Priča o čovjeku koji je prepoznao najstariji zadatak u ljudskoj povijesti. Njegova etika zemlje možda bi nas sve mogla spasiti

Sve je možda počelo s činom nepromišljene okrutnosti. Tek par tjedana nakon što je preuzeo dužnost, mladi američki šumar Aldo Leopold spazio je vučicu kako s nekoliko već gotovo odraslih mladunaca prelazi rijeku. On i njegov kolega nisu se previše kolebali: u naletu adrenalina ispraznili su svoje puške u čopor. “U onim se danima nije čulo da bi itko propustio priliku smaknuti vuka”, kasnije je objašnjavao svoj postupak.

Jedan od mladih vukova nije imao sreće pa se s metkom u nozi šepajući odvukao među stijene; njegova majka, međutim, platila je punu cijenu neopreznosti. Dotrčavši do nje, dvadesetdvogodišnji Leopold posvjedočio je posljednjem njezinom izdisaju, zauvijek obilježen zamiranjem zelenog plamena u tim čudesnim očima, kako opisuje u kratkom, ali moćnom eseju naslovljenom Misliti poput planine.

Stvarni doseg čudesnog žara koji je nasilno ugasio Leopoldu će se razotkriti tek desetljećima kasnije, no sve ono što je u međuvremenu radio svjedoči o dubokoj, istinskoj svijesti o nužnosti mijenjanja naših načina ophođenja prema ovom nestabilnom tlu kojim i dalje tako cinično kročimo.

Više od sedamdeset godina nakon što je objavljen njegov Ljetopis Pješčanog Okruga – jedan od “svetih tekstova” ekološkog pokreta, u međuvremenu preveden na petnaestak jezika i raspačan u preko dva milijuna primjeraka – Leopoldov nauk stigao je u Hrvatsku.

Leopoldova etika kao orijentir i kompas

Kultna je knjiga u lijepu našu stigla potiho, na posve malena vrata, u više nego solidnom prijevodu Siniše Goluba, međimurskog stručnjaka za prirodu i velikog štovatelja Leopoldova rada. Naklada Smartwaya, tvrtke koja se, koliko vidim, inače bavi drugačijom vrstom posla, uzorno je i veoma lijepo izvedena (uz originalne ilustracije Charlesa W. Schwartza). Šteta je što nije otposlana u širu distribuciju po knjižarama.

U aktualnoj situaciji, kad sve učestalije strepimo pred posljedicama svog nemara i svoje filistarske nezainteresiranosti, etika zemlje koju nam je Leopold ponudio može biti puno više od pukog dokumenta čovjekove ljubavi prema živom svijetu što ga okružuje – ona može biti orijentir i moralni kompas pri našoj preobrazbi u biće koje će taj svijet ostaviti dovoljno nastanjivim za sve one koji tek dolaze. Taj izazov prvenstveno je pitanje snage naše volje.

Pješčani Okrug iz naslova odnosi se na poveći komad zahtjevne (i očito pjeskovite) zemlje u američkoj saveznoj državi Wisconsin, na kojoj je Leopold u svojim zrelim godinama – provodeći dobar dio vremena sa svojom suprugom i njihovo petero djece u malenoj daščari, danas slavnoj Kolibi koju godišnje posjete tisuće ljudi – započeo izuzetan projekt pošumljavanja, odnosno revitaliziranja izgubljene prerije.

Tamo gdje je nekoć ležala pustoš, sada uspravno stoji predivna borova šuma, kao dragocjeni trag i simbol njegova životnog putovanja u kojem ga je odano i gotovo jednako pasionirano slijedila njegova obitelj, što je potvrđeno i njihovim kasnijim životima. Kako to u onim lijepim pričama biva, od obiteljske strasti prema prirodi sve je i krenulo.

Već kao dječak fasciniran je prirodnim svijetom

Rodio se 1887. godine u susjednoj Iowi, u gradiću Burlingtonu. Njegov otac Carl, sin njemačkog imigranta, za život je zarađivao kao proizvođač kvalitetnog namještaja. Dobro im je išlo. Carl je puno vremena provodio u prirodi – u lovu, ribolovu i dugim šetnjama nenastanjenim predjelima nadomak moćnog Mississippija – i ta će se sklonost vrlo brzo javiti i kod Alda. Već kao dječak većinu vremena promatra neukroćeni svijet oko sebe i opširno bilježi dojmove u dnevnik, prisjeća se njegova sestra Mary.

