Potaknuti time da se na portalu Super1.hr svaka žena treba osjećati #supersvoja, pokrenuli smo platformu Biram sebe, koju podržavaju BIPA, Bajadera i Nutribullet, a kojom Super1 želi upozoriti na izazove s kojima se žene susreću u izgradnji vlastitog samopouzdanja i osnažiti ih da više vjeruju u sebe.

U novom nastavku specijala donosimo vam razgovor s medijskom stručnjakinjom Viktorijom Car koja nam problematizira narativ prezentacije žena u medijima.

“Snažan i slobodan ženski um ne ugrožava ni vlastitu ni tuđu ženstvenost, niti tuđu muževnost, odnosno muškost. Ne postoji niti jedan racionalan razlog zašto je potrebno ženu sputavati u intelektualnom i kreativnom razvoju, zašto ju je potrebno svoditi na objekt, odnosno na komad mesa – oduzimajući joj pritom identitet, osobnost, snagu jedinke”, kazuje nam medijska stručnjakinja, prof. dr. sc. Viktorija Car, potvrdivši da mediji često čine upravo to – svode ženu tek na komad mesa, objektivizirajući svaki aspekt njenog postojanja. To je, pak, posebno vidljivo kroz narativ ženske ljepote u brojnim reklamama, ali i sadržajima u medijima, filmovima, serijama i slično.

Profesorica Car ističe da je ljepota društveni konstrukt koji se mijenja s obzirom na niz promjena u društvu. Promjene, pak, nameću i modna, ali i kozmetička industrija, kao i tehnološki trendovi i posljedično medijska industrija u kojoj poznate osobe imaju ulogu trendsettera. “Sad već pomalo i zaboravljamo vrijeme kada je mršavost bila u modi. Potisnuli smo to iz sjećanja jer je posljedica takvog konstrukta ljepote bila masovnija pojava poremećaja prehrane kod djevojčica i djevojaka, ali i žena različite dobi, a riječ je o bulimiji i anoreksiji”, objašnjava Car i ovime zapravo pogađa u samu srž problema – narativ koji se nameće kao ideal ljepote može imati izrazito opasne posljedice za zdravlje.

Sve je više estetskih korekcija

Iako se trendovi mijenjaju, srž je u principu ista – oni direktno utječu na samopouzdanje žena diljem svijeta, potičući ih da se osjećaju loše, uspoređujući se s nerealnim slikama koje se prezentiraju kako na internetu, tako i u medijima. U anketi o stanju ženskog samopouzdanja na području Hrvatske, koju je proveo Telegram, sudjelovalo je 2667 ispitanica diljem zemlje, od kojih 704 savršene fotografije na društvenim mrežama čine nesretnima. Paralelno, čak 1701 ispitanica tvrdi da zadovoljstvo vlastitim izgledom utječe na njihov privatni život.

“Primjerice, poznate osobe, kao što su sestre Kardashian, nameću predimenzionirane obline kao trend ljepote i mnoge djevojke i žene prihvaćaju taj trend vjerujući da će uz takav izgled biti poželjne”, pojašnjava Car i ističe da intenzivno nametanje trendova koji sudjeluju u konstrukciji ljepote dolazi i od estetske kirurgije. Cijene zahvata značajno su se smanjile, bivajući dostupne srednjoj klasi. Na ulici je danas gotovo rijetkost ugledati ženu ili djevojku bez filera u usnama, obrazima, podočnjacima i inim dijelovima tijela. Ono što je nekada bio odlazak na frizuru, manikuru ili pedikuru, danas je “brzinska korekcija” kod doktora estetske medicine.

Pri tome, nerijetko su takve korekcije jeftinije od frizure, manikure ili pedikure, postajući mainstrem – široko dostupne svime. Da situacija bude još ozbiljnija, na različite se zahvate odlučuju i srednjoškolke – od iscrtavanja obrva, umjetnih trepavica, ugrađivanja ekstenzija pa do povećanja grudi, podizanja stražnjice i uklanjanja masnih naslaga. U redu je htjeti napraviti određeni estetski zahvat kako bi se žena osjećala ugodnije u svojoj koži, ako to ona doista želi zbog sebe same, no ako to čini samo zbog nametnutog standarda ljepote kroz medije, susrećemo se s velikim društvenim problemom o kojemu se ne govori. “Djevojkama i ženama prodaje se ideja poželjnosti, a da bi žena bila poželjna mora kupiti određene proizvode, odnosno platiti određene usluge kojima će djelomično realizirati standarde trenutnog konstrukta ljepote. I dalje je uglavnom riječ o heteronormativnom standardu poželjnosti žene koji je kreiran kroz muški pogled. I tako jedan značajan dio žena umjesto da novac troše na obrazovanje, učenje, kreativnost, stjecanje iskustva, one ga troše na trend s rokom trajanja i tako postaju važan sudionik u procesu razvoja potrošačkog društva kojem je cilj kupiti pa baciti da bi se ponovno kupilo”, pojašnjava Car.

