Konačno objašnjeno zašto su labradori toliko skloni debljanju. Za sve je kriva mutacija gena

Na ulici ćete, nažalost, češće sresti pretilog labradora, nego onog u savršenoj formi. Sada su istraživači konačno rasvijetlili istinu o tome zašto je ova pasmina toliko sklona debljanju.

Znanstvenici su prethodno otkrili da mutacija u genu nazvanom POMC (proopiomelanokortin) predisponira ove pse za pretilost, piše The Guardian. Ovu genetsku mutaciju ima otprilike četvrtina labradora i dvije trećine ravnodlakih retrivera, s tim da je učinak gena nešto veći kod ovih prvih.

Sada su novim istraživanjima otkrivena dva dodatna objašnjenja za povezanost mutacije gena i debljanja labradora. Psi s mutacijom ne samo da su gladniji između obroka, nego i u mirovanju sagorijevaju puno manje kalorija od ostalih pasa.

Važni su i vlasnici

Međutim, to i dalje ne znači da je pas s ovakvom mutacijom osuđen na pretilost. Važnu ulogu tu igraju vlasnici. “Ima mnoštvo vlasnika koji vrlo pažljivo upravljaju prehranom svojih pasa i uspijevaju ih održati vitkima, ali to postižu ulažući puno truda”, rekla je dr. Eleanor Raffan sa Sveučilišta u Cambridgeu, koja je vodila studiju.

U časopisu Science Advances Raffan i njezini kolege opisuju kako je njihov prvi test uključio 36 odraslih labradora koji imaju jednu kopiju POMC mutacije, dvije kopije ili uopće nisu imali tu mutaciju. Svi su psi bili na standardnoj dijeti, a tri sata nakon doručka pokazana im je prozirna kutija s probušenim poklopcem u koju su istraživači stavili kobasicu.

Primijećeno je da su psi s POMC mutacijom, u usporedbi s onima koji ju nemaju, proveli puno manje vremena odmarajući se ili istražujući, a više vremena pokušavajući dočepati se poslastice. “Psi s mutacijom bili su fiksirani samo na kobasicu”, rekla je Raffan.

Nisu manje siti od ostalih pasa

Istraživači su smatrali da to sugerira da su gladniji od ostalih pasa u istraživanju, no naknadni test s 24 labradora s jednom ili nijednom mutacijom otkrio je da to nije tako. Bez obzira na genetiku, svi labradori su u drugom testu dobrovoljno konzumirali sličnu količinu mokre hrane kada bi im se ponudila svakih 20 minuta.

Tim je također analizirao kalorije koje je u mirovanju potrošilo 19 odraslih ravnodlakih retrivera. Dok su odmarali u posebno modificiranoj kući, mjerena im je potrošnja kisika i proizvodnja ugljičnog dioksida. Rezultati su otkrili da su psi s dvije mutacije sagorjeli oko 25 posto manje kalorija od onih bez mutacija. Dovoljno, kažu istraživači, da se značajno smanji količina hrane koja im je potrebna za održavanje zdrave tjelesne težine.

Dok je kod ljudi situacija složenija, Raffan je rekla da je ova studija dobra ilustracija toga kako geni mogu utjecati na ponašanje oko hrane. “To je poruka o činjenici da pretilost nije izbor. To je odraz pozadinske želje za jelom, koju pokreće kombinacija vaših gena i vaše okoline”, zaključila je.