Kineska vojska sve je moćnija, a gospodarstvo sve bolesnije. Ubojita kombinacija za izbijanje velikog rata

A ako bi se kineski napad dogodio u trenutku velikih međunarodnih napetosti, kada se vode krvavi ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, svijet bi se mogao naći zahvaćen globalnim požarom koji se ne bi mnogo razlikovao od Drugog svjetskog rata, ističu dvojica akademika u analizi koju je objavio magazin Foreign Policy.

Peking postaje sve agresivniji

Znakovi upozorenja da bi se tako nešto moglo dogoditi jasno su vidljivi. Kineski predsjednik Xi Jinping već godinama gomila brodove, zrakoplove i projektile, kroz najveći program naoružavanja neke zemlje tijekom posljednjih desetljeća. Kina također stvara zalihe goriva i hrane te pokušava smanjiti ranjivost svoje ekonomije na sankcije Zapada, koje bi sasvim sigurno uslijedile u slučaju velikog ratnog sukoba.

Xi je jasno rekao da se Kina mora pripremiti za “najgore moguće i ekstremne scenarije” i biti spremna izdržati “jake vjetrove, nemirne vode, pa čak i opasne oluje”. Takve izjave osobito su uznemirujući zbog toga što stižu u trenutku kada Peking postaje sve agresivniji (a povremeno i nasilan) prema najbližim susjedima, uključujući Filipine, Japan i Indiju, te posebno Tajvan. Mnogi američki dužnosnici vjeruju da rizik od rata raste. Ravnatelj CIA-e William Burns rekao je da Xi želi izgraditi silu sposobnu za zauzimanja Tajvana do 2027. godine.

Kina već dugo nije pokrenula veliki sukob

Nestabilnosti situacije na azijskoj obali Pacifika doprinose veliki problemi u kojima se nalazi kinesko gospodarstvo. Neki stručnjaci pribojavaju se kako bi Kina mogla postati još agresivnija, želeći odvratila pozornost vlastite javnosti od unutarnjih problema, ili ostvariti teritorijalne dobitke dok je to još u stanju. Drugi analitičari smatraju da je rizik od kineske agresije prenapuhan.

Neki od optimističnijih analitičara kažu da se opasnost vjerojatno može kontrolirati pod uvjetom da Washington ne isprovocira Peking – što je nastavak dugogodišnje argumentacije prema kojoj Kina neće ugrožavati status quo iz kojeg je izvukla toliko koristi. Stručnjaci koji ne vjeruju da je sukob vjerojatan ističu da Kina nije započela rat još od invazije na Vijetnam 1979. Dodaju kako Peking neće pokušavati sanirati usporavanje gospodarstva i druge domaće probleme pokrećući veliki sukob, jer za takvo ponašanje naprosto nema presedana u kineskoj povijesti.

Četiri faktora koji guraju velike sile u rat

Dvojica akademika koja su tu problematiku analizirala za Foreign Policy Magazin smatraju da su optimisti u opasnoj zabludi. Brands i Beckley ističu kako je ponašanje svake zemlje oblikovano trenutnim okolnostima više nego političkom i vojnom tradicijom, a okolnosti koje trenutno utječu na Kinu naglo se mijenjaju.

Stručnjaci pritom navode četiri čimbenika koja mogu gurnuti velike sile u rat, pri čemu ističu kako sve navodi na zaključak da bi se Kina mogla odlučiti za vojnu eskalaciju. Prvo faktor koji bi mogao natjerati Peking da se lati oružja su teritorijalni sporovi, čije rješavanje mirnim putem danas više ne izgleda vjerojatno. Drugo, vojna ravnoteža u Aziji mijenja se na načine koji bi Peking mogli učiniti opasno optimističnim glede ishoda eventualnog rata.

Crveni indikatori rizika

Treće, dok se kratkoročni izgledi za kinesku pobjedu u ratu oko Tajvana poboljšavaju, njezine dugoročne strateške i gospodarske perspektive postaju sve mračnije, a to je kombinacija koja, povijesno gledajući, velike sile često gura u nasilje. Četvrto, Xi je Kinu pretvorio u osobnu diktaturu, a zemlje u takvom sustavu posebno su sklone katastrofalnim pogrešnim procjenama i ulascima u skupe ratove.

Sve to ipak ne znači da će Kina izvršiti invaziju na Tajvan idućeg tjedna, mjeseca pa čak ni godine. Nemoguće je predvidjeti kada bi se točno sukob mogao dogoditi. Okidač za velike ratove često je neka nepredviđena kriza. Ratovi su po tome vrlo nalik na potrese: ne možemo točno znati kada će započeti, ali možemo prepoznati čimbenike koji dovode do viših ili nižih stupnjeva rizika. Danas indikatori rizika u Kini trepere crveno.

