Lea Vene zagrebačka je kustosica koja je nakon studija povijesti umjetnosti, etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu i teorije mode na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, postdiplomski studij završila na Royal Institute of Art u Stockholmu. Radila je kao kustosica u Fotogaleriji Kic, kao dio tima ETNOFILm festivala, kao kustosica u Galeriji Miroslav Kraljević i Galeriji Močvara, dio je kustoskog tima festivala fotografije Organ Vida, radi kao istraživačica u Centru za istraživanje mode i odijevanja – CIMO i predaje kao vanjska suradnica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu na kolegijima iz područja teorije mode.

Uz sve to, s Marinom Paulenkom 2018. godine osvojila je prestižnu Lucie Award koja se dodjeljuje svake godine u njujorškom Carnegie Hallu za kustosicu godine za izložbu “Uključene, Aktivne, Svjesne — Ženske perspektive danas” koja je održana u sklopu Organa Vida te godine. Ne čudi stoga da ju je Nenad Borovčak, predsjednik udruge GOKUL iz Zaboka, pozvao da ove godine bude gostujuća kustosica u Green Room galeriji koja djeluje pod udrugom, a čiji rad podupire Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura Nova.

“Prošle sezone programski koncept Green Room galerije postavile su kustosice iz kolektiva BLOK tako da nam je ovo tek druga sezona suradnje s gostujućim kustosicama” kazao nam je Borovčak. “Ideja nam je primijeniti slične prakse participacije lokalne zajednice u kulturi čime bi se dala nova vrijednost galerijskog programa i izbjegao salonski karakter poimanja umjetnosti.” Program je ove godine usmjeren prema najosjetljivijoj skupini lokalne zajednice koju Borovčak spominje, djeci i mladima. Razlog tomu je, slažu se i on i Vene, nedostatak kvalitetne kulturne ponude i institucija u kojima bi je djeca mogla dobiti, posebno u malim sredinama. A danas se čini da je to važnije nego ikad.

Nakon masovne pucnjave u beogradskoj osnovnoj školi Vladislav Ribnikar koja je potresla regiju prije mjesec dana, ministar obrazovanja Radovan Fuchs kao jedan od glavnih mehanizama za sprečavanje ovakvih situacija hrvatskim školama sugerirao je pojačavanje udjela sati likovne i glazbene umjetnosti te sporta. Borovčak kaže da incident s pucnjavom nije isključivo problem školskog sustava, ali da u školama svakako treba povećati satnicu likovnog i glazbenog odgoja kako bi se osigurala kvalitetnija nastava iz tih područja. Da bi proširili kulturnu ponudu za mlade, njegova udruga s Društvom Naša djeca Zabok već 12 godina organizira međunarodni festival dječjeg filma Kiki, a pokrenuli su i “vrlo ambiciozan projekt izgradnje PIK PAK kuće gdje će se održavati programi važni za zajednicu, mjesto dječje participacije i stvaralaštva”, a o kojem smo na Super1 također nedavno pisali. Lea Vene pak smatra da vizualna kultura ima potencijal otvoriti vidike mladima, omogućiti im kreativno razmišljanje i izražavanje te ih općenito obogatiti kao ljude neovisno od toga hoće li se njome u životu baviti ili ne.

Ženske umjetnice u prvom planu

Program koji je Vene osmislila za zabočku Green Room galeriju zapravo uopće nije klasično galerijski. Sastoji se od četiri dijela odnosno radova četiriju umjetnica koje će uključiti djecu i mlade iz lokalne zajednice u umjetnički proces kroz radionice. Prva radionica već je u tijeku u gimnaziji Antuna Gustava Matoša u Zaboku. Vodi je umjetnica Vida Guzmić koja kroz tri nastavne jedinice mlade upoznaje s eksperimentalnim filmom, svime što on može biti i kako nastaje. “Tu smo se povezali s Ljubicom Anđelković Džambić, ona je profesorica etike, filozofije i dramskog odgoja u gimnaziji AGM i ona je za to bila jako otvorena tako da smo s njom krenuli raditi s učenicima drugog razreda,” kaže Vene. Anđelković Džambić ustupila im je tri termina svog dramskog odgoja, izbornog predmeta kroz koji mladi uče o vizualnoj kulturi, pokretu, osvještavanju tijela i eksperimentalnom filmu, a kroz radionicu su se usmjerili upravo na film jer on i inače predmet rada Vide Guzmić.

“Njezin fokus je na feministički film i to kako kroz njega promišljati reprezentacije žena u popularnoj kulturi,” govori Vene što je izuzetno vrijedno za mlade budući da se kroz izlaganje ovakvom sadržaju uče toleranciji i jednakosti. Radionica se sastoji od tri dijela. Prvi podrazumijeva gledanje eksperimentalnog filma s kakvim će se mladi u popularnoj kulturi koja ih svakodnevno okružuje teško susresti. Drugi uključuje snimanje i prikupljanje fotografija i video zapisa, a treći montiranje i kreiranje vlastitog filma. “Mi smo ove godine krenuli od ideje obilja fotografija i slika koje nas bombardiraju na društvenim mrežama i pokazali im film američke umjetnice Sarah Cwynar koji kreće od ideje samplinga fotografija, ali na jedan vrlo analogan, skoro kolažni način,” kaže Vene. To je mladima koji život ne mogu zamisliti bez društvenih mreža bilo vrlo blisko te ih je navelo da ih promotre u nekom drugom svjetlu.

