Ne znamo kako je svima promaklo, ali princeza iz Kanade u Zagrebu je srušila komunističku presudu zbog koje je njezin tata, bogataš iz Belišća, strijeljan
Kanadska znanstvenica Nelly Auersperg na Županijskom sudu u Zagrebu zatražila je reviziju presude kojom je njezin otac, barun Viktor Guttman, 1946. osuđen na smrt. Barun je bio moćni židovski poduzetnik, potomak aristokratske obitelji Gutmann von Gelse und Belisce, koja je, između ostalog, izgradila Belišće. Vijeće Županijskog suda lipnju je prihvatilo njezin zahtjev za revizijom i ukinulo presudu Gutmannu. Ukoliko uspije u tom postupku, 88-godišnja Auersperg ostvarit će i pravo na povrat konfiscirane imovine. Koja je impresivna.
“Moj otac nije imao pravedno suđenje. Bio je smatran krivim i prije nego što je presuda donijeta. Tijekom procesa nisu uopće provedeni dokazi koji bi njegovu krivnju potkrijepili. Zato sam zatražila reviziju te presude”, rekla je vitalna 88-godišnjakinja, Nelly Auersperg, kanadska znanstvenica, kada je u travnju došla na Županijski sud u Zagrebu tražiti reviziju presude kojom su jugoslavenske komunističke vlasti njezinog oca, baruna Viktora Gutmanna, osudile na smrt strijeljanjem. Barun je bio moćni židovski poduzetnik, potomak aristokratske obitelji Gutmann von Gelse und Belisce, koja je, između ostalog, izgradila Belišće.
Iako je nakon rata imao mogućnost nastaviti živjeti u Beču, Gutmann se vratio u Belišće, gdje i danas mnogo toga svjedoči o popularnoj židovskoj obitelj – od ulica do velebne palače Gutmann koju je 1905. godine dao izgraditi Edmund Gutmann, jedan od najstarijih rođaka Viktora Gutmanna. Palača je odnedavno u vlasništvu grada.
Odlazak iz Belišća nakon uspostave NDH
Nakon sudjelovanja u prvom svjetskom ratu, Viktor Gutmann odlučio je pomoći Belišću. Školovan u Beču, s iskustvom u austrougarskoj vojsci, krenuo je u poduzetništvo. Vodio je drvnu tvornicu S.H. Gutmann koju su, međutim, 1941. godine preuzele vlasti NDH, a barun je, nakon nekog vremena, s obitelji preselio u Zagreb.
Po dolasku u Belišće i on i njegova supruga Luise Gutmann, rođena u drugoj moćnoj židovskoj obitelji Bloch-Bauer, prilično su se idilično uklopili u lokalno stanovništvo. Imali su dvoje djece, Franju i Nelly. Tijekom 2. svjetskog rata, 1943. godine, cijela je obitelj završila u zatvoru u Savskoj cesti u Zagrebu, a Nelly se iz tog vremena sjeća brižnog očevog odnosa. “Podučavao nas je matematiku i geografiju”, znala je prepričavati.
Budući da su 1945. godinu dočekali živi mogli su i napustiti tadašnju Jugoslaviju, ali je Viktor Gutmann još jednom odlučio ostati u Belišću. Sasvim sigurno nije ni slutio da će ga to na kraju stajati života.
Uhićenje Viktora Gutmanna
“Imala sam u to vrijeme 17 godina i mogla sam pratiti suđenje. Sjećam se da je mom ocu optužnica uručena 17. studenog 1945. godine. Bila je subota. Već u nedjelju je uhićen, a u ponedjeljak su mu našli odvjetnika. On je s mojim ocem razgovarao svega jedan sat. Vrlo brzo, već 22. studenog započelo je suđenje”, prisjećala se pred sucima Županijskog suda u Zagrebu Nelly Auersperg.
U pitanju je bio proces pred Okružnim narodnim sudom u Zagrebu, protiv desetorice optuženika. Ime Viktora Gutmanna bilo je zadnje na popisu. Na teret mu je stavljena “privredna suradnja s okupatorom i stavljanjem stručne spreme u službu okupatora za ciljeve proizvodnje. To je bilo argumentirano činjenicom da je Gutmann bio inženjer i suvlasnik poduzeća, te iskusni trgovac. Optužen je i za pomaganje u oružanoj intervenciji za masovna ubijanja državljana Jugoslavije i pomaganje strane države u ratu s Jugoslavijom.
Nije bilo vremena za svjedoke
U pitanju su bila kaznena djela iz Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, a Gutmann je proglašen krivim i osuđen na smrtnu kaznu prema Zakonu o vrstama kazne. Uz to oduzeta su mu politička i građanska prava, te konfiscirana cjelokupna imovina.”Postupak je bio toliko kratak da moj otac nije mogao ni predložiti ni ispitati svjedoke obrane, niti je imao priliku pripremiti i iznijeti obranu. Dobio je i obavijest da “nema vremena za svjedoke” budući da je proces vođen protiv deset optuženika.
