Ja sam najstarija striptizeta u Hrvatskoj. Skidam se za novac gotovo 20 godina i ovo je moja priča
Donosimo vrlo iskrenu ispovijest bivše tajnice u Ini koja je sredinom devedesetih dala otkaz i počela plesati striptiz. Danas, kada se približava pedesetoj, prisjeća se karijere, premlaćivanja, pokušaja silovanja, neobičnih mušterija i ostalih čudnih stvari koje je doživjela, te otvoreno priča o prostituciji u hrvatskim klubovima.
Bližim se pedesetoj i još uvijek plešem striptiz. Od toga živim gotovo 20 godina. Prve nastupe, koje zapravo ne računam pod profesionalnu karijeru, održala sam u nekadašnjem Peep showu u centru Zagreba. Imala sam 30 godina i upravo me ostavio dečko. Visok blizu dva metra, crnokos, slikar. Ja sam bila luda za njim, on za mnom baš i nije. Definitivno me ostavio taman na početku rata, otišao je u Nizozemsku.
Bila sam dosta očajna i htjela sam se natrpati poslom. Samo da što manje razmišljam o njemu. Usamljena, izgubljena i s debelim minusom u banci, slučajno sam naletjela na oglas: “Peep show traži plesačice. Iskustvo nevažno, zarada vrhunska”. Otišla sam na razgovor, vidjela kako to izgleda i prihvatila posao. Od sedam do tri radila sam kao tajnica u INI, a od pet do jedanaest navečer u Peepu. I tako svaki dan. Mama mi je kuhala.
Bila sam usred nastupa. Taman sam ležala na leđima i polako skidala gaćice. Tange su mi već bile na gležnju, trebala sam još samo provući nogu da padnu. U tom trenutku roknula je prva raketa. Kasnije sam saznala da je pala kod HNK, ali odmah mi je bilo jasno da je užasno blizu.
Prostorija za plesačice u tom Peep showu okružena je manjim kabinama, sobicama iz kojih mušterije kroz staklo gledaju nastup. Krevet je velik, crven i miče se. Polako se vrti i ti sad u ritmu muzike za ples skidaš dio po dio odjeće. I malo se bacakaš. Posjetitelje ne vidiš niti ne čuješ. U kutu svake kabine mala je crvena žaruljica koja svijetli kad te netko gleda. Tako znaš da je čovjek tu pa se više okrećeš prema njemu. To je to.
Bombardiranje Zagreba
U međuvremenu sam si našla dečka. Fizički je bio dosta sličan mom najdražem, tom slikaru koji me ostavio. Ali to nije dobro prošlo. Nisam se uopće zaljubila. Ali svejedno sam i njega zaposlila u Peepu. On je prodavao žetone, a ja sam plesala. Tamo sam doživjela i bombardiranje Zagreba. Bila sam usred nastupa. Imala sam dugu crnu periku i velike naočale kao varioc. Skidala sam se do kraja, ali bila sam zamaskirana. Taman sam ležala na leđima i polako skidala gaćice. Tange su mi već bile na gležnju, trebala sam još samo provući nogu da padnu. U tom trenutku roknula je prva raketa. Kasnije sam saznala da je pala kod HNK, ali odmah mi je bilo jasno da je užasno blizu. Jebote, sve se zatreslo. Shvatila sam da u tri kabine i dalje gori svjetlo, što znači da je netko unutra. Frajeri su usred bombardiranja ostali gledati mene kako se skidam. Luđaci. Ali što sad, morala sam nastaviti, ljudi nisu otišli.
Nikada neću zaboraviti tu scenu. Čuju se detonacije, pucanje stakla, a ja gologuza pokušavam ostati mirna. Uz sve to, u sobu mi je uletjela najluđa plesačica koju sam ikada srela, tamo smo je zvali Dara munjara. Dotrčala je, bacila se pod krevet i zaurlala. Idiotkinja je glavom udarila o mehanizam ispod kreveta koji ga pokreće. Čula sam je kako psuje: “Jebo mu pas mater, kaj nemrem ni poginut ko dama?!”. Eto, tako je izgledao moj dan raketiranja Zagreba.
Peep show se uskoro zatvorio, nisu im htjeli produžiti najam. A meni je u kancelariji bilo sve groznije. Htjela sam otići iz grada gdje me sve podsjećalo na slikara. Hitno mi je trebao novi posao. I onda sam slučajno u novinama vidjela oglas za karaoke u Japanu. Tražili su cure iz Europe koje će pjevati po barovima za pristojan honorar i smještaj. I odem ja u Japan. Tako sam slučajno zalutala u striptiz bar i odmah se zaljubila u takvu vrstu plesa. Sve je izgledalo tako svjetlucavo i glamurozno. Nevjerojatno erotično.
