Žena koja je inspirirala modernu ekologiju: otkrila da nas pesticidi truju, borila se protiv moćnih lobija, na kraju je poslušao i Nixon

Prije točno šezdeset godina, jedna žena, znanstvenica i spisateljica, opisala je grad u kojem je sav život bio u harmoniji sa svojim okruženjem. Okružen prosperitetnim farmama, voćnjacima i livadama, s lisicama i jelenima koji se skrivaju po poljima u maglovita jutra, i potocima prepunih riba, grad je bio posebno prepoznatljiv po bogatstvu ptičjeg života. No u jednom trenutku sve se promijenilo: nad gradom se nadvila sjena smrti.

Obitelji i liječnici svjedočili su povećanoj smrtnosti djece i odraslih ljudi. Ptice su nestale, nestao je i njihov prepoznatljiv pjev; gradom je zavladala tišina. Životinje s farmi rađale su mrtvu mladunčad, odumirala je vegetacija, a kako su nestale i pčele, jabuke više nisu davale ploda. Ribiči su prestali pecati jer su ribe u velikom broju ležale nasukane na obalama. Svu ovu pošast uzrokovao je nitko drugi nego čovjek – napisala je autorica – čovjek koji je prirodu oko sebe nepromišljeno zasuo smrtonosnim prahom.

U jednom od najefektnijih literarnih otvaranja dvadesetog stoljeća, u poglavlju koje bi mogli prevesti kao Priča sutrašnjice – Rachel Carson, autorica kultne knjige Silent Spring u kojoj se oborila na sintetičke pesticide – na kraju je priznala da je mračna sudbina ovog grada ipak izmaštana. No pojedinačno, piše autorica, svaka od tih situacija negdje se već dogodila. Kako posljednjih godina učestalo svjedočimo, događa se i dalje, o čemu bi ponešto mogli reći i hrvatski pčelari. Šezdeset godina nakon što je de facto zakotrljala moderni ekološki pokret, možda je vrijeme da se i u Hrvatskoj upiše značaj imenu Rachel Carson.

Kako su sintetički pesticidi ušli u masovnu uporabu

Ako je kontinentalna filozofija nakon 1945. godine bila očekivano i opravdano pesimistička, znanost je odisala optimizmom i samopouzdanjem. Slično kao što se dogodilo s Prvim svjetskim ratom, i drugi je globalni sukob, unatoč svim svojim hororima, donio golemi tehnološki napredak.

Jednom kad se uđe u totalni rat, države su spremne preusmjeriti goleme količine ekonomskog i intelektualnog kapitala s ciljem ostvarivanja drastičnih tehnoloških skokova koji će ih odvesti prema pobjedi. Preko Projekta Manhattan, moderni pomaci u fizici i kemiji Sjedinjenim su Državama donijele dotad najmoćnije oružje u povijesti. Kao u većini velikih ratova, i medicina je prošla strašan put napretka; jedna od manifestacija toga bila je i masovna upotreba penicilina.

Na taj su način i sintetički insekticidi – od kojih je DDT definitivno bio najpoznatiji – u širu uporabu ušli tijekom Drugog svjetskog rata, dok su u masovnu primjenu ušli u desetljećima koja su uslijedila. DDT je sintetiziran u Njemačkoj još 1874. godine, ali trebalo je proći više od pedeset godina da znanstvenici utvrde njegovo svojstvo kao pesticida. Švicarskom kemičaru Paulu Mülleru to je otkriće 1948. donijelo Nobelovu nagradu.

Nije se razmišljalo o posljedicama upotrebe pesticida

Slavljen kao jedno od najvećih postignuća moderne znanosti, DDT je otvorio prostor povećanju proizvodnje hrane tako što je uvelike olakšao borbu s nametnicima na usjevima, a isprva je efektno suzbijao uši, buhe i komarce, uzročnike tifusa, kuge, malarije i žute groznice. Samo isprva: tvrdokorni su kukci izuzetno brzo razvili otpornost. Savezničke snage koje su u Italiji 1943. godine proveli masovno tretiranje ljudi DDT-om već dvije godine kasnije mogle su svjedočiti neučinkovitosti pesticida. Sljedećih godina slično se dogodilo u nizu svjetskih zemalja.