Suđenje je trajalo svega dva dana, počelo je u utorak i završilo u srijedu.
Nakon prvog dana odvjetnik je bio optimističan i rekao nam kako ne vidi kako bi moj otac bio proglašen krivim jer nije bilo baš ničega za osuđujuću presudu. Bio je uvjeren da se cijeli postupak vodi samo kako bi se konfiscirala imovina moje obitelji i da je u pitanju obična farsa.
Sjećam se da je tužitelj za vrijeme suđenja govorio da je još od doba Francuske revolucije do danas kapitalistička klasa dobro živjela u luksuzu i da je tako živio i moj otac koji je bio jedan od njih. No, nitko nije iznio što je točno moj otac učinio.
Presuda Viktoru Gutmannu
Na kraju je ipak donijeta presuda kojom je proglašen krivim i osuđen na smrt strijeljanjem. Svi su bili šokirani, kao i on. Kada su ga pitali ima li što reći, od tog šoka nije mogao ni prozboriti”, opisala je detalje s mučnog procesa Nelly Auersperg, koja je udajom dobila još jednu plemićku titulu – onu princeze. Naime, jedan od predaka njezinog supruga dobio je austrijsku prinčevsku titulu – von Auersperg.
Sada pak želi vratiti čast, ali i imovinu svoje obitelji. Ako je suditi prema prvom sudskom raspletu revizije presude Viktoru Gutmannu to bi se moglo i dogoditi. Naime, vijeće Županijskog suda u Zagrebu prihvatilo je zahtjev za revizijom i ukinulo presudu Gutmannu koja je pravomoćna postala 19. siječnja 1946. godine, kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Okružnog narodnog suda za grad Zagreb. Prema toj presudi Gutmann je bio kriv jer je u dogovoru s Matijom Djaićem, tadašnjim glavnim ravnateljem poduzeća S.H. Gutmann, informacije o mogućem napadu partizana na tvornicu u Belišću obavijestio dvojicu ministra u Vladi NDH. Oni su pak u dogovoru s Djaićem poslali vojsku te su oko Belišća izbili sukobi.
Nije želio bježati iz Jugoslavije
“Moj otac je o tome samo čitao u novinama, jer smo već dvije godine bili u Zagrebu. Tijekom suđenja Djaić je priznao da moj otac o njegovoj korespodenciji s ministrima nije znao ništa. Osim toga, ništa nije znao ni o ustaškoj vojnoj intervenciji ni o borbama blizu Belišća. Tek kad je pročitao presudu očev odvjetnik saznao je zbog čega je donijeta budući da o nekim navodnim nedjelim za vrijeme glavne rasprave nije bilo ni riječi”, prepričala je Nelly Auersperg koja se tijekom svog iskaza prisjetila još jednog detalja iz očevog života:
“Pripadnici NDH su 1943. godine preuzeli tvrtku, dok je moj otac bio u zatvoru. Tamo je neke visokopozicionirane partizane i komunističke čelnike pitao što bi mu se moglo dogoditi nakon rata budući da je bio kapitalist, a istovremeno je imao mogućnost po izlasku iz zatvora otići k obitelji u SAD i Kanadu, kao što je to već učinila neka naša rodbina. Svi su ga uvjeravali da, budući da nije okrvavio ruke, ne treba napuštati Jugoslaviju, jer će zemlja nakon rata trebati ljude njegovog stručnog znanja.
Dvije moćne obitelji
Kad je rat završio, doista je mjesec dana radio za jedno ministarstvo i putovao po bivšoj Jugoslaviji. Sve je to bilo s ciljem saniranja ratnih posljedica. Međutim, nakon povratka u Zagreb je uhićen, opisala je Nelly Auersperg koja je sada dočekala odluku suda kojom ima razloga biti zadovoljna.
Nakon svjedočenja vratila se u Kanadu gdje uživa slavu kao međunarodno priznata stručnjakinja biomedicinskih znanosti. Na svjetski glas došla je kao pionirka u istraživanju ginekoloških vrsta karcinoma. Za ta svoja istraživanja i rezultate, uz počasni doktorat, u Kanadi je 2003. godine ustrojena i nagrada za dostignuća u području istraživanja karcinoma koja se naziva po njoj.
Iznimnu slavu, ugled i bogatstvo njezina obitelj nije stekla samo po očevoj strani, već i po majci – Luise Bloch-Bauer, nećakinji poznate Adele Bloch-Bauer koja je bila udana za tadašnjeg austrijskog bogataša Ferdinanda Bloch-Bauera. Adele je, recimo, pozirala Gustavu Klimtu, najvažnijem slikaru austrijske secesije za poznatu sliku “Žena u zlatu”. Još jednom mu je bila model i to za sliku “Portret Adele Bloch-bauer II”.
