Spektakularni život Vesne Mimice, žene koja je davno pokrenula prvi aerobik i prva javno progovorila o zlostavljanju

Sonja Braut razgovarala je s Vesnom Mimicom, hrvatskom Jane Fondom, koreografkinjom i trenericom koja bez prestanka vježba i pleše više od pola stoljeća, a toliko se i žestoko bori protiv nasilja nad ženama. Ona je, naime, prije 32 godine pokrenula prvi hrvatski SOS telefon za žene i djecu žrtava nasilja. Za Super1 prisjetila se svojih važnijih životnih uspjeha

Nije marila za našušurene suknjice od tila niti vrtnju na vršcima prstiju, ali je plesala otkako je prohodala. Rano je progovorila i slovo r koturala kao da ih je slijepljeno nekoliko, pa je s četiri godine rekla je da će biti ‘balerrrina’. Ubrzo su je roditelji upisali na ritmiku i otada Vesna Mimica neprestano pleše suvremeni ples već 54 godine. Revno je učila sve položaje ruku i nogu, okretaje i skokove, no u pravom bi elementu bila kada bi se, obično pred kraj sata, radile improvizacije. Osobito u zagrebačkoj Školi za ritmiku i ples čije je višegodišnje školovanje s uspjehom okončala i prije mature.

NA PRVI POZIV ZA TEČAJ JAVILO SE VIŠE OD 200 ŽENA

“Sve se u mom životu nekako nizalo i spajalo bez posebnog plana. Voljela sam ples, ali i željela studirati povijest umjetnosti i etnologiju, pa sam ih upisala na Filozofskom fakultetu. I plesala i studirala dok mi nakon dvije godine nije splasnuo elan, pa sam prešla na fonetiku i talijanski jezik i to diplomirala. Osim dobrog odgoja, na mene su djelovale mirnoća moje mame koja je porijeklom bila iz Nove Vasi u unutrašnjosti Istre i divlja, razbarušena dalmatinska priroda oca iz Mimica, mjesta koje me uvijek krijepi. I zato znam u šali reći da, iako su mi frizura i duša uvijek postojane, karakter mi je dalmatinski razbarušen. I često se sa zebnjom pitam kako me moji suradnici uspijevaju podnijeti. Jer ja sam preemotivna, previše mašem rukama, ideje mi se roje u svako doba i na svakom mjestu, u stanju sam zaustaviti auto ako želim provjeriti neku kretnju, lako planem kao vulkan i jednako se brzo ‘ugasim’. A opet, volim tu dalmatinsku toplinu, tu ‘ticu’ koju svatko od nas ima u glavi. Ili, kako je rekao jedan moj rođak, kojih ja imam cijeli kavez. S druge strane, volim da su stvari jasne i posložene i da se zna čija je zadnja. U poslu je to, dakako, moja jer ja ne samo da plešem nego i koreografiram”, ispričala je Vesna Mimica pijuckajući čaj od mente.

Znam u šali reći da, iako su mi frizura i duša uvijek postojane, karakter mi je dalmatinski razbarušen. I često se sa zebnjom pitam kako me moji suradnici uspijevaju podnijeti

Iza dvadesete otišla je u Pariz učiti francuski, što se pretvorilo u uzbudljivu višegodišnju plesno-studijsku i, djelomično, ljubavnu priču. Dvije godine provela je usavršavajući se u Studiju suvremenog plesa Petera Gossa, u školu Sylvie Vartan išla je na satove jazza, zaljubila se u Francuza i dugo živjela na relaciji Pariz-Zagreb-Pariz. I uspješno studirala, posebno uživajući u fonetici koja se, kaže, “temelji na pokretu i njegovoj kvaliteti”. Uvježbala je i plesačku tehniku Horton, te u plesnom centru Athletic u Padovi oformila plesni studio. A onda je u Američkom centru u Milanu otkrila aerobik, od 1981. planetarno popularnu vježbačku tehniku slavne glumice, aktivistkinje i feministkinje Jane Fonda i s njom se vratila u Zagreb.