Nigdje vjera u pobjedu tehnologije nije bila izraženija nego u SAD-u. Zemlja koja je iz rata izašla višestruko snažnija od svih svojih konkurenata i saveznika, pokazivala je, iz današnje perspektive, začudnu naivnost u upotrebi kemikalija čija zdravstvena sigurnost nije bila ozbiljnije testirana. Unatoč tom, pojedini su znanstvenici olako zaključivali da je DDT za ljude “praktično bez djelovanja”, kako je i Jugoslaviji pisano 1946. godine. Posve bizarno, o dugoročnim posljedicama upotrebe toksičnih supstanci malo je tko razmišljao.

Crvene štetočine s kojima se treba obračunati

U poslijeraću DDT je postao stalno sredstvo u poljoprivredi, a onda kad nije djelovao, rješenje se tražilo u novim, jačim kemikalijama. I ne samo to. Ista država koja je – poslije Japana dakako – najbolje poznavala stravičnost nuklearnog oružja, provodila je opasne nuklearne pokuse i na vlastitom tlu. Kad su 1959. godine vladini službenici izašli s informacijama o radioaktivnim oborinama koje su pokazivale znatno višu razinu visokoradioaktivnog stroncija 90 no što se očekivalo – između ostaloga, detektiran je u kravljem mlijeku – javnost je postala nervozna.

Taj se strah nadovezao na procese povezane s upotrebom sintetičkih pesticida. Pedesetih godina njih se posebno masovno koristilo u obračunavanju s crvenim mravima, nametnikom koji je u prvoj polovici 20. stoljeća stigao iz Južne Amerike, a koji će u okruženju Hladnog rata zadobiti i neobičnu ideološku težinu, postavši još jedan tip “crvenih štetočina” s kojima se treba obračunati. Južne američke države bile su poprište najagresivnijih federalnih planova eradikacije ovih sitnih kukaca. Na svjetskoj razini, UN je tih godina isto planirao učiniti s komarcima.

Svjetska je kemijska industrija bujala, posebno američka. Posao s pesticidima bio je unosan, a lobiji su veoma dobro odrađivali ono što industrijski lobiji rade i problematični aspekti uporabe nedovoljno testiranih proizvoda ostali su skriveni. Postojale su tisuće lako dostupnih proizvoda koji su ubrzo našli put u većinu kućanstava. Tisuće i tisuće hektara zemlje tretirano je DDT-om i drugim pesticidima, u sve većim količinama. Međutim, ljudi su počeli primjećivati da kukci nisu jedino što ovi pesticidi ubijaju.

Kennedy i Nixon javno konzumirali brusnice

Uoči novog desetljeća dogodio se i neobičan slučaj koji je ostao zapamćen kao Cranberry Scare. Umak od brusnica – ponovno ta crvena boja – jedan od specijaliteta američkog Dana zahvalnosti, u jesen 1959. postao je nepoželjan dodatak na blagdanskom stolu. Kad se saznalo da su zalihe brusnica te sezone obilato i neprikladno tretirane pesticidima, strah od potencijalno kancerogenog voća izazvao je nacionalnu paniku.

Uslijedila je velika inspekcija no trgovci su već uklanjali proizvode s polica trgovina. Proizvođači su očajavali. U pomoć poljoprivrednicima i industriji pesticida uskočili su političari: kad su John F. Kennedy i Richard Nixon u javnim nastupima konzumirali brusnice, jamčeći za njihovu valjanost, brusnice su postale dijelom tekućih predsjedničkih kampanja.

U tom trenutku Rachel Carson već se odlučila posvetiti temi koju je načela petnaestak godina ranije. Počela je sustavnije prikupljati dijelove slagalice, a priča koju će složiti bit će jedna od najvažnijih priča koju će moderna Amerika čuti. Prvo oni, a potom svi ostali. Za razliku od razdoblja iz 1940-ih, ovaj put će je slušati.

Carson je tada već gotovo desetljeće bila jedna od najcjenjenijih američkih spisateljica o prirodi, dobitnica Nacionalne književne nagrade i autorica poznate „trilogije o moru“ prodane u milijunima primjeraka; njezini lirski pasaži o fascinantnom plavetnilu koje nas okružuje stigli su u velik broj svjetskih zemalja. Nije loše za ženu koja je tek u svojim dvadesetim godinama prvi puta ugledala more.

