Ovaj dečko, inače veliki fan filozofije, na SP-u u debati ostvario je najveći uspjeh Hrvatske u 30 godina

Hrvoje je čitao citate. Dva uopće nije razumio. Filozofi često bespotrebno mistificiraju jezik, kaže. Valjda kako bi svojim idejama dali na važnosti. Možda se obraćaju samo ljudima za koje misle da imaju dovoljnu razinu pismenosti da ih prate, ali Hrvoju to baš i nema puno smisla. Četvrti citat bio je napisan najrazumljivijim jezikom. Ticao se populizma i napisala je ga je neka autorica za koju Hrvoje nikada nije čuo. Odabrao je taj zadnji i krenuo pisati.

Doslovno svako malo dobije Oskar znanja

Na kraju, na Međunarodnoj filozofskoj olimpijadi, na kojoj je sudjelovalo 100 klinaca iz cijelog svijeta, Hrvoje je osvojio srebrnu medalju. Sad je postigao još jedan ozbiljan uspjeh, ovaj put u debati; jučer je na Svjetskom debatnom prvenstvu u Indoneziji, naime, s još četvero učenika iz Hrvatske uspio prvi put u 30 godina progurati Hrvatsku u eliminacijske runde. Naša reprezentacija se, tako, plasirala u osminu finala, što je najbolji uspjeh za našu zemlju do sada, s tim da natjecanje još nije gotovo. Osim toga, Hrvoje i ekipa već su se našli među tri najbolja tima kojima engleski nije materinji jezik.

Kada smo se prije njegova odlaska u Indoneziju nalazili, znao sam za Hrvoja da je za školovanja dobio nekoliko Oskara znanja, nagradu koja se svake godine dijeli najuspješnijim učenicima u Hrvatskoj. Nisam, doduše, točno znao koliko ih ima. “Pa, dobio sam ga svaki put kada sam bio prvi na državnom natjecanju”, rekao je kada sam ga pitao koliko ih ima. “Okej, koliko si puta bio državni prvak?” pitam. ” Uff. Čekaj malo, samo da se sjetim. Mislim da je osmi razred u osnovnoj, prvi i drugi u srednjoj iz Hrvatskog jezika, u drugom razredu iz latinskog jezika i u četvrtom iz filozofije i debate”, rekao je nakon što je malo razmislio.

Na tu Međunarodnu filozofsku olimpijadu došao je nakon što je u četvrtom razredu bio drugi na državnom natjecanju iz filozofije. Na olimpijadu se kvalificiraju po dva najbolja učenika iz filozofije iz pedesetak zemalja svijeta. U Hrvatskoj se filozofija uči samo u četvrtom razredu, tako da je s Hrvojem išao još jedan maturant iz Siska, ali kako su drugi obrazovni sustavi često ustrojeni po modelu izbornosti predmeta, i u njima učenici nižih razreda mogu birati predmete koji ih zanimaju ili u kojima su talentirani, na natjecanju je bilo i dosta mlađih učenika.

Čini se da mu je debatiranje najzanimljivije

Hrvoje se, zapravo, doima bitno starijim od svojih devetnaest godina. Govori punim, zaokruženim rečenicama, bez skretanja teme, cijelo vrijeme kontrolirajući tijek misli. “Ja sam očekivao da će među tom ekipom možda biti i malo pretencioznih ljudi koji će se sad praviti važni i pretvoriti bilo koji nasumičan razgovor u razgovor o filozofiji. Ali nisu. Svi su manje-više izgledali kao ljudi s kojima bih išao u razred. Zapravo se po ničemu nije moglo zaključiti da su tamo bili ljudi koji su došli na svjetsku olimpijadu iz filozofije. Potpuno normalni. Kao moji vršnjaci ovdje”, kaže.

Od svih tih uspjeha, Hrvoje je u razgovoru zapravo najviše spominjao da se bavi debatom. Natjecanja iz debate funkcioniraju tako da dvije ekipe dobiju mjesec dana da nauče što više o nekom pitanju i onda se natječu u argumentiranju za i protiv. Na primjer, na prošlom državnom natjecanju u debati pitanje je bilo treba li država spašavati tvrtke od nacionalnog interesa. Od natjecatelja se u jednoj rundi očekuje da argumentiraju da treba, a u drugoj da ne treba. Pobjeđuje ekipa koja je bolje argumentirala obje teze.

Hrvoje kaže da je, kada je na Olimpijadi pisao esej s kojim je osvojio srebrnu medalju, pisao kao da debatira sam sa sobom. To mu se čini kao najbolja metoda, jer svaki put kada se neka ideja ili stav suprotstavi suprotnom, prisiljena je da se razvije. Tako dolazi do progresije misli, kaže. Na primjer, Hrvoje kaže da zapravo uopće nije znao kako bi filozofski esej na Olimpijadi trebao izgledati. Na web stranici natjecanja, prije no što se uopće išlo u Rotterdam, objavljeni su primjeri eseja koji su proteklih godina osvajali medalje. Kaže da su to uglavnom bili pregledi ideja.

