Piše Tvrtko Jakovina: Monumentalna tragedija u Čileu prije 50 godina još uvijek oblikuje svjetsku povijest. Hrvatska naravno uglavnom šuti

Pobjeda psihijatra, marksista, člana Socijalističke stranke u najstabilnijoj zemlji Latinske Amerike početkom rujna 1970. u Washingtonu je izazvala paniku. Predsjednik Richard Nixon bio je “izvan sebe”, pisao je Henry Kissinger, tada savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući. Pomisao da bi se mogla dogoditi nova Kuba, da bi Nixon mogao izgubiti jednu zemlju, baš kao što je to izgubio Kennedy ili Truman, CIA-u je navela na brzo i ne dokraja promišljeno djelovanje. Kissinger je tada izgovorio rečenicu koja ga je pratila više no mnoge druge: “Koji bi bio razlog da promatramo kako zemlja postaje komunistička, zbog neodgovornosti njezinih građana?”

Katastrofalan pokušaj CIA-e u Čileu

Trebao je, doduše, dodati, da je riječ bila o legalnim izborima i zakonitoj proceduri. Kissinger je razmišljao “kako pomiriti geopolitičke interese i brigu za ljudska prava”, a između te dvije vrijednosti, interesi su uvijek dominantniji. Zato je 1970. donesena odluka da se u Čileu podrže oni koji bi Allendea svrgnuli i prije no bude inauguriran. “Opasnost od toga da ne učinimo ništa, veće su od rizika ako nešto pokušamo učiniti”, prenosio je Kissingerove riječi povjesničar Alistair Horne. CIA je pokušala nešto na brzinu, u društvu koje nije željelo prevrat, loše organizirala.

Puč je propao i pretvorio se u najgoru propagandnu situaciju za Agenciju. Za pokušaj prevrata iz listopada 1970., kako bi se spriječila promjena vlasti, nije bilo simpatija u čileanskoj vojsci, u narodu, u političkim partijama. Loše vođena, akcija je završila ubojstvom načelnika generalštaba generala René Schneidera i izazvala šok na političkoj sceni u Čileu. “Nesposobna gomila”, tako su američki dužnosnici ocijenili čileansku vojsku. Allendeova pobjeda na izborima bila je manjinska, on je bio tek najbolje pozicionirani u srazu s tri desna ili desnija političara, ali mnogi od njih, prije svega Radomiro Tomić iz Demokršćanske stranke, sada su svim srcem stali uz legalnog predsjednika i tako olakšali Allendeov početak.

Liječnik – predsjednik u narednim godinama nije imao velikih uspjeha. Bio je isključiviji i borbeniji no što bi njegovi izborni rezultati sugerirali, no takve su danas sve vlasti, vladaju kao da ogromni broj ljudi nema drugo mišljenje, od onih koji su na vlasti. Vjesnik je tih godina pisao kako je Allende obećavao da će nastojati na socijalizmu. To je “utopija, koju ne obećajemo, pripremit ćemo samo put za njegovo ostvarenje”, govorio je po izboru. Dio Allendeovih zagovornika tražio je što bržu pripremu. Dio onih koji su ga podržavali kao demokratskog predsjednika, zgrozio se politikama koje su uskoro slijedile.

“Comandante Pepe”, jedan od vođa MIR-a, odlučan da na jugu pomogne u razvlaštenju latifundista i agrarnoj reformi, govorio je kako nakon višestoljetne tiranije manjine nad većinom, dolazi trenutak da bude obrnuto. To se moglo postići samo nasiljem i nasilja je bilo. Bijela kuća u čileanskom je slučaju, u više od tri godine koliko je Allende bio na vlasti, pokušavala više toga da bi otežala postojanje novog režima, puno toga potrebno da se Allendeov iscrpi, propadne. „Izbor Allendea za predsjednika Čilea za nas je jedan od najozbiljnijih izazova ikada u ovoj hemisferi“, napisao je 5. studenog 1970. Henry Kissinger.

