U ljeto 1973. godine u Trogir je stigao legendarni Bill Gibb. Škotski dizajner u tom je trenutku bio na vrhuncu slave. Taman je godinu ranije otvorio vlastitu modnu kuću, kreirao je kombinacije po mjeri za ondašnju megazvijezdu Twiggy, a Harrods mu je dao vlastiti odjel koji su nazvali The Bill Gibb Room. Pomislili biste da je taj utemeljitelj trenda romantičnog britanskog eklekticizma koji je utjecao na dizajnerski izričaj Johna Galliana i Gilesa Deacona, u Trogir došao na odmor na kakvom raskošnom plovilu, ali Bill Gibb u Trogir je 1973. došao poslom.

Te je godine 16. kolovoza otvoren prvi Modefest Internacional, izvedenica već postojećeg jugoslavenskog festivala Modefest koji ovaj put nije okupljao samo dizajnere iz bivše države već i niz imena iz čitavog svijeta. Osnivač originalnog festivala Josip Čurik došao je na ideju o putujućoj ljetnoj modnoj manifestaciji na kojoj bi izlagale inozemne modne kuće i nazvao Tončija Vladislavića, tada mladog zubara s milanskom adresom, da mu svojim kontaktima iz Italije pomogne s organizacijom. Vladislavić je, otkrio je Sonji Braut u intervjuu za Telegram 2021. godine, s nekoliko telefonskih razgovora, prvo s Renatom Balestrom i Billom Gibbom, a onda i nizom drugih inozemnih imena, vrlo brzo dogovorio njihov dolazak u Trogir. I Modefest International je rođen.

Pedeset godina kasnije na Hvaru se okupila ekipa mladih entuzijasta koji žele nastaviti ono što je Modefest International započeo. Pokrenuli su novi događaj pod imenom For Fashion koji se, rekao nam je jedan od organizatora i dizajner Toni Rico, kuhao posljednjih 15 godina, ali je ideja tek sada pala na plodno tlo. “Vizionarstvom Josipa Čurika i Tončija Vladislavića, Hvar se u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća pozicionirao na modnoj karti svijeta. Vrijeme je da se tamo i vrati,” rekao nam je Rico, a mi smo pitali profesora Vladislavića kako je izgledao Modefest International u tim prvim danima i može li nešto slično u našoj zemlji s gotovo nepostojećim luksuznim tržištem, živjeti i danas.

Od zubarske ordinacije u Milanu do organizacije Modefest Internationala

“Modefest International sigurno je vrlo značajna manifestacija u povijesti hrvatske mode, pravi fenomen. Hvala što ste me podsjetili na događaje od pred točno 50 godina kada je pokrenuta manifestacija Modefest International kao internacionalna verzija već postojećeg jugoslavenskog Modefesta,” započeo je svoje sjećanje na ovaj legendarni modni događaj dizajner, teoretičar odjeće i tekstila, kostimograf, sveučilišni profesor i modni urednik Modefest Internationala, Tonči Vladislavić. Originalni jugoslavenski Modefest pokrenuo je još krajem šezdesetih Josip Čurik, čovjek kojeg je legendarna modna novinarka Ana Lendvaj nazvala ocem hrvatske modne scene.

“On je tada koncipirao i provodio vrlo originalnu ideju promoviranja domaće modne i odjevne, ali i tekstilne proizvodnje,” kazao nam je profesor Vladislavić. “Pitanje promocije tekstilne i odjevne proizvodnje vidio je ne samo kao putujuće modne revije već praksu povezivanja proizvodnje i tržišta kroz studiozno marketinško elaboriranje radi čega je uključivao tadašnje marketinške stručnjake. Bio je to inovatorski, prilično kompleksan koncept koji tek očekuje ozbiljnija istraživanja. Neke od njegovih ideja značile su zaista inovaciju u našim prostorima, kao što je npr. bio Studio Modefest, kao koncept izdvojenih prostora u robnim kućama s modelima brendiranim dodatnom trgovačkom markom Modefesta, stvarajući neku vrstu boutique mode sistemom shop-in-shop, podižući ponudu na ekskluzivnu razinu,” ispričao nam je Vladislavić. On je sasvim slučajno pročitao Čurikov oglas u kojem je tražio nove suradnike, predstavio se s nekoliko na brzinu nacrtanih modnih crteža koji su im se dopali, a kupio ih je sa svojim razmišljanjima o modi i, dodaje, svojevrsnim modnim kapitalom koji je stekao boravkom u Milanu.

