Potaknuti time da se na portalu Super1.hr svaka žena treba osjećati #supersvoja, pokrenuli smo platformu Biram sebe, koju podržavaju BIPA, Bajadera i Nutribullet, a kojom Super1 želi upozoriti na izazove s kojima se žene susreću u izgradnji vlastitog samopouzdanja i osnažiti ih da više vjeruju u sebe.

U četvrtom nastavku specijala donosimo vam razgovor s Ivanom Paradžiković koja nam otkriva kako je uspjela izgraditi vlastito samopouzdanje nakon ozbiljnog preokreta u karijeri.

Dobra večer, ona je Ivana Paradžiković, a vi je više ne gledate na malim ekranima. Nije televizijski uniformirana, ispred svjetala reflektora i više ne popravlja onaj jedan pramen kose koji joj ide ravno u oči ispred kamera. “Tog dana, kad sam izašla iz zgrade, završila sam s tom Ivanom i dugo sam je oplakivala. Mislila sam da više ne vrijedim jer tada je bila samo ta jedna uloga koju sam živjela“, govori nam Ivana, višestruko nagrađivana urednica i novinarka, koja je vodeći tada najgledaniji televizijski istraživački magazin bila svojevrsni simbol pravde.

“Nije postojala moja obitelj, privatni život. Nije postojalo ništa osim tog posla i ja sam to sama tako posložila jer je sve to bilo znatno veće od mene. No, kada to tako posložite, a tog posla odjednom više ne bude – onda je poprilično teško stati ponovno na noge“, iskreno govori. U to je vrijeme živjela za svaku priču koja je morala biti ispričana, a u umu nije bilo mjesta ni za što drugo osim za posao. S vremenom se, kaže, stvorila ogromna odgovornost prema ljudima koji su u njezinoj redakciji vidjeli jedini izlaz iz problema sustava. Upravo zbog njih, svakog je četvrtka stala ispred crvenog videozida. “Kada radiš takav posao onda ne možeš zažmiriti, ugasiti mobitel ili ne odgovoriti na neku poruku. To su teške priče od kojih jednostavno ne možeš okrenuti glavu. No, baš zbog tih ljudi danas imam poštovanje od Iloka do Dubrovnika, gdje god odem, bez obzira na to što je prošlo nekoliko godina”, kaže nam Ivana.

‘Hvala što ste bili sa mnom’

Sve što se u toj redakciji dogodilo, od prvog do posljednjeg dana, Ivana itekako pamti. “Osjećala sam to cijelim svojim bićem. Radili smo lude stvari, mijenjali zakone, pomicali planine. Nevjerojatno sam ponosna na sve što sam sa svojim kolegama postigla, ali u tom procesu nije bilo mjesta za pogreške, bila je to cijena izvrsnosti koju je trebalo platiti i ja sam je platila najviše“, govori Ivana i priznaje nam da nije znala da je taj jedan četvrtak ujedno i posljednji kada će se obratiti gledateljima.

U suzama se stepenicama spustila, uz nju je hodao odvjetnik Saša Pavličić Bekić, a sjećanje na zadnju scenu na mjestu kojemu je dala svoj život i dalje je živa. “Nisam ni krila lice, izašla sam od tamo, ostavljajući 15 godina života iza sebe. Sve su mi stvari ostale na stolu, sve nagrade koje sam osvojila s njima. Kolege su stajale ispred, neki su pušili cigaretu, praznog pogleda. Nikome tada nije bilo jasno što se događa. Stala sam ispred njih, tih ljudi s kojima sam godinama radila, koji su mi bili obitelj jer sam više viđala njih nego sina. Naklonila sam se i rekla – ja sam svoju dionicu izgleda odradila. Hvala što ste bili sa mnom, doviđenja”, prisjeća se Ivana i rukavom trlja oči. Kopate mi po ranama, kaže. “Mislila sam da sam već sve oplakala, ali očito tu ima još”, dodaje.

Ulagala je, kaže nam, kompletnu sebe i grčevito gurala kada su sva vrata bila zatvorena. U maniri – zagrizi i ne puštaj, pitbulovski, njezina je adresa postala mjesto gdje se traži pomoć. Doslovno adresa, jer Ivani i danas pristižu brojne molbe za pomoć građana koje redovito prosljeđuje kolegama novinarima. “No, tek sam kasnije shvatila da, kad grčevito guraš, ne ide. Ne ide ni na rogove, ni na mišiće. Zadnji put kad sam stala ispred te kamere – stala sam sa svim svojim srcem. I to je bio kraj“, kaže.