Castro: ‘Imperij nije nepovjediv’

Allendeov izbor u trenutku kada je izgledalo da je američka hegemonija nagrizena u Vijetnamu, u Africi, mogla je pokazivati da “imperij nije nepobjediv”, govorio je kubanski vođa Fidel Castro i veliki uzor Salvadora Allendea. Sjedinjene Države nastavile su ometati sve politike, zajmove i pomoć Čileu – osim izvoza oružja – koji se nastavljalo jednakim ritmom kao i ranije, ali nisu izravno organizirale svrgavanje Allendea s vlast. U nekim je potezima CIA bila iznimno uspješna, pa i kreativna, pisao je Jack Devine, koji je u Santiagu bio “rezident” američke tajne službe. Amerikanci su, primjerice, financirali gospođu, koja je podsjećala na bakicu, a koja je obećala organizirati žene, kućanice koje bi s kuhačama i loncima, demonstrirale ulicama. Doista, učinile su to baš u trenutku kada je 1972. godine Fidel Castro, bio u posjetu Santiagu. On je razgovarao o socijalizmu, žene su marširale i lupale ispred La Monede tražeći niže cijene povrća i brašna. CIA je sve platila.

Nova su istraživanja pokazala da je Washington rušenje vlasti u Santiagu pomagao posredno, pronalaskom zainteresiranih u drugim državama Latinske Amerike, od kojih su se mnogi bojali promjena u Čileu i zato željeli povratak na staro. Čile je bio pojam stabilnosti u Latinskoj Americi. Čileanci su bili siromašni, ali bogatiji od svojih susjeda. Promjena u Santiagu mogla je djelovati zarazno prema baš svakom drugi režim u Latinskoj Americi, primjerice vojnoj hunti u Brazilu. Niz neugodnih detalja o svemu danas znamo jer se u Americi zakoni koji jamče pristup informacijama, shvaćaju ozbiljno.

Zahvaljujući njima, danas znamo da su SAD vjerojatno doznačile veliki novac generalu Emiliju Mediciju, brazilskom diktatoru. „Brazil može činiti stvari koje mi ne možemo. Ako postoji tajni način da vam dostavimo sredstva i materijal“, to ćemo učiniti, rekao je brazilskom kolegi, predsjednik Nixon. Brazilci su očito učinili i više, jer su metode ispitivanja i mučenja, koje su kasnije korištene u Čileu, preuzete ili naučene od brazilskih kolega. U obratu kakav se tada činio nemogućim, povjesničar čileanskih događaja Peter Kornbluh u knjizi “The Pinochet File” danas javno poziva brazilskog predsjednika Lulu de Silvu da učini sve kako bi se tijek novca i veza Washingtona i Brazilije u tome trenutku, razotkrio.

Tanjug o teroru na pragu domova

Zbog svega je Čile do ljeta 1973. bio u dramatičnim problemima. Moma Pudar, dopisnik Tanjuga petog je rujna 1973. izvještavao o “teroru na pragu čileanskih domova”, seriji otmica, diverzija, miniranja dalekovoda i naftovoda, pruga i mostova, ukupno 523 atentata u mjesec dana. Bilo je to novo za Čile. Razdrobljena nacionalna vlast nakon neuspjelog novog vojnog prevrata, “Plesa tenkova” 29. lipnja i pobune članova “Domovine i slobode”, desničarske organizacije koja se bori protiv “marksističke totalitarne vlade” predsjednika Allendea, lomila je čileansko društvo. Simbol pokreta bile su bijele zastave s crnim paukom, koji je podsjećao na kukasti križ. “Čile se nalazi u stanju stalne pobune”, rekao je Allende.

Komandosi desnice lecima su pozivali da predsjednik odluči: “Allendeova alternativa – ostavka ili samoubojstvo”. Oružane snage na čelu s generalom Augustom Pinochetom, postajale su nervozne, sve odlučnije da prekrše doktrinu generala Scheidera, po kojoj oružane snage ne smiju biti put osvajanja vlasti ili alternativa civilnoj upravi, već samo jamstvo političkog poretka.

