Otišao je doktor bez kojeg ne bi bilo cjepiva protiv dječje paralize; potiho, kako je i živio dok su mu krali slavu

Prošlog četvrtka u Pittsburghu, umro je Julius Youngner, jedan od tvoraca revolucionarnog cjepiva protiv dječje paralize, virolog koji je definirao moderno zdravstvo: Julius Youngner. Njegov doprinos tom otkriću nepošteno je ignorirao nositelj projekta Jonas Salk, koji je uzeo svu slavu za sebe. Youngner nije previše često prozivao Salka za nepravdu, bio je znan kao tih i povučen čovjek, a tako je i otišao, u 96. godini života. Osim cjepiva protiv dječje paralize, radio je i na izradi prve atomske bombe, ali saznao je na čemu je zapravo radio tek kad je prva bačena na Hiroshimu.

Youngner je bio zadnji živući član Salkovog tima – Salk je umro u listopadu prošle godine – i njegov doprinos otkriću cjepiva je nemjerljiv. Ipak, Salk nije bio voljan pravedno podijeliti zasluge znanstvenika koji su mu pomagali: Percival Bazeley, Byron Bennett, Ulrich Krech, James Lewis, i Elsie Ward. Prilikom prvog javnog predstavljanja cjepiva, 1955. godine umalo je posve izostavio Youngnerov doprinos, iako je Youngner tada već bio etabliran znanstvenik bez kojeg, realno, danas ne bi imali učinkovito cjepivo protiv dječje paralize. Njegov životni put nije bio lak, a da sam kao dijete nije obolio od opasne infektivne upale pluća, možda se nikad ne bi bavio znanošću.

Bio je boležljivo dijete, to ga je okrenulo znanosti

Julius Youngner rodio se 1920. godine u New Yorku, i kroz djetinjstvo je prošao ekonomsku krizu koja je sa sobom nosila i loše stanje u javnom zdravstvu, zbog čega je sam nekoliko puta podlijegao bakterijskim infekcijama. Najopasnija situacija zadesila ga je sa sedam godina, kada je uslijed komplikacija upale pluća bakterijska infekcija napala jedno njegovo rebro, zbog čega je zamalo umro – učinkovito cjepivo protiv upale pluća, a ni antibiotici, tada još nisu postojali.

“Noge su mi bile zavezane za operacijski stol, a dvije časne sestre stajale su iznad mene i molile se” – nerado se prisjećao Youngner u jednom intervjuu kojeg je dao na simpoziju Narodnog vijeća židovskih žena ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Nikad nije zaboravio zvuk i osjećaj pile koja mu je prodirala kroz upaljeno rebro, i zbog tog groznog iskustva svaki put kad bi morao ići na neku manju operaciju, odgađao bi to godinama. Ali, to ga je usmjerilo na znanost i medicinu.

Radio je na atomskoj bombi, a da to nije ni znao

Youngner je diplomirao 1939. na Sveučilištu u New Yorku, glavni predmet mu je bio engleski jezik, a drugi biologija. Na postdiplomskom studiju fokusirao se na prirodne znanosti. Na Sveučilištu Michigan u Detroitu je 1941. stekao magisterij iz mikrobiologije. Tri godine kasnije tamo je i doktorirao. Za vrijeme studija aktivno se bavio znanstvenim istraživanjima, zbog čega se za njega zainteresirala američka vojska: nakon što je doktorirao, mobilizirali su ga i smjestili u tim koji je radio na Projektu Manhattan. Tada je radio na izradi atomske bombe, a da za to nije ni znao.

Zbog tajnosti i skrivanja podataka, vjerojatno u strahu od nacističkih špijuna, vojska nije znanstvenicima davala potpune informacije o projektima na kojima su radili. Youngner je bio zadužen za istraživanje učinka soli urana na ljudskom tkivu, i nije imao pojma koji je krajnji cilj Projekta Manhattan. Tek kad je prva atomska bomba pala na japansko tlo, Youngner je saznao o čemu se zapravo radilo, a ta činjenica mučila ga je do kraja života. On je, ipak, htio liječiti ljude, i nije mu bilo na kraj pameti razvijati oružje za masovno uništenje.

Nakon projekta Manhattan, zaposlio se u Vojnom uredu za javno zdravstvo, potom u Državnom institutu za istraživanje raka, a 1949. godine, doktor Jonas Salk pozvao ga je da se pridruži njegovom timu znanstvenika pri Sveučilištu u Pittsbourghu koji su radili na otkriću cjepiva protiv dječje paralize, jedne od najopasnijih bolesti tog doba. Jedna od glavnih prepreka koja je kočila razvoj cjepiva bila je proizvodnja većih količina tog virusa za potrebe istraživanja. Jednostavno, nisu znali kako da razviju učinkovitu metodu. No Youngner se dosjetio.