“Iako se stalno pojavljuju nove plesačke i vježbačke tehnike ili njihove kombinacije, nikad se više nije ponovilo išta nalik aerobiku. Svidio mi se taj sustav poznatih vježbi koje je, uz odličnu glazbu Quincyja Jonesa, dobro ‘nanizala’ nekolicina koreografa što sam, kao plesačica koja zna da vježbati ili plesati treba od laganog prema najtežem, lako prepoznala kao dobre za tijelo. No nisam mislila da će i kod nas biti tako dobro prihvaćene, ne samo u Zagrebu gdje se na naš prvi poziv za tečaj javilo više od 200 žena, nego i u cijeloj bivšoj državi. Ubrzo sam snimila i niz kazeta na kojima sam, uz glazbu skladatelja Alfija Kabilja, tumačila kako se izvodi koja vježba, a koje su postale veliki hit”, prisjetila se Vesna doba od kojeg je mnogi pamte i kao našu Jane Fonda.

BORBA PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA

Neće proći mnogo, a za nju će se čuti i zbog nečeg nevezanog s plesom, nasilja kojeg je doživjela od partnera i mukama koje je proživjela kako bi fizičke i psihičke boli ‘nadležni’ tretirali kako bi trebalo. Odlučila je o svom iskustvu progovoriti javno i u travnju 1984. u ženskoj reviji ‘Svijet’ objavljen je njezin prvi tekst o proživljenom nasilju, načinu na koji su se ponijeli ljudi iz ‘sustava’ (uvelike nalik onom što i danas doživljavaju mnoge žrtve), uz anonimnu anketu s osam pitanja za čitateljice. Stotinu čitateljica ‘Svijeta’ brzo je poslalo odgovore, a ista pitanja su potom objavili i slovenski i srpski mediji.

Potreba za zaštitom žena i djece od nasilnika nije se smanjila, a društvo ponovno treba učiti jednom već naučene lekcije

“Sve te ankete pokazale su da je nužno osmisliti efikasnu pomoć za žene i djecu, otvoriti telefone, skloništa, savjetovališta i provoditi edukacije. U ožujku 1988. na moju i inicijativu Ženske grupe Trešnjevka otvoren je SOS telefon za žrtve nasilja, na kojem je u prvih mjesec dana pomoć zatražilo 500 žena i 32 djece. I ja sam četiri godine radila na telefonu, u Francuskoj istraživala kako su oni osmislili slične programe – od sigurnih kuća do pomoći pri zapošljavanju, držala seminare i organizirala prve tečajeve za volonterke od kojih se jedna, Neva Tolle, izborila za prvu sigurnu kuću. Ostalo je povijest, no i sadašnjost jer se potreba za zaštitom žena i djece od nasilnika nije smanjila, a društvo ponovno treba učiti jednom već naučene lekcije. Oduvijek sam feministkinja jer je zalaganje za prava žena zapravo borba za ljudska prava, a ujedno i proširuje pogled na mnoga događanja u društvu”, prisjetila se Vesna koja je u to doba bila vrlo aktivna i na plesnoj sceni i vodila svoj Plesni studio VEM i Ansambl za suvremeni ples VEM, pisala angažirane novinske tekstove, koreografirala i plesala.

OD VJEŽBAJTE S NAMA DO KAZALIŠNIH DASAKA

Njezina nepresušna energija i uključenost u sve što ju je zanimalo dovele su je 1992. na Hrvatsku radioteleviziju gdje je svakoga dana osmišljavala prilog ‘Vježbajte s nama’, isprva kao dio emisije ‘Program za slobodu’, a potom ‘Dobro jutro, Hrvatska’. Plesalo se uživo pa je s plesačicama u studio dolazila u sedam sati ujutro da stignu uvježbati vježbu koju je smislila, a sama je birala i glazbu i kostime. U emisije je dovodila najbolje djevojke iz svog ansambla čije članice nije birala prema boji kose i težini, nego prema načinu kretanja, glazbenosti, strukturi tijela i onog čime zrače.

