Izrael, za razliku od Zapada, uvijek pregovara s otmičarima. Iza svega stoji 'nepisani ugovor' koji država ima s narodom

Pregovori o taocima

Izrael ima složenu povijest pregovora o taocima i sličnim incidentima u prošlosti. Uzimanje talaca dugo je bilo obilježje izraelsko-palestinskog sukoba, piše Sky News. Naoružane palestinske skupine koristile su predanost koju Izrael ima prema svojem narodu kao mjeru pregovaranja za postizanje svojih ciljeva otkako je dio Palestinaca raseljen, a mnogi ubijeni u Nakbi (arapska riječ za katastrofu) 1948. godine.

“Oni znaju vrijednost koju je Izrael uvijek pridavao svakom pojedinom životu i obećanje koje je vlada dala narodu da nikada neće nikoga ostaviti iza neprijateljskih linija. Razlog za to je borba male države za opstanak i brojni nestali u holokaustu”, navodi dr. Melanie Garson, izvanredna profesorica međunarodnog rješavanja sukoba i sigurnosti na Sveučilišnom koledžu u Londonu.

“Nepisani ugovor” države s narodom potječe iz židovskog zakona, navodi. Amida, molitva koju Židovi izgovaraju tri puta dnevno, govori o tome da Bog “oslobađa zarobljenike”. Židovsko pismo daje prioritet oslobađanju zatvorenika nad zbrinjavanjem siromašnih. Sigurno vraćanje talaca, čak i ubijenih, znači da će se ispoštivati rituali pogreba u judaizmu.

Münchenski masakr

Jedan od najpoznatijih incidenata s izraelskim taocima bio je tijekom Olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine. U napadu je sudjelovalo osam članova organizacije Crni rujan, militantne palestinske skupine formirane 1970. koja je svoje ime dobila po ratu između Jordana i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO).

Upali su u olimpijsko selo i 5. rujna oko 4 sata ujutro stigli do mjesta gdje je bila smještena izraelska ekipa. Dok su izvlačili oružje, njemački hrvački sudac Yossef Gutfreund pokušao ih je zaustaviti i ubijen je iz vatrenog oružja.

Dvojica Izraelaca su ubijena, a devet drugih, uključujući sportaše i trenere, uzeto je za taoce. Zahtjevi otmičara bili su oslobađanje 234 palestinska zarobljenika, kao i pripadnika njemačke terorističke skupine Frakcija Crvene armije (RAF) te avion koji bi taoce prebacio u neku arapsku zemlju.

Njemačke i izraelske vlasti osigurale su im vozila da ih odvezu do NATO-ove zračne baze gdje su zatim mogli putovati helikopterom. U neuspješnom pokušaju spašavanja ubijeno je svih devet talaca i pet napadača. Izrael je četiri dana kasnije pokrenuo vojnu ofenzivu koju su nazvali Božji gnjev. Baze PLO-a u Siriji i Libanonu su bombardirane i 200 ljudi je ubijeno.

Otmica u Entebbeu

Četiri godine kasnije, 27. lipnja 1976., tri muškarca i jedna žena, članovi Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP) i militantnih skupina RAF-a oteli su let Air Francea iz Tel Aviva za Pariz. Zrakoplov se napunio gorivom u Benghaziju u Libiji, prije nego što se iskrcao u Entebbeu u Ugandi u 4 ujutro sljedećeg dana.

Svih 258 ljudi u avionu odvedeno je na napušteni terminal zračne luke pod nadzorom vojnika Ugande. U početku je pušteno 47 starijih osoba, žena i djece, a zatim i stotinu osoba koje nisu bile Izraelci. Ostalo je stotinjak Izraelaca za koje su otmičari rekli da će ih pustiti u zamjenu za 53 zarobljenika.