Kada je puč 11. rujna 1973. započinjao, predsjednika Allenda probudili su u 6:20 sati. Već malo iza sedam, došao je u predsjedničku palaču La Moneda. Zabarikadirao se s 31 tjelohraniteljem i komunicirao preko radija. Bio je odlučan boriti se, svjestan da u bezizlaznoj situaciji, herojska smrt može biti najvažniji čin njegove političke karijere. Odbio je ponude da se povuče, da napusti zemlju. Posljednji sastanak čileanske vlade održan je u 10.45 u palači pod opsadom. Ulazna vrata razvalila je granata iz tenka, mada su iz kabineta predsjednika, bazukom uspjeli uništiti jedno vozilo.

Predsjedničku palaču su oko podneva napali čileanski vojni avioni. Prvi kat palače zauzet je u 14h. Posljednji je ultimatum da se preda Allende odbio u 14.08. Ubio se ili je ubijen malo kasnije. Mrtvog Allendea prvi su vidjeli novinari talijanske ANSA-e. Ležao je na divanu u rokoko stilu, na žutoj svili, s revolverom u ruci, a lice, usta, više nisu postojala, bila su nakupina mesa. Tijelo je potom zamotano u vojničku deku i avionom prebačeno u Vigñu del Mar, gdje je položeno u obiteljsku grobnicu. Supruga nije mogla vidjeti tijelo, nije mogla utvrditi ni gdje se u lijesu nalazi njegova glava, a gdje noge. Herojska smrt u borbi protiv pučista mogla je – i jest – prekriti sve što je činio loše, sve što je sam činio mimo zakona.

‘Allende postaje novi Che Guevara’

Vjesnik 11. rujna 1973. iz Čilea nije objavio ništa. Novinama je dominirala vijest o Titovoj ocjeni tek završene Četvrte konferencije Pokreta nesvrstanih u Alžiru, potvrđenoj snazi politike nesvrstanosti, najava dolaska sovjetskog premijera Kosigina u Jugoslaviju, odlaska francuskog predsjednika Pompidoua u Kinu. Vremenska je razlika bila velika, zadnje što je objavljeno iz Čilea, bio je govor ministra vanjskih poslova Clodomiro Almeyde u Alžiru. On je pozdravio okupljene vođe zemalja Globalnog Juga (ili Trećeg svijeta), u svom posljednjem vanjskopolitičkom činu. “Za mene je posebna čast što mogu uzeti riječ u ime Čilea”, pa Latinske Amerike, gdje se borba intenzerivala, gdje se sve više veže “s drugim progresivnim snagama svijeta, koje se bore za bolji svijet”.

Bio je to iskaz zrelosti i savjesti Latinske Amerike. Za njega je prvi takav sukob, prvo buđenje liberalizacije, bila revolucija u Meksiku, pa ona na Kubi, pa iskustvo Perua, gdje je na vlasti bila lijeva, reformska, vojna vlast. Potaknuo je Panamu na daljnju borbu za suverenitet nad cijelim teritorijem, Portorika za borbu za nacionalna prava.Almeyda će uskoro završiti na Dawsonu, otoku koji je Pinochetova hunta koristila za najvažnije političke zatvorenike. Bio je ispitivan od DINA-e, tajne službe notorne po najgorim mučenjima. S Almeydom na Dawsonu je bio i Marcos Orlando Letelier, ekonomist, koji je kasnije ubijen auto-bombom u Washingtonu 1976. u nedvojbenom činu međunarodnog terorizma. Luis Corvalan, gensec KP Čilea, također jedan od zatvorenika, razmijenjen 1976. za sovjetskog političkog zatvorenika Vladimira Bukovskog. Josée Tohá bio je ministar obrane, a onda zatvorenik Dawsona.