“Jako volim ljude i mnogo sam ih upoznala u poslu i izvan njega. I uvijek sam ih prihvaćala prema dojmu i osjećaju koji su pobudili u meni, ne propitkujući što rade, koliko su stari, kako žive, kakvo im je porijeklo… Svi su mi zanimljivi, a sve ostalo će se otkriti samo. Obožavam ples pa se najbolje osjećam u dvorani i u sobici na televiziji s dragom kolegicom, a inače cijenjenom urednicom. I volim HTV jer sam ondje upoznala divne ljude i mnogo naučila od sjajne generacije Nemčić/Marjanović/Šimić i Mignon Mihaljević. Cijenim kolege snimatelje, montažere, tonce i rasvjetljivače, lektore naročito, kao i domare koje prve srećem na ulazu. Dugogodišnja sam vanjska suradnica i cijenim to povjerenje. I sretna sam što su prepoznali značenje priloga o vježbanju, što smo ga uveli prvi, što su formirane web stranice i što to njeguju. I što trpe ples kojeg promoviram”, nanizala je Vesna Mimica koja ima zašto biti zadovoljna, jer su se uz njezine vježbe rekreirali i mladi i nešto stariji, većinom žene, ali i mnogi muškarci.

Od one moje davne želje da budem ‘balerrrina’ ništa se nije promijenilo jer, da ne plešem i da ne vježbam, ne znam s čime bih se bavila

Osim na televiziji, radila je i svoje predstave i dosad ih napravila trinaest, u zatvorenim kao i na otvorenim prostorima. Mnogi pamte onu ispred Charliea u Gajevoj za četiri plesača i violončelo, Vesnin najdraži instrument za koji je neko vrijeme neprestano koreografirala, dok je članovi ansambla nisu zamolili da prestane, potom ‘Prolaz’ postavljenu u hodniku između Vjesnikovog uspravnog i tzv. položenog nebodera koju je publika gledala s pločnika, a mnogi automobili zbog nje usporavali vožnju. Predstava ‘Izlog moje duše’ izvedena je u dućanu iza kipa Grge Martića u istoimenoj ulici, a ‘Vrata’ u prelijepom baroknom dvorištu Pravnog fakulteta na Gornjem gradu. Trinaestu predstavu ‘Upgrade’ napravila je prošle jeseni i zbog nje prvi put u životu napravila audiciju. “Javilo se petnaest odličnih plesača i jako sam se namučila da pronađem dobre argumente pred samom sobom tko da i zašto ne netko drugi”, rekla je Vesna i dodala da je predstava izvedena u Zagrebačkom plesnom centru koji plesnim skupinama omogućuje da po povoljnom uvjetima, a to znači bez plaćanja prostora i opreme, prikažu što i kako rade. I sretna je što u Zagrebu napokon postoji studij plesa, jer se donedavno plesačima koji nisu završili neki faks priznavala samo srednja stručna sprema što ih je u njihovom samostalnom radu bez zaleđa neke institucije dodatno diskriminiralo.

“Važna mi je moja samostalnost, ali i rad na televiziji. Ondje sam prije pet godina promijenila koncepciju jutarnjeg vježbanja, pa sada različiti ‘vježbači’, sve talentirani i nadahnuti ljudi, pokazuju po jednu vježbu na početku svakoga radnoga dana, osim srijedom kada umjesto ‘Minute za vas’ i dalje ide ‘Vježbajte s nama’. Važna mi je suradnja s televizijom koja je već 28 godina potiče ljude da vježbaju ispred ekrana ili vježbe snime za kasnije. Od one moje davne želje da budem ‘balerrrina’ ništa se nije promijenilo jer, da ne plešem i da ne vježbam, ne znam s čime bih se bavila”, odala je Vesna Mimica koja je, kada sam je nazvala zbog ovog razgovora i pitala što radi kad ne pleše, kao iz topa ispalila: “Uvijek vježbam i plešem”. To i nije potpuna istina no, kako ne voli da joj “ljudi hodaju po životu”, dobro joj dođe.