‘Mama, nije te bilo’

Zalila je taj kraj hektolitrima suza, sklupčana u svom stanu koji je tek nedavno kupila. Izvana moćna, snažna, nagrađivana, slavna – urednica kojoj vjeruje cijela zemlja. Iznutra, pak, samo žena, majka, ranjiva osoba, čovjek. “Izvana se to moglo učiniti tako jer ja i jesam zauzela određeni gard, nisam ljude puštala blizu sebe, bila sam u tom korporacijskom svijetu i prihvatila sam takvu ulogu. Malo tko zna da sam vikendima iznajmljivala stan kako bih mogla otplaćivati kredit“, kaže Ivana i ističe da su novinarske plaće i danas izuzetno male, a novinarke i novinari često su potplaćeni za posao koji rade. Paralelno, suočeni su s izazovima koji su često veći i od njih samih. Upravo zbog toga, bijući tuđe bitke, u kolopetu mašinerije kao što je televizija, radeći ozbiljno težak i potencijalno opasan posao, bilo je situacija i kad se bojala za sigurnost svoje obitelji.

“Jednom ozbiljnom kriminalcu zaustavili smo dotok novca i on me je došao tražiti na televiziju. Zaštitari su ga izbacili, ali ja nisam bila sigurna koliko će daleko ići. Sutradan sam trebala voziti sina Huga u školu i poslala sam ga da baci smeće, tridesetak metara od automobila jer sam podsvjesno bila uvjerena da je nešto ispod auta. Kada sam okrenula ključ i motor je upalio, vidjela sam ga da hoda prema meni. Onda sam počela plakati”, kaže Ivana. Priznaje nam da sina tek sada bolje upoznaje. Ranije jednostavno nije bilo vremena – za ručkove, druženja, majčinstvo. “Huga su odgojile moja mama i sestra, a sada ne prođe niti jedan dan da ja ne skuham ručak, da nas dvoje zajedno ne popijemo kavu. On mi sam kaže da vidi potpuno drugu mamu – onu koja je prisutna jer me ranije nikad nije bilo”, kaže.

Kada je bio dovoljno velik da razumije čime se njegova mama bavi, Ivana mu je rekla da je biti voditeljica i novinarka posao kao i svaki drugi. Ništa više i ništa manje od toga. “Zahvaljujući tomu ima ispravan sustav vrijednosti. Ispao je baš frajer i neizmjerno sam ponosna na njega. U vrijeme kada se sve oko mene u poslovnom smislu raspadalo, držao me je za ruku. Raspao se i dio mene, ali moj je frajer sastavio svaki komad”, kaže.

Tek nekoliko tjedana nakon što je posljednji put izašla iz redakcije, kada je uspjela barem malo stati na noge, dogodio se novi udarac – objavljeni tekst na naslovnici političkog tjednika s njezinim imenom. Od hvaljene urednice do one koja mobingira i prijeti, do opasne žene kojoj se ne može vjerovati. “Bilo je to ozbiljno diskreditiranje moga ugleda. Sve ono što sam godinama radila bez mrlje na obrazu, za sve te ljude koji su u nama vidjeli pravdu, sve je odjednom dovedeno u pitanje. Odjednom je moja profesionalnost dovedena u pitanje. Bio je to moj drugi pad i tada su uz mene javno stali samo rijetki. Bilo ih je koji su slali poruke i zvali, ali nitko od njih nije htio javno reći”, govori Ivana. Kako su u spomenutom tekstu iznesene ozbiljne optužbe, poput one da je prijetila smrću, očekivala je dolazak policije na vrata. “Bili smo u stanu sin i ja. Rekla sam mu da se spakira i da ode, da će doći po mene i da ne želim da to gleda, ali Hugo je samo sjeo kraj mene i rekao – mama ja ne idem nigdje, ti nisi ništa kriva, uz tebe me nije strah. To je scena koja će zauvijek biti urezana u moje pamćenje”, prisjeća se Ivana i ističe da je navedena kaznena prijava odbačena.

‘Ne vrijedim ako nosim kratke hlače’

Odgajana u zemljoradničkoj obitelji, gdje je rad jedina valuta koja se cijeni, radila je danonoćno, a mjesta za predah jednostavno nije bilo. “Što više radiš, više vrijediš, tako je bilo u mojoj obitelji. Kad ne radiš, kad odmaraš, odmah se stvori grižnja savjesti”, pojašnjava Ivana i priznaje da joj je i dalje teško otkrivati dio sebe koji nije povezan s poslom. “Kada je došao kraj, otišla sam u planine. Tamo sam počela otkrivati onu staru Ivanu i shvatila sam – pa ja sam vedra, nasmijana, znatiželjna osoba i ne moram nositi onaj kalup. Mogu trčati do zaleđenog jezera i smijati se naglas. Ranije to nikada ne bih jer to kao ne priliči voditeljici, istraživačkoj novinarki. A ja vas sada pitam – ma tko kaže da ne priliči.”