Vrlo rane spisateljske ambicije mlade Rachel

Rođena 1907. godine na obiteljskoj farmi u mjestu Springdale, nedaleko od Pittsburgha (Pennsylvania), Carson je veoma rano pokazala spisateljske ambicije. Priče koje je čitala i pisala već tada uglavnom su uključivale prirodni svijet. Iako su naslijedili dosta zemlje, obitelj nije osobito dobro financijski stajala. Otac Robert prodavao je osiguranja dok je majka Maria na sebe najvećim dijelom preuzela odgoj djece i održavanje kućanstva.

Prije braka Maria je ostvarila solidno obrazovanje i radila je kao učiteljica, no s dolaskom djece sve ambicije o daljnjem obrazovanju došle su pred hladan zid realnosti. Djeci je nastojala prenijeti ljubav prema prirodi: učila ih je prepoznavati ptice i biljke na posjedu, a najmlađa Rachel pokazivala je daleko najviše interesa i potencijala. Već prije srednje škole slala je priče u dječje časopise – neke od njih donosile su joj i fine honorare za jedan dječji budžet.

Kako u školi nije bila ništa manje odlična, majka je odlučila napraviti sve da svojoj kćeri omogući ono što sama nije mogla iskusiti. Godine 1925. Rachel je dobila stipendiju za studij na Pennsylvania College for Women. Doduše, stipendija nije pokrivala ni polovicu stvarnih troškova studija pa je obitelj uzela hipoteku na dio zemlje; njezina majka prodala je obiteljski porculan i sama se angažirala u različitim poslovima: davala je poduke iz klavira, prodavala jabuke i kokoši. Vikendom je putovala u Pittsburgh i pretipkavala kćerine bilješke s predavanja. Bio je to njezin skromni dodir s obrazovanjem koje nikad nije uspjela postići.

Rachel je rano donijela iznenađujuću odluku kad se prebacila sa studija engleskog jezika i književnosti na studij biologije. Četiri godine kasnije završila je preddiplomski studij s magna cum laude distinkcijom. Na diplomski se uputila na John Hopkins University u Baltimoreu; studirala je zoologiju i genetiku. Bio je početak Velike ekonomske krize, a njezini su dugovi s ranijeg studija stizali na naplatu. Tako je redovni studij zamijenila izvanrednim, paralelno radeći kao asistent u laboratoriju. No 1932. godine u rukama je imala diplomu iz zoologije.

Studentski dugovi i nerealni snovi i doktoratu

Obitelj u međuvremenu više nije mogla zadržati kuću. Uspjeli su otplatiti njezin studijski dug, ali potom su svi preselili k njoj u Baltimore: majka, bolesni otac, rastavljena sestra sa svojim dvjema mladim kćerima. Racheline želje o doktoratu u tom trenutku nisu bile realne, a novac koji je zarađivala predavanjem na John Hopkinsu nije dostajao potrebama obitelji.

Bolje plaćen posao pronašla je u državnoj službi, na zavodu za ribarstvo. Isprva je pisala radijske scenarije za njihov edukacijski program – pišući paralelno i članke za list Baltimore Sun – a potom je položila državni stručni ispit i dobila mjesto morskog biologa 1936. godine. Bila je tek druga žena zaposlena na takvoj poziciji u zavodu, no njezin supervizor veoma je dobro znao koga ima na raspolaganju u svom timu.

Kad je 1937. za potrebe zavoda napisala veću brošuru, smatrao je da nije prikladna. Tekst je bio predobar. Uputio je potom Carson da se javi u časopis The Atlantic. Nakon određenih izmjena oni su prihvatili tekst u kojem je ispričala sjajnu priču o morskom dnu. Profesionalni uspjeh došao je uz dvije obiteljske tragedije, u to vrijeme izgubila je najprije oca pa stariju sestru. Nedugo nakon objave članka stigla je ponuda izdavača i Carson je sljedećih godina radila na knjizi Under the Sea-Wind, dovršivši je u jesen 1941. godine.