Već dan kasnije, 12. rujna, vijest od prethodnog dana s drugog kraja svijeta dominirala je novinama. “Samoubojstvo Allendea”, ustavnog predsjednika u Čileu, koji se odbio predati pučistima riječima: “Odlučio sam se oduprijeti čak i po cijenu života, kako bi to poslužilo kao pouka sramnoj povijesti onih koji imaju snagu, ali nemaju razuma”, dominirala je vijestima. O zbivanjima u Čileu hrvatski političar Ivan Buković Ćiro, u dnevniku je zapisao: “Danas … strašne vijesti. U Čileu je puč, srušili su Allendea i on se ubio. (…) Velika tragedija. Allende postaje novi Che Guevara, Lumumba, Rosa Luxemburg i svrstava se u velikane revolucionare”.

Masovni prostesti po cijeloj Jugoslaviji

U cijeloj su Jugoslaviji potom održani golemi masovni protesti. Skup s 10.000 okupljenih održan je 13. rujna 1973. u „Studentskom centru“ u Zagrebu, s klasičnim setom parola: “Yankee, go home”, “Allende živi”, “Španija jučer, Čile danas”, “Nesvrstanost – oružje protiv imperijalizma”. Poeziju Pabla Nerude recitirao je Zlatko Crnković, pjevao je zbor Ivan Goran Kovačić, govorio predsjednik Sveučilišnog odbora Saveza studenata Zagreba Branko Bunjevac, pa niz drugih omladinskih političara, sve do Line Veljaka, Zdravka Malića, Predraga Vranickog od profesora. Govorili su i predstavnici studenata Afrike, Azije i Latinske Amerike na Zagrebačkom sveučilištu. Zborovi su održavani i u radnim kolektivima, u tvornicama koje danas uglavnom ne postoje.

Tito je 14. rujna govorio u Osijeku, ali je zvučao nepripremljeno. “Buni se u govoru i zaboravlja”, piše Buković, koji je u razgovoru s Jakovom Blaževićem nekoliko dana kasnije saznao kako maršal Jugoslavije i nije mislio govoriti, no veliki broj ljudi ga je izazvao. “Govorio je radi situacije u Čileu. Govoreći o nuždi da budemo jedinstveni, Tito je aludirao na Čile i upozorio da bi i druga strana mogla da se posluži sličnim metodom kod nas, kao što je to CIA učinila u Čileu. Konkretno mogli bi Sovjeti pokušati kod nas napraviti istu stvar”, pisao je hrvatski političar 1973. Predsjedništvo SKJ događaj je ocijenilo “napadom na ustavni poredak i zakonite demokratski izabrane organe, napredak, istinsku demokraciiju i slobodu radnih ljudi i naroda Čilea”. Bila je to “neofašistička imperijalistička zavjera”, udar “imperijalizma”.

U telefonskom razgovoru s predsjednikom Nixonom 16. rujna 1973., Kissinger je zadovoljno zaključio kako se stanje u Čileu konsolidira. Da je era Eisenhowera, slavili bi ih kao heroje, ovako ih napada tisak, komentirali su pomalo ljutiti. Vlada koju su pomogli srušiti, bila je prokomunistička i antiamerička. Konačno, Kissinger je u prilično nevjerojatnoj razmjeni s predsjednikom, utvrdio kako ih liberalni dio Amerike napada kada ne interveniraju u Južnoafričkoj Republici, a sada su bijesni zbog Čilea. Bijela kuća je u prevrat generala Pinocheta vjerojatno bila izravno manje involvirana, no što se to kasnije tvrdilo i pretvorilo u teoriju zavjere.