“Vratio sam se iz Milana gdje sam prethodno radio s diplomom višeg zubara, ali sada spreman na nove izazove budući da se nisam vidio u stomatološkoj profesiji. Iz Milana sam donio neke modne kontakte, ali i prilično definirano mišljenje o modi.” U svemu tome, nastavlja, značajan je utjecaj imala njegova milanska adresa (Via San Pietro all’ Orto) “locirana između ulice Via Montenapoleone, epicentra talijanske pretežito visoke mode, a s druge strane trga Piazza San Babila i ulice Corso Vittorio Emanuele II gdje je tada dominirao Fioruccijev dućan prepun novih tendencija ulične i pop mode, koja me fascinirala.” Uz to je bio i redoviti čitatelj izdanja L’Uomo Vogue koji se isticao među drugim izdanjima talijanske podružnice Condé Nasta, a koji su, kaže Vladislavić, uglavnom bili usmjereni prema generaciji koja je preferirala traperice, T-shirt i kožnate jakne. “Taj magazin nove vizualne kulture emitirao je novi duh alternativne mode koji se širio sa stranica L’Uomo Vogue magazina jednako kao i iz Fioruccijevih izloga.”

Činjenica da Čurik želi pokrenuti internacionalnu verziju Modefesta zaintrigirala ga je na prvu i odmah se posvetio razvoju ideja. “Vizija koju sam ponudio ocijenjena je avangardnom, ali i izazovnom za razvoj dotadašnje prakse. Bilo je to mislim u travnju 1973. A u svibnju sam počeo slati pozive na adrese modnih autora. Bio je to pravi izazov, ali i avantura koja se srećom odvijala uspješno.” I to iznimno uspješno. O prvom izdanju Modefest Internationala koji je održan od 16. do 22. kolovoza 1973. pisao je i Vogue, a na njemu su izlagali londonski dizajneri Bill Gibb, Tome Gilbey i Thea Porter, talijanski dizajneri Renato Balestra i Enrico San Lorenzo, španjolski dizajner s pariškom adresom Paco Rabanne (koji nije mogao dobiti vizu pa je kao izaslanicu u Trogir poslao Liliane Dreyfus), zatim Wealny iz Zapadne Njemačke, Anne Brusewitz iz Švedske, Praška modna škola iz Čehoslovačke, Hungarotex iz Mađarske i Moda Polska iz Poljske. S područja Jugoslavije bili su tu Arena Pula, MTČ Čakovec, Ideal Nova Gorica, Novoteks Novo Mesto, Slavonija Osijek, Indip Lendava, te NIK i Pobjeda iz Zagreba.

Moćan globalni festival sa sudionicima iz 25 zemalja svijeta

Do idućeg izdanja koje je održano od 5. do 8. kolovoza 1974. godine, Modefest International postao je veliki festival sa sudionicima iz 25 zemalja svijeta i zvučnim novim imenima među kojima su bili John Bates, Litrico, Brioni, Coccoli, Guy Laroche i naša poznata manekenka Nuša Marović koja je stigla iz Pariza. “Većina autora su osobno došli u Trogir s neskrivenim simpatijama iskazujući oduševljenje i prijateljski stav,” sjeća se Vladislavić. “Tako se Litrico pohvalio značajnom povezanošću s Jugoslavijom dokazujući to zlatnim manžetama na košulji koje su bile Titov poklon s ugraviranim potpisom kao zahvalom za odijela koja mu je poklonio.”