Priželjkivani uspjeh u tom je trenutku izostao. Svega par tjedan nakon što je tiskana, dogodio se japanski napad na Pearl Harbor i američka javnost nije imala previše apetita za knjige o morskom dnu. Zemlja je ulazila u totalni rat iz kojeg će trijumfalno izaći ostavivši iza sebe nuklearna polja smrti u Hiroshimi i Nagasakiju. U tom suludom kontekstu, DDT je nazivan “bombom za insekte”. Zabrinuta zbog njegova potencijalno negativnog utjecaja, Carson je predložila obiteljskom časopisu Reader’s Digest da istraži utjecaj pesticida na živi svijet. Nije bilo interesa za to.

Izgradila kuću na otoku i živjela s majkom

U međuvremenu, Carson se u zavodu afirmirala kao ozbiljna biologinja, a kasnih četrdesetih godina počela je raditi na svojoj drugoj knjizi. Ovaj put potražila je pomoć književnog agenta. Nakon što je nekoliko članaka – uz sjajne komentare čitateljstva – izašlo u The New Yorkeru, knjiga The Sea Around Us tiskana je 1951. godine. Uspjeh je bio izuzetan. Sljedeće godine dobila je nekoliko prestižnih nagrada, uslijedili su prijevodi, a njezin je život izazvao velik interes javnosti, što autorici i nije osobito odgovaralo. Ipak, s tim se konačno mogla posvetiti isključivo pisanju.

Dala je otkaz i izgradila kuću na otoku Southport u državi Maine, gdje je s majkom provodila dobar dio godine. Tamo je upoznala Dorothy Freeman, udanu ženu s kojom je ostvarila blizak, vjerojatno i romantičan odnos. Ostale su najbliže prijateljice do kraja života, iako su veoma često bile odvojene. O tom svjedoči i njihova korespondencija od oko 750 pisama, objavljena više od trideset godina nakon njezine smrti, 1995. godine.

Izdavači se u međuvremenu vraćaju njezinoj prvoj knjizi iz 1941. godine koja će u novim okolnostima doživjeti golem uspjeh i svrstati se u vrhove bestseller lista, zajedno s Morem oko nas – što je naziv pod kojim je Carsonina druga knjiga prevedena u Jugoslaviji, doduše, samo u Beogradu, već 1952. godine. Konačno, 1955. izašla je knjiga The Edge of the Sea, završni dio njezine “morske trilogije” i još jedna literarna uspješnica.

Nadalje, po Moru oko nas 1953. snimljen je dokumentarac nagrađen Oskarom, iako ona sama nije bila zadovoljna načinom na koji je prezentiran njezin rad i poslije nikad nije prodala filmska prava za neku od svojih knjiga. Danas se ovaj film – snimljen u prepoznatljivoj estetici pedesetih s dramatičnim naratorom i “epskom” glazbenom pozadinom – doima poprilično bizarnim uratkom koji moru dobrim dijelom pristupa kao golemom izvoru hrane pa tako neprestano vidimo kadrove lova s kulminacijom u okrutnoj sceni lova na kitove, da bi na kraju konstatirao da otapanje svjetskog leda zajedno s globalnim zatopljenjem vodi potencijalnom kraju čovječanstva.

Izuzetan primjer efektnog pisanja

Sve ovo bilo je gotovo desetljeće prije nego što je dovršila knjigu koja će ponajviše definirati njezinu baštinu. Zbog same teme i vokabulara s puno tehničkih i stručnih pojmova, knjiga Silent Spring nije mogla biti napisana jezikom kakvim su napisane njezine ranije knjige, ali nitko ne može osporiti da se radi o izuzetnom primjeru efektnog pisanja koje je nesumnjivo potaknulo radikalnu promjenu percepcije o stvarima koje čovjek čini svijet u kojem živi.

“Povijest života na zemlji dosad je bila povijest interakcija između živih bića i njihova okruženja”, piše Carson. “U velikoj mjeri, fizički oblici i ponašanje Zemljine vegetacije i životinjskog svijeta uvjetovani su okolišem u kojem žive. Imajući u vidu ukupnost zemaljske povijesti, obrnuti učinak, onaj u kojem živi svijet zapravo modificira svoje okruženje, bio je relativno zanemariv. Tek u razdoblju ovog stoljeća jedna je vrsta – čovjek – stekla dovoljno moći da izmjeni suštinu svog svijeta.”