Karavana smrti za neprijatelje novog režima

Najuvjerljiviji su tračevi i glasine, koje u sebi sadrže puno toga točnog. Točno je bilo da su se Amerikanci uplitali, točno je isto tako da je Kissinger, tada tek dva tjedna i državni tajnik, rekao svojima: “Pratite kako se povijest razvija, nemojte ju praviti” (“stay with history as it unfolds, don’t make it”). Nije im pomoglo, jer je cijeloga života Čile ostao jedna od najneugodnijih tema u političkoj karijeri Henry Kissingera, a posebno za CIA-u i američki intervencionizam. U Washingtonu nisu računali da će se u zemlji iza Anda uskoro organizirati “karavana smrti”, specijali helikopterski odred, koji je od sjevera do juga 4.200 kilometara duge zemlje, organizirao prijeke sudove i izvodio ubojstva neprijatelja novog režima. Sve to je Pinocheta pretvorilo u idealnu metu kritika. Bez obzira što je broj ubijenih u Čileu bio manji od onih stradalih u Kampućiji, nemjerljivo se više pisalo o Čileu. Doduše, puno više se pisalo o stradalima u Bosni i Hercegovini, no onima u Ruandi, baš kao što se više brine za stradale u Maroku, no one u Libiji. Svijet je takvo mjesto.

Hunta je odnose u Čileu brzo uredila i započela s “nacionalnom obnovom”. “Sluge u službi međunarodnog komunizma” koje su zemlji htjele nametnuti “marksističko ropstvo”, sada su poražene i zabranjene. U javnu upotrebu svijeta ulazi termin “pinočetizam”, kao sinonim za “izdaju nacije u korist stranih imperijalista”, pisao je Vjesnik. Očito je terminologija tada bila jasnija no nešto kasnije, kada se “T” izgubilo i kada se desetljećima krivo izgovaralo ime generala Pinočeta, bez slova T. Jugoslavija je uskoro prekinula odnose s Čileom (kasnije ih je obnovila). Dopisnik TANJUG-a Momo Pudar 26. studenog 1972. uhićen je i priveden zbog pisanja “antičileanskog članka”, a onda prognan.

Čile je ušao u novo doba. Zajedno s ostalim desnim diktaturama u Latinskoj Americi, a to je bila većina, pridružio se “Operaciji kondor” kojom su se razmjenjivali podaci o onima koji bi rušili desne vlade. Nasilje, ubijanje i teror, kojega su zagovarali i radikalni sljedbenici Allendea, očito je postizao rezultate. Sve dok se svijet nije promijenio, a potpora režimima koji su vlastite građane terorizirali, nije postala neugodna, a onda i nepotrebna, vojna vlast u Čileu bila je sigurna. Američki političari postupno su se odmicali od Pinocheta. Margaret Thatcher iz Ujedinjenog Kraljevstva s generalom je pronašla mnogo sličnosti i odlučila pomagati u onom gdje Amerikanci više nisu.

Pinochet uhićen po međunarodnoj tjeralici

Paradoksalno, dok je Allende bio u La Monedi, vojna pomoć SAD-a nije smanjena zbog straha da bi to poslužilo kao izgovor da se nabavlja sovjetsko oružje. Amerikanci su postajali oprezniji, no Britanci su otkrili veliki potencijal. London je prodavao zrakoplove, nudio obuku, a to čileanski general i vođa hunte, nije zaboravio, baš kao što ni premijerka Ujedinjenog Kraljevstva nije zaboravila da je jedinu podršku u Falklandskom ratu s Argentinom 1982., dobila u Santiagu. Pinochet je podršku, tako netipičnu za Latinsku Ameriku objasnio tvrdnjom, da nitko nikada nije vidio talijanskog vojnika kako pobjeđuje Engleze. Talijani su, naravno, bili Argentinci, čiji su preci uglavnom došli iz Italije.

General je s vlasti odstupio 1990., nakon pomalo iznenađujućeg referenduma, koji je izgubio. Čileanska ekonomija bila je solidna, a sve diktature su ionako mirne i uredne. Kasnije, kada je 1998. tijekom liječenja u Londonu Pinochet uhićen po međunarodnoj tjeralici iz Madrida, ostao je u kućnom pritvoru malo manje od dvije godine, a onda je pušten. Vlasti u Londonu nisu zaboravile ratnog druga. Između geopolitičkih interesa i ljudskih prava, izbor je uvijek jednostavan. Pinochet je umro navršivši 91 godinu. Danas 42% Čileanaca smatra da je puč uništio demokraciju u zemlji. Njih 36% smatra da je puč spasio zemlju od komunizma. Sto posto Čileanaca i dalje je određeno događajem od prije pedeset godina.