Kada bi na posao došla tako nasmijana suočavala bi se komentarima poput “da mi je tvoja pamet da se odmorim na jedan dan” ili “ni brige ni pameti”. Imala je osjećaj, kaže nam, da samo zato jer ima takvu ulogu u korporacijskom svijetu, mora oko sebe dignuti zid, biti uvijek ozbiljna jer suprotno nije primjereno ozbiljnom novinarstvu. “Razvila sam komplekse jer bih konstantno skrivala svoje tijelo. Ako pokažem noge, onda ne vrijedim, ako nosim kratku majicu, ja sam neozbiljna i blesava. Tek sam kasnije shvatila – pa ja uopće ne izgledam loše, volim svoje tijelo i ono je rezultat mog zdravog načina života”, kaže Ivana koja je u planinama i u prirodi otkrila novu-staru sebe, vratila je samopouzdanje i pronašla mir. “To je prilično težak posao, tako otvoreno kopati po sebi i malo mi i sad kopate po nekim ranama. Nije to više stvar televizije koja je specifična. Ja sam kao dijete upala tamo, tek sam rodila i samo sam počela grabiti i boriti se kako bih sinu osigurala egzistenciju. Ironija je što je imao dom, ali nije imao mamu”, kaže.

‘Ona je sigurno nečija ljubavnica’

Svjetla reflektora mnoge ponesu i izrazito je teško održavati balans ega i ne dozvoliti si da pomisliš da si važniji od drugih samo zato jer si na malom ekranu. Onaj životni puno je veći i važniji. No, ima i takvih. U televizijskom se svijetu Ivana prilično često susretala s brojnim komentarima. No, najtužnije u svemu je činjenica da je većina njih dolazila upravo od žena. “Govorilo se da sam ja sigurno nečija ljubavnica kad sam tako napredovala. Uspjeh žene se na ovom području teško prašta, a najgore je od svega što sam na svojoj koži osjetila. Najveći su mi neprijatelji bile žene i ja sam to odlučila promijeniti”, kaže Ivana i ističe da se sada ne libi pohvaliti ni nepoznatu ženu na ulici. Malo je lijepih komentara, kaže. “Ljudi su stalno u nekakvom gardu, kao boksači, spremni uzvratiti udarac i potpuno ih razmontira neki lijepi komentar. Sada svakoj kolegici čiji mi se rad svidi odmah pošaljem poruku i kažem – slušaj me, jebena si, nemoj da te itko uvjeri u suprotno”, dodaje.

Na taj način zaliječi i neke svoje rane, potisne ružno sjećanje, ružne komentare i dobacivanja. Najveća joj je sposobnost, kaže, odrezati dio života i krenuti ispočetka, koliko god bilo teško. “Moj je tata uvijek govorio – piči, ne žali, makar sutra ležali. Tako sam radila uvijek i tako ću raditi i dalje, svaki dan proživjeti do kraja”, kaže Ivana koja je nedavno za dlaku izbjegla zatvorsku kaznu. Osuđena je na deset mjeseci uvjetno uz rok kušnje od tri godine jer je radila svoj posao. U presudi stoji da su ona, kao urednica, i novinar počinili kazneno djelo “povrede tajnosti postupka”.

“Ne žalim ni sekunde i pamtim samo sretne dane, znate kako kaže ona pjesma. Pamtim i kako smo se dobro zezali i kako nam je dobro bilo”, govori nam Paradžiković. Upravo je glazba njezin veliki pokretač. Nedavno se vozila na planinu s kolegama u automobilu, a na radiju je svirala “U svakom slučaju te volim” Ibrice Jusića. “Počela sam pjevati na sav glas u automobilu s četvero ljudi. Prije to nikada ne bih napravila jer me je bilo sram što će ljudi reći o meni. No, u jednom trenutku svi su počeli pjevati sa mnom, smijali smo se. To je ona Ivana od prije”, kaže. Popet će se na još stotine planinskih vrhova i skuhat će još duplo toliko večera i ručkova za svoga sina. Kao freelancerica, sada ima luksuz birati s kime će i koliko raditi, dizajnirajući svoje vrijeme. “Živa sam i nikad nisam bila življa nego sada. Jedna je Ivana umrla, ali se rodila nova. Nije mi žao što je to bio moj game over. Tek sam tada shvatila da na sebe ne treba gledati isključivo kroz posao, treba raditi na sebi u svakom aspektu, cijeli život. Zato piči, ne žali, pa makar sutra ležali”, kaže.

Zahvaljujemo Botaničaru na ustupljenom prostoru za snimanje.