Izraelci su odbili pregovarati i umjesto toga su, uz pomoć obavještajne službe Mossada i kenijskih vlasti, organizirali operaciju spašavanja. Akciju kodnog naziva Operacija Thunderbolt vodio je brat Benjamina Netanyahua Yonatan. Akcija je bila uspješna – gotovo svi taoci su spašeni, a sedam osoba koji su ih držali zatočene je ubijeno. Jedina izraelska žrtva bio je Yonatan Netanyahu.

Otmica Gilada Shalita

Posljednji izraelski talac visokog profila bio je 2006. godine 19-godišnji Gilad Shalit, vojnik IDF-a. Zarobljen je u napadu na položaj na kojem je bio stacioniran u blizini granice s Egiptom i Gazom. Nakon što su dvojica tenkista ubijena, a treći ranjen, Shalit je odveden u Gazu kroz podzemne tunele koje je iskopao Hamas.

Držali su ga članovi Hamasa, Odbora narodnog otpora i Armije islama tijekom razdoblja od pet godina. Istupi njegove obitelji u kojima su tražili povratak vojnika proširila se svijetom. Njegov otac vršio je pritisak na izraelske vlasti riječima: “Vlada je poslala Gilada da se bori. Mora ga vratiti”.

Shalit je pušten 18. listopada 2011. Bio je to prvi put da je vojnik IDF-a vraćen živ od 1985. godine. Razmjena zarobljenika bila je ujedno i najveća u povijesti – tijekom sljedeća dva mjeseca oslobođeno je gotovo 1000 palestinskih zatvorenika. Tijekom Giladova zatočeništva bilo je bombardiranja i u Izraelu i u Gazi.

Teško predvidjeti ishod

Do sada bi kroz povijest Izraelci pokretali akcije spašavanja ako je bilo dovoljno podataka o tome gdje se točno taoci nalaze. No takve su akcije vrlo rizične. Izrael je priopćio da su taoci odvedeni u Gazu, ali se ne zna gdje se točno nalaze unutar enklave, što njihovo spašavanje čini još kompliciranijim. Vjeruje se da bi mnogi mogli biti zadržani u nizu tunela ispod Gaze koje izraelske trupe nazivaju “metrom Gaze”, piše Reuters. Stoga im kao opcija ostaju pregovori.

Viši suradnik za izraelska pitanja na Institutu za Bliski istok Nimrod Goren kaže da bi strani državljani, žene, djeca i starci mogli biti pušteni kao što su bili u Entebbeu. “Druge nacionalnosti koje su među taocima mogle bi biti od pomoći”, navodi. “To povećava interes drugih zemalja, a već imate SAD, Njemačku i Francusku koje nude pomoć”, dodaje Goren. Kaže kako bi se i izraelska kontrola nad humanitarnim koridorima u Gazu također mogla koristiti kao adut za pregovaranje.

Situacija izvan parametara

Profesor David Tal, voditelj modernih izraelskih studija na Sveučilištu u Sussexu, navodi da je trenutna situacija “toliko izvan uobičajenih parametara arapsko-izraelskog sukoba da ne postoji način na koji bi se moglo predvidjeti kako će djelovati Izrael ili otmičari”.

“Priroda ovog napada je tako okrutna i brutalna, u prošlosti nemamo presedan koji nam može reći kako će se sve završiti”, dodaje. “Ako Izraelci pregovaraju o oslobađanju zatvorenika, bit će to preko posrednika treće strane, možda Katara, Egipta ili Turske, budući da ne postoje izravne linije komunikacije s Hamasom”, navodi Tal.

Netanyahuova vlada obećala je potpuno iskorijenjivanje Hamasa. Ako se to dogodi, neće biti nikog za pregovore. Tal je skeptičan i oko Hamasovog pristanka na oslobađanje u zamjenu za humanitarnu pomoć za Gazu. “Hamas koristi svoje ljude kao adut za pregovaranje”, kaže on. “Oni žele vidjeti humanitarnu katastrofu u pojasu Gaze, htjet će spriječiti otvaranje humanitarnih koridora kako bi mogli dalje djelovati protiv Izraela. Mislim da ne možete govoriti o pravilima ili zdravom razumu u ovom slučaju”, zaključio je Tal.