NIje bio siguran da je natjecanje iz filozofije za njega

Na primjer, zadatak je bio citat o nečemu, a nagrađivani eseji su bili pregledi povijesnog razvoja te ideje. Ovaj filozof je o tome rekao ovo, a onda ga je ovaj drugi filozof kritizirao na ovaj način. Hrvoje kaže da mu se taj način pisanja učinio glup. Zapravo, nije baš bio skroz siguran ni da bi, da je i htio, znao napisati takav esej koji bi bio detaljan pregled filozofske ideje. Prije nego što je krenuo u Rotterdam, mislio je da to možda i nije baš natjecanje za njega.

Kaže da ni inače nije nešto kompetitivan i da je u Rotterdam išao manje-više samo na filozofsku ekskurziju. Sad, kada je već bio tamo, odlučio je esej pisati onako kako ih je pisao inače, kao svojevrsnu auto-debatu o populizmu. Počeo je s uvodom, u kojem je razložio zašto je ta tema danas aktualna. Pobjeda Donalda Trumpa na populističkoj platformi pola godine ranije šokirala je politički establišment, a na nedavnim predsjedničkim izborima u Francuskoj, Marine Le Pen, unatoč porazu, dobila je snažnu potporu.

Zatim je pokušao objasniti pojam. Politički populizam nije do kraja definirana kategorija i dosta se razlikuje od slučaja do slučaja, ali postoje neka zajednička obilježja. Na primjer, skeptičnost prema drugim grupama, manjinama, drugima općenito. Zatim, simplificiranje političkog govora, i slično. U razradi je pokušao suprotstaviti argumente zašto je populizam toksičan za politički život društva i koji bi bili njegovi pozitivni aspekti. Na primjer, populisti u politički život uključuju grupe koje su možda bile isključene. Može, na primjer, i postaviti dobar kontraargument elitama koje drže da se državom treba vladati tehnokratski.

Kako je napisao esej za koji je dobio srebrnu medalju

“Na primjer, ekonomisti mogu znati skovati mjeru koja će učiniti da se jednakost u društvo poveća ili smanji, ali to ne znači da bi ekonomisti trebali odlučivati treba li društvu više ili manje jednakosti. Zaključak je bio da ovaj val populizma omoguće da shvatimo što nije u redu s demokracijom kakvu imamo, kako je trebamo popravljati i na koje oblike populizma moramo paziti”, pojašnjava.

Usput, Hrvoje je, ponavljam, maturant, čija dotadašnja službena naobrazba po tim pitanjima u gimnaziji nije dobacila puno dalje od objašnjavanja trodiobe vlasti.

Sve je skupa pisao tri i pol sata. Kada je završio, pročitao ga je još jednom, ispravio tipfelere, snimio dokument na nekakvu platformu natjecanja i izišao. Kasnije tog dana za natjecatelje je organiziran pub kviz s pitanjima iz filozofije. Više kao zafrkancija. Na primjer, morali su spojiti frizure filozofa s njihovim citatima. Hrvoje kaže da su drugi malo pričali o eseju, koju su temu odabrali i što su pisali, ali da ih on baš i nije slušao. Stvarno mu se nije dalo.

Odlučio je studirati farmaciju, no brinula ga je etičnost

Hrvojevi prijatelji kažu da on zapravo razmišlja o stvarima na sličan način na koji je pisao taj svoj esej. Dobro, možda ne davi s nekakvom teškom teorijom, ali da slično pristupa problemima. Važe teze u korist i protiv nečega. Na primjer, iako je očito vrhunski talentiran za jezike i društvene zanosti, Hrvoje je nedavno upisao farmaciju. Njegov prijatelj iz razreda, Jan, kaže da ga je jedan dan, kada je još prelamao što će studirati, iz čista mira počeo ispitivati je li farmacija etična industrija.

“To je bilo sad nedavno”, priča Jan, “Našli smo se na trgu i hodali kroz Ilicu. Hrvoje me pitao što mislim, je li farmaceutska industrija etična. Ja sam odlučio ići na medicinu, pa je valjda zato odabrao pričati o tome sa mnom. Rekao je da je u idealnom svijetu farmacija plemenito zanimanje, ali da se o toj industriji često priča u kontekstu nepoštenja i guranja nepotrebnih lijekova. Uglavnom, on je postavljao teze i onda bi ih nas zajedno dekonstruirali i analizirali”, ispričao mi je Jan. “Dobro, to je više bila zafrkancija nego išta drugo”, kaže mi kasnije Hrvoje,” Mislim, nije to mene ozbiljno mučilo. Samo sam htio malo pričati o tome”.

Hrvoje kaže da to što je odabrao studirati farmaciju i nije isključivo pragmatična odluka. “Dobro su meni uvijek išle i prirodne znanosti . Stvarno me to zanima. Samo mi se učinilo da je farmacija sigurnija. Uostalom, lakše će mi biti u slobodno se vrijeme baviti humanističkim stvarima, nego u slobodno vrijeme raditi u laboratoriju”, priča. Svjestan je da se u priči o kurikularnoj reformi u prvi plan stavljaju STEM područja, ali kaže da to nema puno veze s odlukom čime se želi baviti. “Malo sam skeptičan oko toga. Nitko me još nije uvjerio da je baš STEM apsolutno najbolja stvar s kojom se čovjek može baviti”, kaže.