Dakako, ovdje Carson radi propust u smislu da zaobilazi raspravu o destruktivnom utjecaju čovjeka na okoliš barem od devetnaestog stoljeća, ali poruka je jasna. Kako se bavi specifičnom temom masovne upotrebe sintetičkih pesticida, ona ostaje uglavnom na praksama druge polovice dvadesetog stoljeća – dakle suvremenosti, njezinoj, a još i uvijek i našoj epohi – i upravo zbog toga Silent Spring toliko snažno rezonira u informiranoj javnosti.

Informacije skrivane po rubnim rubrikama

“Budući povjesničari mogli bi dobrano biti zapanjeni našim iskrivljenim osjećajem razmjera. Kako su inteligentna bića pokušala kontrolirati nekoliko neželjenih vrsta metodom koja je kontaminirala čitav okoliš i time dovela čak i vlastitu vrstu u opasnost od oboljenja i smrti?”

Dio po dio, od vlastitih istraživanja, novinskih izvora, znanstvenih izvještaja i intervjua sa stručnjacima iz različitih disciplina, složila je Rachel Carson zastrašujući kolaž problematičnih praksi prekomjerne i nepromišljene upotrebe kemikalija u poljoprivredi i svakodnevnom životu. Sve su te informacije bile vani, skrivene po rubnim rubrikama novina i opskurnim znanstvenim časopisima, ali netko je od sveg tog kaosa trebao složiti plauzibilan i smislen narativ.

Carson je to učinila na izuzetan način, uvijek iznova podsjećajući na nezaobilaznu činjenicu povezanosti živog i neživog svijeta na Zemlji, što nekima i danas – posve nevjerojatno i teško objašnjivo – iz nekog razloga ostaje nedokučivo.

Kemikalije kojima se tretiraju insekti, koji nerijetko brzo steknu otpornost na njih, posredno ubijaju ptice i sitnije životinje koje se njima hrane. Osim hranidbenim lancem, toksični se elementi šire tlom i vodom, trujući sve ono što živi u njima, ponekad brzo i smrtonosno, kako djeluju na osjetljive polinatore, pčele i leptire, ponekad polagano, posebno kad je riječ o krupnijim sisavcima poput čovjeka, u čijim se masnim naslagama mogu pritajiti, postupno uzrokujući zdravstvene probleme, ne samo njima nego i njihovim potomcima, koji svoju dozu dobivaju i preko majčinog mlijeka.

Kontakt s opasnim kemikalijama tijekom cijelog života

“Po prvi put u povijesti svijeta, svaki je čovjek izložen kontaktu s opasnim kemikalijama, od trenutka začeća do smrti. U manje od dva desetljeća njihove upotrebe, sintetički pesticidi temeljito su distribuirani diljem živog i neživog svijeta i prisutni su praktično posvuda […] Pronađeni su u ribama udaljenih planinskih jezera, u crvima duboko u zemlji, u jajima ptica – i u samom čovjeku”, piše autorica.

Nakon DDT-a razvijen je niz još ubojitih „eliksira smrti“, poput aldrina, dieldrina i endrina. Ne radi se o selektivnim otrovima, upozorava Carson, svaki od njih truje sav život s kojim dođe u dodir. Okomila se i na neutemeljeno opće mišljenje da su herbicidi štetni samo za biljke, a posebno naglašava opasnosti širenja ostataka kemikalija vodom, osobito kad uđu u podzemne vode. Kako toksični talog može više godina opstati u tlu, to nije bila tek apstraktna, daleka mogućnost.

Brojni su primjeri u kojima biologinja dokumentira stravično djelovanje ovih supstanci. U sedmom poglavlju pokazuje kako je borba protiv jedne vrste japanskog kornjaša izazvale katastrofalne posljedice u okolici Detroita u državi Michigan. Tamo je u jesen 1959. godine državni odjel za poljoprivredu proveo masovna špricanja aldrinom protiv kukca koji, po mišljenju znanstvenika, nije predstavljao osobitu opasnost svojom brojnošću ni navikama.