“Mislim da takve stvari mogu biti dosta formativne i to je još jedan od razloga zašto želim raditi ovakve programe,” kaže Vene. “Znam iz osobnog iskustva koliko su mi neke stvari u srednjoj školi koje su vezane za likovnu kulturu promijenile razmišljanje, stvorile mi neku drugačiju percepciju onoga što me interesira, dale mi osnovnu bazu za neke daljnje interese i koliko je bitno u tim godinama ući u školu i klincima pokazati nešto drugo od onoga na što će naići na društvenim mrežama, u kinu ili gdje će ih odvesti škola,” govori Vene i dodaje da već sada vidi koliko je učenicima značila ta promjena perspektive odnosno izlaganje nečem novom. “Već u tri sata se može napraviti puno, a možemo si samo zamisliti što bi bilo kad bi taj likovni odgoj ili vizualna kultura bili prisutni malo više od tog jednog bijednog sata, znamo kakva je situacija kod nas.”

Osim Guzmić, Vene je kao sudionicu ovogodišnjeg programa pozvala i Nežu Knez, slovensku umjetnicu sa zagrebačkom adresom koja je već radila jednu radionicu s mladima u galeriji Miroslav Kraljević. Zvala se Prijedlozi i pokušaji, a radilo se o participativnom programu u kojem su djeca zamišljala svojevrstan utopijski svijet, crtali su ga, pisali i razgovarali o njemu. U ovom programu u suradnji s DND-om Zabok krajem ljeta sudjelovat će mlađa djeca dobi od sedam do 10 godina, a srednjoškolci će ponovno dobiti priliku sudjelovati u radionicama Laure Barić i Brune Jakupović, obje umjetnice s diplomama sa smjera Novih medija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Barić će ih voditi kroz promišljanje simboličkih značenja i funkcija svakodnevnih predmeta dok će radionica Brune Jakupović tek poprimiti finalni oblik u narednim mjesecima.

Djeca trebaju više prostora za kreativno izražavanje i kritičko promišljanje

Vene je velik dio svoje karijere posvetila upravo radu s djecom i mladima kako kroz činjenicu da predaje na Tekstilno-tehnološkom fakultetu tako i kroz posebne radionice koje su usmjerene upravo prema njima. S Anom Kuzmanić je u GMK prije nekoliko godina radila projekt s mlađom djecom pod nazivom “Ti si malen, ja sam velik” zahvaljujući kojem su klinci dobili priliku izraziti se kroz pisanje, crtanje i govor o svojoj svakodnevici, onome što ih muči u školi, što ih smeta kod roditelja i slično. “Mislim da je komunikacija s klincima jako bitna, dobiti ih da pričaju i izraze svoje mišljenje.” Radila je i na projektu Teen Močvara u suradnji s XVI. gimnazijom u Zagrebu u sklopu kojeg je organizirala malu školu za kustose kroz koju su mladi učili što je kuriranje, kako napraviti izložbu, napisati tekst, a čitav projekt bio je toliko uspješan da su se ista djeca vratila kako bi još jednom sudjelovali u programu kad je on ponovljen u školi.

Otvaranje ovakvih prilika za sudjelovanje u drugačijem načinu izražavanja od onog na koji su navikli u vrtiću, školi ili kod kuće, vrlo je važno za djecu i mlade i prava je šteta što trenutačno ovisi samo o dobroj volji nastavnika koji žele uložiti više vremena za organizaciju ovakvih projekata. U školskim kurikulumima jako je malo prostora za takve izvannastavne aktivnosti, a posebno ih je teško provesti u manjim sredinama poput Zaboka gdje u školu dolaze mladi iz cijelog Hrvatskog Zagorja i kojima je zbog nepristupačnosti javnog prijevoza vrlo nezgodno sudjelovati u aktivnostima koje se odvijaju izvan školskog programa.

Spoznaja da mladima može ponuditi neki novi pogled na svijet, život i ono čime bi se mogli baviti velik je dio Leine motivacije za rad. “Klinci su preopterećeni ocjenama i obvezama i već žive jako odrasli život u nekom periodu kad bi si trebali dopustiti malo više slobode, ali sustav je takav da nema te slobode,” kaže nam. “Mislim da im trebaju radionice koje ih malo izbace u neku fikciju, fantaziju koju sve manje mogu konzumirati u pop kulturi i svijetu oko sebe. Treba im vremena da se opuste, ali jednom kad to krene oni uživaju.” Energija mlade zajednice u Zaboku Lei se posebno sviđa pa bi, iako još nije odlučeno kako će se javnosti prezentirati rezultati ovih radionica, voljela da se oni izlože u obliku koji je udaljen od klasične muzejske izložbe već okrenut zajednici. “Zamišljam to kao community event u kojem će se naći različiti ljudi koji žive u toj maloj zajednici i koji će tu umjetnost konzumirati kroz nekakvo zajedništvo i dijeljenje iskustava.”