Leopoldov biograf Curt Meine objašnjava kako je Carl oduvijek inzistirao na posebnom kodeksu ponašanja u prirodi, odnosno prema prirodi. Upravo u divljini gdje vas nitko ne može vidjeti, objašnjavao je svojoj djeci, čovjekova je savjest primarni sud, a ispravna etika imperativ. Kad je došao u godine biranja karijere, Aldo je znao da želi život posvetiti očuvanju prirode. Početkom dvadesetog stoljeća to je uglavnom značilo karijeru u šumarstvu.

Uoči njegova sazrijevanja prestižni Yale University među prvima je u Americi pokrenuo moderan studij šumarstva i Leopold je svoju diplomu zaslužio u jednoj od ranijih generacija, 1909. godine. To mu je, dakako, odmah zagarantiralo posao u državnoj šumarskoj službi (Forest Service), što će ga odvesti na drugi kraj zemlje, u užarene predjele Arizone. Dvije godine iza toga prebačen je u susjedni Novi Meksiko. U jednoj od tamošnjih škola predavala je Estella Bergere, predivna 20-godišnjakinja španjolskih korijena. Već 1912. par je bio u braku.

Uspostavljanje prvog zaštićenog područja divljine

Narednih godina Leopold je stekao glas kao discipliniran i posvećen profesionalac angažiran na promicanju kvalitetnih regulacija i povećanju odgovornosti stručnjaka, što će na temelju njegova prijedloga 1924. godine biti okrunjeno uspostavljanjem prvog zaštićenog područja divljine u SAD-u (Gila Wilderness). Njemu u čast, desetljećima kasnije jedan će dio područja biti izdvojen kao Aldo Leopold Wilderness.

Iste te 1924. godine Aldo, Estella i njihovo četvero djece (poslije će dobiti još jedno) preselili su u Madison u Wisconsinu, gdje je preuzeo posao upravitelja istraživačkog laboratorija. Kao glas novog smjera u pristupu očuvanja okoliša, odnosno kao autor brojnih novinskih članaka, priloga za stručne časopise, službenih izvještaja i dotad nepostojećih stručnih priručnika, Leopold je stigao sa solidnom reputacijom, u dobroj mjeri i na inzistiranje svojih nadređenih. Imao je i boljih odluka u životu.

Kako navodi Marybeth Lorbiecki, autorica biografije A Fierce Green Fire, laboratorijsko okruženje Leopoldu nije pretjerano dobro sjelo, ali posao je ipak ostavljao dovoljno prostora da se povremeno uputi u kakvu terensku inspekciju. S druge strane, imao je zato više vremena za obitelj i hobije. Kao strastven lovac još od malih nogu – što bi danas za jednog ljubitelja prirode bilo prilično čudno, ali tada je još uvijek bilo uobičajeno – postupno se zarazio lovom s lukom i strijelom.

Po pitanju lova ostao tipični muškarac svog vremena

Iako je sve više odmicao od tada dominantnih stavova, po pitanju lova, s izuzetkom kasnijeg protivljenja odstrelu velikih predatora, Leopold je do kraja života vjerojatno ostao tipični muškarac svog vremena. Lov na patke, guske ili jelene nije mu bio nezamisliv kao oblik dokolice – i sam je tako provodio vrijeme još od dječačkih dana kad mu je otac dao prvu pušku – dokle god je postojala određena razina umjerenosti.

To što u svojoj knjizi istovremeno oplakuje istrebljenje goluba selca, sve do početka 20. stoljeća najbrojnije ptičje vrste na svijetu, koja je masakrom neviđenih razmjera s milijardu jedinki svedena na ništicu, pokazuje da čovjeka ipak nije toliko dobro poznavao. Stoga taj posljednji evolucijski korak Leopold nije stigao napraviti.

Kako su većinu toga radili skupa, čitava se obitelj primila luka i strijele. Njegova supruga Estella s tim je oružjem postala toliko vješta da je pet godina zaredom bila prvakinja ženskog streljačkog prvenstva u Wisconsinu, ostvarivši jednom i četvrto mjesto na nacionalnoj razini (poslije je streljaštvu poučavala studente Sveučilišta Wisconsin u Madisonu).