ZAŠTO JOŠ UVIJEK PLEŠEM

Istina je da Vesnu zanima mnogo toga pa je, primjerice, svojedobno učila češki, portugalski i njemački iako kaže da danas ništa od toga ne govori, ali joj talijanski, engleski i francuski idu jako dobro. Obožava glazbu Gustava Mahlera i veliki je fan Massive Attacka i Metallice, Phila Collinsa, Olivera i bivše klape Šibenik. I čuva sve svoje ploče! Biblioteka joj se slama od brojnih knjiga od kojih joj je, osim onih o plesu, najdraža Bulgakova ‘Majstor i Margarita’. I dodaje da voli SF filmove, a osobito ‘Blade Runnera’, da je informatički pismena i pasionirana tviterašica, ali da ne razumije Facebook. I teško joj je izdvojiti omiljenog koreografa/kinju, pa ipak kaže “Rami Be’era iz izraelske Kibbutz Contemporary Dance Company”, u čemu potiho uživam jer dijelim istu, doduše laičku, naklonost.

“Znala sam ući u dvoranu bez tračka ideje i onda bi se pokret dogodio. Ili krenuti na neko snimanje bez prave ideje što ću raditi, a onda nešto proradi u meni. Događalo mi se i da stojim s nekim i tobože razgovaram, a s mislima sam daleko pa ipak u posljednjem trenu odnekud stigne pitanje koje trebam postaviti. Ne znam zašto je tako i nekad me je to jako uzrujavalo, ali sada više ne. I svakodnevno vježbam iako ne bih morala i plešem što češće mogu, osmišljavam predstave, biram glazbu, zamišljam kostime… Ipak, malo sam se opustila i ponovno stala na skije i s malo zebnje i vrlo uspješno se spustila niz padinu. A godinama nisam skijala kako se ne bih ozlijedila i bila nesposobna za plesanje, iako sam voljela skijati i na snijegu i na vodi. Obožavam voziti auto toliko da bih se bila kadra odvesti tko zna kamo i koliko daleko. I, da, uživam u druženju s prijateljicama iz našeg Društva glupih žena. Okupile smo se kada smo shvatile da je svaka napravila neku glupost u neskladu sa svojim mogućnostima, ali i da živimo u društvu koje ne prihvaća pametne, obrazovane, uspješne i emancipirane žene. Pa se zabavljamo sa svojim i tuđim ‘gluparijama’ a, kao i svako pravo društvo, imamo svoj statut, djelatnost i podijeljene funkcije,” objasnila je Vesna i otkrila još dvije velike uživancije.

Najljepši trenutak u običnom danu mi je kad uđem u dvoranu i polako počnem svladavati svoje tijelo

Prva su boravci u Mimicama gdje je u stanju na stolcu kafića Kontra nedaleko kuće u opuštajućoj šutnji provesti mnoge sate u gledajući u Brač i osjećajući kako se s nje ljušti sve suvišno, a potom ‘pasti’ u more. A druga započinje kada sjedne na sjedalo motora iza dugogodišnjeg partnera i pojuri u novu pustolovinu.

“Nekad je to bila moja vječna ljubav Honda Transalp s kojom sam uspjela upoznati i Istru moje mame i obići Hrvatsku i Europu, popeti se na 4000 metara i lutati obalama i otocima, a danas je to moćan, ali malo ljeniji BMW GS. Ipak, najljepši trenutak u običnom danu mi je kad uđem u dvoranu i polako počnem svladavati svoje tijelo. Ispočetka je uvijek teško, no nakon dva sata vježbanja imam fantastičan osjećaj kontrole. A vrh je tik pred izlazak pred publiku, kada se koncentriram na ples koji me čeka i na disanje, pa podignem glavu i izravnam leđa i izađem… Nemoguće je opisati taj osjećaj! I zato plešem i plesat ću sve dok ću moći!”