U Hrvatskoj posljednju nadu daje onih 50 tisuća ljudi koje je strah za djecu ljetos potjerao van na ulice

Predavao je na 30 sveučilišta u Europi i Americi

Zajedno sa Srđanom Karanovićem napisao je scenarij za kultnu, više puta nagrađivanu televizijsku seriju Grlom u jagode. Za film Čaruga, kojega je većina kritičara proglasila politički nepodobnim, Grlić je 1991. dobio američku stipendiju Fulbright na University of California u Los Angelesu. Na tom uglednom sveučilištu držao je predavanja i prikazivao svoje filmove, a dobio je i priliku da predaje na NYU Tisch School of Art – jednoj od najboljih filmskih škola u SAD. U New Yorku je od 1993., na poslijediplomskoj školi vodio Majstorsku radionicu režije na prvoj godini.

Tamo je napisao scenarij te režirao i producirao interaktivnu filmsku školu: How to Make Your Movie – An Interactive Film School za koju je dobio osam međunarodnih nagrada uključujući i Grand Prix New Yorka za najbolju svjetsku multimediju 1998. Predavao je i imao radionice na više od trideset sveučilišta diljem Europe i Amerike. Grlić je osnivač Motovun Film Festivala, član Europske filmske akademije i Američke scenarističke akademije. Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor, priznanja za životno djelo u američkom gradu Denveru, a ima i titulu počasnog građanina Montpelliera u Francuskoj. Dobitnik je Zlatnih Arena u Puli te niza uglednih međunarodnih nagrada.

TELEGRAM: Kako u posljednje vrijeme ponavljate da više ne volite putovati, mora da su postojali zaista ozbiljni razlozi da ste se zaputili put Indije i Islanda?

GRLIĆ: U Indiju sam putovao kao gost indijske vlade. Organizirali su specijalnu projekciju Ustava Republike Hrvatske za studente pet najvećih indijskih filmskih škola. Za njih sam potom održao scenarističku majstorsku radionicu. Na Islandu su mi pripremili malu retrospektivu pa je bilo pristojno da se pojavim. Da, puno putujem i istovremeno sve uvjeravam da mi se više ne putuje. I jedno i drugo je nažalost točno.

TELEGRAM: Kako ste uopće zadovoljni prijemom Ustava Republike Hrvatske i reakcijama gledatelja? Već dugo u nas nije bilo takvog suglasja kritike i publike oko ocjene jednog filma. Osim nekoliko marginalnih desničarskih glasila koji su vas opet žestoko napali, postoji gotovo konsenzus da je film Ustav Republike Hrvatske jedan od najboljih hrvatskih i vaših ostvarenja.

GRLIĆ: Reakcije su bile, barem one kojima sam prisustvovao na premijerama na tri kontinenta, izuzetno tople, pune neke blage zahvalnosti. I što je najzanimljivije svi, bez obzira na naciju, rasu, vjeru… doživljavaju film gotovo identično. No najveće veselje ipak priuštio mi je podatak da je film preživio gotovo pet mjeseci u kinima Zagreba i Beograda. Uz sva zadovoljstva koja donose priznanja u takozvanom velikom svijetu, ovo je ipak priča o ljudima i za ljude s ovih prostora.

TELEGRAM: Zašto u vašim filmovima uvijek ima politike premda znate da vam je to uvijek donosilo ozbiljne nevolje?

GRLIĆ: Zato jer je kod nas politika umiješana u gotovo sve čega se dotaknete. Kada se kupuje čokolada prvo se pita koje je nacionalnosti. Zatim, je li ona dovoljno ljubi Hrvatsku, da li ju je zaista željela… Toliko mudrih pitanja, a da na kraju nitko ne pita ono jedino važno: je li čokolada dobra? Tako nekako izgleda naš život i u svemu drugome što radimo. Zato je nemoguće izbjeći politiku, ma kakvu god priču pričali. Uz to politike u nas, i prije, a sada pogotovo, ne brinu o građaninu, one manje-više isključivo brinu samo o sebi.

I kad pričate bilo koju priču o nekom konkretnom ljudskom biću, samim tim činom automatski postajete protivnik politike koja ne brine o tom pojedincu. A što se nevolja tiče u nas se one mogu izbjeći jedino bezrezervnim služenjem dnevnoj politici. Točnije rečeno: upotrebom impresivne količine vazelina. Stotinama godina na ovom tlu mijenjaju se režimi i vladari. I svakom novom se odano služi i odano ga se potkrada. To je logika sluge i te se logike ne uspijevamo riješiti.

TELEGRAM: U napadima na HAVC i njegovog šefa Hrvoja Hribara, nerijetko se spominjalo, zajedno sa scenaristom Ante Tomićem, vaše ime kao nekog tko je bio nepravedno protežiran na račun domoljubnih filmskih djelatnika?