Od početka sam bila iskrena i s roditeljima i s prijateljima. Mama i tata bili su mi podrška u svemu. Svu zaradu koju sam uštedjela od plesanja uložila sam u našu kuću. Potpuno sam je renovirala. Jako mi fale roditelji, bili smo iznimno vezani. Mama mi je umrla prošle godine, tata prije nje
Vjerojatno sam najstarija žena u Hrvatskoj koja se odlučila za ovaj posao. Prije odlaska u Japan napustila sam solidno plaćeno mjesto u rafineriji nafte u rodnom Ivanić Gradu. Nisam dugo ostala, nedostajala mi je Hrvatska. Kad sam se vratila, prvo sam konobarila, a zatim digla kredit, kupila seksi opravice, perike, štikle od 20-ak centimetara i krenula u novi život. Postala sam plesačica. Od početka sam bila iskrena i s roditeljima i s prijateljima. Mama i tata bili su mi podrška u svemu. Svu zaradu koju sam uštedjela od plesanja uložila sam u našu kuću. Potpuno sam je renovirala. Jako mi fale roditelji, mama mi je umrla prošle godine.
Prvi nastupi u hrvatskim klubovima
Ono što sam vidjela u Japanu potpuna je suprotnost prvom hrvatskom klubu u kojem sam plesala. U Čakovcu. Zapravo, izgledao je okej, ali ono što se unutra događalo bilo je užasno. Ali tamo sam upoznala svoju najbolju kolegicu i uzor, Ruby. Zajednički smještaj bio je stravičan, djevojke su spavale na madracima, nisu čistile. Meni je bilo muka uopće leći tamo. Pronašla sam malu špajzu iza kuhinje. Dovukla svoj madrac i tamo sam spavala. Ubrzo smo dale otkaze. Ruby, još jedna cura – Zara se zvala – i ja. Otišle smo u Split. Zapravo, radile smo u Splitu, a živjele smo u velikoj kući na Čiovu. Nakon spavanja u špajzi, vila uz more, u kojoj svaka soba ima svoju kupaonicu, činila se kao Hollywood.
Ubrzo se pokazalo da smo mi plesačice samo paravan za prostituciju. A u toj vili živjela je hrpa nas. Plesačice, droce, makroi, čudaci. To je bilo strašno, odasvud su virili kondomi. Koju god ladicu otvoriš, nađeš hrpu rabljenih kondoma. Odvratno, baš odvratno sve skupa. Jednom sam u košari nosila oprani veš i skoro pala poskliznuvši se na rabljeni kondom usred hodnika. Posao nije išao ni blizu očekivanoga, a voditelji su kancelariju pretvorili u privatnu kockarnicu. Nismo mi cure mogle toliko zaraditi koliko su oni trošili na kartama. Usred turističke sezone dočekao nas je lokot na vratima.
Gazda je rekao da ostanemo u kući i pričekamo isplatu još koji dan. Prošlo je tjedan dana. Pa dva. Treći tjedan napala sam Nešu, jednog od stanara, koji je pokušavao svu krivicu za propast kluba svaliti na nas cure. Bijes mu je, odjednom, još jače izobličio lice. Ionako unakaženo lošom drogom i alkoholom. “Da si u mom klubu radila, ne bi ti bila čistunica! Ja bi te okov’o uz cestu, kurvala bi se ti za 20 kuna”, zaurlao je na mene. Rekla sam mu da bih se prije ubila nego tako živjela. Udario me šakom u glavu. Pala sam na pod. Osjetila sam krv u ustima, a on me udario cipelom u rebra. Primio me za kosu i digao s poda. Pa opet lupio. Batine su trajale satima. Lazar, tip koji je cijelo vrijeme bio uz nas i cerio se, napokon ga je prekinuo. “Ajde, dosta više. Ima li ovdje neka prazna soba? Baš bi leg’o”.
Kako me manijak pokušao silovati
Nešo me digao s poda i rekao da odvedem Lazara u šesticu. Ja se penjem, ne vidim kud idem, curi mi krv od svud, ne vidim od suza. Držim se za gelender i polako hodam gore. Dođem napamet do šestice i kažem mu: “Izvolite, ovo je vaša soba”. I on mene odmjeri. Onak, prostački. Sva sam se naježila od tog pogleda. Oteturala sam do svoje sobe, malo niže u hodniku. Ruke su mi se tresle, jedva sam otključala vrata. Otvorila sam ih i upalila svjetlo. Odjednom me preletjela šaka kondoma. Osjetila sam sumanut udarac. Pala sam na pod. Taj manijak pokušao me silovati, takvu razbijenu.