Stvara širu sliku o funkcioniranju zdrave šume

Nakon svega nekoliko godina Leopold je aktivno počeo tražiti novi posao, idealno u području lovstva, odnosno upravljanja divljim životinjama (Game management). Kako se ta opcija nije pojavila, zaposlio se u institutu koji je zapravo predstavljao organizaciju proizvođača oružja i streljiva, a čija je nakana ustvari bila povećati broj divljači koju bi se onda tim istim oružjem moglo usmrtiti.

Jednim dijelom svakako problematičan, taj mu je položaj ipak omogućio sredstva za putovanja i šira istraživanja problematike, a paralelno je povremeno govorio pred studentima i pripremao rukopis knjige.

Postupno, Leopold je u lovačku zajednicu prokrijumčario ideju nužnosti brige za velike mesojede poput vukova i puma, nasuprot ideji da će njihovo uklanjanje osigurati i veći broj divljači za lov. Za neki kraći period to možda i vrijedi, no Leopold je već polako stvarao širu sliku o tome kako bi trebao izgledao uistinu stabilan, zdrav šumski ekosustav.

U tom smislu, bio je među nositeljima pokreta za očuvanje prirode koji su od ekonomski usmjerenih mjera – kakve su zagovarali utemeljitelji moderne američke šumarske službe, Theodore Roosevelt i Gifford Pinchot – postupno išli prema ekološkoj logici orijentiranoj u smjeru dugoročne dobrobiti divljine, između ostaloga i reduciranjem razine ljudskog manipuliranja njezinom delikatnom ravnotežom.

Usred ekonomske krize pojavila se zlatna prilika

Nije to bila stvar nekog naivnog idealizma. Leopold je bio praktičan čovjek, svjestan uloge poljoprivrede, odnosno važnosti šuma i životinja za čovjekovu ekonomsku dobrobit, ali kako će vrijeme odmicati, naučio je gledati dalje od toga, u konačnici svjestan da ionako ništa neće biti dobro ako se zemlji nastavi pristupati tako neosjetljivo ( što mi još uvijek pokušavamo probaviti, preferirajući, čini se, repetio est mater studiorum pristup).

Stigle su i američke 1930-e. Netom prije objavljivanja udžbenika na kojem je već neko vrijeme radio, Leopold je ostao bez posla. Vjerojatno ne treba pojašnjavati koliko je to tada bilo nezgodno: slom njujorške burze i dalje se prelijevao ekonomijom, poslovne su prilike bile rijetke i puno se toga trebalo poklopiti da baš tada Sveučilište u Wisconsinu uspije osigurati fakultetski program u području njegove specijalnosti. Mjesto predavača, nema sumnje, bilo je namijenjeno njemu.

Plaća nije bila nešto, no to je bilo manje važno. Dobio je jedinstvenu priliku za temeljito intelektualno usavršavanje i daljnje promišljanje problematike koju je tako intenzivno živio. Istovremeno, Leopold je postao i član posebnog komiteta uspostavljenog po nalogu predsjednika Franklina D. Roosevelta, s ciljem planiranja provedbe obnove divljih i prirodnih prostranstava u zemlji. Bila je to samo jedno od ekspertnih skupina u kojima je bio aktivan. U možda najvažnijem, Društvu za očuvanje divljine (Wilderness Society), stajao je među osnivačima.

Sredinom tridesetih učio je u nacističkoj Njemačkoj

Uz pokretanje tog društva, 1935. godina ključna je za Leopolda iz još nekoliko razloga. Primjerice, tog će kolovoza otputovati na tromjesečni boravak u Njemačku. Omogućen uspostavljanjem posebne zaklade još u prednacističkom razdoblju, program razmjene stručnjaka nastavio se sve do 1938. godine, kad je skupina njemačkih eksperta posjetila SAD.

U zemlji koja je već duže od stoljeća bila europski uzor u upravljanju šumskim područjima Leopold je ponešto i naučio, no za njega ključan uvid bio je taj da uvođenje maksimalnog reda u šumu – “artificijelizacije”, kako on to naziva – naposljetku istu tu šumu lišava bogatstva njezinog divljeg života. Dugoročno je to bio put prema izumiranju vrsta, zaključio je.

Ništa, međutim, nije obilježilo tu godinu 1935. godinu, i sve one poslije nje, kao što ih je obilježila Leopoldova kupnja jeftine, ali potpuno devastirane zemlje nedaleko od rijeke Wisconsin, nekih sat vremena vožnje sjeverno od Madisona, gdje je predavao i živio. Kad ih je tamo prvi put doveo u veljači 1935. godine, obitelj je zatekla tek jednu zapuštenu daščaru bez prozora, zapravo bivši kokošinjac, čiji je pod bio prekriven smrznutim ptičjim izmetom.

