Naletjeli smo na priču lika koji je odlučio svoju depresiju liječiti partijanjem. Nismo sigurni da je najbolje odabrao
Raspao mu se cijeli život, ali nije odustajao od MDMA-a
Jedan je mladić Viceu ispričao kako je svoju depresiju pokušao liječiti partijanjem i drogama. Ovo je njegova priča.
Svaki patijaner doživio je depresiju dan ili dva nakon nekog velikog partyja. Ponekad se ona svodi na loše raspoloženje ili najgori mamurluk ikad dok je ponekad u pitanju osjećaj sušte praznine. Neki tu vrstu depresije nazivaju post-party sindromom.
Neki će vam ljudi reći da je to osjećaj kojeg ćete se na kraju riješiti, a drugi će vam reći da biste se jednostavno trebali kloniti partyja. No, što se događa kad ta depresija ne ode? Što se događa kad ste klinički depresivni, a refularno partijanje je vaš jedini bijeg od toga?
Krenuo sam s alkoholom, ali sam završio na drogama
Ja sam klinički depresivan, ali moji prijatelji mi nikad nisu bili od velike pomoći. Vršio sam ogroman pritisak na sebe kako bih se skockao. Na kraju sam se okrenuo alkoholu, ali sam brzo shvatio da mi je od toga samo gore. A onda sam se iz malog grada u kojem sam studirao preselio u Berlin, centar klupske kulture.
Uskoro sam se počeo drogirati. Nisam se drogirao stalno, ali kad jesam osjećao bih se jače i pozitivnije. Prvi put nakon što sam uzeo MDMA shvatio sam da se depresija vratila i da je gore nego ikad prije. Prijatelji su mi govorili da je to zbog manjka seratonina i da ću uskoro opet biti OK, ali moje je uobičajeno stanje bila depresija.
Zbog droge sam gotovo ostao bez svega
Svejedno sam bio uvjeren kako je uzeti MDMA bolje nego napiti se. Počeo sam je uzimati stalno. Kad bi došao ponedjeljak ja sam već očekivao idući vikend kako bih opet izašao. Bilo bi mi dobro tih par sati koliko efekt droge traje, ali bi me depresija potom napala još jače. Bilo je dana kad nisam mogao izaći iz kreveta.
U jednom je trenutku postalo toliko ozbiljno da sam počeo birati isključivo one kolegije koji bi se održavali krajem tjedna. Nastavio sam tako živjeti jer sam mislio da je to najbliže što ću doći sreći. Jednom mi je frendica na plesnom podiju rekla da izgledam sretnije nego ikad. Stajala je tako neko vrijeme i buljila u mene dok je dečko nije povukao u masu.
Sudbonosni susret s beskućnikom
S vremenom su pozitivni efekti partijanja nestali, a živčani slomovi su se počeli redati. Odlazak s partyja postao mi je težak jer sam znao da me čeka spuštanje. Jednom sam nakon cijelonoćnog partijanja završio u Berhainu, Meki party scene. Zaštitar mi je rekao nek odem doma i odspavam par sati i da će me onda pustiti u klub.
Žalio sam se, a onda sam završio na nekom kauču iza kluba i pio pivo. Sreo sam nekog beskućnika koji mi je pričao o svom životu. Govorio mi je o svojoj kćeri koju nije vidio pet godina, a ja sam razmišljao samo o tome kako se ja, zapravo, nemam ni na što žaliti. Prije nego što sam otišao, dao sam mu 10 eura – pet za pivo, a pet da nazove kćer.
Vratio sam se do Berghaina i tad su me pustili u klub. No, nakon što sam ondje proveo tri sata osjećao sam se potpuno alijenirano od svih ljudi i sebe samoga. Bilo je tri popodne kad sam otišao. Svratio sam do East Side galerije suznih očiju i legao u travu okružen masom ljudi. Netko me pitao može li mi kako pomoći, a ja sam jednostavno kimnuo glavom.
Krenuo sam na terapiju, ali nisam mogao bez droge
Nastavio sam ići na partyje makar sam znao da bih trebao potražiti stručnu pomoć. Nakon par tjedana skupio sam hrabrost i dogovorio termin kod psihoterapeuta. Odmah mi je postalo jasno da mi je njegova pomoć itekako potrebna.
No prije nego nastavimo s terapijom, morao sam prestati uzimati droge, što mi je tad bilo nezamislivo tako da sam nastavio po starom. Moje se partijanje uskoro počelo odražavati na moj faks, ali i vezu.
Kratko nakon što smo prekinuli, upoznao sam novu curu i stvari su krenule nabolje. Ali veze ne mogu izliječiti sve. Teško je zamišljati zajedničku budućnost s nekim kad vam se vaša vlastita čini toliko nezamislivom.
Još uvijek partijam, ali bez droge
Uskoro sam nekako i diplomirao, zbog pritiska sa strane. Moje partijanje postalo je još žešće, ali ne zbog toga što sam u tome uživao, nego zbog činjenice da mi je to prešlo u naviku. Mjeseci koji su uslijedili bili su najgrozniji u mom životu.
Danas shvaćam da mi je moglo biti i bolje. Nisam do toga došao sam od sebe, nego zbog vanjskih faktora. Cura mi je, recimo, jednom u ruku stisnula telefona i rekla da ne odlazi dok ne dogovorim seansu s psihoterapeutom. Bila je u pravu. Našao sam doktora i dobio dijagnozu.
Još uvijek idem na partyje, ali ne uzimam MDMA niti išta slično. Bez obzira na obećavajuća istraživanja s MDMA-om i ketaminom spuštanje s ecstasyja još je uvijek teže za ljude s depresijom nego zdrave ljude.