupcije, beskrajnog lopovluka.
To je dobro prolazilo kod dijela Rusa – s obzirom na medijsku i političku blokadu – a pritom se Navaljni uvukao Putinu pod kožu kao rijetko tko prije njega. Jer diktator iz Kremlja njeguje imidž nezainteresiranog oca nacije koji se ne spušta u prljave dealove oko kojih se grabe oligarsi – on je iznad toga. A zapravo je svoju svevlast iskoristio da postane vjerojatno najbogatiji čovjek na svijetu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povratak je vodio u skoru smrt
Nakon što je 2020. preživio Putinov pokušaj da ga otruje na letu iz Tomska za Moskvu, Navaljni se posredovanjem Angele Merkel sklonio u Njemačku. No kad se zaliječio, donio je sudbonosnu odluku da se vrati u Rusiju.
Nemam ni trunke sumnje da je znao kako njegova hrabra odluka vodi u neizbježnu skoru smrt i da mu preostaju mjeseci, možda koja godina, ali sigurno ne desetljeća života. Vjerujem da je to napravio da primjerom pokaže kako se za bolje društvo, demokraciju i protiv tiranije treba nastaviti boriti bez obzira na cijenu. I da je umro uvjeren kako postavlja primjer koji može inspirirati druge, možda i ubrzati Putinov kraj.
No, političkih snaga koje bi se okupile oko plemenitog života i časne smrti Alekseja Navaljnog možda više nema. U godini u kojoj Putin ide po novi mandat na predsjedničke “izbore”, Navaljni je ubijen, a Vladimir Kara-Murza prije dva tjedna je “nestao” negdje u sistemu sibirskih kažnjeničkih kolonija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opričnici su pobijedili. Bolje društvo i demokracija morat će pričekati neku novu generaciju, jer Rusijom će do daljnjeg vladati tiranija. Sve što preostaje je kriviti Mongole.
Smrću Alekseja Navaljnog zlo je opet pobijedilo. Pitanje je ima li Rusija više snage boriti se protiv tiranije
Opričnici su pobijedili. Bolje društvo i demokracija morat će pričekati neku novu generaciju
U dva i pol desetljeća vlasti, Putin se dokazao dostojnim baštinikom zločinačke tradicije svojih prethodnika. Ana Politkovskaja, Aleksandr Litvinjenko i Boris Njemcov samo su najpoznatije njegove žrtve; tu je i cijela armija neopreznih naginjača kroz prozor, koje su našli na cesti slomljena vrata. Danas je listi ubijenih pridodan najprkosniji Putinov oponent.
Ubojstvom Alekseja Navaljnog u kažnjeničkoj koloniji u Sibiru režim Vladimira Putina stvorio je političkog mučenika oko čijeg bi se kulta mogle okupiti snage ruske opozicije. Problem je samo što tih snaga više nema, a vjerojatno ih neće biti još cijelu jednu generaciju.
Rusija nikad nije bila demokracija, iako je u dva navrata pokušala krenuti tim putem. Prvi pokušaj bila je Februarska revolucija 1917. godine, usred Prvog svjetskog rata, u kojoj je car Nikola II. Romanov bio prisiljen abdicirati, a vlast je preuzela građanska vlada Aleksandra Karenskog. Eksperiment je potrajao vrlo kratko, do Oktobarske revolucije iste godine, u kojoj su boljševici Vladimira Iljiča Lenjina stavili Rusiju na putanju u kojoj će doživjeti despotiju goru od svih koje je dotad vidjela.
Doduše, zlo je u ruskoj povijesti i prije toga imalo istaknutu ulogu. Zloglasna Opričnina iz sredine 16. stoljeća bila je period terora na posebno određenom teritoriju za teror – inovacija u povijesti zlosilja, kakvu ostatak Europe dotad nije poznavao. Tiranska vlast cara Ivana IV. Groznog i njegovih opričnika, vojne garde koja je progonila careve unutarnje neprijatelje, u rusku je političku tradiciju uvela najgoru praksu: manijakalna paranoja i svirepa okrutnost pretvoreni su u politički program.
Je li kriv komunizam ili su krivi Rusi
Totalitarna vladavina Lenjinova nasljednika Josifa Staljina reflektirala je zlu opričničku tradiciju, unaprijeđenu u skladu s tehnološkim, administrativnim i komunikacijskim mogućnostima dvadesetog stoljeća. Progoni i ubojstva političkih neprijatelja apdejtali su se za doba pokretne trake; iz ideje opričnika rodila se politička policija, koja će mijenjati imena – Čeka, GPU, NKVD, KGB – ali ne i zločinački karakter.
