Hrvatska košarkaška reprezentacija najgora je velesila u povijesti sporta
Hrvatska je u osmini finala ispala s ovogodišnjeg Eurobasketa
Hrvatska se košarkaška reprezentacija od prve utakmice sa Slovenijom, a možda još od početka priprema, pripremala za utakmicu sa Srbijom u četvrtfinalu europskog prvenstva. Svi su bili sigurni u njen ovogodišnji prolaz u polufinale. Igrači, stručni stožer, ljudi u savezu, novinari, navijači, svi. Rekao je i tata Šarić da Srbija ima samo Teodosića i malog Bjelicu i da bi ih Hrvatska po svoj logici morala dobit. A zna se da je polufinale, kako se ono kaže, jedna utakmica i da je u njoj sve moguće.
Preskočila je tako Hrvatska zagrebačko razigravanje i u mislima se već plasirala u finale europskog prvenstva, konačno se vratila na vrh Europe gdje joj je jedino i mjesto. Bez obzira što je već dvadeset godina nema ni blizu vrha i što su njeni uspjesi u tom razdoblju jednaki onima Makedonije ili Slovenije.
Hrvatska je opet jedna od velikih
Ali pustimo sitnice, važno je da je Hrvatska ponovo jedna od velikih europskih reprezentacija, po svemu ravna Španjolskoj, Grčkoj, Litvi, Francuskoj i Srbiji, ako ne i za dlaku bolja od njih. Ma samo još da se u četvrtfinalu tog Teodosića zaustavi, i eto Hrvatskoj napokon nove medalje s velikih natjecanja, eto joj nove zlatne generacije, novih dočeka na Trgu bana Jelačića.
Ali tako je zapravo već više od dvadeset godina. Svakog ljeta se hrvatska košarkaška javnost uspali kao da gleda fotografije Maje Šuput s godišnjeg odmora i tako uspaljena kolektivno prebrojava sve te neviđene talente hrvatske košarke. Boli jednog ljeta Jasmina Repešu, drugog Acu Petrovića, a trećeg Nevena Spahiju glava od silnih slatkih briga kako svu tu natprirodnu nadarenost strpati u jedan tim i kako posložiti tu čudesnu mladež kojoj samo još jedna titula fali pa da ih se može zvanično proglasiti novim Draženima i Tonijima.
Dvadeset i kusur godina tako hrvatska sportska javnost s nestrpljenjem, prije svakog europskog ili svjetskog prvenstva, očekuje da konačno proradi šut jednom od njenih nebrojenih genijalnih šutera, da se u talentiranim mladićima napokon probudi taj rođeni pobjednik i odluči utakmicu ili dvije, da momcima konačno krene onda kad je najpotrebnije. Ali, eto, izgleda da će prije jadni Slavko Cvitković u zasluženu mirovinu nego što će povikati da je Hrvatska prvak Europe.
I dok tako Srbi, oni Srbi što po tati Šariću imaju samo Teodosića i onog malog Bjelicu, nižu uspjeh za uspjehom, Hrvatska 2015. godine još ne shvaća da je u europskoj košarci bolje imati samo Teodosića nego imati sve osim Teodosića.
Jebiga, kao što danas Srbija ima samo Teodosića, talentom siromašna Grčka ima samo Spanulisa, nesretna Francuska samo Tonyja Parkera, a jadna, posve netalentirana Španjolska samo Rodrigueza i Llula, te, za svaki slučaj, Rubija i Calderona u pričuvi. Zapravo, jedina reprezentacija koja je u proteklih dvadeset godina osvojila medalju na europskom prvenstvu, a nije imala nekog Teodosića, bila je Njemačka Dirka Nowitzkog. I zato je sasvim logično da je četvrto mjesto od prije dvije godine u Sloveniji najveći uspjeh Hrvatske košarke u ovom tisućljeću.
Imamo sve?
Hrvatska, naime, ima Roka Lenija Ukića, Roka Stipčevića, Dontaya Drapera i Krunu Simona, koji su zajedno u stanju iz ljeta u ljeto pretvarati Antu Tomića u banderu s dvije lijeve ruke, dok Miloš Teodosić iz Miroslava Raduljice napravi Shaquilla O’Neila i, onako usput, zabije odlučujuću trojku ili dvije za prolaz u polufinale ili finale.
I zato, samo zato što ima sve, a nema Teodosića, Hrvatska ispada u osmini finala od Češke, koja ima samo dugajliju Veselyja i onog malog iz Barcelone, kako li se već zove, Satoransky ili nešto slično. Kao što je ranijih godina ispadala od drugih talentom skromnijih momčadi koje su uvijek imale samo ovog ili samo onog poluigrača, ali koji je baš protiv Hrvatske odigrao utakmicu života.
Dvadeset godina nije Hrvatskoj došlo iz dupeta u glavu da reprezentacija bez vrhunskog organizatora igre može biti samo autsajder i da bi joj se valjalo u skladu s time ponašati. Mogla je Hrvatska biti najbolji autsajder svih vremena, svake godine prijatno iznenaditi plasmanom u četvrtfinale, skalpom nekoga od velikih, ali ne. Hrvatska se još davnih dana odlučila da joj radi slavne prošlosti, radi Kreše, Dražena, Tonija, Dina, Arijana i drugih velikana, priliči biti košarkaška velesila, pa je zato postala najgora velesila u povijesti sporta. Možda su joj ravni samo engleski nogometaši.
Dvadeset godina ona se uspješno pretvarala da joj je mjesto u europskom vrhu i svake godine je zasluženo dobila po nosu (jedino je 2005. u Beogradu to bilo nezasluženo kada su ih, umjesto Španjolaca, izbacili suci). Tako je, kako priliči jednoj velesili, ove godine Velimir Perasović odmarao igrače na utakmici protiv Gruzije da im, kobajagi, ostane snage za polufinale i finale, da bi se onda na nevažnoj utakmici osmine finale protiv tamo nekih Čeha odmarali i Perasović i igrači i, čuj to, izgubili dvadeset razlike.
I mi sad, jebiga, nikada nećemo znati bi li ova hrvatska velesila zaista pobijedila onu slabašnu Srbiju s jednim i po igračem da joj se ponudila prilika. Ništa ustvari mi nećemo znati i preostaje nam da i dalje nagađamo kako bi ta ista Hrvatska, uz samo malo više sreće, mogla u Francuskoj osvojiti i zlato, jer ona ima tu kvalitetu, ima ta svoja tri igrača u NBA ligi, ima i Šarića i Hezonju i Bogdanovića i Tomića i Rudeža, dok Srbija ima samo Teodosića i onog malog Bjelicu. Tako nam je to objasnio tata Šarić koji je, tako se barem čini, samo izustio ono što čitava hrvatska sportska javnost misli.
Svake godine nove borbe
Sada već davne 1994. godine Slavko je (ima li na svijetu glasa s toliko nakupljenog razočaranja?) vikao na suce sa svoga komentatorskoga mjesta u dvorani u Torontu da ne mogu pustiti da onaj žgoljavi brkati Rus Bazarevič kao traktor gazi kroz hrvatsku obranu, ali suci ga nisu čuli i Bazarevič je nastavio gaziti dok nije Hrvatsku posve pregazio. Sve od tada Hrvatska igra kao zgažena i ugnječena, kao da je u sudaru s brkatim Rusom zaradila neki PTSP. I svakoga ljeta ona tako istraumirana krene u nove borbe. Na zlato.
Jer samo zlato velesilu spašava.
Tekst je objavljen u tiskanom Telegramu 19. rujna