U kasno ljeto 2013. godine hrvatska košarkaška reprezentacija plasirala se u polufinale Europskog prvenstva održanog u Ljubljani. Na kraju je osvojila četvrto mjesto. Tri godine kasnije, na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, hrvatska je košarkaška reprezentacija igrala u četvrtfinalu, gdje je vrlo tijesno, u dramatičnoj završnici, izgubila od jake Srbije s tri koša razlike.
Pretkraj te iste, 2016. godine, Stojko Vranković postao je predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, a Dino Rađa predsjednik Stručnog savjeta HKS-a. Godine 2017. naša je reprezentacija odigrala dosta neuvjerljivo na Eurobasketu, pa je u osmini finala izgubila od sasvim prosječne Rusije. Godine 2018. hrvatska košarkaška reprezentacija doživjela je najveći debakl u cijeloj svojoj povijesti. Nije se uspjela (osim ako se ne dogodi neko najnevjerojatnije sportsko čudo), plasirati na Svjetsko prvenstvo koje se održava u Kini, kao ni na Olimpijske igre 2020. godine.
Njihove karijere možemo opisati jedino superlativima
Hrvatska je te povijesne neuspjehe izborila u načelno laganoj konkurenciji s Nizozemcima, Mađarima ili Poljacima, a u zadnjoj utakmici protiv Litve, koja nas je ipak mogla odvesti na Svjetsko prvenstvo, Hrvatska nije nastupila u najjačem mogućem sastavu jer selektor Anzulović nije htio zvati Roka Ukića i Krunu Simona, pa smo tako igrali bez playmakera.
Izbornik je kazao da su Ukić i Simon već imali svoje šanse u reprezentaciji, na što mu je veteranski playmaker Ukić odgovorio kako je to točno: ”Imali smo svoje šanse, pa smo bili četvrti u Europi i peti na Olimpijskim igrama”, kazao je jučer Ukić selektoru u čijem će životopisu ostati zabilježeno da je suodgovoran za najgori rezultat hrvatske košarke ikada.
Ali, selektor je tu ipak manje važan. Ovdje je riječ o Vrankoviću i o Rađi, dvojici briljantnih košarkaša; Rađa je, među ostalim, ove godine primljen u NBA Hall of Fame, što je jedno od najvećih priznanja koje može doživjeti bilo koji igrač košarke, a osobito onaj koji dolazi iz Europe. Vrankovićevu i Rađinu karijeru možemo opisati jedino superlativima, i kad je riječ o reprezentacijama, i kad se radi o klubovima.
Međutim, sve je jasnije da su Stojko Vranković i Dino Rađa potpuno izgubljeni kao menadžeri, što i nije neobično za vrhunske sportaše. Ni sam Michael Jordan nije baš senzacionalno učinkovit kao vlasnik Charlotte Hornetsa, jednako veliki Larry Bird nije briljirao kao šef svega u Indiani, dok je Diego Maradona, jedan od najgenijalnijih nogometaša svih vremena, istodobno i jedan od najgorih nogometnih trenera svih vremena.
Jednako uspješni, ili gori, čak i od Bernardića
Vranković i Rađa dvije su godine na čelu Hrvatskog košarkaškog saveza. Dvije su godine dugo razdoblje za ocjenjivanje predsjednika velike korporacije, i više nego dovoljno razdoblje za procjenu uspješnosti mandata pojedinog političara. Sport podrazumijeva još brže cikluse, jer se velika svjetska i europska natjecanja izmjenjuju svake dvije godine, dok se u međuvremenu igraju kvalifikacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što su, dakle, Vranković i Rađa postigli u ove dvije godine? Reprezentaciju koja je igrala relativno loše, ali se skoro uvijek natjecala na svim najvažnijim prvenstvima, i koja je prije pet godina bila u polufinalu Europskog prvenstva, a prije dvije godine u četvrtfinalu Olimpijskih igara, Stojko Vranković i Dino Rađa izbacili su sa svjetske košarkaške karte. Njih su dvojica, dakle, jednako uspješni ili gori čak i od samog Davora Bernardića, nesretnog predsjednika raspadajućeg SDP-a.
Tragikomično je slušati kako misle oporaviti košarku
Jasno je, naravno, da je hrvatska košarka već dugo godina opterećena brdom problema.
