Na faksu sam skoro poginula u lunaparku. Sada sam odlučila da moram pokušati ponovno

Nikad prije nisam bila u Gardalandu. Jednodnevni izlet s prijateljima na drugoj godini faksa, malo cuge, malo vožnji na rollercoasterima, gomila smijeha – što može poći po krivu? Kao što to obično bude u mom životu, gomila toga.

Recimo, to da skoro poginem na Blue Tornadu. To je ona vožnja po tračnicama u vlaku koji se okreće gore-dolje i zbog koje ćete ostati bez svega u džepovima kad vas ubaci u centrifugu.

Čekala sam u redu i bila sam dosta uzbuđena. Uvjerena da je osjećaj dok ste tamo gore apsolutno genijalan. Uostalom, s frendovima sam, iz vožnje u vožnju, gledala ljude koji su izgledali kao da se super provode.

Nakon pola sata napokon smo došli na red. Popeli smo se do svojih sjedala, a neka dva tipa su nam na brzinu zakopčala sigurnosne pojaseve.

Vožnja je krenula, a ja sam lupala po pojasu kao manijak

To su bili oni ogromni sigurnosni sistemi čiji vam se gornji dio spušta na prsa, a cijela stvar se kopča dolje oko struka. Jednostavno se metalni dio kopče gurne u utor, on sjedne na svoje mjesto i zaključa se.

U trenutku kad sam čula škljoc na sjedalu pored, shvatila sam da taj zvuk nisam čula kod sebe. Presjeklo me u trbuhu. Počela sam panično gurati po svom pojasu, ali onaj metalni dio nikako nije htio sjesti do kraja kao kod tipa pored mene. Vlak je polako kretao, a ja sam se kao manijak i dalje borila sa svojim pojasom dok je ono malo poda ispod nas sve brže izmicalo.

Počela sam luđački lupati po tome, gurati, pritiskati s obje ruke najvećom snagom koju je moje tijelo od pedesetak kilograma ikad proizvelo. Nisam zvala upomoć, nisam ni pisnula. Osim što nisam imala snage za to, jer sam sve uprla u dlanove, koje su uopće bile šanse da me itko doživi dok svi oko mene isto vrište, samo od uzbuđenja. “Ti…to… moraš…. moći…” Škljoc! U trenutku kad se to dogodilo, okrenuli smo se naglavačke.

Vjetar mi je suze razvlačio od uha do uha

I to je trenutak kad me uhvatila prava panika. Od straha sam prestala disati, vlakić se zaustavio, a mi smo i dalje stajali naopako. Kovanice su ispadale ljudima iz džepova i propadale kroz neku prilično labavu sigurnosnu mrežu te udarale o beton. I odzvanjale. Otvorila sam jedno oko i proškiljila dolje.

Potpuna panika. “Ovo nisam trebala vidjeti”, prošlo mi je kroz glavu. Zatvorila sam oči i nisam ih otvarala do kraja vožnje. Suze su samo klizile niz obraze razvlačeći se od uha do uha zbog vjetra, a rukama sam se životinjski snažno i potpuno ukočeno držala za rubove sjedala, pokušavajući u glavi otići na bilo koje drugo mjesto.

Nisam čula škljoc i bok, umrijet ću

https://www.youtube.com/watch?v=_SXMurpMRLg

Tako zgrčena u svom sjedalu brojala sam u glavi otprilike koliko je prošlo: “111 sekundi, 112 sekundi, 113 sekundi… Isuse, koliko ovo traje?”. I onda smo napokon stali. Sjećam se da su mi se noge toliko skamenile da mi je netko morao pružiti ruku i pomoći mi da se ustanem.

Ne znam bih li zaista ispala da se nije dogodio taj škljoc. Okej, neki će vjerojatno reći da bezveze paničarim, pa neće se otvoriti cijela stvar samo zato jer mi nije škljocnula kopča. Neće? Kako da ja to znam? Ili da zato služi ona sigurnosna mreža ispod. Hm, za nju sam prilično sigurna da služi samo zato da spriječi da ove ispod ne ubiju stvari koje padaju ljudima iz džepova.

U svakom slučaju, mozak stvarno ne razmišlja racionalno u tom napadaju straha. Nisam čula škljoc i bok, umrijet ću. Srce ode negdje i nema ga, razmišljaš o tome kako je ovo trenutak u kojem ćeš otići.

A za cijeli problem sam, standardno, bila sama kriva. Kako sam imala pretrpanu torbu preko ramena, gurnula sam je ispod kaputa i zakopčala ga da mi torba u vožnji ne bi letjela okolo i pogodila susjeda u glavu. Kad je tip koji provjerava pojaseve došao do mene, nije ni skužio da pojas zbog te torbe nije sjeo do kraja.