Kina se nije odrekla nasilja

Mogućnost američko-kineskog rata trenutno se čini malo vjerojatnom zbog toga što Peking nije ulazio u velike sukobe već 45 godina. Međutim, Kina se tijekom 1980-ih upuštala u manje okršaje s Vijetnamom. Osim toga, već se godinama događaju vrlo žestoki sukobi kineskih i indijskih snaga u pograničnom području Himalaje, kao i ozbiljni incidenti u Južnom kineskom moru u kojima sudjeluju kineski i filipinski brodovi.

Sve su češći i incidenti između Kine i Tajvana, koji u pravilu započinju kada kineski ratni avioni i brodovi upadnu u zračni prostor ili teritorijalne vode otoka koji Peking svojata. Dakle, argumentacija kako je Kina odustala od agresivnog ponašanja u odnosima s drugim državama ne drži vodu. A čak i da je to točno, okolnosti u međunarodnim odnosima mijenjanju se munjevitom brzinom, pa se tako donedavno mirna država može početi ponašati drastično drugačije, ovisno o novonastalim okolnostima.

Agresivnost ublažena gospodarskim rastom

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je kinesku agresivnost tijekom posljednjih desetljeća umirio jak rast gospodarstva i standarda njezinih građana. Nakon približavanja SAD-u i drugim demokracijama, Kina je dobila pristup globalnom tržištu i stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Od kasnih 1970-ih do ranih 2000-tih, kinesko gospodarstvo raslo je vrtoglavom brzinom, a gotovo čitav svijet bio je spreman na kompromise s Pekingom kako bi dobio pristup golemom kineskom tržištu.

Britanija je tako Kini vratila Hong Kong. Portugal se odrekao Makaa. Sjedinjene Države ubrzano su ugurale Kinu u Svjetsku trgovinsku organizaciju. U doba kada je čitav svijet zapanjeno gledao rast kineskog gospodarstva, Peking nije imao razloga riskirati status quo koji je zemlji donosio toliko koristi. No, s obzirom na velike probleme u koje je kineska ekonomija upala tijekom pandemije covida i tmurne perspektive u postpandemijskom razdoblju, više se ne može očekivati da će perspektiva blagostanja suzbijati kinesku agresiju.

Kina se može nositi sa zapadnim vojskama

Uz gospodarski rast, važan razlog za izostanak ekspanzionističkih ambicija Pekinga bila je i relativna vojna slabost Kine. Dok je njezin gospodarski i diplomatski utjecaj rastao, kineska vojska očito nije bila sposobna zauzeti teritorije koji su još uvijek bili sporni, a većinu ih je od Kine dijelilo more. Sa slabašnim zračnim snagama i mornaricom u razdoblju prije 2000-tih, kineska invazija na Tajvan pretvorila bi se u “plivanje milijuna ljudi”, a pomorski sukob s nekom modernom mornaricom vjerojatno bi bio gotov za nekoliko sati.

I na tom se polju situacija do danas drastično promijenila. Kina posljednjih godina proizvodi ratne brodove i projektile brže nego bilo koja zemlja još od Drugog svjetskog rata. Kineske zračne snage i mornarica redovito simuliraju napade na tajvanske i američke ciljeve. Azijski pomorski putovi prošarani su kineskim vojnim predstražama i prepuni brodova koji drsko tjeraju susjede s područja na koja Peking polaže pravo. Uz sve to, Kina prešutno potiče agresiju Rusije na Ukrajinu i gomila svoje snage na granici s Indijom.

Sve je manje nade za mirno ujedinjenje Kine i Tajvana

Dodatan motiv za rat moglo bi biti i zaoštravanje teritorijalnih sporova. Čini se kako je mirno ujedinjenje Kine i Tajvana danas manje vjerojatno nego ikada ranije. Godine 1995., više tajvanskih građana sebe je smatralo isključivo Kinezima nego Tajvancima, i bili su skloniji kretanju svoje zemlje prema ujedinjenju s Kinom nego prema neovisnosti. Danas se gotovo dvije trećine stanovništva smatra isključivo Tajvancima, naspram samo 4 posto njih koji se izjašnjavaju isključivo kao Kinezi.

Čak 49 posto stanovništva preferira definitivnu neovisnost radije nego nastavak statusa quo na neodređeno vrijeme, za koji je njih 27 posto, ili ujedinjenje (12 posto), prema podacima koje citiraju američki akademici. Sjedinjene Države i Tajvan uz to se danas čine bližima nego ikada, dok američki predsjednik Joe Biden opetovano izjavljuje da će SAD braniti otok od kineskog napada. S obzirom na takav razvoj događaja, nije neko čudo što Peking postaje sve zabrinutiji oko sudbine teritorija za kojim najviše žudi.

Hoće li ruske nevolje obeshrabriti Kinu?