Treće izdanje festivala održano je naredne godine od 10. do 17. kolovoza, a bilo je, kaže Vladislavić, još uspješnije s još novih imena iz Australije (Jane Cattlin), Austrije (Vesna Design), Danske (Sysser Ginsborg), Norveške (S. Larsen), Irske (Cyril Cullen), Brazila (Anna Beltrao), Meksika (Pedro Loredo) i Turske čija je dizajnerica Zuhal Yorgancıoğlu predstavljala kuriozitet, kaže Vladislavić, te je i danas poznata kao turski Dior.

“Posebnu atrakciju predstavljala je kineska kreatorica Fong Leng Tsang s adresom u Amsterdamu koja je stigla s famoznim modelom i celebrity kolekcionarkom njenih kreacija Mathilde Willink, uz veliku pratnju stilista i osobnih čuvara, ne samo nje već i njenog dijamantnog nakita,” kaže Vladislavić i dodaje da se te godine povećao i broj sudionika iz istočnih zemalja. Bili su to, govori nam, “Okisz Labor iz Budimpešte, Z. Bauerova iz Čehoslovačke, ali i kolekcije iz SSSR-a, iz Federative Fashion House, s čak tri kreatorice: G. N. Gagarina, Lj. N. Kudinova, Bulgakova, koje su izazvale oduševljenje naročito sa strane zapadnih medija. Povećao se broj domaćih sudionika, pa su grupi od desetak kolekcija industrijske proizvodnje dodani Vunateks, Nada Dimić, DTR, KORS, Prevent i Trikop, ali svoje mjesto dobili su i domaći autori s autorskim kolekcijama. U Gala showu, ravnopravno s kolekcijama stranih autora, prikazane su kolekcije Rikarda Gumzeja, Đurđe Zelmanović, Zdenka Krpana, Marije Vareško, Vesne Gaberščik i Dobrile Smiljanić za Sirogojno.”

Osim toga, Modefest International nisu činile samo revije i predstavljanje dizajnerskih kolekcija. Tekstilni magnat Du Ponta predstavio je ondje materijal Lycru u kolekciji kupaćih kostima izraelskih dizajnera predstavljenih u, kaže Vladislavić, “spektakularnoj, za tu večer posebno koreografiranoj predstavi u Kuli Kamerlengo.” Tamo je svake večeri bio i noćni klub gdje je program glazbe i plesa trajao do tri sara ujutro, a sve je to bilo pažljivo marketinški strukturirano od strane Čurika koji je zahvaljujući jugoslavenskom Modefestu već imao veliku iskustvo i razumijevanje kako približiti visoku modu prosječnom promatraču. “Svakako je za izdvojiti Photo show koji je započinjao svakog jutra u 9 sati tako da su kreatori, manekeni i stilisti šetali kreacije po zaista fotogeničnim lokacijama u samome Trogiru i okolici s time da su osim profesionalnih fotografia bili uključeni brojni amateri koji su takvu priliku obilato koristili,” kaže Vladislavić. “Broj napravljenih fotografija bio je izrazito velik pa vjerujem da će zahvaljujući društvenim mrežama ti fotomaterijali jednog dana obogatiti stvarnu sliku o tim događajima. Svake večeri u 20.15 započinjao je Fashion Kaleidoscope na Glavnom trgu, Cimatoriju i Radovanovu trgu. Na Glavnom trgu, bočno i južno od katedrale bila je izgrađena velebna pista i gledalište gdje se svake večeri od 21.15 održavala Gala večer (Gala show) s autorskim kolekcijama koje su stvarale spektakularan vizualni doživljaj.”

