Ova cura je s 13 godina pobjegla iz Sjeverne Koreje; u svojim knjigama sad piše o groznim stvarima koje je vidjela i doživjela

Yeonmi Park sada živi u SAD-u, gdje radi kao odvjetnica

ZADNJA IZMJENA: May 20, 2017

Yeonmi Park je 23-godišnjakinja. Rođena je i odrasla u Sjevernoj Koreji. Odrastala je pod režimom Kim Jong-iIa. Iz svoje je zemlje pobjegla kada je imala 13 godina. Sada živi u SAD-u, gdje radi kao odvjetnica. Većinom zastupa izbjeglice iz svoje zemlje. Park je autorica nekoliko knjiga u kojima je opisala svoja iskustva iz djetinjstva u Sjevernoj Koreji. U knjizi Kako sam preživjela: Put u slobodu jedne cure iz Sjeverne Koreje, Yeomni Park opisuje strašne scene života u svojoj domovini, a naposljetku i kako je uspjela pobjeći. Vox donosi najzanimljivije odlomke njezine knjige.

“Stanovnici Sjeverne Koreje u glavi stalno imaju dvije verzije iste priče: ona u koju moraju vjerovati i ona koju vide vlastitim očima. Kada sam 2007. godine pobjegla u Kinu i prvi puta pročitala Orwellovu 1984. otkrila sam da postoji pojam za ovo stanje. Taj pojam se na engleskom jeziku naziva doublethink, a on ljudima omogućava da istovremeno imaju dvije kontradiktorne ideje u glavi. I da pritom ne polude. Zahvaljujući svom osobnom doublethinku mogla sam vjerovati kako je Sjeverna Koreja najbolja država na svijetu. Zemlja sretnih ljudi koji nemaju nikakvog povoda za zavist.

‘Ignorirala sam smrznutu djecu na livadi’

Na TV-u sam istovremeno gledala snimke običnih ljudi kako u neprijateljskim zemljama žive standardom o kojem sam ja mogla samo sanjati. U školi sam često uzvikivala moto: “Djeca su kraljevi”, a istovremeno sam prolazila pokraj sirotišta i promatrala djecu nadutih trbuha i gladnih očiju. Možda sam duboko, ali stvarno duboko u sebi, znala da s mojom zemljom nešto nije u redu. Stanovnici Sjeverne Koreje mogu biti eksperti za laganje, pa čak i samima sebi. Ja sam, recimo, ignorirala slike smrznute djece koju su gladne mame ostavile na livadi, jer se nisu uklapale u moj pogled na svijet.

Potpuno normalno prolazila sam pokraj leševa na hrpama otpada i nisam se osvrtala na nečije poziv za pomoć. Postoje slike koje nikako ne mogu zaboraviti. Bilo je kasno poslijepodne. Sestra i ja smo uz ribnjak pronašle mrtvo tijelo mladog čovjeka. To je bilo mjesto na koje su ljudi dolazili po vodu. Pretpostavljam da se i on došao napiti. Bio je potpuno gol. Njegove su oči djelovale kao da pilje u mene, a usne su bile otvorene. Djelovao je kao da je preminuo na stravičan način. Do tada sam vidjela mnogo leševa, ali ovaj je djelovao posebno strašno, vjerojatno zbog toga što su mu se vidjeli unutarnji organi.

Posjet gladne žene i njezine curice

Mislim da su ga izgrizli psi. Nisam ga više mogla gledati. Zgrabila sam sestru za ruku i otrčala prema doma. Moja mama se trudila pomagati ljudima. Na vrata su nam često dolazili beskućnici koji su tražili hranu. Sjećam se jedne žene koja se pojavila sa svojom kćeri. “Užasno nam je hladno i gladne smo. Molim vas da mojoj curici date nešto za jesti”, rekla je. Moja mama ih je pozvala u kuću i ponudila hranom. Ja sam sjedila s njima za stolom i promatrala ih. Obje su bile jako pristojne, jele su polako, kao da uopće nisu gladne.