Frendici je u tri minute preveo cijeli test iz latinskog

Iako inzistira da ne vidi nekakvu razliku između sebe i svojih vršnjaka, njegovi prijatelji kažu da su znali ostati prilično impresionirani kada bi skužili koliko je zapravo talentiran. “Sjećam se jedne situacije iz drugog razreda srednje”, počinje jedna Hrvojeva prijateljica. “Imala sam završni ispit iz latinskog i jako mi je trebala ta ocjena. Na ispitu je trebalo prevesti nekakav tekst s latinskog. Za to smo imali cijeli školski sat.

Uglavnom, nije da se time baš ponosim, ali uspjela sam fotografirati tekst i poslala sam ga Hrvoju. Mislila sam da će možda stići do kraja sata poslati prijevod, ako mu je pri ruci kompjuter ili knjiga. On mi je poslao cijeli tekst za tri minute. Preveo ga je iz glave. Nije bilo šanse da je u to vrijeme stigao koristiti knjigu ili tako nešto”, priča. Hrvoje kaže da mu je škola, iako je bio dosta uspješan i iako su profesori redovno prepoznavali da je talentiran, nije bila pretjerano dobro iskustvo. Kombinacija dosade i apsurda, kaže.

“U školi mi je bilo dosadno. Mislim da je naš sustav dosta loš. Bilo je puno dana u kojima bih se morao na silu probuditi i onda doći tamo, sedam sati doslovno sjediti i gledati pred sebe. Onda bih se vratio kući iscrpljen i spavao, pa onda odradio par stvari koje sam morao napraviti za sljedeći dan za školu i onda ponovno. Ne bih imao ništa od dana, nisam mogao ništa drugo raditi. Mislim, neki moji prijatelji su zbog toga bili ozbiljno frustrirani. Ja nisam. Nisam osjećao nekakvu duboku tugu zbog škole. Samo mi nije bilo jasno zašto moram sjediti tamo i to mehanički odrađivati. Osjećao sam samo jednu veliku, veliku dosadu”, kaže.

Apsurdan i dosadan proces školovanja

Hrvoje kaže da mu se ne čini da bi idealna škola trebala imati pet predmeta, ili neku drastičnu promjenu. Samo bi se trebao promijeniti pristup, poticati učenike da razviju ono u čemu su dobri. Možda je u 19. stoljeću u austrougarskoj bilo okej znati napamet 10 najvećih jezera u Kazahstanu, ali danas to nema smisla. I ne misli da su tu krivi profesori, nego birokratske norme koje ih tjeraju da rade kako rade. Opisuje jednu situaciju, želi dočarati apsurd.

“Znači, sjećam se da smo slušali predavanje iz jednog predmeta. Profesorica je sjedila za stolom i držala predavanje koje je bilo manje ili više recitacija udžbenika. Bila je mrtva tišina. Pogledao sam oko sebe. Netko iza mene je spavao. Primijetio sam da netko sluša muziku. Cura ispred mene je radila zadatke iz matematike za sljedeći sat. Čak su i cure koje sjede naprijed, koje uvijek sve prate i zapisuju, koje uvijek žicam da mi daju bilješke, radile nešto drugo.

Doslovno nitko nije pratio, ali nikoga nije bilo briga. Meni je to bilo smiješno. Htio sam to reći frendu u klupi. Kada sam mu se obratio, profesorica je viknula da budem tiho. Znači, ne smiješ ništa nikome reći. Jedina legitimna opcija je da šutiš i po mogućnosti gledaš ispred sebe. Ili to, ili apsolutno ništa” priča Hrvoje.

Nadao se da će dobiti pohvalu, nije očekivao medalju

Treći dan u Rotterdamu, svi su natjecatelji i njihovi mentori sjedili u velikoj konferencijskoj sali. Prvo su organizatori držali nekakve govorancije, a kasnije je bilo čitanje nagrađenih radova. Dijelilo se po nekoliko zlatnih, srebrnih i brončanih medalja. Prije čitanja nagrađenih radova, organizatori su spomenuli nekoliko učenika koji su ušli u “honourable mentions”, učenike čiji su radovi bili zanimljivi i kvalitetni, ali koji nisu bili dovoljn dobri da osvoje neku od medalja.

Hrvoje kaže da se možda, malo, nadao da će ući među te radove. Kada su pročitali njihova imena prije čitanja nagrađenih, i kada njegovo ime nije bilo među njima, prestao je slušati. Nije se nadao medalji. Kaže da je bio prilično iznenađen kada su njegovo ime pročitali među učenicima koji su dobili srebrne medalje. “A ono. Bio sam sretan. Mislim da su profesori koji su došli sa mnom bili još sretniji”, kaže.