GRLIĆ: Ante i ja smo u toj priči bili samo usputno topovsko meso. Nije ni smaknuće Hribara bilo njihov glavni cilj. Ciljevi huškača, odnosno onih koji su ih opremili i uputili u bitku, bili su puno veći. Na filmu, organizacijski najuspješnijoj disciplini hrvatske kulture, trebalo je pokazati čvrstu vladarsku ruku. I onda film, a za njim i čitavu kulturu – ono malo jada što jedva preživljava na najnižim financijskim izdvajanjima za kulturu u Europi – dovesti pod skute. I time ih napraviti krajnje ovisnima i zahvalnima za sve što im se, ako im se, da. I nevažno je sada je li to bila ideja nekog “malog ustaše” ili nekog drugog. Ideja je sprovedena do kraja i vrlo uspješno. Istodobno, mislim da je HAVC napravio veliku grešku na početku hajke.

Ona je počela time da ih je HRT optužio za veleizdaju jer su sufinancirali danski dokumentarni film 15 minuta – Masakr u Dvoru. I HAVC se odmah počeo braniti. Meni se čini da su jednostavno trebali tražiti od HRT-a da prikaže film i nakon toga organizira javni razgovor onih koji se bune i onih koji su film napravili. Jer ljudi koji nisu vidjeli film, a takva je velika većina, nemaju baš puno razloga vjerovati šačici huškača da su govorili istinu kada u većini drugih slučajeva to nisu činili. Sada se jedino možemo nadati da hrvatski film danas ima dovoljno ozbiljnih režisera i režiserki koji svojim filmovima neće dozvoliti da se sve skupa vrati u sramotne devedesete godine kad je film živio u raljama države i kada ga, zbog viška lažnog rodoljbulja, nitko živ nije htio gledati.

TELEGRAM: Što je po vama u pozadini bitke za HAVC, odnosno jesu li pravi motivi Hribarove smjene ideologija i nastojanje da se preuzme kontrola nad golemim financijskim sredstvima?

GRLIĆ: Ideologija. Novac je tu malen i troši se previše transparentno da bi nekoga ozbiljno zanimao. Nacionalisti u kulturi vide samo ideologiju, propagandu, veličanje “naše stvari”, polje borbe za “našu istinu”…. Nisu puno bolji bili ni takozvani lijevi. Njih kultura uopće nije zanimala. A po tome kako su se ponašali u slučaju HAVC-a očito ih ne zanima ni danas. Oni su toliko zbunjeni sami sobom da ni ne primjećuju da se oko njih ruše neke osnovne premise civilnog drustva do kojih je Hrvatska došla teškom mukom. A to što je kultura jedna od najvećih civilizacijskih tekovina svakog naroda, da je djelo slobodnog pojedinca jedino što taj narod ozbiljno može prezentirati i time sačuvati način i smisao postojanja, to apsolutno nikoga nije briga. Političarima je do popravljanja prošlosti, njih budućnost ne zanima.

TELEGRAM: Zar nije čudno da su u napadima na HAVC, pa i vas, prednjačili ljudi koji se nikada nisu bavili filmom. Zapravo u tim napadima bilo je najmanje filmskih djelatnika?

GRLIĆ: Ti huškači su tužne pojave. To je šatorska logika koja se ovdje godinama teledigirano upotrebljava. Danas na filmu, sutra, ako zatreba, u poljoprivredi, a dan iza toga negdje drugdje. Dovoljno je da su glasni i da urlaju. To što s istinom nisu u najboljim odnosima najmanje je važno. Izgleda da se ista priča sada ponavlja i s festivalom u Motovunu. Po portalima su pušteni psi da laju i grizu. Oni, kao i uvijek, idu naprijed, a za njima će, polagano i tiho, doći birokracija i rezanjem budžeta, “jer narod to traži”, obaviti svoj dio posla.

U osamdestima sam više od mjesec dana javno polemizirao s tadašnjim predsjednikom SUBNORA Hrvatske koji se okomio na Araličin scenario za film Krste Papića Život sa stricem. Ni onda, a ni danas nemam veliko mišljenje o njegovoj literaturi, ali sam smatrao da se SUBNOR jednostavno ne može i ne smije miješati u film. Sa žaljenjem moram priznati da je ondašnji SUBNOR u svom nastupu bio puno civiliziraniji od ovog današnjeg.

TELEGRAM: Kako iz daleke američke vizure doživljavate razvoj političkih prilika u Hrvatskoj? Premda se očekivalo da će silaskom bivše HDZ-ove vlasti s političke scene doći do relaksacije društvenih odnosa te popuštanja ideoloških sukoba, rigidna desničarska kontrarevolucija nastavlja se nesmanjenom žestinom?

