Može li Srbin biti ravnatelj baleta HNK Split?
Markovina o dugogodišnjem uništenju i skandalima u splitskom nacionalnom kazalištu
To, po veličini drugo nacionalno kazalište u zemlji, u drugom najvećem gradu, koje je ujedno temeljna institucija splitske kulture, kako po uloženim novcima, tako i po količini programa i broju zaposlenih, godinama se već gura iz skandala u skandal i srozava na nedopustivo niske grane. Kao sada, kada je kandidatu za intendanta navodno poručeno da mu 'Srbin ne može biti ravnatelj baleta'. Očito je u splitskom Gradskom vijeću legaliziran šovinizam, što i ne treba posebno čuditi imamo li u vidu da je predsjednik gradskog HDZ-a Petar Škorić nedavno bio posebno pogođen gostovanjem srpskog pisca u gradskoj knjižnici, jednako kao što je prije par mjeseci bio protiv zapošljavanja čovjeka u javnu službu zbog njegove nacionalnosti, objasnivši to čuvenom rečenicom o tome kako u Splitu živi samo 1,5 posto Srba pa ga grad ne mora zaposliti
Ovo sa splitskim HNK-om sad već prerasta u višegodišnji kontinuirani skandal kojem se ne nazire kraj. Naime, unatoč tome što se u zakonskom roku na natječaj za novog intendanta te kazališne kuće javio jedino Ivan Leo Lemo, Gradsko vijeće ga je iz misterioznih razloga odbilo podržati. Na kraju je sam Lemo prekinuo nagađanja, izjavivši sljedeće: “I nije samo ravnatelj opere u pitanju. Zapravo, meni je para počela izlaziti na uši kada mi je poručeno da mi ne može Srbin biti ravnatelj baleta. Evo, pišem ovaj citat zgrožen nad samim sobom što i ovaj detalj moram učiniti javnim, ali to mi je bio okidač. Uopće nije važno što je dotični potencijalni ravnatelj baleta Hrvat rođen u Beogradu, hrvatski državljanin i višestruki dobitnik najvećih nagrada hrvatskog glumišta, već je važno da se na takav način ne smije razgovarati”.
Drugim riječima, očito je u splitskom Gradskom vijeću legaliziran šovinizam, što i ne treba posebno čuditi imamo li u vidu da je predsjednik gradskog HDZ-a Petar Škorić nedavno bio posebno pogođen gostovanjem srpskog pisca u gradskoj knjižnici, jednako kao što je prije par mjeseci bio protiv zapošljavanja čovjeka u javnu službu zbog njegove nacionalnosti, objasnivši to čuvenom rečenicom o tome kako u Splitu živi samo 1,5 % Srba pa ga grad ne mora zaposliti. Iako sve navedeno upućuje na zaključak kako je pravo lice HDZ-a upravo taj militantni nacionalizam, dok im Plenković pa i Krstulović Opara služe kao relativno pristojne fasade, koje se ipak moraju podrediti svetim ritualiama negiranja presuda i spuštanje zastava na pola koplja nakon presude u Haagu, ovdje nas to ne zanima. Ponajprije jer je već postalo očito, a i o tome smo puno puta pisali. Tema bi zapravo trebao biti splitski HNK.
To, po veličini drugo nacionalno kazalište u zemlji, u drugom najvećem gradu, koje je ujedno temeljna institucija splitske kulture, kako po uloženim novcima, tako i po količini programa i broju zaposlenih, godinama se već gura iz skandala u skandal i srozava na nedopustivo niske grane. Najgore od svega je što bi to sve skupa bilo lakše za podnijeti kad bi u čitavom procesu bilo nekakvog, pa makar i očajnog plana. Tada bismo barem znali da se s tom institucijom uopće nešto želi napraviti, pa i što se želi. No, stvari su zapravo još gore. Od splitskog HNK se zapravo ne želi ništa napraviti, tako da je jedini cilj gradskih vlasti, i to već dugi niz mandata, da ono formalno postoji, da njime upravljaju ‘naši’ ljudi i da ni slučajno ne napravi bilo kakav programski iskorak ili ne daj Bože, kakvu predstavu koja bi mogla provocirati većinske osjećaje.