Pješčane oluje uništile su im većinu mladica

“Mislim da zajedno možemo obnoviti ovu farmu”, rekao im je. Djeca su, svjedoči Nina, jedna od njegovih kćeri, pomislila da im je otac poludio, no onda je njihova majka Estella rekla – “Bit će prekrasno” – i svi su odmah prionuli poslu. Nakon primarnog čišćenja počeli su dolaziti vikendima i školskim praznicima, prvih par godina još uvijek bez drvenog poda i kreveta na kat koju su poslije dali ugraditi, zajedno s kaminom i dimnjakom od cigle, što je onda upotpunjeno ugrađivanjem “zapadnog krila” kolibe. No daleko je to bilo od ikakvog konvencionalnog komfora, o struji i vodi nije bilo ni govora.

Već tog prvog proljeća notorne pješčane oluje 1930-ih, ubijajući na svom putu iz Kansasa nebrojene biljke i životinje, stigle su i do obiteljske farme. Leopold se sredinom ljeta uputio u Europu i tek su sa sljedećim proljećem ponovno došli na svoj posjed. Njihov glavni pothvat – u kojem je čitava obitelj, po svemu sudeći, istinski uživala – bio je sadnja nekoliko tisuća stabala različitih vrsta borova (jedino je to bilo financijski izvedivo, budući da su bila izrazito jeftina).

No kao i prvog proljeća, zemlju su poharale pješčane oluje. Više od tri četvrtine novoposađenih stabala nije preživjelo. Ista se stvar dogodila i sljedeće godine. I one iza nje. Naposljetku je 95 posto posađenih stabala tih ranih godina stradalo u olujama. Obitelj je ostala nepokolebljiva: pretpostavlja se da su do kraja četrdesetih posadili nekih četrdeset tisuća mladica, dominantno borova. Postao je to njihov proljetni obred.

Ugledni izdavači odbili su tiskati njegov rukopis

Paralelno s tim, oporavljala se i lokalna prerija. Svi su članovi obitelji na zemlji pronašli svoja vlastita područja interesa, a s vremenom su im se tamo počeli pridruživati prijatelji i Leopoldovi studenti, koji su među prvima mogli pratiti njegovu daljnju idejnu evoluciju, osnaženu iskustvom postupnog, ali temeljitog obnavljanja zemlje koja je prethodno bila prepuštena propasti.

Njegovi studenti više nisu slušali predavanja o upravljanju divljim životinjama – naglasak je u potpunosti prešao na zagovor harmoničnog suživota čovjeka, divljih životinja i zemlje. Obožavan među studentima, uskoro je nagrađen pročelničkim mjestom na novouspostavljenom fakultetskom odjelu. S druge strane, zbog zagovaranja obnova vučjih populacija ratnih će godina na sebe navući i bijes dijela lokalne zajednice, u kojoj su ovog predatora još uvijek promatrali kao štetočinu vrijednu istrebljenja.

S početkom Drugog svjetskog rata već je Leopold prešao i pedesetu, ali nije pokazivao ozbiljnije znakove usporavanja. Do 1941. samo je još najmlađa kći Estella živjela s roditeljima – ostali su otišli svojim putem i krenuli zasnivati vlastite obitelji. Leopold je tada uredio eseje koji su nastajali prethodnih godina, napisao neke nove, i njegov literarni testament bio je spreman. Izdavači, međutim, nisu bili istog mišljenja. Između ostalih, u ljeto 1944. odbili su ga MacMillan i Knopf (drugi je, doduše, zatražio ekstenzivnu preradu, nakon čega će ponovno razmotriti tekst).

Uslijedilo je jedno od težih razdoblja njegova života

Imao je Leopold dosta posla i mimo toga. Sada već globalni autoritet, u poslijeraću sve je češće sudjelovao u međunarodnim raspravama o očuvanju prirode. U jednom trenutku bit će izabran i za američkog predstavnika na posebnoj konferenciji Ujedinjenih Naroda. Međutim, tijelo je počelo popuštati. Prodornu bol koju je povremeno osjetio u predjelu lica liječnici su dijagnosticirali kao neuralgiju trigeminusa, kroničnu upalu jednog od moždanih živaca.