GRLIĆ: Hrvatska je jedinstvena zemlja u kojoj vlast ide kod kardinala pitati: “Kak si to Presvetli zamišljaju reformu školstva, kakvu bi si znanost šteli imat…”. Iz daljine izgleda kao da crkva upravlja Hrvatskom. I to kroz nekoliko rukavaca. Jedan je krajnje ekstreman i čine ga ljudi iz raznih “obiteljskih udruga i šatora” koji se zdušno bore protiv ljudskih prava, nacionalnih, rodnih, seksualnih… Oni bi ograničavali, zabranjivali, ukidali. Ukratko: činili ljude nesretnima. Rijedak zbir spodoba koje sanjaju o povratku u petnaesto stoljeće, ako već ne mogu tamo gdje bi najradje; u 1941.

TELEGRAM: A koji su drugi rukavci?

GRLIĆ: Drugi je rukavac, krajnje civiliziran, službena vlast. Ona se povremeno glasno zgraža nad time što rade ekstremisti, a istodobno provodi manje više sve što ovi od njih traže. Samo ponekad, kao hrabar iskaz neovisnosti o crkvi, idu čak tako daleko da osnuju komisiju koja će istražiti bit stvari. “Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima” jedan je takav primjer. To vijeće ima zadaću partizane izjednačiti s ustašama, a NDH sa socijalističkom Jugoslavijom. Kada ih nakon toga, “službeno i zauvijek”, proglasi jednako totalitarnim režimima, vlada će ispuniti dugogodišnji san crkve da se ti režimi poistovjete. To se danas u “Trump svijetu” zove “Alternative truth” ili u prijevodu: laž za koju onaj koji je izgovara želi vjerovati da je istina. Prema tome iz daljine izgleda da dobra odijela, civilizirani nastup i malo kućnog odgoja, nisu donijeli puno promjena. Dapače. S osmijehom na licu radi se puno ružnih stvari.

TELEGRAM: Htio sam vas pitati…

GRLIĆ: Oprostite, još nešto, kad sam se već toliko raspričao. Danas se često govori da mladi ljudi s diplomom masovno odlaze iz Hrvatske zbog ekonomske situacije. Susrećući ih po svijetu čini mi se da ekonomija nije uvijek glavni katapult za odlazak. Da su upravo politika i političari, njihov besramni nepotizam, beznađe koje šire ideologizacijom svega postojećeg… Da je upravo taj “politikom zagađeni život” to što ih je otjeralo. Otjeralo u potragu za nekim mirom, nekom nezagađenom srećom življenja.

TELEGRAM: Kako će se po vama dalje razvijati političke i društvene prilike u Hrvatskoj?

GRLIĆ: Hrvatska je malo zrcalo velikog svijeta. U tom svijetu danas buja fašizam i netolerancija. Naročito u zemljama s kojima mi u zadnje vrijeme upadljivo prijateljujemo, Poljskom, Slovačkom, Mađarskom, Turskom… Polako, ali sigurno, ukopavamo se u mračni rov najrigidnijih zemalja. No, ohrabrujuće je da se upravo u tim zemljama, uključujući i Njemačku, svakim danom javlja sve glasniji, i ako hoćete sve agresivniji otpor fašizaciji društva. Nadam se da će se to dogoditi i u Hrvatskoj. Da više neće dopustiti paradiranje fašista bez snažnog otpora. Kad već vlast to nimalo ne smeta, red je da građani pokažu da ih to smeta. Onih pedesetak tisuća ljudi koje je na ulice potjerao strah od lakoće s kojim se vlast i crkva igraju s reformom školstva, velika su, možda jedina ozbiljna nada građanske Hrvatske.

TELEGRAM: Kako su studenti i profesori na vašem fakultetu doživjeli pobjedu Donalda Trumpa?

GRLIĆ: S dostojnim zgražanjem. Univerzitet se, koliko može, svojim internim pravilima bori protiv suludih odluka. Pokušava zaštititi svoje studente i nastavnike. Univerziteti su u Americi, uz sve ostalo, veliki istraživački centri i istovremeno veliki biznis. Značajan broj stranih studenata i profesora sastavni su dio te priče. Sveučilišta žive u strahu da, ako se nastavi ova histerija, mogu izgubiti golem broj studenata, da o profesorima i ne govorimo. Samo u Kaliforniji danas studira više od 17.000 studenata iz muslimanskih zemalja čijim građanima Trump pokušava zabraniti ulazak u zemlju. Evo vam jedan primjer te opće nelagode. S četiri post-diplomska studenta već drugu godinu pripremam cjelovečernji igrani film. Svaki od njih režirat će jednu etapu vrlo komplicirane priče. Njih četvorica dolaze s raznih strana svijeta, iz Irana, Turske, Kolumbije i Amerike. Prva trojica žive u velikoj neizvjesnosti, premda svi oni imaju uredne studentske vize. Početkom petog mjeseca počinju snimati, a ne znaju hoće li to dočekati ili će prije toga morati otići. Jer lista nepoćudnih se vrlo lako može proširiti.

