Potaknuti time da se na portalu Super1.hr svaka žena treba osjećati #supersvoja, pokrenuli smo platformu Biram sebe, koju podržavaju BIPA, Bajadera i Nutribullet, a kojom Super1 želi upozoriti na izazove s kojima se žene susreću u izgradnji vlastita samopouzdanja i osnažiti ih da više vjeruju u sebe.

U osmom nastavku specijala donosimo vam razgovor s Lanom Gojak Bajt, glumicom i voditeljicom podcasta Mame kod Lane, kojoj je majčinstvo pomoglo izgraditi samopouzdanje. S nama je podijelila iskustvo traumatičnog poroda, kroz koji je osvijestila koliko su žene zapravo snažne.

“Sjećam se svake sekunde. Rodila sam, bio je 1. kolovoza, daju mi dijete u ruke, a meni je u glavi jedna jedina misao – to je to, umirem ovdje. Odjednom mi se počinju tresti noge, doktori me uvjeravaju da je to potpuno normalno, ali meni se odjednom i brada trese. Tlak mi skače na 200 i počinjem se nekontrolirano tresti u krevetu. Uzimaju mi bebu, a mog supruga bez objašnjenja izbacuju van. Ostajem sama u toj prostoriji pod svjetlima i svjesna sam samo jedne misli – to je to, umirem ovdje”, govori nam Lana Gojak Bajt, glumica i voditeljica podcasta Mame kod Lane, čiji je sadržaj specijaliziran za trudnice, majke i sve one koje zanima tema majčinstva, poroda i postpartuma.

Njezin je porod, kaže nam, bio traumatičan u tolikoj mjeri da više nikad ne bi poželjela roditi u Hrvatskoj. “Jednostavno me je prebacilo u roku od par minuta. Ta misao da ću umrijeti, a upravo sam rodila dijete, najgora je emocija koju sam osjetila. Žene koje umiru na porodu, strah me je i pomisliti, one su svjesne da umiru. U literaturi postoji objašnjenje za to što se meni dogodilo, iako ga nikad službeno nisam dobila u bolnici, ali vjerojatno mi je pozlilo od epiduralne”, prisjeća Lana koja se za porod pripremala mjesecima, ne sluteći da će joj se dogoditi sve ono na što nije naišla ni u jednoj knjizi, veseleći se trenutku u kojemu će napokon upoznati svoju Pinu.

‘To je igranje sa psihom’

Danas je ona djevojčica od dvije godine i nekoliko mjeseci, a svakim pogledom na nju, Lana osvijesti koliko je zapravo snažna. “Žene su čudo. Reći ću vam otvoreno, da muškarci rađaju, sve bi to bilo ljepše posloženo. Ono što mi možemo preživjeti ne može se tek tako opisati. Stoga često znam reći, ako sam preživjela porod, mogu sve i više mi nitko ništa ne može. Majčinstvo mi je dalo nevjerojatan poticaj i potpuno drugačiju sliku o sebi. Pina mi je pokazala koliko zapravo mogu imati samopouzdanja”, pojašnjava Lana i priznaje da nije oduvijek bilo tako. “Uvijek sam bila pomalo bucmasta, ali kao dijete sam bila zadovoljna sobom, nije me to previše opterećivalo. No, kada sam upisala Akademiju dramske umjetnosti javio se u meni crv sumnje kojeg i dandanas znam osjetiti. Profesori na Akademiji su često imali potrebu reći da nisam dovoljno lijepa i da nikad neću igrati uloge nekih ljepotica. Bilo je to prvo rušenje slike o samoj sebi. Počela sam se izgladnjivati pa prežderavati”, priznaje Lana koja je tada razvila izrazito negativan odnos prema hrani.

Redovito bi je uspoređivali s kolegicama koje su znatno više od nje, vitkije, čija je kosa bujnija, plavlja, uvijenija. Ona je, pak, do tada bila zadovoljna kako izgleda. “Onda ti se krenu igrati sa psihom, ne svi profesori, dakako, ali ih je bilo. Zbog njih sam znala stajati ispred ogledala i analizirati imam li možda sama krivu sliku o sebi. Možda je to što nosim broj traperica 38-40 zaista debelo. Pri tome, imala sam 18 godina i još uvijek sam odrastala”, prisjeća se Lana. Danas, pak, kada gleda fotografije iz prošlosti svjesna je problema koji je imala. “Sjećam se točno situacije. Bila je 2007. godina kada sam dobila nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju glumicu. Bila sam ponosna na sebe, ali i nezadovoljna time kako izgledam. Sad kad gledam stare fotografije sjetim se koliko sam zapravo bila gladna”, govori.