Ja se nisam bavila prostitucijom, nikada. Nisu ni moje cure pa smo se hitno pokupile iz Splita u Rijeku. Tamo smo se potpuno preporodile, Rijeka je nezamislivo tolerantan grad. Znalo nas je pola grada i apsolutno nitko nas nije osuđivao. Dobro smo živjele pa smo i trošile kao luđakinje.
Počela sam ga grebati, drapati, gristi. Užasno sam urlala. To je čuo jedini normalan lik u kući, neki gazdin frend. Probudio se i došao mi je pomoći. Istukao je manijaka i izbacio ga iz vile. Ostala sam na Čiovu još neko vrijeme. Nisam se mogla maknuti takva razbijena. Ruby mi je poskrivečki nosila jelo, a ovaj koji me istukao poručio je da smijem doći na muziku. Da više nije ljut na mene. Dobrih deset dana trebalo je da mi rane prođu. Cure su brinule o meni. Stalno su mi mijenjale obloge, stavljale mi krmenadle na modrice.
Bile su fer, sve su ostale sa mnom na Čiovu dok se nisam oporavila. Čekale su me. Ja se nisam bavila prostitucijom, nikada. Nisu ni moje cure pa smo se hitno pokupile iz Splita u Rijeku. Nas šest. Tamo smo se potpuno preporodile, Rijeka je nezamislivo tolerantna sredina. Na nas su gledali kao na još jedan plus u turističkoj ponudi. Znalo nas je pola grada. Dobro smo živjele pa smo i trošile kao luđakinje.
Premlatio me ratni invalid
U Rijeci mi je, kažem, bilo sjajno. A onda me, jebiga, saobraćajka natjerala da se vratim doma. Gadno sam natukla pršljen na vratu, tri rebra i gležanj. Ja sam vozila, sama sam sve skrivila. Morala sam se vratiti doma u Ivanić. Njegovala me mama. Oporavljala sam se i polako vraćala na posao. Našla sam neki angažman u okolici, da barem nešto love zaradim. Jedne večeri u klub nam nije ušao niti jedan gost. Bilo je kasno, mi plesačice već smo se otišle presvući u garderobu. Konobar i zaštitar otišli su kućama. Gazda je čekao da nas odbaci do tramvajske stanice. Odjednom je u klub ušla neka pijana ekipa. Tražili su da im se puste narodnjaci.
Gazda me zamolio da ih poslužim. On i još jedna plesačica ostali su sa mnom. Posluživala sam piće, oni su nas dvije častili koktelčićima, a najglasniji, vojni invalid Ruda, prepričavao je strahote proživljene u ratu. U neko doba zatražio je da mu dam račun. Donesem čovjeku račun, a on me udari iz čista mira. Nastavio me lupati šakama po licu. I odjednom, šok. Čujem da je repetirao pištolj. Stavio mi ga je u usta. “Kaj bu mene kurvetina pljačkala, ti si meni zaračunala cugu po cijenama koje vrijede dok traje program, a programa nije bilo. Nitko nije plesao. Kurvo jedna!”, urlao je dok mi je držao pištolj u ustima. On sjedi, ja nasuprot njega. Gazda metar do nas, u istom separeu. Nije ni prstom mrdnuo.
Nekim čudom Ruda nije pucao u mene nego je opalio nekoliko hitaca po klubu. Ali zato me udarao po glavi i čupao me za kosu. Nakon jednog nezgodnog udarca ja se srušim i glavom padnem u njegovo krilo, ustima mu dotaknem ruku. Brzo se dignem, sjednem na stolac. A on se iz čista mira rasplače. Klekne i počne on sad meni ljubiti ruku. Suze mu frcaju, on priča da sam ja njemu poljubila ruku. Poljubila sam mu ožiljak koji je dobio dok su ga četnici zarobili. To je najvažniji ožiljak od svih koje ima. Taj ga najviše boli. I tko god ga poljubi, njegov je brat do groba. I sad će on meni dati sve što mi treba, za mene gine, vozit će me doma. Reko ne moraš, idem do kolegice.
U klubovima su djevojke plaćene po danu, za dogovorenu dnevnicu s gazdom, ili su na plaći. To nije neki velik novac ali nerijetko se dogodi da budu nagrađene za konzumiranje s gostima. Djevojke im prilaze, pričaju s njima, a gosti časte. Kupuju šampanjac ili koktele.