Niz ridikuloznih odluka, poput stavljanja Mucala za intendanta
Zanemarimo li sad već davno doba iz ranih devedesetih, kad su zaposlenici dobijali otkaze zbog svoje nacionalne pripadnosti i ograničimo li se samo na situaciju u posljednjih petnaestak godina, ono što možemo pobrojati je sljedeće: Sve je počelo sa Štrljićevom cenzurom Frljićeve predstave Bakhe na Splitskom ljetu, zbog toga što je u predstavi trebao biti pušten Sanaderov huškački govor s Rive na mitingu za Mirka Norca i jer se na koncu predstave zapali maketa zgrade zagrebačkog HNK. Taj cirkus je završio izravnom Sanaderovom intervencijom s pozicije premijera, koji je praktično naredio da se predstava odigra. Potom je u Kerumovoj režiji, uz asistenciju HDZ-a i uz otpore ministarstva kulture na mjesto intendanta instaliran zabavni pjevač Duško Mucalo, koji s teatrom do tada nije imao nikakvih doticaja, osim što se po njegovoj tvrdnji rodio blizu kazališta pa mu je uvijek bilo blisko.
Najgore od svega je što je njegov izbor bio čak i manje loše rješenje od inicijalne ideje o glumcu Filipu Radošu, također aktivnom sudioniku Kerumovog izbornog tima, kojeg je koštao nedostatak fakultetske diplome i ultranacionalistički intervju u Globusu. Ovo je posebno zanimljivo u svjetlu današnje situacije, u kojoj pojedini vijećnici pitaju Lemu zbog čega smatra da je njegov program dovoljno kvalitetan, da bi ga se izabralo na poziciju intendanta, znamo li da je Mucalov program bio zapamćen po miješanju dramskog pisca Aristofana i filozofa Aristotela. Tom vječnom v.d.-u ministrica je za ravnateljicu Splitskog ljeta nametnula Senku Bulić, želeći održati kakvu-takvu razinu te manifestacije, što je naišlo na opće odobravanje kulturne javnosti u gradu.
Zanimljivo je pak kako je ta ista javnost kasnije, kad je za intendanta imenovan Goran Golovko, unisono skočila protiv toga da Senka Bulić ostane ravnateljica Splitskog ljeta, iskazujući potpunu neprincipijelnost stavova. Ono po čemu je pak Mucalo ostao zapamćen je skidanje opere Maršal u režiji Marija Kovača, praktično na sam dan izvedbe, zbog nepovoljne presude generalima u Haagu, jer je po Kerumovom tumačenju odigravanje te opere moglo uznemiriti tankoćutne duše brojnih gradskih konzumenata kulture.
Splitsko ljeto se godinama protjeruje s gradskih trgova i ulica
Sličan pokušaj cenzure pod prijetnjom linčem i uz okupljenu gomilu, dogodio se ovog proljeća, kada su crkva i militantne pravaške stranke pokušale spriječiti održavanje nove Frljićeve predstave. Najsramotniji pak potezi, vezani uz ovaj atak na umjetničke i građanske slobode, odnose se na objavu ministrice kulture koja je prosvjednicima otvoreno dala za pravu, tvrdeći da se u postavljanju repertoara treba paziti na osjećaje vjernika, ali i na natjecanje dvojice gradonačelničkih kandidata Keruma i Opare u tome tko bi efikasnije zabranio tu predstavu.
Ovdje treba istaknuti hrabro držanje Gorana Golovka i vodstva HNK-a, koje je unatoč prijetnjama odlučio da se predstava održi. Pored ovih cenzorskih nastojanja i pokušaja da diletanti okupiraju vodeće pozicije u teatru, Splitsko ljeto se već godinama protjeruje s gradskih trgova i ulica, ponajprije s Peristila, zbog čega je prošlogodišnje otvaranje organizirano u samoj zgradi, čime je poništen smisao čitavog festivala kao ljetnog, namijenjenog ambijentalnim predstavama. O ovome je na koncu progovorio i odlazeći intendant, navodeći kako čak ni u izoliranoj Vili Dalmacija, glumci nisu mogli normalno raditi, s obzirom da ju je grad iznajmljivao za vjenčanja.
Kad sve navedeno na miru iščitamo i o svemu malo razmislimo, lako ćemo doć do zaključka kako se gradske vlasti svojski trude da zatru bilo kakav spomen na kriterije, provokativnost i kvalitetu u splitskom teatru i to im prilično dobro ide. Paradoks svega je da će na koncu nacionalisti i neznalice do temelja uništiti jednu od središnjih institucija nacionalne kulture, što bi čak bilo i zabavno kad ne bismo bili svjesni posljedica tog djelovanja.