Neki stručnjaci nagađaju kako će nevolje u koje je upala Rusija nakon invazije na Ukrajinu obeshrabriti agresivne tendencije Kine prema Tajvanu. No, kako ističu dvojica stručnjaka za Foreign Policy Magazine, u Xijevim izjavama nema pokazatelja da je sukob umanjio njegove ambicije. Štoviše, kada je kineski predsjednik posjetio Moskvu u ožujku 2023., rekao je Putinu: “Upravo sada događaju se promjene kakve nismo vidjeli 100 godina, a mi smo ti koji ih zajedno pokrećemo.”

Dakle, Xi možda ne vidi rat u Ukrajini i potencijalni napad na Tajvan kao usporedive događaje. Putinove snage zapinju u Ukrajini dijelom i zbog toga što to nije rat za koji su bile pripremljene i indoktrinirane. To ne bi bio problem za Kinu, s obzirom na to da se ona desetljećima pripremala za rat oko Tajvana, i u tom dugu odgajala svoje vojnike. Štoviše, moguće je da Xi smatra kako je Tajvan manje sposoban za otpor nego Ukrajina. Mnogi američki dužnosnici i neovisni analitičari izrazili su sličnu zabrinutost.

Kina je spremna za nasilje

Moguće je i da je Xi zaključio kako SAD neće ratovati protiv velike sile naoružane nuklearnim oružjem. To je uostalom rekao Biden objašnjavajući zašto se Washington ne bi izravno suprotstavio Moskvi. Kineski predsjednik možda misli da zapadne sankcije nisu neka strašna kazna: nakon dvije godine nakon rata Rusija kontrolira 20 posto teritorija Ukrajine, njezina nafta i drugi izvozni proizvodi pronašli su nova tržišta, u tvornicama i dalje masivno proizvodi oružje, a rusko gospodarstvo nije u opasnosti od sloma.

Lako je moguće da Xi posljednje događaje u ratu koji bijesni na istoku Europe, u kojem je Rusija izdržala ukrajinske protunapade dok se američki političari svađaju oko slanja više novca i oružja Kijevu, vidi kao dokaz da su autokracije snažnije i otpornije od svojih demokratskih neprijatelja. Naravno, nitko na Zapadu zna što Xi zapravo misli. Ali opasno je pretpostaviti da kineski predsjednik usvaja baš one lekcije koje bi Amerikanci željeli da nauči, kada postoje osnove za pretpostavku da će ga razvoj događaja u Ukrajini uvjeriti kako mu se rat isplati.

Kina bi u konačnici mogla napasti Tajvan — ili Indiju, Japan, Filipine ili neku drugu zemlju — 2025., 2027., 2029., ili nikada. Nije moguće sa sigurnošću predvidjeti kada će, pa čak ni to hoće li Peking upotrijebiti silu, jer će ta odluka ovisiti o mnogim čimbenicima. Ali moguće je procijeniti je li neka zemlja više ili manje sklona ratu, kao i to povećavaju li njezine unutarnje značajke i vanjski uvjeti mogućnost da će se odlučiti za agresiju. Danas, većina onoga što povjesničari i politolozi znaju o uzrocima rata sugerira da je Kina spremna za nasilje.

Ima li SAD mudrosti i snage da spriječi rat?

Nažalost, Washington ne može utjecati na mnoge čimbenike koji guraju Peking na ovaj opasni put. Sjedinjene Države ne mogu popraviti demografsku krizu u Kini, riješiti njezine strukturne ekonomske probleme ili zaustaviti konsolidaciju vlasti u rukama jednog čovjeka – Xi Jinpinga.

Amerika bi možda mogla ublažiti strahove Pekinga olakšanjem pristupa Kine vrhunskoj tehnologiji ili napuštanjem pokušaja da izgradi koaliciju saveznika u indo-pacifičkoj regiji, iako bi to moglo fatalno oslabiti poziciju Washingtona. Dakle, Sjedinjene Države moraju pokušati nadvladati Kinu, ali istovremeno izbjeći užasan sukob. Unutar tog konteksta, trebao bi nastojati obeshrabriti očekivanja Kine o pozitivnom ishodu eventualnog rata, ali i spriječiti Peking da zaključi kako se mora boriti da bi izbjegao poniženje pred očima svijeta i svojih građana.

Ovaj je pristup izuzetno je izazovan zbog brojnih proturječja. Jačanje savezništva SAD-a i ostalih kineskih protivnika na Pacifiku može natjerati Kinu da odstupi, ali i potaknuti je da eskalira sukob. Jasno je da će biti potrebna velika snaga i prisebnost SAD-a i savezničkih zemalja da spriječe otklizavanje pacifičke regije, a možda i čitavog svijeta, u veliki rat. Pitanje je ima li današnja Amerika, i sama opterećena velikim političkim problemima, kapaciteta za tako mudru politiku.