Borba za “ženu u zlatu”
Slike je kupio Adelin suprug, a tijekom njemačke aneksije Austrije u drugom svjetskom ratu, njegova ostavština je prodana. Ferdinand Bloch-Bauer umro je 1945. godine u Zürichu ostavši oporučno svoje umjetnine nećakinji Mariji Altmann, kojoj je pak Austrija to pravo osporila. O navjerojatnoj, iscrpljujućoj borbi za Adeline slike snimljen je i film s Helen Mirren u glavnoj ulozi, a sada je “Žena u zlatu” izložena na Manhattanu u Neue Gallery u vlasništvu nasljednika kozmetičke mogulice Este Lauder koji uglavnom i prikazuje njemačke i austrijske umjetnine s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće.
Ionako bogatom i burnom životu ovih dviju obitelji sada treba dodati i činjenicu da će, ako odluka o poništenju presude Viktoru Gutmannu postane pravomoćna moći potraživati i imovinu u Hrvatskoj.
Zakoni NDH zbog kojih je suđeno V. Gutmannu
Država se, naime, više neće moći pozivati na presudu komunističkih vlasti prema kojoj je Viktor Gutmann predao tvrtku S.H. Gutmann u ruke sluga okupatora. Tada je tvrtka i preimenovana u Šumsko veleobrtno poduzeće koje je, kako je navedeno u presudi Gutmannu, surađivalo s neprijateljem. Uz to je tvrtka “ogromnim novčanim sredstvima uzdržavala ustašku posadu koja je izvršila masovna ubijstva nevinih ljudi i partizana. Samo u mjesecu prosincu 1944.godine poginulo je 300 partizana. To je predstavljalo ratni zločin”.
Vijeće Županijskog suda u Zagrebu koje je tu presudu sada ukinulo dalo je u svojoj odluci i povijesni okvir u kojem su smješteni događaji što su Viktoru Gutmannu stavljeni na teret.
“Općepoznato je da je NDH prihvatila nacionalsocijalističku ideologiju donijevši brojne tzv. Rasne zakone, po uzoru na osovinske sile. Ti su zakoni bili usmjereni prema Židovima, a odnosili su se na njihov osobni i imovinski položaj. Tako Židovi, zakonskom odredbom o državljanstvu od 30. travnja 1941. godine nisu mogli biti državljani NDH, a na snazi su bile i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti Hrvatskog naroda, Zakonska odredba o sprječavanju prikrivanja židovskog imetka i mnoge druge.
Tako je i Viktor Gutmann ostao bez svoje tvrtke u kojoj čak nakon toga nije bio ni član uprave, već je nastavio raditi kao stručnjak do svibnja 1945. Očito je tome bio razlog njegovo znanje i iskustvo, te poslovne veze u inozemstvu koje su trebale novoj vlasti, dok je on sam “kupovao” vlastiti i živote članova svoje obitelji””, navode županijski suci i primjećuju kako je tadašnji Vrhovni sud RH tu situaciju obrazložio vrlo šturo (cijela presuda protiv Gutmanna i ostalih devet okrivljenika imala je svega dvije stranice) zaključivši kako je Gutmann bio duša poduzeća čime je jačao neprijatelja i njegov ratni potencijal.
Zlouporaba političke moći
No, kako u demokratskim sustavima rad ne može biti kazneno djelo, sada županijski suci primjećuju da ni Viktor Gutmann nije smio biti osuđen zbog obavljanja svog redovnog posla. “Stoga je osuda i kažnjavanje Viktora Gutmanna očigledna posljedica zlouporabe političke moći tadašnje vlasti. Komunistički represivni aparat smatrao je potrebnim progoniti i kažnjavati sva djelovanja što su imala veze s ranijom vlašću. Politički delikti bili su preslobodno i preširoko određivani, a zanemarivale su se okolnosti pojedinačnih slučajeva.
Ove presude jasno odražavaju ideološko usmjerenje tadašnje vlasti koje se zasnivalo na ideji o besklasnom društvu, a dokazuju i da je, u procesnom smislu bio zakinut za valjanu pripremu obrane. Nije mu omogućeno ni iznošenje dokaza, a u obrazloženju presude suci su naveli kako ono što je rekao u svoju obranu smatraju ‘i suviše naivnim'”, izdvojili su suci Županijskog suda u Zagrebu prihvaćajući reviziju i zaljučili:
Pristrani komunistički sudovi
“Sve to potvrđuje sudovi za komunističke vladavine nisu bili nepristrani i neovisni, već u funkciji tadašnje političke nomenklature u cilju eliminacije svih onih koje je novi režim smatrao nepoćudnima. Presuda ostavlja dojam da je unaprijed donesena i ničim se nije mogla dovesti u pitanje. Zakonitost je povrijeđena i zbog činjenice da je osuđen na temelju propisa što su donijeti nakon inkriminiranih mu kaznenih djela. Očito je da je do osude Viktora Gutmanna došlo isključivo zlouporabom političke moći budući da presude koje su mu izrečene krše međunarodnoo priznata načela pravne države i demokratskog društva i zato ih ukidamo”.