Potisnula sam ovaj događaj

Eto, tako je moj horor prije osam godina s Gardalandom završio. Cijelu stvar sam preživjela, ali sam je lijepo i odlučila potisnuti. A sjećanje na cijeli događaj me ponovno lupilo godinu dana kasnije.

Brat i ja smo bili na Oktoberfestu. U pauzi između piva i kobasica, stao je u red za onu spravu za slobodni pad.

“Tamara, ideš sa mnom?”, pitao me. Nije bilo šanse. Ne samo da nije bilo šanse da ja idem na tu spravu, već me u trenutku kad je počela vožnja bez mene, a na kojoj je bio moj jedini brat, uhvatio ozbiljan napadaj panike. Morala sam se sakriti negdje sa strane da ne gledam tu glupost na koju ljudi svjesno pristaju, dok mi se brat nije vratio na sigurno i dok nisam ponovno mogla početi normalno disati. Tad sam shvatila da je onaj strah još uvijek u meni i da reagira na sve.

Napadaj panike na ringišpilu

Godinu dana nakon toga, bila sam s frendicama na Bundeku. Koji je povod bio, više se ne sjećam, ali znam da je tamo bio neki lunapark i užasno visoki ringišpil. Svi vole ringišpil. Bila je već večer kad smo se odlučile provozati. U početku je sve bilo super, lagano smo se počeli vrtjeti i dizati sve više i više… a onda je krenuo show. Barem za one koji si vole malo popiti i koji se ne boje kao ja.

Osim što smo išli gore-dolje, neki tipovi iza nas su si međusobno uporno odgurivali sjedala. I svako malo se zabijali u mene. Opet panika, neopisivi strah i užasan osjećaj gubitka kontrole. Dotad sam već znala da jedino što mogu napraviti jest da zažmirim, dišem iz trbuha i mislim na nešto drugo dok sve nije gotovo.

Otada je prošlo šest godina. Do prije nekoliko dana više nisam ušla niti u jedan lunapark. Dugo sam prolazila tramvajem kod onog što je nekad bio na Savici i često sam si mislila kako ću otići i riješiti te svoje probleme sama sa sobom.

Odlučila sam se napokon pozabavit svojim problemom

U međuvremenu sam promijenila tramvaje, a onda sam nedavno čula kako tog lunaparka navodno više nema. Zapravo, nema gotovo niti jednog u Zagrebu. Nazvala sam udrugu vlasnika lunaparka i tamo su mi to i potvrdili. “Trenutačno vam sigurno radi lunapark Zagiland na okretišu na Črnomercu, ali oni imaju dozvolu za rad do sredine svibnja, potom idu u drugi grad.”

Nije mi ostalo baš puno vremena da poradim na svojim problemima, a zbog glupe kiše iz dana u dan sam opet odgađala svoj plan. Ali, jedan dan sam odlučila da moram. Život mi je malo u kaosu i na neki način moram doživjeti katarzu, negdje moram početi riješavati stvari, a lunapark mi se činio kao dobar test da provjerim jesam li spremna na to.

Nazvala sam gospođu Anitu koja vodi Zagiland i objasnila joj kako imam mali problemčić. Dogovorile smo se da dođem u vrijeme kad je lunapark prazan i da će mi dati da se vozim koliko god hoću, na čemu god hoću. Obećala mi je da će zaustaviti vožnju ako počnem cviliti.

Pustili su me da se sama igram

Kako je cijeli tjedan padala kiša nisam mogla isprobavati baš sve sprave jer su neke bile prekrivene, pa je odluka pala na dvije ključne. Ringišpil kojeg sam se sad već panično bojala i leteći autići koji su mi se (potpuno krivo) činili kao nešto za malu djecu. Mislila sam da će me taman pripremiti za ringišpil.

Kad sam sjela u jedan od autića, ljubazni gospodin koji tamo radi već 14 godina mi je objasnio “Ova poluga na sredini služi da se dignete u zrak, koliko povlačite, toliko ćete se dizati.”

Odlično, znači ipak mogu nešto sama kontrolirati, razmišljala sam zadovoljno, pokazujuću našem fotografu Borku oduševljeno palčeve gore. Možda je malo djelovalo kao da idem na svemirsku misiju, a ne vrtuljak koji se diže i spušta.

Trebalo mi je deset krugova da se usudim podići u zrak

Ovako hrabra, prvo sam čekala da prođe desetak krugova pa sam onda tek povukla ručicu. Naglo. Prenaglo. Otišla sam gore puno više nego što sam iplanirala i vidjela sam cijeli lunapark. I autiće i dvorac na napuhavanje i sebe kako letim van iz sjedala. Brzo sam pustila ručicu i s autićem tresnula dolje. “Borkoooooo!”, vikala sam kao kreten. Nije me doživio.