Nakon što mu je 1947. usred neodgodive operacije prsnuo živac, izgubio je osjećaj u lijevoj strani lica. S tim su krenule i poteškoće s pamćenjem, koncentracijom i govorom. Da bi stvari bile neugodnije, krajem godina stigla je još jedna odbijenica Knopfa – sugerirane izmjene u potpunosti bi narušile arhitekturu njegove knjige. Ipak, nedugo nakon toga njegov sin Luna pronašao je potencijalno zainteresiranu stranku u Oxford University Pressu.

Pomalo rezigniran, otac mu je u potpunosti prepustio pregovore, i dalje održavajući relativno visok ritam rada na svojim različitim projektima. Konačno, na Aldovo oduševljenje, 14. travnja 1948. godine oksfordski je nakladnik prihvatio rukopis.

Jednog dana zapazio je dim na susjednoj farmi

Sedam dana kasnije, Aldo i njegove dvije Estelle, supruga i kći, sadili su mladice na svom odavno preporođenom posjedu. Negdje oko pola 11 ujutro, zapazio je dim u smjeru susjedove farme. Odmah su u automobil ubacili prijenosnu vodenu pumpu i nekoliko spremnika vode te su odjurili prema vatri. Supruga Estella ostala je u pozadini pokušavajući spriječiti da neka zalutala žeravica ne uhvati i susjedni komad zemlje, dok su kći i Aldo otišli izravno do plamena. Nisu ga uspjeli iskontrolirati. Aldo je nastavio zalijevati travu, a Estella je otišla pozvati vatrogasce.

Negdje u tim trenucima kad je ostao sam, Aldo je osjetio pritisak u prsima. Odložio je pumpu s leđa i sjeo na pod, prekriživši ruke preko torza. Prije nego je itko uspio vidjeti što se događa, vatra je polagano zamrla, kao i zeleni plamen u njegovim očima. Šezdeset i jednu godinu star, umro je od srčanog udara.

Kad je sljedeće godine objavljen Ljetopis Pješčanog Okruga, reakcija čitateljstva nije bila pretjerano snažna. Na tragu straha nakladnika koji su ga odbili, Leopoldova kombinacija nerijetko poetski nadahnutih proznih pasaža s priličnom specifičnim opservacijama iz divljine, što je onda u trećem dijelu nadopunjeno izlaganjem njegove životne filozofije, mnogima je jednostavno bila suviše daleka i strana.

Tako će tek sredinom šezdesetih, kad je u većoj mjeri i formirana publika za takvo štivo – između ostaloga i usred promjena koje je svojim angažmanom potaknula Rachel Carson – Leopoldova knjiga konačno dobiti zasluženu pozornost. Središnje mjesto tu nesumnjivo pripada eseju Etika zemlje.

Kritizira radikalno antropocentričnu sliku svijeta

Bez imalo dvojbe, Leopold je bio vješt pisac, autor specifičnog, izuzetno neposrednog stila kojim sa svega nekoliko rečenica zahvaća bit scene koju predočava, bilo da se radi o sitnim životinjama, veličanstvenim zvijerima ili biljkama kojima se inače ne zamaramo. Mnoge od tih crtica – pri čemu su one iz prvog dijela posvećene “pješčanom okrugu”, a one iz drugog ostalim predjelima koje je posjećivao – mjestimično sadrže i zrnca gotovo aforističke mudrosti.

Recimo, kao nedeklariranom panteistu – jer Bog je za njega bio rasut po prirodi – abrahamska ideja zemlje kao čovjekove potrošne robe postala mu je posve neprivlačna. Pa ipak, koliko god mu kršćanstvo privatno bilo strano, ima u njemu nešto od propovjednika kad na 107. stranici kritizira radikalno antropocentričnu sliku svijeta:

“Prije svega, kroz stoljeće nakon Darwina, trebali smo spoznati da čovjek, iako je sad kapetan pustolovnog broda, teško može predstavljati jedinu svrhu njegove potrage, te da njegove prethodne pretpostavke u tom smislu izviru iz puke potreba da zviždanjem otjera čudovišta iz mraka.”

Taj bi se ton dao izlučiti u nizu primjera, no radije bih se prebacio na njegov najvažniji poučak – onaj izložen u trećem dijelu knjige, manje lirski intoniran, a opet izravan, možda i prodorniji – kad se od pjesnika flore i faune pretvara u filozofa zemlje.

Možemo li učiniti ono što je ispravno?