Interes stranih medija i Borosane u britanskom Vogueu

“Sva prezentirana moda u takvom ambijentu djelovala je začudno,” govori nam Vladislavić prisjećajući se da je događaj redovito pratila Slobodna Dalmacija, kao i beogradski Bazar koji je na svojoj naslovnici objavio modele Billa Gibba. Zagrebački tisak događaj je pratio u manjoj mjeri, no za njega su se interesirali novinari iz Australije, Novog Zelanda, Kanade, Španjolske, Engleske, Italije, Švedske i niza drugih zemalja. “Dovoljno je spomenuti da je događaj pokrivao International Herald Tribune kao i londonski The Times,” priča Vladislavić. “Tako je Prudence Glynn, modna urednica u londonskom The Timesu napisala članak prepun hvalospjeva o događaju i samome Trogiru gdje se prikazuju modeli dok na prozorima stoje trogirske ljepotice, kao “inscenacija dostojna drame Romeo i Julija”. Tada je Trogir bio “modni Babilon” (Slobodna Dalmacija), svojevrsna metafora za spoj mode i ljepote, ali i inozemnog elitnog turizma. Naši su mediji tako zabilježili oduševljenje londonske kreatorice Thee Porter koja je vrlo ozbiljno željela u Trogiru kupiti kuću, ciljajući na jednu romaničku kuću, tik uz sjevernu stranu katedrale, koja je tada stajala prazna, o čemu je imala i razgovore s gradskom upravom.”

Najveće modno ime na Modefest Internationalu vjerojatno je bila legendarna urednica Anna Piaggi. Ona je, prisjeća se Vladislavić, u Trogir stigla sa suprugom Alfom Castaldijem koji je bio kultni fotograf za magazine Vogue i L’Uomo Vogue, te prijateljem Vernom Lambertom, poznatim galeristom i kolekcionarom vintage odjeće. “Njihov dolazak mogu zahvaliti mom boravku u Londonu. S Annom Piaggi me veže divno druženje i razgovori, a posebno je bila sretna što sam je poveo u Split i odveo u dućan Borovo u Krešimirovoj ulici i poklonio joj par Borosana, zaštitnih cipela koje su kasnije korištene u jednom editorijalu engleskog Voguea. Za nju me veže i jedan za mene teško izbrisiv događaj. Naime, ona je trebala otputovati već predzadnjeg dana, u petak, za Pariz, da bi napravila dogovoreni intervju s Karlom Lagerfeldom u njegovom dvorcu u Bretanji. Dogodilo se da me baš to jutro nisu s recepcije probudili, a ona je s vozačem uporno čekala da se pozdravimo. Naravno, let preko Frankfurta je propustila, a sljedeći je bio moguć preko Ljubljane, ali dosta kasnije. JAT je srećom uvažio postojeći vaučer pa je problem riješen, a ona zadovoljna otputovala, dok je meni to i danas neugodno sjećanje.”

U Trogir su mnogi pripadnici svijeta mode stizali i samoinicijativno kako bi popratili događaj, kako privatno tako i za magazine i novine za koje su radili. “Velika zvijezda tada bio je Gunnar Larsen iz Mode International iz Pariza koji je bio i u ulozi skauta pa je odmah angažirao našu manekenku Anku Senčar za snimanja u Parizu. Među top manekenkama spomenuo bih i Mathilde Willink, Domingu Lakham, Jan Ward, kao i Sezin, najmlađu manekenku, pripadnicu turske ekipe, te švedski top model Agnet Magnusson koja je proglašena najboljim modelom.” Veliki zagovaratelj Modefest Internationala bio je i Percy Savage iz londonske PR tvrtke Fashion Promotions zahvaljujući kojem su u Trogir stigla mnoga značajna modna imena, kaže Vladislavić.