Dakle, uspjela sam uplašiti samu sebe i bila sam prepuštena samoj sebi. Udahnula sam, izdahnula, prošla još dva, tri kruga i onda opet krenula prema gore, ali polako. Dizala sam se svaki put malo više i onda spuštala dolje kad bih se počela osjećati nelagodno. Svaki put kad bih se digla maksimalno gore, brojala bih “1,2,3…” tako da znam koliko sam otprilike bila gore i da svaki put kad se opet dignem probam izdržati duže.

Činjenica da mi je gospođa Anita, vlasnica lunaparka, dozvolila da se vozim koliko hoću i da zaustavim vožnju kad god hoću mi je ulijevalo nekakvu sigurnost.

Hoće li moj eksperiment uspjeti?

Kad mi se zavrjetlo u glavi, zamolila sam gospodina da zustavi vožnju da izađem van.

Malo mi je trebalo da dođem k sebi, nakon čega sam krenula prema ringišpilu. Prizivajući si u glavi onaj strah koji sam osjećala zadnji put kad sam bila na njemu, nekako sam zaključila da će mi on najbolje pokazati je li ovaj moj mali eksperiment upalio.

Okej, vjerojatno bi mi to najbolje pokazao Blue Tornado, ali nisam sigurna da ću još dugo biti spremna na to. Možda nikada.

Prije nego što sam mu dala da upali ringišpil apsolutno sve sam ispitala čovjeka iz lunaparka. Koliko brzo ćemo ići, mogu li mu reći da malo uspori ako me bude strah i, naravno, je li ikad vidio da se nekome nešto strašno dogodilo na ringišpilu (nije).

Povratak na ringišpil

Sjela sam, spustila ogradu i prvo malo samo sjedila. Gospodin je bio jako pažljiv i nije ništa forsirao. Čvrsto sam obgrlila ručke i stisnula sve svoje mišiće od glave do nožnih prstiju. Polako smo krenuli. Prvih par krugova bilo je laganica. “Op, op, jesmo mi to malo ubrzali?!”, rekla sam na glas, a gospodin koji je upravljao ringišpilom, počeo se smijati. Njegova opuštenost zapravo mi je u tom trenutku signalizirala da se ne događa ništa zabrinjavajuće.

Počela sam se polako dovikivati s njim. “Ovo je dobro, uopće mi nije bed”, vikala sam gestikulirajući rukama, što je bio znak da sam se ipak malo opustila. Iako su mi noge još uvijek bile u grču. No, bilo je ok.

Bilo je stvarno OK, dok sam gledala ljude koji prolaze pored lunaparka i izgledaju jako, jako mali. Ja sam napokon bila velika i otpustila sam jednu svoju tjeskobu; moje noge više nisu bile prekrižene i u grču, opušteno sam njima mahala dok sam letjela zrakom, “Sad je sve u redu, možete zaustaviti vožnju”, rekla sam gospodinu iz lunaparka. Jedina briga koja mi je u tom trenutku preostala bila je hoću li se moći ustati koliko mi se vrti u glavi.

Nabrijana i nabijena pozitivnom energijom. I malo mi se vrti

Bila sam toliko nabrijana i nabijena pozitivnim adrenalinom da sam bila spremna i voziti se na trećoj spravi. Breakdanceu. Riječ je o nečemu u što sjedneš i sjedalo ti se okreće za 360 stupnjava dok ideš gore dolje. Dok sam teturala od vrtoglavice, već sam nagovarala čovjeka da otkrije spravu i upali je.

No, dok je gospodin tražio ključ da pokrene ovaj opaki stroj, počela je padati kišica i morali smo odustati. Tko zna, možda je tako i bolje, možda mi je Svemir time poručio da je za ovaj put ipak bilo dosta.

Tek nakon nekoliko dana, sjelo mi je sve što se dogodilo

I sve ovo bi bilo potpuno blesavo i benigno da, očito, nije povezano s nekim drugim i dubljim stvarima u meni. Dok sam išla kući, šećući po kvartu, usred bijela dana malo sam se rasplakala. Razmišljala sam o svojim tjeskobama i strahovima. O sebi, odgovornosti prema samoj sebi, ljudima koje volim i onima kojih više nema. Jesu li moje tjeskobe danas toliko velike da one koje su mi nekad bile velike, sad nisu uopće strašne? Možda. Ali evo, jednu, koliko god velika ili mala bila, sam uspjela satrati. Okej, skoro.