Kažem ja njemu: “Hoćemo riješit sad te račune, pa nisam ja kriva što nema drugih cijena u kasi. Mislim, ti ostavi koliko misliš da treba”. I lik plati sve račune uredno, po cjeniku. Još meni da 500 kuna. I jedva se mi rastanemo. Izgrlimo se i izljubimo. Nakon svega, pita me kreten od gazde: “Zašto nisi htjela da te odveze doma?”. Svašta. Kaj da ja njemu uopće na to velim?
Opet sam završila u straćari
U sljedećih par godina stalno sam mijenjala klubove. Čim mi se nešto nije svidjelo, dala bih otkaz. A onda mi je tatu strefio drugi moždani udar. Nisam imala srca ostaviti mamu da se sama brine o njemu, vratila sam se u Ivanić. Tata mi je uskoro umro. Nisam htjela ostaviti mamu tužnu i samu u našoj obiteljskoj kući. Zato sam ponovno krenula raditi po zagrebačkim klubovima. Isuse Kriste, opet sam završila u nekoj straćari. Užas. Samo zbog ljubavi prema mami izdržavala sam to dosta dugo. A onda sam otišla u inozemstvo. Iako je svuda u principu to isti posao, dosta se razlikuje od zemlje do zemlje. U Londonu, recimo, u klubu radi stotinjak djevojaka i tu nema dogovora ni reda po kojem se ide do gostiju. Nije bio London za mene.
U Švedskoj sam nadrapala od svoje kolegice striptizete. Nisam znala za njihov interni dogovor da u odvojenim sobama nema lap dancea. Jedne večeri otišla sam s gostom i započela svoj akrobatski ples. I ova mi je upala usred nastupa. Više ne znam ni kako se zove. Samo je uletjela, počela urlati i vrijeđati me. Bilo mi je užasno neugodno, nisam htjela ostati raditi tamo.
Gazdarica me molila da ostanem, no nije me mogla nagovoriti. Tko zna što bi mi ova mogla napraviti. Ipak sam bila u tuđoj zemlji, još mi je samo trebalo da mi podmetne drogu u torbu i napravi mi sranje u životu. Iz Švedske sam otišla za Italiju. Imala sam popis nekoliko klubova, a u svakom isti prizor. Plesačice tamo svi šlataju i pipaju. I njima je to normalno. Nisam mogla vjerovati. Kod nas u Hrvatskoj toga nema, ako djevojka to sama ne dozvoli.
Hvala Bogu, dobila sam opet poziv za Primorje. Za fenomenalan Kristal u Opatiji. Za najboljeg gazdu na svijetu. To mi se redovito događalo svih ovih 18 godina. Svaki put kad sam poželjela izaći iz striptiza, život bi me vratio u Opatiju ili Rijeku.
Kako funkcioniraju klubovi
U klubovima su djevojke plaćene po danu ili su na stalnoj plaći s ugovorom. Nije to neki velik novac. Plaća je osrednja, ali nerijetko se dogodi da budu nagrađene za konzumiranje s gostima. Djevojke im prilaze, pričaju s njima, a gosti časte. Kupuju šampanjac ili koktele. Svaka djevojka ima svoju metodu kako će dobiti što više pića, a time i veću zaradu. Neke su dopuštale da ih gost dira, za grudi. Ili čak da im stavljaju ruke u gaćice. Neke su obećavale da će se naći s njima u hotelu, a zatim bi se izmotavale. Neke se nisu izmotavale.
Ja sam sa svojim gostima razgovarala. Ako je tko navaljivao da želi više, uvijek bih mu podmetnula curu za koju sam znala da će odraditi više. Na poslu nisam nikada pila, osim s gostima. Iako je bilo cura koje su se namjerno nalijevale. Švercale bi svoje piće u klub, nalijevale se rakijom. No tako bitno sporije piješ s gostima. A više boca koje gost plati značilo je više love za gazdu pa i za nas. To ove mlađe cure nikako nisu shvaćale.
Angažman u klubu doživljavale su kao maturalac. Htjele su spojiti zabavu i posao, a to ne ide. Ali kako to objasniti djetetu od jedva dvadesetak godina? Dodatni izvor zarade su i privatni plesovi. Takozvani lap dance. Prvi put sam ga izvela u klubu u Puli. S gostom sam otišla u posebnu sobu u kojoj je bio stari kauč. Zaudarao je na šampanjac i seks. Fabian je buljio u moje sise i slučajno sjeo u bijelu fleku nečije sperme. Dosta odvratno. Svirala je ‘From Sarah with love’ Sarah Conner, sjećam se toga.