Uz sve to, na Modefest Internationalu o modi se ozbiljno raspravljalo na simpoziju koji se svake godine održavao u hotelu Medena. Teorijski okvir bio je “Moda kao estetski fenomen danas”, a na simpoziju je, nastavlja Vladislavić, bilo sjajnih izlagača i tema kao što su bile “Neovisna žena i njezin utjecaj na aktualnu modu” ili “Moda iz novinarskog pera” koju je izložila već ranije spomenuta Prudence Glynn iz londonskog The Timesa. “I danas sam ponosan što sam uspio dovesti sociologa mode Renéa Königa iz Njemačke koji je upravo 1973. objavio značajnu sociološku knjigu “The Restless Image: A Sociology of Fashion”, a koji je bio glavni izlagač. Postavio je mnoga značajna pitanja i otvorio nove perspektive u smjeru teorije mode. Bio je oduševljen idejom festivala o čemu smo dugo razgovarali što mi i danas budi najljepša sjećanja. Meni su ti razgovori potvrdili potrebu i interes za teorijsko promišljanje, ali i stalno kritičko promatranje mode i odijevanja,” naglašava profesor Vladislavić te se prisjeća i odličnog, danas izgubljenog, eseja koji je Paco Rabanne poslao iz Pariza budući da zbog uskraćene vize nije mogao doći samostalno, a u kojem je analizirao “razvoj modne frizure i visokih potpetica u onoj stilskoj fazi kad postaju previsoke jer signaliziraju društvenu krizu i pad – režima! Koliko se sjećam, ova je teza proizvela burne reakcije onih koji su se slagali i onih koji su radije podržavali apsolutno pravo na slobodni autonomni razvoj mode bez nametanja modnih diktata i sličnih uputa.”

Festival modne demokracije

U vremenu kada je modna industrija uopće, a kamoli ona luksuzna, na hrvatskom tržištu praktički nepostojeća, teško je zamisliti neko drugo vrijeme u kojem su najveća imena svjetske modne scene s entuzijazmom stizala na našu obalu predstavljati nove kolekcije i sudjelovati u stručnim intelektualnim raspravama o teoriji mode. Na pitanje koliko je u to doba bilo teško privući velika imena poput Billa Gibba i Anne Piaggi, Vladislavić kaže: “Ako bih pokušao teoretizirati, propitati to vrijeme kao i društveni kontekst, onda se nameće kako je to bio pravi trenutak da se, iako suprotstavljene modne realnosti susretnu upravo na našem terenu. Treba uzeti u obzir da je zapadni modni sistem tek gradio medijski mit o ekskluzivnosti luksuza visoke mode dok smo mi već imali prisutan i definiran odjevni sistem koji je tekstilna i odjevna industrija željela pokazati. U današnjem diskursu, s jedne je strane bila visoka tj. couture moda, a s druge strane prêt-à-porter moda. Bio je to susret dva principa stvaranja mode, s jedne strane unikatne mode kao znaka luksuza i žudnje, u susretu s oblikom industrijskog dizajna socijalističke provenijèncije s druge strane. Tamo su stajale modne kuće i kreatori, buduće zvijezde spektakla, nasuprot skoro anonimnim dizajnerima industrijske proizvodnje, pripadnicima modne radničke klase.”

Bio je to pravi demokratski festival na kojem su se mogle vidjeti skupocjene kolekcije Renata Balestre, Billa Gibba, Guya La Rochea, uz bok onima iz tvornica Naprijed, Kamensko, Vesna, Pobjeda, kao i onima iz istočne Europe kao što su Moda Polska iz Puljske, Hungarotex iz Mađarske i Federative Garment Home iz tadašnjeg SSSR-a. “U tom susretu nije bilo napetosti, mislim da je festival uspio ostvariti ujednačeni nastup jednih i drugih, osjećaj bliskosti i brisanja uobičajene podjele na visoku unikatnu modu i masovnu industrijski proizvedenu odjeću.” Strani dizajneri i predstavnici medija bili su oduševljeni kolekcijama iz Jugoslavije i istočnih komunističkih zemalja. “Sjećam se komentara Prudence Glynn neposredno nakon Simpozija o modi u Hotelu Medena, aludirajući na politički kontekst Željezne zavjese: ‘Konačno je nestala i modna željezna zavjesa!’ A nešto slično je napisala i u svom velebnom članku o Trogiru i festivalu (The Times). Možda je u ovoj njezinoj izjavi ključ uspjeha i koegzistencije dviju, do tada teško spojivih modnih stvarnosti.”