U nekom drukčijem, za velike teme, zainteresiranom okružju i Hrvatskoj, možda i s našim susjedima, ovaj tjedan bi se, kao na primjer u Berlinu, razgovaralo o onome što je Čile 1973. značio za Latinsku Ameriku, svijet, kako je utjecao na nas. Prisjetili bismo se svih onih stotina studenata, Hrvata i “pravih” Čileanaca, koji su dolazili kod nas na studij. I prije, a posebno nakon puča, mnoge su europske zemlje, na istoku i zapadu, primile veliki broj izbjeglih, mnogi su u Jugoslaviji i politički djelovali. Kako je sve utjecalo na hrvatsku zajednicu, kako na Čileance? Kako su Čileanci tada živjeli i djelovali u Švedskoj, Italiji ili Istočnom Berlinu, a kako kod nas, bila bi to dobra tema. Čileanci koji su došli u Hrvatsku obogatili su naše društvo, a puč prije 50 godina, odredio je ne samo čileansku povijest.

Osježaj beznađa, užasa i neizvjesnosti

Zbog svega se iz Stockholma predsjedniku Čilea Gabrijelu Boriću na pedesetu obljetnicu puča, obratio premijer Ulf Kristersson. Puč je bio monumentalna tragedija, mnoge obitelji su razbijene. Događaji od prije pedeset godina bili su razlogom za veliku patnju, ali i stalno podsjećanje na demokraciju i toleranciju, vrijednosti koje danas dijele obje zemlje, rekao je Šveđanin čileanskom narodu. Obje zemlje danas zajednički nastoje na jačanju demokracije, vladavine prava i očuvanja ljudskih prava diljem svijeta. Kristersson je inače predsjednik desne stranke, iz iste je političke obitelji kao HDZ ili Vučićev SNS ili njemački demokršćani, no o puču od prije 50 godina govorio je u ključu koji je danas važan, podvukao očuvanje demokracije, borbu za demokraciju.

Tako je govorio i španjolski premijer Sanches, francuski predsjednik Macron i mnogi drugi. Hrvatska je, kao i inače, o svemu odlučila šutjeti, bez obzira je li riječ o desnim ili lijevim strankama. Već desetljećima nismo dovoljno hrabri i zainteresirani za svijet, osim kao primatelji politika.Nijemci su, pak 11. rujna 2023. u Berlinu održali veliki znanstveni skup. Tamo, ali ne samo tamo, održavaju se i koncerti u čast Victora Jare, po komu se zove i stadion u Santiagu, pjevača kojeg su zvali latinoameričkim Bobom Dylanom. Jare je ubijen nakon puča, u njegovom je tijelu pronađeno 44 metaka.

Ono što je novo, a što će se možda događati i kod nas sa zločincima koje tražimo već desetljećima, činjenica je da je sedam čileanskih vojnika sada, prošli ponedjeljak, optuženo za ubojstvo slavnog pjevača i zatvoreno. Sedmorica vojnika danas su starci, ali ubojstvo je zločin koji ne zastarijeva. U Čileu i dalje traje potraga za tijelima 1162 nestalih. Taj osjećaj beznađa, užasa i neizvjesnosti, naši građani mogu dijeliti s onima u Čileu. Nakon pada hunte, pronađeni su ostaci samo 307 Čileanaca. Ostali su još negdje, možda u oceanu, možda u kraterima vulkana, skriveni. Svjestan da bi se jednoga dana prilike mogle promijeniti, Pinochet je zapovjedio da se tijela ubijenih izvade, premjeste, unište, baš kao što su to neki drugi činili u Srebrenici ili na Kosovu.