Sljedećih dana počeli su stizati pozivi građana. Posvuda su pronalazili mrtve ili umiruće ptice. One koje još nisu izdahnule pokazivale su uobičajene znakove trovanja: tremor, paralizu, konvulzije. Pogođeni su i sitni sisavci poput vjeverica, a lokalne su veterinari bili zatrpani poslom kad su vlasnici kućnih ljubimaca počeli dovoditi svoje pse i mačke sa simptomima kao što su dijareja, povraćanje i konvulzije. S obzirom da se toliko čiste jezikom mačke su bile posebno podložne trovanju.

Liječnici su prijavili izrazito povećanje ljudskih pacijenata sa sličnim simptomima, čemu još treba pridodati drhtavicu, groznicu i fizičku iscrpljenost. Vlasti su odmahivale rukom na pritužbe i slični postupci tretiranja insekticidima – uz slične rezultate – provedeni su i u državama Illinois, Indiana, Kentucky i nekim drugim. To je bilo 1959. godine, no takve mjere u tom su trenutku periodično provođene već čitavo desetljeće, najintenzivnije u Sjedinjenim Državama, ali ne isključivo tamo.

Ljudi su počeli primjećivati pomore ptica

S obzirom na to da su toliko prisutne u našim životima – ili je barem tako bilo sredinom prošlog stoljeća – ljudi su osobito često primjećivali i prijavljivali pomore ptica, uočivši korelaciju između tretmana pesticidima i drastičnog smanjivanja populacija ovih osjetljivih životinja. Između ostalih, Carson navodi primjere Francuske, Belgije i Engleske; u potonjoj je na drastičnost situacije ukazivala i činjenica da je povodom ovoga pri Parlamentu organiziran i posebni istraživački komitet koji je 1961. godine zaključio da treba ići sa zabranom upotrebe sintetičkih pesticida. Do toga u tom trenutku nije došlo.

Iako na jednom mjestu piše da je čovjek o njima ovisniji nego što je toga svjestan, Carson je relativno malo pisala o učinku pesticida na pčele, leptire i ostale polinatore, spomenuvši tek nekoliko slučajeva o kojem su pesticidi desetkovali pčelarske kolonije. No nije pčela tu samo da bi mi imali neiscrpne količine meda.

Zajedno s drugim polinatorima, obnaša ona izuzetnu ulogu u oprašivanju mnogih biljaka bez kojih brojni ekosustavi bili ozbiljno narušeni. Po recentnim statistikama, njihov broj, iako negdje stabilan, općenito ozbiljno pada: osim pesticida, polinatori intenzivno stradavaju od gubitka staništa i učinka klimatskih promjena.

Ako izumru pčele, neće izumrijeti i čovjek, kako se to nerijetko piše, ali posljedice svakako ne bi bile bezazlene. Pojedine vrste biljaka uopće ne ovise o njima: to su primjerice žitarice, mahunarke i voće poput ananasa i banana. Ni šećer ne bi bio ugrožen: trska i repa drugačije osiguravaju reprodukciju. Među biljkama koje bi umjereno stradale od nestanka polinatora – što bi značilo smanjenje produkcije i posljedično poskupljenje – prije svega treba spomenuti suncokret i kavu.

Zadala snažan udarac kemijskoj industriji

Još bi veći udarac bio za biljke poput jabuka, krušaka, šljiva ili trešanja, ali i orašastih plodova kao što su bademi i indijski oraščići. Konačno, esencijalnu ulogu – što znači da o njima ovisi preko 90% od ukupnog broja određene biljke – polinatori odrađuju s kakaovcem, vanilijom i lubenicama, između ostalih.

Svijet bez pčela bio bi svijet skupe kave i još skuplje čokolade. I dalje bi bilo šećera u izobilju: možda bi naša budućnost mogla izgledati kao Jugoslavija osamdesetih, budućnost u kojoj ćemo švercati kavu i grickati šećerne table. Koliko god osamdesete bile u trendu, to je scenarij koji bismo vjerojatno svi radije preskočili.

U posljednjim poglavljima, Carson poseže za najvećom artiljerijom i ukazuje na opasnost po ljudski genom: pesticidi ulaze u onu skupinu tvari koje mogu oštetiti i nepredvidljivo mijenjati kromosome i rad stanica. Te mutacije pojedinac potencijalno može proslijediti svojim potomcima, piše autorica. Poglavljem o kancerogenim svojstvima sintetičkih pesticida, što je u tom trenutku već bilo poznato na temelju eksperimenata nad životinjama, Carson je zadala najsnažniji udarac kemijskoj industriji.