Uspoređivala bi se s drugim mamama

Djelomično zbog takvih komentara u trudnoći je pazila što i kako jede, trudeći se da bude čim više aktivnija. Do petog je mjeseca redovito trčala u Maksimiru, a do kraja trudnoće udebljala se, kaže, desetak kilograma. “Bilo mi je važno da se hranim zdravo, a kad sam rodila osobni imperativ bio je da smršavim. Jednostavno sam bila opterećena time. Rodila sam sa 70 kilograma, a iz rodilišta sam izašla sa 65. No, ostala sam trudna s 55 kilograma i jednostavno sam to htjela vratiti. Tako mi je u glavi bilo posloženo”, govori. Upravo zbog takve percepcije, čim je dobila dopuštenje doktora, vratila se trčanju. “Doslovno bih prolazila kraj drugih mama i razmišljala gdje sam ja u odnosu na njih. Uspoređivala bih svoje tijelo s njihovim jer jednostavno nisam bila zadovoljna. Dandanas imam problem s time. Ako imam dvije kile više, nisam zadovoljna i to je problem o kojemu treba pričati. To je nešto što te koči”, ističe Lana.

Ovako kako se Lana osjeća nije rijetkost. Potvrđuju to i rezultati naše ankete o ženskom samopouzdanju, prve takvog tipa na ovom području. Od gotovo 3000 ispitanica koje su sudjelovale u anketi, njih 1361 ima djecu. Od toga, čak 743 imaju osjećaj da zbog djece nemaju vremena za sebe, dok 472 imaju osjećaj da druge mame postižu sve bolje od njih. Paralelno, gotovo tisuću ispitanica se osjeća manje vrijedno kada sluša priče svojih prijateljica o određenom uspjehu, dok čak 1701 tvrdi da zadovoljstvo vlastitim izgledom utječe na njihov privatni život. Važno je, dodaje Lana, pronaći balans, u apsolutno svemu.

“Trčanje je bila moja terapija. Danas balansiram da odem najmanje tri puta tjedno, u kakvom god da sam stanju. Bila sam kronično neispavana, ali bih spremila dijete i sebe i odlazila na trčanje. Neki su mi znali pljeskati kad bi me vidjeli, a bilo je i komentara da maltretiram dijete, iako sam sve provjerila s doktorima. To je bilo ono moje, mojih sat vremena. Išla sam da me poravna, da dođem k sebi, da izađem iz kuće”, kaže Lana i ponovno ističe koliko su žene zapravo snažne. “Čudo smo i neopisivo mi je žao što se ne podržavamo više. Svaka od nas sama sebi treba dignuti spomenik i priznati si koliko smo zapravo snažne, jer prečesto pušemo da nije sve savršeno. I ne mora biti. To sam osvijestila, kad pogledam Pinu, više mi nitko ništa ne može”, kaže.

‘Osjetila sam da nisam sama’

Podrška majke, prijateljice, sestre, nepoznate žene, prijeko je potrebna, posebno u vrijeme nakon poroda. Ipak, često izostane, posebno od prijateljica koje, ili nemaju djecu pa ne mogu razumjeti s čime se nove majke bore, ili imaju djecu i jednostavno su zaboravile kako je to u prvim danima s bebom. “Znala sam uzeti Pinu u kolica i hodati, očajnički se nadajući da ću sresti nekoga s kim mogu porazgovarati. Osjećala sam se neopisivo usamljeno jer odjednom nije bilo nikoga uz mene u smislu prijatelja. Moj je suprug bio nevjerojatna podrška, a roditelji ne žive u Zagrebu, ali opet trebaš nekoga kome ćeš se požaliti. Imala sam kućne prijatelje koji do dandanas nisu vidjeli moje dijete. Dugo me je to mučilo, a onda sam shvatila da tako očito mora biti”, govori nam.

Šetajući i trčeći počela je slušati podcaste, a u nepoznatim je ženama pronašla prijateljice. Sličnih problema, razmišljanja i životnih faza, shvatila je da i sama želi pokrenuti nešto slično. “Točno tako rodila se ideja za moj podcast Mame kod Lane. Znala sam da je meni pomoglo slušati iskustva drugih, osvijestiti da nisam sama u tome. Tako sam se odlučila otisnuti u potpuno novu sferu i sama kreirati zajednicu u kojoj se niti jedna žena nikada neće osjećati usamljeno”, govori. Danas iza sebe ima 24 epizode podcasta koji u travnju slavi godinu dana, kao i zajednicu žena s kojima dijeli iskustva. “Možeš se osjećati loše jer imaš koji kilogram viška, i samoj mi je tako, ali činjenica da si rodila, da si iz sebe istisnula novo biće, daje apsolutnu snagu. To nam nitko ne može oduzeti. To mi nitko ne može oduzeti”, kaže.