Sovjetski komunizam koštao je života milijune sovjetskih građana, po nekim procjenama – koje uključuju i žrtve namjerno izazvanih gladi – čak deset, pa i do trideset milijuna ljudi. Rijetko je koji režim, osim onog Mao Ce Tunga, nanio toliko zla vlastitom stanovništvu kao sovjetski.
U Rusiji se često raspravlja o tome je li problem bio u komunizmu ili u autohtonoj političkoj tradiciji. No, i oni koji misle potonje, u pravilu ne krive domaću “slavensku dušu”, ni ruski imperijalizam, ni podložnost kultu ličnosti, nego sve svaljuju na popudbinu svojih bivših azijatskih vladara, mongolskih osvajača stepe koji su Euroaziju stoljećima držali pod svojom mamuzom.
Povratak opričnika
Rasprava i s najdobronamjernijim Rusima brzo dođe do točke u kojoj se zlo svaljuje na druge. Bez sposobnosti suočavanja s vlastitom prošlošću i bez preuzimanja odgovornosti, makar simbolične, za ono što je počinjeno u “naše ime”, teško se gradi zdravo društvo. Nažalost, to dobro znamo i mi ovdje na Balkanu.
Bio za to kriv tatarski jaram ili rusko prokletstvo, činjenica je da ni drugi pokušaj stvaranja demokratske Rusije nije uspio. Došao je s revolucijom bez krvi, naglim kolapsom komunizma krajem dvadesetog stoljeća, ali umjesto razvoja građanskog društva, jačanja slobodnog tržišta i izgradnje političkih institucija, obilježili su ga bijeda, pljačka i politički cirkus.
To izgubljeno desetljeće nitko nije bolje utjelovio od njegove ikone – pijanoga predsjednika Borisa Jeljcina. Rusija se potom vratila autoritarnoj i imperijalističkoj tradiciji. Na vlast je došao bivši agent KGB-a, opričnik 21. stoljeća.
Navaljni se uvukao Putinu pod kožu
U dva i pol desetljeća svoje vlasti, Putin se dokazao dostojnim baštinikom zločinačke tradicije svojih prethodnika. Ana Politkovskaja, Aleksandr Litvinjenko i Boris Njemcov samo su najpoznatije njegove žrtve; tu je i cijela armija neopreznih naginjača kroz prozor, koje su našli na cesti slomljena vrata. Danas je listi ubijenih pridodan najprkosniji Putinov oponent.
Ruskog diktatora može se kritizirat na sto načina, od mirovinske reforme do rata u Ukrajini. Nama na Zapadu smeta njegova imperijalistička vanjska politika, ali ruske građane ljute druge stvari, i Aleksej Navaljni je to znao. Zato je protiv Putina išao kritikom njegove korupcije, beskrajnog lopovluka.
To je dobro prolazilo kod dijela Rusa – s obzirom na medijsku i političku blokadu – a pritom se Navaljni uvukao Putinu pod kožu kao rijetko tko prije njega. Jer diktator iz Kremlja njeguje imidž nezainteresiranog oca nacije koji se ne spušta u prljave dealove oko kojih se grabe oligarsi – on je iznad toga. A zapravo je svoju svevlast iskoristio da postane vjerojatno najbogatiji čovjek na svijetu.
Povratak je vodio u skoru smrt
Nakon što je 2020. preživio Putinov pokušaj da ga otruje na letu iz Tomska za Moskvu, Navaljni se posredovanjem Angele Merkel sklonio u Njemačku. No kad se zaliječio, donio je sudbonosnu odluku da se vrati u Rusiju.
Nemam ni trunke sumnje da je znao kako njegova hrabra odluka vodi u neizbježnu skoru smrt i da mu preostaju mjeseci, možda koja godina, ali sigurno ne desetljeća života. Vjerujem da je to napravio da primjerom pokaže kako se za bolje društvo, demokraciju i protiv tiranije treba nastaviti boriti bez obzira na cijenu. I da je umro uvjeren kako postavlja primjer koji može inspirirati druge, možda i ubrzati Putinov kraj.
No, političkih snaga koje bi se okupile oko plemenitog života i časne smrti Alekseja Navaljnog možda više nema. U godini u kojoj Putin ide po novi mandat na predsjedničke “izbore”, Navaljni je ubijen, a Vladimir Kara-Murza prije dva tjedna je “nestao” negdje u sistemu sibirskih kažnjeničkih kolonija.
Opričnici su pobijedili. Bolje društvo i demokracija morat će pričekati neku novu generaciju, jer Rusijom će do daljnjeg vladati tiranija. Sve što preostaje je kriviti Mongole.