Bez Youngnera, ne bi bilo lijeka protiv dječje paralize

On je razvio metodu tripsizacije virusa dječje paralize u velikim količinama – za to je koristio bubrege laboratorijskih majmuna, a ta njegova metoda i dan danas se koristi u razvijanju kulture stanica, tako da je Youngner zapravo doprinijeo razvoju mnogih lijekova. Podijelio je stanice bubrega pomoću tripsina, enzima iz gušterače. Koristeći samo jedan bubreg majmuna, uspio je proizvesti šest tisuća jedinica cjepiva, i to je spasilo istraživanje.

Nešto kasnije, razvio je metodu deaktiviranja virusa bez da se promijeni antigen i sposobnost proizvodnje antitijela, te nov način mjerenja koncentracija antitijela dječje paralize u krvi, kojem se moglo utvrditi je li cjepivo učinkovito ili nije. Tih nekoliko njegovih izuma doveli su do razvijanja spasonosnog cjepiva, iako su desetljećima sve zasluge išle Salku, jer je bio voditelj istraživanja. Jednom prilikom su ga upitali je li mu žao što je radio sa Salkom, i odgovorio je: “apsolutno ne, to istraživanje je bilo tako uzbudljivo da to ne mogu opisati, ali Salk me razočarao kao čovjek”.

Godine 1954., Salkov tim započeo je ogromno testiranje cjepiva protiv dječje paralize na preko 1.8 milijuna djece u 12 saveznih američkih država. Younger je to nazvao “najvećim medicinskim pokusom svih vremena”. Neka djeca su dobila pravo cjepivo, neka placebo, a godinu dana kasnije, rezultati koje su dobili ukazali su na to da je učinkovitost njihovog cjepiva bila 90 posto. Svoje otkriće predstavili su 12. travnja 1955. godine na Sveučilištu u Michiganu. Točnije, Salk je predstavio istraživanje, zanemarujući Youngnerov doprinos, a realno, bez njega danas ne bismo imalo to cjepivo.

Zadnje na čemu je radio: cjepivo protiv gripe

U jednom intervjuu kojeg je dao prije 12 godina, Youngner je pričao kako su kolege iz tima plakali kad su čuli Salkov govor na Sveučilištu u Michigan, jer je izostavio njihova imena, i on je smatrao kako je to bilo veoma nekolegijalno od njega. Godinama je ostao ljut na Salka, ali to nije usporilo njegov znanstveni rad. Dapače, vjerojatno mu je dalo poticaj da radi još više. Njegovo zadnje istraživanje bilo je fokusirano na virus gripe, i pomogao je razvoju cjepiva protiv gripe tipa A.

Do 1979. godine, dječja paraliza u ekonomski razvijenim državama svijeta bila je skoro posve iskorijenjena. Youngner je nakon tog monumentalnoga otkrića ostao na Sveučilištu u Pittsbourghu gotovo šezdeset godina, gdje je mnogima bio omiljeni profesor, ali i kolega. “Mislio sam da ću ostati samo kratko”, znao bi reći studentima. Arthur S. Levine, viši savjetnik medicinskog odsjeka Sveučilišta u Pittsbourghu, opisuje Julia (tako su ga prijatelji zvali) kao “čovjeka zarazne znatiželje, čiji je znanstveni rad nebrojenim ljudima diljem svijeta dao bolje zdravlje, i mnogima je spasio živote, bila je čast raditi s njim”.

Bio je sretan što je radio na spasonsnom lijeku

Naravno, činjenica da je Salk ignorirao njegov rad na cjepivu protiv dječje paralize nije značila da znanstvena zajednica nije priznala njegovu važnost na tom, ali i brojnim drugim projektima. Youngner je donekle bio radoholičar, objavio je preko dvije stotine znanstvenih radova, bio mentor mnogim studentima, radio kao savjetnik na fakultetu, osvojio brojne titule i priznanja, a 2001. godine Rotary Club mu je dodijelio Nagradu za doprinos u borbi protiv dječje paralize. Na fakultetu gdje je radio skoro čitav život, predavanja iz mikrobiologije i molekularne genetike nose njegovo ime.

Na ceremoniji za pedesetu obljetnicu otkrića cjepiva protiv dječje paralize koja je održana 2005. na njegovom najdražem Sveučitištu u Pittsbourghu, Youngner je priznao kako mu je uvijek smetalo Salkovo izostavljanje njegovog doprinosa, ali zaključio je: “Osjećam se blagoslovljenim što sam imao čast sudjelovati u jednom od najvećih otkrića u modernoj medicini”. Doista, nije megalomanski zaključiti da je Julius Youngner spasio zdravlje milijardi ljudi, stoga vrijedi znati njegovo ime.