No, dovesti dizajnere iz tako velikog broja zemalja zahtijevalo je komunikaciju i dugotrajne pregovore s ambasadama i konzularnim predstavništvima diljem bivše države. “Direktor Čurik je imao ideju da pokušamo dobiti i predstavnike iz Kine pa smo išli na razgovor u ambasadu u Beogradu gdje smo bili saslušani, ali bez konkretna odgovora. Desilo se ipak da smo dobili jednu kinesku autoricu Fong Leng Tsang s adresom djelovanja u Amsterdamu, koja je po mnogočemu emitirala veliko kinesko kulturno nasljeđe.” K tome treba imati na umu da se sve to odvijalo u vremenu kada su se, kaže Vladislavić, “pozivi tipkali na pisaćem stroju i kopirali na geštetneru. Priličan problem predstavljala je spora komunikacija preko PTT sustava, kao i bitka s rokovima.” I odgovori često nisu stizali pa su organizatori bili uporni i telefonski kontaktirali dizajnere.

Vladislavić se prisjetio jednog razgovora s Renatom Balestrom u kojem ga je jednom nevinom laži nagovorio da dođe u Trogir. “Bio je to srdačan razgovor, ali s puno pitanja pa i čuđenja dok nije pitao tko je sve potvrdio dolazak na festival. Samo sam rekao: ‘Bill Gibb, London, pogledajte Vogue’, a on je požurio s rečenicom: ‘Vengo anch’io! (Dolazim i ja)’. Požurio sam nazvati Billa Gibba i razgovarao s Kathleen Franklin koja je postavila isto pitanje na koje sam sada imao odgovor: ‘Renato Balestra, visoka moda, Rim, potvrdio je dolazak!’ Od tog trenutka sve je krenulo.”

Modefest International u suvremenoj modnoj stvarnosti

Modefest International realizirao je tim od svega desetak suradnika s direktorom Josipom Čurikom na čelu i Tončijem Vladislavićem koji je djelovao na poziciji vanjskog modnog urednika koja bi danas odgovarala onoj kreativnog direktora. Bio je to poprilično opsežan i složen posao koncipiranja programa, selekcije sudionika, realizacije kontakata i samog programa na kraju, a Vladislavić je na svojoj poziciji radio na sva tri trogirska Modefesta koji su se održali od početka 1973. do jeseni 1975. godine. U zimskom periodu bio je uglavnom slobodan pa je to vrijeme iskoristio za daljnje napredovanje i edukaciju o modi. “Već na jesen 1973. otišao sam u London na poziv Billa Gibba kojem sam asistirao na kolekciji za proljeće/ljeto 1974. Bilo je zanimljivo upoznati toliko važnih ljudi koji su znali za Trogir i festival što sam iskoristio za promociju drugog Modefesta International planiranog za 1974. koji će po broju sudionika bilježiti nagli rast. U jesen 1975. upisao sam Višu školu za tekstil i odjeću u Zagrebu koja je tada započela sa studijem modnog dizajna jer sam želio unaprijediti znanja na akademskoj razini.” Nakon toga više nije radio u organizaciji Modefesta čije je četvrto izdanje konačno održano na Hvaru.