Često se pitam jesu li preživjele. Možda su i one pobjegle. Na ulicama sam sretala bezbroj ljudi koji su tražili pomoć. Ponekad sam, kako ne bih poludjela, morala začepiti uši. Nisam mogla slušati njihove vapaje. Nakon određenog vremena postala sam imuna na takve ljude. Mislim da upravo tako izgleda pakao. Svi moji poznanici su zbog gladi izgubili barem jednog člana obitelji. Glad najprije ubije najstarije i najmlađe članovi obitelji, onda muškarce i na kraju žene.

Bakine uspomene iz Južne Koreje

Gladni ljudi umiru jer se njihovo izmučeno tijelo više ne može boriti protiv bolesti, a ponekad im srce samo stane, kao da je zaboravilo kucati. Godine 1999. moj tata je imao uhodan posao. Bio je švercer nekakve robe koju je kamionima prevozio u Pyongyang. S vremenom su troškovi postali sve veći. Više nije imao dovoljno novaca za vozače i benzin, ali i mito koje je morao plaćati policiji. Na kraju je bankrotirao. Tada smo se mama, sestra i ja preselile u Kowon, malo mjesto koje se nalazi 230 kilometara od Pyongyanga, gdje je je živjela majčina rodbina.

Kada smo doputovali u Kowon shvatili smo da i oni jedva preživljavaju. Naš djed Byeon preminuo je nekoliko godina ranije, a baka je živjela sa svojim najstarijim sinom. Njezin najmlađi sin boravio je u zatvoru zbog potkradanja države. U zatvoru je obolio od tuberkuloze. U bakinoj kući je svakoga dana boravilo mnogo djece iz susjedstva. Baka ih je sve hranila, a ona je jela samo ostatke. Unatoč tome, stalno je ponavljala kako zna da nam predstavlja ogroman teret. Voljela sam svoju baku Hwang. Često sam je nagovarala da me nosi na svojim koščatim leđima i priča prekrasne priče.

Zbog čega je baka popila previše lijekova

Satima sam sjedila pokraj nje i slušala priče o njezinom djetinjstvu na jugu zemlje. Baka je odrasla na teritoriju koji sada pripada Južnoj Koreji. Opisivala je prekrasan otok Jeju, koji se nalazio na južnoj obali, gdje su žene, kako je govorila, mogle dugo roniti i u morskim dubinama družiti se s ribama. Radoznalo sam slušala njezine priče o dubokom plavom oceanima i razigranim dupinima. Većina njezinih priča bila je iz vremena kada Koreja još nije bila podijeljena, dok smo bili jedna zemlja, jedan narod.

Pričala mi je kako smo imali istu kulturu i običaje. Prepričavala mi je svoje izlete u Seul. Upozorila me je da ne izgovaram ime toga grada na glas jer zbog toga ljudi idu u zatvor. U Sjevernoj Koreji se ipak ne spominju takva grozna mjesta. Često je govorila: “Moja je želja da jednom dođeš na moj grob i kažeš mi da je Koreja ponovno jedinstvena”. Jednoga dana primijetila sam da planira popiti neobično veliku količinu lijekova. “Bako, zbog čega uzimaš toliko lijekova”, upitala sam. Odgovorila mi je kako se samo želi naspavati.

Scene koje nikada neće zaboraviti

Potreban joj je dobar odmor. Kasnije toga popodneva začula sam grozan vrisak iz kuće. Ujak je zazivao ime moje bake. Uletjela sam u kući i ugledala svojeg ujaka kako snažno trese tijelo moje bake. “Probudi se. Probudi se”, vikao je. Baka je ostala mirna. Ujak je vrištao, urlao, ali ona ga više nije mogla čuti. On je preminuo za nekoliko mjeseci. Ponekad ga čujem kako vrišti na svoju mamu i preklinje je da se probudi. To su scene koje pokušavam zaboraviti, ali znam da nikada neću uspjeti”.

Rašeljka Zemunović
Telegram autor
482 članka Više o autoru