TELEGRAM: Koliko znam i vi ste smatrali da Trump, unatoč populizmu i radikalizmu, ipak neće dobiti povjerenje američkih građana.

GRLIĆ: Da, točno, ja sam, iako ne pretjerano oduševljen kandidatkinjom Demokratske stranke, vjerovao da će ona pobijediti. Bio sam naivan i nedopustivo neupućen u moć “lažnih vijesti” i “ruskih prijatelja”. Onoga dana kada je 1994. O.J. Simpson sjeo u svoj bijeli Bronco i u prvom pravom TV reality showu, gonjen policijom, krenuo autoputevima Los Angelesa, rodio se, simbolično rečeno, Trump. On je prvi predsjednik koji je začet u reality showu i prvi predsjednik koji vlada kao da je i dalje u reality showu. A to je, kao što znamo, televizijski proizvod koji živi na rubu factuma i fictiona, proizvoda u kome se nikada do kraja ne zna što je predviđeno scenarijem, a što su slučajni događaji. Sve ostalo, sva ta zlatna kićasta scenografija, sva ta pompa kraljevske familije, sve te “alternativne činjenice”, samo su sastavni dio izravnog prijenosa showa na koji je civilizacija olako pristala.

TELEGRAM: Je li ovo što se događa nakon što je Trump ušao u Bijelu kuću otrijeznilo barem mali dio onih koji su glasovali za njega?

GRLIĆ: Mislim da je. “Neprijatelji našeg naroda”, kako Trump zove medije, poput New York Timesa, Washington Posta, CNN-a, sve češće donose priče razočaranih glasača. Sirotinja ga je nagradila glasovima nade, i kako to obično biva u tim pričama, ta ga sirotinja, barem po uredbama koje za sada donosi, uopće ne zanima. Njega kao građevinskog mešetara zanimaju iskljućivo kapitalisti i njihova, ali i njegova dobit. No bojim se da će trebati jako puno vremena da to narodu dođe “iz dupeta u glavu”.

TELEGRAM: Koliko još ljudi u SAD-u zapravo podržava Trumpa?

GRLIĆ: Koliko znam brojka onih koji ga podržavaju spala je u jednom trenutku na 38 posto, a to je najniži rejting koji je ikada imao neki američki predsjednik na početku svog mandata. Ljudi su se prvo smijali, ali sada se taj osmijeh pomalo ledi jer prelazi u strah da Trump u nekom twitološkom napadu ne pošalje poruku koja bi mogla pokrenuti lavinu koja će završiti ratom. Ali, “tvrda Amerika”, ona koja manje više – bez obzira što se to nikada nije javno artikuliralo – nije mogla podnijeti da joj “crnčuga” bude predsjednik i koja je u tome vidjela izvor svih svojih nesreća, još uvijek vrlo čvrsto stoji uz njega. Kao uostalom i sve rigidne politike širom svijeta.

S druge strane Amerika se, polagano, ali sigurno, vraća u dane svog građanskog neposluha. On se budi mimo politike i stranaka te je svakim danom sve brojniji i sve glasniji. Amerika je velika zemlja koja je dosegla neke civilizacijske tekovine kojih se neće tako lako odreći. Svaku večer na gotovo svim televizijskim kanalima imate talk showove koji se beskonačno kritički bave Trumpom i koji su manje više strašno duhoviti, kao da ih je pisala posada Feral Tribunae iz najboljih dana.

TELEGRAM: Može li se u SAD govoriti ne samo o podjeli na republikance i demokrate, nego i na bogate, uspješne i obrazovane te one zapuštene, neobrazovane, gubitnike globalizacije i tehnološke revolucije?

GRLIĆ: Da, to se može i tako formulirati. Ali to se događa i kod nas. Samo kod nas obrazovani odlaze, odustaju od borbe, tako da je budućnost crkve, HDZ-a i Mosta svakim danom sve sigurnija.

TELEGRAM: Možete li predvidjeti kakve će biti posljedice avanture s Donaldom Trumpom za SAD, Europu i svijet?

GRLIĆ: Kao što Trump nije bio predvidljiv, niti smo znali što je njegovo glavno oružje, tako je i ovaj reality show koji gledamo, krajnje nepredvidljiv u svim svojim dometima, pa čak i u svom trajanju. Možda se nakon njega više nikada i ne vratimo u normalni svijet.