“Sama je kriva, obukla je suknju”

Koliko je stvar ozbiljna dokazuju i brojna istraživanja koja potvrđuju korelaciju između seksualnog uznemiravanja žena s korištenjem medija. Konkretnije, jedno je istraživanje potvrdilo povezanost korištenja medija s formiranjem tolerantnijih stavova prema seksualnom uznemiravanju te češćim uvjerenjem da su žene barem djelomično odgovorne ako dožive seksualno nasilje. U medijima se žene često optužuje da su svojim izborom odjeće, obuće, šminkom, izgledom uopće, kao i izborom da pješice dođu ili odu s nekog mjesta, zapravo same izazvale svoje napadače da ih uznemiruju ili siluju. U takvim navođenjima, jasna je Car, ne postoji racionalna argumentacija. “U medijima su žene često svedene na komad tijela, na lijep ukras, na objekt koji poziva muškarca da nad njim demonstrira svoju fizičku moć. A onda još povrh toga, kada se dogodi zločin koji je muškarac počinio nad ženom, kada se dogodi zlostavljanje, često i sa smrtnim ishodom, u medijima često čitamo romantizirane opise događaja u kojima se muškarca gotovo amnestira od počinjenoga”, govori Car i navodi konkretne primjere naslova, poput “Volio ju je, a ona ga je prevarila” ispod kojeg stoji opis da je muškarac pretukao ili ubio ženu. “Publici koja kritički ne vrednuje sadržaj, sugerira se označavanje krivca – kriva je žena – preljubnica”, kaže Car.

Zoran je Zoran Milanović, a Kolinda je samo Kolinda

Osim načina izvještavanja o nasilju, femicidu ili bilo kojem obliku seksualnog uznemiravanja prema ženama, mediji sličan obrazac primjenjuju i kada je riječ o izvještavanju u politici. Konkretnije, promatrajući sadržaje o ženama u politici u hrvatskim medijima uočljiva je poprilično velika razlika u načinu izvještavanja u odnosu na političare. Kod žena se, pak, fokus stavlja na njihovu odjeću, kilograme, fizički izgled uopće, a manje na njihove kompetencije i politike koje zastupaju. I u politici, kao i u drugim profesijama, ženu se često svodi na ime, dok muškarac nosi svoju titulu i prezime. “Tako smo primjerice u prethodnoj kampanji za predsjedničke izbore imali Kolindu i Zorana Milanovića. Zamislite da smo imali Kolindu Grabar-Kitarović i Zorana. U ovom drugom primjeru većina građana reagira s upitnikom iznad glave, nešto im tu nije ravnopravno, ali u prvom slučaju tek rijetki reagiraju”, kaže Car.

Pojašnjava da se svođenje žene na ime ili nadimak potpuno normaliziralo, što je samo početak rodno diskriminirajućeg govora ili teksta u bilo kojem profesionalnom spektru – od politike i sporta, do znanosti i kulture. “Žena se svodi na tijelo, odjeću i na rodne uloge koje se od nje očekuju u patrijarhalnom društvu, gdje žena prije svega treba biti majka i domaćica, a onda i lijep ukras muškarcu. Njezina karijera i kompetencije, na drugom su mjestu, ako se uopće i istaknu”, kaže Car, a kao uzrok tome navodi patrijarhat. Rješenje je u neumornom ukazivanju na diskriminaciju svakog oblika. “Rastuži me kada vidim da se i neke moje bivše studentice potpisuju kao ‘novinar’. Rastužuje činjenica da svoj ženski identitet s lakoćom smještaju u privatnu sferu, ali ne i u profesionalnu”, dodaje.

I dok u politici ne zaslužuju ni prezime, a kamoli mjesto za stavove koje zastupaju, žene su u medijima većinom zastupljene u “light temama” ili lifestyle rubrikama. To opetovano potvrđuju svaka nova medijska istraživanja, dodaje Car. “Pogledajte iz večeri u večer emisiju Otvoreno na Hrvatskoj televiziji. Dovoljan vam je jedan pogled u studio i tko u njemu sjedi. Dominiraju muškarci, uvijek isti muški glasovi”, kaže. U tom je kontekstu odgovornost i na ženama, jer je novinarstvo postalo ženska profesija u kojoj je značajno više novinarki nego novinara. “No, i one su odgajane u patrijarhatu gdje je otac pametniji, sposobniji, bolje zarađuje od majke i njegova je zadnja. One su u svom odgoju često doživjele da im majka kaže: pitaj oca. Tako odgajane djevojčice i djevojke nastavljaju živjeti u obrascu u kojem uvijek traže odgovor oca– odnosno muškarca, jer su naučene da odgovor majke, mišljenje žene – nisu važni ili nisu vrijedni”, kaže profesorica.

Koje je rješenje?

Dobra je vijest da se možemo osloboditi okova nametnutih narativa kroz razvoj kritičkog razmišljanja i medijske pismenosti. Loša je vijest, pak, da to nije nimalo jednostavno i zahtijeva ogroman trud. Problem je još veći ako osobe koje su podložne ovakvim narativima nemaju razvijenu svijest o opasnosti istih. “Takvi građani kojima trivijalno i banalno postaje svakodnevno, oni su apolitična masa kojoj su prioritet vlastiti dnevni rituali i život u zonama komfora. Njihove su koordinate: posao – kuća – dućan – birtija. S takvom masom je najlakše manipulirati kroz medije, primjerice emocijom straha, prijetnjom da će ih netko ugroziti – njihovo zdravlje, radno mjesto, zrak koji dišu. Takvi građani u situaciji izražene krize u društvu postaju ubojito oružje jer se njihova ogorčenost lako usmjerava protiv određene društvene skupine”, kaže Car.

Određena društvene skupina često su upravo žene. Pokušavaju im se oduzeti teško stečena prava, omalovažavajući ih i svodeći na najniže razine, nazivajući ih tek imenom i smještajući ih u “ženske kategorije”, gdje su znanost, intelekt i pamet rezervirani za muškarce, koji tim istim ženama serviraju nerealne ideale ljepote. Jer one su tu ionako samo zbog njih, mogu s njima što hoće, koliko god im suknja bila dugačka. Moraju biti lijepe, mišićave, a mršave, s oblinama, ali ne previše. Sve dok te iste žene ne izaberu sebe i osvijeste da su dovoljne upravo takve kakve jesu.