Jedan mali kolektiv na tom je otoku ove godine pokrenuo novi projekt pod imenom FOR Fashion, a čiji je cilj nastaviti tradiciju Modefesta. Takvih je inicijativa, prisjeća se Vladislavić, već bilo i uglavnom nisu opstale pa nam na pitanje može li takav događaj zaživjeti u današnjoj klimi na našem modnom tržištu i što bi se trebalo promijeniti u odnosu na stara izdanja Modefesta da bi se to dogodilo, kaže da je teško prognozirati i uspoređivati te predvidjeti budućnost novih pokušaja. “Hvar je sigurno divna lokacija, ali manifestaciju ne čini samo koncepcija, ljepota ambijenta već i shvaćanje modne stvarnosti koja je danas izrazito drugačija i zahtjevnija. Modni sistem je izrazito jak, strukturiran na principima luksuza i profita koji idu protiv same mode kao šireg društvenog kulturnog fenomena. Mitizacija luksuza, ekskluzivnost, elitizam i zatvorenost čine samu modu nedostupnom da bi se prikrila kriza mode. Ono što je ostalo vidimo kao skupe (re)prezentacije moći brendova gdje kreativne poruke ostaju u funkciji kapitala i često su obična marketinška konstrukcija. S druge strane tzv. istočna modna hemisfera koja je formalno izjednačena ulaskom u kapitalistički model, nije sačuvala vlastito modno industrijsko stvaranje već je nekadašnju produkciju zamijenila trgovinom tj. uvozom. Neki novi sličan pokušaj može računati samo na prikazivanje uvoza pomodne robe te iste zapadne mode, ali s obzirom na ono što se uvozi bilo bi to modno zakašnjelo što je suprotno principima mode da prikazuje novosti za modnu budućnost,” smatra profesor Vladislavić.

Prizvuk autentične kreativnost on danas vidi tek u originalnim kolekcijama novih kreativaca, školovanih studenata modnog dizajna pri čemu je, dodaje, nužno razvijeno poznavanje globalne modne situacije. “Od mladih dolaze svježe ideje koje na drugačiji, često kritički način gledaju modu i odijevanje pa na neki način erodiraju modni sistem. I na Zapadu najuzbudljivije modne novosti dolaze sa završnih revija studenata kako u Londonu, Parizu, Antwerpenu, New Yorku ili kao natjecanja mladih modnih dizajnera, kao što već 20 godina radi International Talent Support (ITS) u Trstu. Mislim da bi to bio put za promociju i stvaranje slike o vrijednostima naše modne kreativne produkcije. Uostalom, promijenio se društveni kontekst, promijenila se proizvodna stvarnost, kao i imaginarij, pa ostaje puno pitanja na koja odgovor treba naći u dobrom razumijevanju svjetske mode kao i još ozbiljnijoj analizi lokalne situacije da se stvori originalni koncept koji odgovara današnjem vremenu.”

A na pitanje kako bi osmislio Modefest International da ga ponovno organizira u 2023. kaže da bi trebao jako dobro razmisliti. “Mogao bih samo reći da to ne bi bio smjer bivšeg Modefest Internationala koji pripada prošlosti i znanstvenim i stručnim znatiželjnicima. Budućnost bi trebala biti radikalno drugačija, na neki način virtualna. Moda je sama po sebi medij, njena slika je globalna zbog čega više nije materijalna, ona je samo slika. Danas najjači i stvarno realni život mode ima lokaciju u oblicima reprezentacije imaginacije, u fotografiji, filmu, društvenim mrežama… ako budemo razmišljali na temelju ovih činjenica, možda ćemo uvidjeti da su modne revije fantomska događanja za medijsku mašineriju i stotinjak medijskih mogula iz prvog reda, tik uz pistu. Ali moda je zaista samo poruka, čiji istinski život počinje tek nakon takva događaja. Uvjeren sam da jedina modna čednost i nepatvorenost dolazi od mladih snaga koje ne robuju medijima već želji za iskrenim kreativnim iskazom… Isplatilo bi se tražiti način da se to podrži, promovira, dakle medijski posreduje. To bi osiguralo da se naša mlada moda medijatizira i uđe u svijet globalne medijske imaginacije,” zaključuje.