Suštinski, sve ono što nam Leopold želi reći dalo bi se svesti na pitanje zdravog razuma, kad bi ta kategorija u našem vremenu imala neku težinu. Etika zemlje poziv je na moralnu odgovornost prema prirodnom svijetu, na osnaživanje odnosa između čovjeka i ostatka biotičke zajednice, odnosno zemlje (tla) u cjelini. Pritom je potrebno redefinirati koncept zajednice, odnosno proširiti ga na žive, ali i nežive entitete kojima smo okruženi. Kako sugerira Leopold: “etika zemlje mijenja ulogu Homo sapiensa iz osvajača zemljišne zajednice u njezina običnog člana i stanovnika”.

Da bi se to dogodilo, potrebna je izvjesna razina požrtvovnosti, ali prije svega potrebna je temeljita promjena aktualne vrijednosne filozofije. Možemo li učiniti ono što je ispravno? Jasno, ovdje se možemo uputiti brojnim stranputicama u razmatranju toga što je za koga ispravno, ali Leopold problematiku razlučuje u aristotelovskoj maniri: “Ispravno je ono što teži cjelovitosti, stabilnosti i ljepoti biotičke zajednice. Pogrešno je ono što teži suprotnome.”

Jednako tako, za razliku od zastrašujuće velikog broja negatora ljudski uzrokovanih klimatskih promjena, njemu je još prije više od sedamdeset godina stvar bila posve jasna, upravo zato što je svijet oko sebe promatrao širom otvorenih očiju („Promjene koje je uzrokovao čovjek drukčijeg su reda od onih evolucijskih, te imaju opsežnije učinke nego što je to namjeravano ili predviđeno“, piše na 215. stranici).

Ako će postati bolji nego onaj koji smo zatekli, vrli novi svijet postat će to isključivo ako uspijemo stvoriti drugačijeg čovjeka, kako riječima tako i djelima. To je bilo ono u što je, u krajnjoj liniji, vjerovao Aldo Leopold.

Leopoldovi su postali netipična američka dinastija

Još jedno područje koje pokazuje da nešto očito jest shvatio bolje nego mnogi suvremenici jest njegov obiteljski život (za što je u najmanju ruku barem jednako zaslužna njegova supruga Estella). Teško da sam među onima koji samu odluku o imanju djece valoriziraju kao a priori pozitivnu stvar, ali čitava ta priča itekako je vrijedna divljenja. Kad su kasnije o njima govorili, njihova su djeca uvijek isticala da je taj brak bio izuzetno skladan, gotovo idealan.

Povrh svega, iz njega je proizašla i jedna posve netipična američka dinastija. Naime, sva su njihova djeca – Starker, Luna, Nina, Carl i Estella – postala stručnjaci i izuzetno afirmirani znanstvenici, redom u prirodoslovnim disciplinama, akademici, nositelji odličja i predsjednički savjetnici. Da im vrijeme u bivšem kokošinjcu nije škodilo, pokazuje i činjenica da je čak četvero njih dočekalo devedesetu godinu života (Estella, najmlađa, još je živa, i fali joj četiri godine do stote).

U sjećanje na svog oca 1982. godine pokrenuli su zakladu koja djeluje i danas, između ostaloga, vodeći računa o bogatoj arhivi koju je Leopold ostavio. Ti zapisi još temeljitije razotkrivaju da se radilo o čovjeku koji je svojim idejama bio daleko ispred svog vremena.

Najstariji zadatak u ljudskoj povijesti

Vjerujem da u aktualnom trenutku – dok mnogi od nas strepe pred sljedećim naletom rijeke, novim toplinskim udarom ili kakvom drugom ljudski potpomognutom klimatskom katastrofom – ne treba dodatno objašnjavati zašto bi nam Leopold mogao biti učiteljem.

Sutra ćemo možda i imati tehnologiju koja će nam pomoći ublažiti posljedice naših autodestruktivnih nagona, ali ona u konačnici ne može biti rješenje, dijelom i zato što nikad neće biti jednako dostupna svima. Još jednom za kraju, posudit ću Leopoldove riječi, iz jedne druge knjige:

“Naša oruđa bolja su od nas, razvijaju se brže i bolje nego mi. Ona mogu razbiti atom, zauzdati plime i oseke, ali ne mogu za nas odraditi najstariji zadatak u ljudskoj povijesti: da živimo na komadu zemlje bez da ga upropastimo.”