Desne struje u Hrvatskoj i Čileu

Povjesničari Zagreba mogli su se povodom prevrata u Santiagu prisjetiti da je Čilenaska ulica u Gajnicama, na rubu Zagreba, nekada bila Ulica Salvadora Allendea, da je tamo položena i spomen ploča: “Drugu Salvadoru Allendeu, čileanskom predsjedniku, borcu za slobodu i demokratska prava naroda Čilea i Latinske Amerike, ubijenom u vojnofašističkom udaru 11. rujna 1973. godine”. Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske ploču je podignuo u rujnu 1984. Možda bi i Frane Krnić, višestruki ambasador SFRJ i Hrvatske, negdje mogao govoriti o tome kako je od posljednjeg jugoslavenskog, postao prvi hrvatski veleposlanik u Santiagu i kakvu je transformaciju od tada do sada Čile prošao. Bivši pomoćnik ministra obrane u Borićevoj vladi, višestruki čileanski ambasador Fernando Ayala, bio je zagrebački student i govornik je hrvatskog. Dok je studirao u Zagrebu, surađivao je (pod pseudonimom) s omladinskim tiskom i dočekivao prve španjolske turiste u obilasku SFRJ. Ayala je u svom tekstu povodom 50 godišnjice puča, podvukao bolna pitanja politike povijesti koja su relevantna za svijet, za Čile, ali i nas. Pedeset godina nakon prevrata, vojska i policija, o svemu šute.

Način na koji se Čileanci suočavaju s naslijeđem koje još uvijek dijeli zemlju, način na koji komemoriraju mjesta mučenja i šutnju oružanih snaga na ono što se dogodilo, važni su za svijet i prema njima se mnogi mogu odrediti, pisao je Ayala. Suprotno od Njemačke, a baš kao u Hrvatskoj, u Čileu sve desne struje, partije i organizacije, naprosto žele opravdati vojsku zbog politike u kojoj su deseci tisuća mučeni, prognani, a tisuće ubijene.

Je li hunta kasnije bila u stanju stabilizirati gospodarstvo? Jest, baš kao što je to mogao i Hitler. Je li Versajski ugovor nakon Prvog svjetskog rata bio nepravedan? Jest, no je li to opravdanje za Hitlera? U Njemačkoj nije. Kod nas bi mnogi rekli da je “teror” žandara u Kraljevini Jugoslaviji, dovoljno objašnjenje ustaškog genocida. Eto, zbog svega toga, zbog naše veće sličnosti s Čileom, trebali bismo i morali ovakve slučajeve koristiti za neprestano promišljanje o prošlosti, razmišljanje što bismo mogli naučiti od drugih ili što bismo jednoga dana druge mogli podučiti. Allende, kao i Pinochet, dio su i naše povijesti.

Možda je činjenica da je aktualni predsjednik Čilea Borić s Ugljana mogao biti impuls da podvučemo nešto što Hrvatsku globalizira, čini prisutnijom. Prostorije njegove stranke, Revolución Democrática, ukrašene su muralom i citatom Allendeova govora: “Od svoje mladosti, borim se protiv predrasuda i prevladanih političkih sustava. Sudbina je htjela da ja budem vođa ove demokratske revolucije u Čileu”. Borić i njegova koalicija ne slijedi sve od Allendea, ali zagovara promjene. Na obljetnicu puča, uz članove Allendeove obitelji, Borić je otkrio novi spomenik, pomalo neobičan, u čijem su središtu cipele koje je predsjednik Allende nosio.

Tuđman o ‘zulumu vojne hunte’

U hrvatskom narativu i na primjeru Čilea se njeguje model da kada već ne možemo pohvaliti desnicu (u ovom slučaju Pinocheta), šutimo o onima koji su bili s druge strane. Valjda bi nam za hrabriji iskorak mogla pomoći misao Franje Tuđmana, koji govori o “zulumu vojne hunte” u Čileu, jer i njemu je problematično bilo da se ubije legalni predsjednik jedne države, da sve grane vojske i policije – a to se nije dogodilo niti u jednoj latinoameričkoj državi – udruže protiv legalnog i priznatog predsjednika. Konačno, možemo biti sigurni da dok god bude Hrvata, svi će isticati da je i jedan predsjednik Čilea i predsjednik Kostarike i jedan predsjednik Slovačke, osim predsjednika Jugoslavije, bio Hrvat. Barem zato bismo trebali bolje pratiti Borićeve politike danas.