No, problemi se ne rješavaju košarkaškom izolacijom u koju su nas Vranković i Rađa doveli. Time se problemi samo produbljuju. Osim toga, upravo je tragikomično slušati kako Vranković i Rađa misle oporaviti hrvatsku košarku. Evo glavnih točaka njihove košarkaške vizije i misije.
Prvo, svejedno je tko je trener, pa su za ove tragično završene kvalifikacije prvo selektorom proglasili Ivicu Skelina, čovjeka bez ikakvog međunarodnog natjecateljskog iskustva, koji je zabilježio toliko katastrofalne rezultate da su ga morali smijeniti nakon samo pet mjeseci.
Drugo, ne moraju igrati najbolji, pa se čitav niz relativno solidnih igrača nije našao na popisu za pojedine kvalifikacijske utakmice. Umjesto njih, angažirani su igrači iz Hrvatske lige, koja je zaista četvrtorazredna. Treće, za Hrvatsku ne smije igrati Amerikanac. Riječ je o čvrstom, zajedničkom stavu Rađe i Vrankovića. Rađa je taj stav jednom javno obrazložio nedostatkom domoljublja kod stranih igrača.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tu, međutim, imamo tri problema. Hrvatska, osim Roka Ukića, već deset godina nema ni jednog relevantnog playmakera. Na Eurobasketu 2013. kad smo zabilježili najbolji rezultat unatrag dvadesetak godina, playa je igrao, naravno, Amerikanac, Dontaye Draper, i to vrlo dobro. Zatim, zašto bi američki branič smetao Hrvatskoj, ako Kongoanac Ibaka ne smeta Španjolskoj, koja je za Hrvatsku apsolutna košarkaška velesila. I naposljetku, ako su Rađa i Vranković već protiv stranaca, zašto su ovog proljeća pokušali angažirati stranog trenera da vodi reprezentaciju?
Bi li Dalić igrao finale, da se oslanjao na Hrvatsku ligu?
Četvrto, Vranković i Rađa žele, doslovno su rekli, od Hrvatske lige napraviti bazen igrača koje će pozivati u reprezentaciju. Ovo je opasna strukturalna besmislica, jer je Hrvatska liga marginalno natjecanje, koje uglavnom nitko ne gleda (neke utakmice u Zadru mogu biti iznimka), i u kojem ne mogu igrati vrhunski košarkaši, jer svi najtalentiraniji prirodno idu u inozemstvo, kako u košarci, tako i u većini drugih sportova.
Bi li Zlatko Dalić ovog ljeta igrao finale Svjetskog prvenstva u nogometu, da se oslanjao na Hrvatsku nogometnu ligu? Naravno da ne bi. Hrvatska, naprosto, ne posjeduje ekonomsku snagu, da bi mogla izdržavati međunarodno konkurentne nogometne ili košarkaške lige, pa je stoga podjednako bespredmetno i opasno budućnost nacionalnih reprezentacija u tim sportovima temeljiti na domaćim ligama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ova dva velika košarkaša nemaju baš nikakvu ideju
E sada, Vrankovićevi i Rađini stavovi o strancu u reprezentaciji, o važnosti Hrvatske lige i o košarkašima iz Hrvatske lige koji bi trebali nositi reprezentaciju, pokazuju da ova dva velika košarkaša nemaju baš nikakvu stratešku ideju, koja bi mogla dovesti ne do preporoda, nego do kakvog takvog oporavka hrvatske košarke.
Njihovi taktički postupci, poput zaista nevjerojatno nespretnih petljanja s izborom selektora i igrača pokazuju, pak, da oni nisu kadri voditi nikakvu ozbiljnu organizaciju. Stoga je prilično jasno da bi Stojko Vranković i Dino Rađa, trebali učiniti isto ono što je već davno morao napraviti Davor Bernardić. Što prije otići.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rađa i Vranković briljantni su igrači i krasni ljudi. Ali kao menadžeri su gori od Davora Bernardića
Hrvatska košarkaška reprezentacija doživjela je najveći debakl u cijeloj svojoj povijesti; dvojica velikih igrača nažalost nemaju ideju
Što su, dakle, Vranković i Rađa postigli u ove dvije godine? Reprezentaciju koja je igrala relativno loše, ali se skoro uvijek natjecala na svim najvažnijim prvenstvima, i koja je prije pet godina bila u polufinalu Europskog prvenstva, a prije dvije godine u četvrtfinalu Olimpijskih igara, Stojko Vranković i Dino Rađa izbacili su sa svjetske košarkaške karte.