Sada plešem samo na privatnim gažama
Koliko znam, ja sam najstarija striptizeta u Hrvatskoj. Kasno sam i ušla u sve to. Nas nekoliko cura dugo smo se držale skupa. Zajedno smo išle po klubovima i odrađivale sezone. No sad je druga priča, došle su mlađe. Ja se tu više baš ne snalazim. Mnoge prijateljice su prestale plesati, neke su mame, neke su počele raditi nešto drugo. Uglavnom, nismo mi više na hrpi. Ekipa nam se raspala i sve je drugačije. Zato sam odustala od plesa po klubovima, sada odrađujem samo svoje privatne gaže. Pritom, isključivo plešem po feštama, ne za pojedince.
Koliko ja znam najstarija sam od svih striptizeta, kasno sam i ušla u sve to. Nas je bilo nekoliko cura koje smo se držale skupa, zajedno smo išle po klubovima i odrađivale sezone. Sad je druga priča, došle su mlađe. Ja se tu baš ne snalazim više.
Veliki problem imam s oglasnikom. Među nas nekoliko striptizeta uglavnom se oglašavaju i prostitutke. Ljudi ne pročitaju oglas do kraja i to je užasan problem. Zovu me svakakvi manijaci. To se već dugo događa, a zadnjih pet godina postalo je strašno. Da vam ostavim svoj telefon na jedan dan, znali bi o čemu pričam. Zgadio bi vam se život.
Mene pokreće novac. A s obzirom na to da se u klubovima zarađuje deset puta manje nego prije, ne vidim zašto bih se tamo patila cijele noći. Znam što se događa ovim jadnim curama koje danas plešu po Zagrebu. Gazde ih izrabljuju. Znaju im ostati dužni po deset tisuća kuna, nikada ne vide svoj novac.
Svega sam se nagledala u ovih 18 godina. Gosti po klubovima, muškarci koji dolaze i traže plesačice ili nešto više, svi su u sretnim brakovima. Uspješni u poslu, imaju lijepe obitelji. Pa im opet to nije dosta i odlaze na striptiz s nevjerojatnim zahtjevima.
Veliki poslovni planovi
Ja im to ne bih dozvolila. Da me ne plate tri dana, četvrti se ne bih pojavila. Zato plešem samo svoje dogovorene gaže i eventualno odradim sezonu na moru. No htjela bih prestati sa striptizom. Ne osjećam se više kao striptizeta. Izgubilo je to svaku čar. Danas je puno prostitucije, nije mi više posao drag. Ako mi prođe sve što planiram, više ni neću morati plesati. Napisala sam knjigu o svom životu, zove se ‘Lajkavica’. Zato što sam ja lajavica koju lajkaju. Plan mi je izdati knjigu, a 2012. otvorila sam svoju firmu. Zastupnica sam za jedan njemački brand kapa za plivanje, tuširanje i wellness.
Za sada imam web shop, dives-dea.hr, no paralelno radim na novom biznisu. Intenzivno razvijam novu vrstu umetaka za kosu. Plan mi je zaštititi svoj patent i razviti svjetski poznati brend. Raspitujem se o financiranju iz raznih fondova. Često idem na seminare o tome. Svačeg sam se nagledala u ovih 18 godina. Gosti po klubovima, muškarci koji dolaze i traže plesačice ili nešto više, svi su u sretnim brakovima. Uspješni u poslu, imaju lijepe obitelji. To im nije dosta i odlaze na striptiz s nevjerojatnim zahtjevima. Ugledna gospoda na pozicijama.
Ja sam zadovoljna svojim životom. Jedino žalim što nemam djecu. To mi je danak za sve ovo. Nije valjda bilo suđeno, ne znam. I druge cure su bile striptizete pa su se udale i imaju djecu. Ali zato ja imam puno kumčića. Četiri puta bila sam krsna kuma i jednom krizmana. Tom prilikom morala sam na ispovijed, imala sam divan razgovor sa svećenikom. Na kraju sam mu rekla da ne mogu sad primiti hostiju, jer ne mogu obećati da ću prestati plesati. Od toga živim.
Ja nisam sama niti usamljena. Ako mi propadne ova veza u kojoj sam sada, u budućnosti bih mogla pristati na brak jedino u slučaju da upoznam nekog dobrog čovjeka, udovca s malom djecom. Svejedno, i da mogu vratiti vrijeme unazad, vjerojatno bih opet sve ponovila.
Životnu priču Željke Jelić prenijela je Telegramova novinarka Valerija Bebek