U Zagrebu je u petak, tri dana prije obljetnice prevrata u Santiagu, predavanje održala direktorica Mjesta sjećanja logora Bergen-Belsen u Njemačkoj, Elke Gryglewski. Članica je zajedničkog njemačko-čileanskog povjerenstva koje radi na obilježavanju nacističke kolonije Dignidad, koja je funkcionirala kao država u državi u Čileu od Drugog svjetskog rata. “Kolonija Dignidad” je nakon Pinochetovog prevrata bila mjesto gdje su ubijani i mučeni neprijatelji hunte, osim što je bila mjesto seksualnog iskorištavanja onih koji su željeli nastaviti Treći Reich u bespućima južnog Čilea. Toliko je tema i veza, ali mi biramo provinciju.

Čile je doista na kraju svijeta, geografski je najneobičnija zemlja na svijetu, “bodež koji upire u srce Antarktike”, no ono što se dogodilo u velikom i dalekom svijetu, nama je isto važno i zanimljivo, relevantno za samorazumijevanje. Ako želimo biti dio svijeta, o svijetu kao cjelini moramo voditi računa, jer samo će se tada za nas moći zainteresirati drugi. Mali narodi, pa i male znanosti, moraju biti aktivne i vidljive i u događajima u kojima nisu neposredni dio. U slučaju Čilea 1973. bili smo posredno, ali vrlo vidljivo, dodirnuti. Jednom to možda shvatimo i ponovo budemo znatiželjni, osjetljivi, vidljivi. Nismo nažalost, ni blizu.

---

P.S. U ovom tekstu o godišnjici puča u Čileu napisao sam da je o svemu Hrvatska šutjela. Promaklo mi je kako je Ured Predsjednika RH Zorana Milanovića, reagirao, poslao poruku. Vjerojatno je šteta, da dobro sročena poruka Predsjednika Republike, nije bila vidljivija. Poruka glasi:

Poštovani predsjedniče Boric Font, poštovane građanske i građani Čilea,

Na današnji dan se obilježava 50 godina od državnog udara u Čileu, tragičnog događaja koji je doveo do brojnih ljudskih žrtava, kršenja ljudskih prava i društvenih podjela u Vašoj zemlji, a koji i danas izaziva bolne uspomene za mnoge Čileance. Ono što se dogodilo prije pet desetljeća ostaje trajan podsjetnik važnosti čuvanja i unaprjeđivnja demokratskih institucija te trajne zaštite i promocije ljudskih prava. Upravo zbog toga važno je nastaviti prisjećati se tih tužnih događaja iz kojih se i danas mogu izvući brojne važne i trajne pouke za cijeli svijet, koji je i u današnje vrijeme suočen s brojnim izazovima i kršenjima ljudskih prava. Državni udar prije 50 godina samo je privremeno zaustavio čileansku demokraciju koja je nakon jedne generacije obnovljena te se nastavila razvijati pružajući okvir za legitimnu političku raspravu o brojnim pitanjima relevantnima za čileansko društvo. Na ovaj važan dan za Republiku Čile želim svim Čileancima zaželjeti daljnji sveukupni napredak Vaše zemlje s kojom dijelimo bliske prijateljske veze.

Diplomatima u Uredu Predsjednika, prije svega Ivanu Mutavdžiću i Nevenu Pelicariću ispričavam se na previdu. Ispravak je važan i zbog vidljivog bilježenja povijesnog pamćenja, svijesti da su važni povijesni događaji, ma kako da su daleke zemlje u kojima su se odvili, važni za sve nas, građane istoga svijeta i međunarodne zajednice.

---

Tvrtko Jakovina redoviti je profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je brojnih nagrađivanih knjiga i znanstvenih članaka o hrvatskoj, svjetskoj i jugoslavenskoj povijesti 20. stoljeća.