U kasno ljeto 2013. godine hrvatska košarkaška reprezentacija plasirala se u polufinale Europskog prvenstva održanog u Ljubljani. Na kraju je osvojila četvrto mjesto. Tri godine kasnije, na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, hrvatska je košarkaška reprezentacija igrala u četvrtfinalu, gdje je vrlo tijesno, u dramatičnoj završnici, izgubila od jake Srbije s tri koša razlike.
Pretkraj te iste, 2016. godine, Stojko Vranković postao je predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, a Dino Rađa predsjednik Stručnog savjeta HKS-a. Godine 2017. naša je reprezentacija odigrala dosta neuvjerljivo na Eurobasketu, pa je u osmini finala izgubila od sasvim prosječne Rusije. Godine 2018. hrvatska košarkaška reprezentacija doživjela je najveći debakl u cijeloj svojoj povijesti. Nije se uspjela (osim ako se ne dogodi neko najnevjerojatnije sportsko čudo), plasirati na Svjetsko prvenstvo koje se održava u Kini, kao ni na Olimpijske igre 2020. godine.
Njihove karijere možemo opisati jedino superlativima
Hrvatska je te povijesne neuspjehe izborila u načelno laganoj konkurenciji s Nizozemcima, Mađarima ili Poljacima, a u zadnjoj utakmici protiv Litve, koja nas je ipak mogla odvesti na Svjetsko prvenstvo, Hrvatska nije nastupila u najjačem mogućem sastavu jer selektor Anzulović nije htio zvati Roka Ukića i Krunu Simona, pa smo tako igrali bez playmakera.
Izbornik je kazao da su Ukić i Simon već imali svoje šanse u reprezentaciji, na što mu je veteranski playmaker Ukić odgovorio kako je to točno: ”Imali smo svoje šanse, pa smo bili četvrti u Europi i peti na Olimpijskim igrama”, kazao je jučer Ukić selektoru u čijem će životopisu ostati zabilježeno da je suodgovoran za najgori rezultat hrvatske košarke ikada.
Ali, selektor je tu ipak manje važan. Ovdje je riječ o Vrankoviću i o Rađi, dvojici briljantnih košarkaša; Rađa je, među ostalim, ove godine primljen u NBA Hall of Fame, što je jedno od najvećih priznanja koje može doživjeti bilo koji igrač košarke, a osobito onaj koji dolazi iz Europe. Vrankovićevu i Rađinu karijeru možemo opisati jedino superlativima, i kad je riječ o reprezentacijama, i kad se radi o klubovima.
Međutim, sve je jasnije da su Stojko Vranković i Dino Rađa potpuno izgubljeni kao menadžeri, što i nije neobično za vrhunske sportaše. Ni sam Michael Jordan nije baš senzacionalno učinkovit kao vlasnik Charlotte Hornetsa, jednako veliki Larry Bird nije briljirao kao šef svega u Indiani, dok je Diego Maradona, jedan od najgenijalnijih nogometaša svih vremena, istodobno i jedan od najgorih nogometnih trenera svih vremena.
Jednako uspješni, ili gori, čak i od Bernardića
Vranković i Rađa dvije su godine na čelu Hrvatskog košarkaškog saveza. Dvije su godine dugo razdoblje za ocjenjivanje predsjednika velike korporacije, i više nego dovoljno razdoblje za procjenu uspješnosti mandata pojedinog političara. Sport podrazumijeva još brže cikluse, jer se velika svjetska i europska natjecanja izmjenjuju svake dvije godine, dok se u međuvremenu igraju kvalifikacije.
Što su, dakle, Vranković i Rađa postigli u ove dvije godine? Reprezentaciju koja je igrala relativno loše, ali se skoro uvijek natjecala na svim najvažnijim prvenstvima, i koja je prije pet godina bila u polufinalu Europskog prvenstva, a prije dvije godine u četvrtfinalu Olimpijskih igara, Stojko Vranković i Dino Rađa izbacili su sa svjetske košarkaške karte. Njih su dvojica, dakle, jednako uspješni ili gori čak i od samog Davora Bernardića, nesretnog predsjednika raspadajućeg SDP-a.
Tragikomično je slušati kako misle oporaviti košarku
Jasno je, naravno, da je hrvatska košarka već dugo godina opterećena brdom problema.
No, problemi se ne rješavaju košarkaškom izolacijom u koju su nas Vranković i Rađa doveli. Time se problemi samo produbljuju. Osim toga, upravo je tragikomično slušati kako Vranković i Rađa misle oporaviti hrvatsku košarku. Evo glavnih točaka njihove košarkaške vizije i misije.
Prvo, svejedno je tko je trener, pa su za ove tragično završene kvalifikacije prvo selektorom proglasili Ivicu Skelina, čovjeka bez ikakvog međunarodnog natjecateljskog iskustva, koji je zabilježio toliko katastrofalne rezultate da su ga morali smijeniti nakon samo pet mjeseci.
Drugo, ne moraju igrati najbolji, pa se čitav niz relativno solidnih igrača nije našao na popisu za pojedine kvalifikacijske utakmice. Umjesto njih, angažirani su igrači iz Hrvatske lige, koja je zaista četvrtorazredna. Treće, za Hrvatsku ne smije igrati Amerikanac. Riječ je o čvrstom, zajedničkom stavu Rađe i Vrankovića. Rađa je taj stav jednom javno obrazložio nedostatkom domoljublja kod stranih igrača.
Tu, međutim, imamo tri problema. Hrvatska, osim Roka Ukića, već deset godina nema ni jednog relevantnog playmakera. Na Eurobasketu 2013. kad smo zabilježili najbolji rezultat unatrag dvadesetak godina, playa je igrao, naravno, Amerikanac, Dontaye Draper, i to vrlo dobro. Zatim, zašto bi američki branič smetao Hrvatskoj, ako Kongoanac Ibaka ne smeta Španjolskoj, koja je za Hrvatsku apsolutna košarkaška velesila. I naposljetku, ako su Rađa i Vranković već protiv stranaca, zašto su ovog proljeća pokušali angažirati stranog trenera da vodi reprezentaciju?
Bi li Dalić igrao finale, da se oslanjao na Hrvatsku ligu?
Četvrto, Vranković i Rađa žele, doslovno su rekli, od Hrvatske lige napraviti bazen igrača koje će pozivati u reprezentaciju. Ovo je opasna strukturalna besmislica, jer je Hrvatska liga marginalno natjecanje, koje uglavnom nitko ne gleda (neke utakmice u Zadru mogu biti iznimka), i u kojem ne mogu igrati vrhunski košarkaši, jer svi najtalentiraniji prirodno idu u inozemstvo, kako u košarci, tako i u većini drugih sportova.
Bi li Zlatko Dalić ovog ljeta igrao finale Svjetskog prvenstva u nogometu, da se oslanjao na Hrvatsku nogometnu ligu? Naravno da ne bi. Hrvatska, naprosto, ne posjeduje ekonomsku snagu, da bi mogla izdržavati međunarodno konkurentne nogometne ili košarkaške lige, pa je stoga podjednako bespredmetno i opasno budućnost nacionalnih reprezentacija u tim sportovima temeljiti na domaćim ligama.
Ova dva velika košarkaša nemaju baš nikakvu ideju
E sada, Vrankovićevi i Rađini stavovi o strancu u reprezentaciji, o važnosti Hrvatske lige i o košarkašima iz Hrvatske lige koji bi trebali nositi reprezentaciju, pokazuju da ova dva velika košarkaša nemaju baš nikakvu stratešku ideju, koja bi mogla dovesti ne do preporoda, nego do kakvog takvog oporavka hrvatske košarke.
Njihovi taktički postupci, poput zaista nevjerojatno nespretnih petljanja s izborom selektora i igrača pokazuju, pak, da oni nisu kadri voditi nikakvu ozbiljnu organizaciju. Stoga je prilično jasno da bi Stojko Vranković i Dino Rađa, trebali učiniti isto ono što je već davno morao napraviti Davor Bernardić. Što prije otići.