Na reakcije nije trebalo dugo čekati. Nakon tiskanja u The New Yorkeru, javnost je pokazala golem interes; očekivano, mnogi su bili bijesni zbog dotadašnje razine neupućenosti u problematiku. Vlada ih je ponovno iznevjerila, smatrali su mnogi. Većina vodećih znanstvenika u tom polju podržala je autoričine argumente, iako se dio njih isključio iz rasprave s obzirom na to da im je projekte i stipendije omogućila upravo kemijska industrija.

Lobiji koji su pokušali zabraniti daljnje tiskanje

Ni kontranapad nije izostao, a protivnici Carsoničinih navoda nisu se zamarali pristojnom polemikom. Osim produciranja vlastitih pamfleta kojima su negirali njezine rezultate, neki od glavnih proizvođača sintetičkih pesticida probali su zaustaviti daljnji štetni učinak pokušavši sudski zaustaviti daljnje tiskanje. Kad to nije prošlo, pokrenuli su kampanju u kojoj su na osobnoj i profesionalnoj razini nastojali difamirati autoricu.

Iako je na više mjesta u tekstu istaknula da nije za zabranu pesticida nego za promišljenije i odgovornije korištenje, javne prozivke uvijek iznova tvrdile su suprotno. Međutim, Carson je prije svega inzistirala na tom da ljudi imaju pravo znati kakve čestice lebde nebom iznad njihovih kuća, i što se to taloži u njihovim dvorištima i okolišu koji ih okružuje.

Ad hominem napadi bili su posebno gnjusni. Okarakterizirana je kao ostarjela ljubiteljica mačaka i usidjelica bez djece koja nema što pisati o genetici. Ženama tih dana nije bilo lako u znanosti; generalno nisu uživale isti položaj kao muški kolege, a povrh svega, Carson nije imala doktorat i nije bila dijelom znanstvene zajednice u užem smislu. Prihvatila se teme koja nadilazi njezin intelekt, pisali su. Nisu izostale ni optužbe da je komunist.

Srećom, njezino intimno prijateljstvo s Dorothy Freeman ostalo im je skriveno – optužbe za istospolnu ljubav vjerojatno bi uvelike otežali recepciju autoričinog rada. Seksualna orijentacija u Americi sredine dvadesetog stoljeća još uvijek je potencijalno mogla dovesti do svojevrsne društvene ekskomunikacije.

Borba s lobistima industrije i borba za život

Kad je sve krenulo, te 1962. godine Rachel Carson mogla je biti izuzetno zadovoljna onim što je uspjela ostvariti. Vodila je dvostruku borbu: jednu s izuzetno moćnom industrijom i njezinim lobistima, drugu za vlastiti život. Naime, nakon što je još kasnih četrdesetih dala odstraniti sumnjive izrasline, početkom 1960. godine, dok je bila usred intenzivnog istraživanja za potrebe knjige, pronašla je nove lezije u dojci. Već u travnju prisiljena je otići na radikalnu mastektomiju.

Kako je onda nerijetko bila praksa, osobito prema ženskim neudanim pacijenticama, liječnik joj je zatajio detalje njezine bolesti. Suprotno onom što je mislila, pitanje raka dojka time nije razriješeno – krajem godina otkrila je da se rak proširio na rebra. Unatoč radijaciji i operacijama, sljedećih godina ubrzano se širio ostatkom tijela. U proljeće 1964. godine, 16. travnja, posljednji se put probudila uz ptičji pjev.

Iako je povremeno bila posve nemoćna, velik dio vremena i u kolicima, između izlaska knjige i smrti uspjela je još mnogo učiniti. Nakon što je televizijsko predstavljanje knjigu učinilo još prisutnijom u javnosti, Rachel Carson postala je osoba koju nije bilo moguće zaobići u raspravi o ekološkim temama u Sjedinjenim Državama. Upoznavši se s njezinim tezama, JFK je zadužio poseban znanstveni komitet da istraži pozadinu priče.

Autorica je nedugo nakon toga svjedočila pred američkim kongresom. Izvještaj predsjedničkog znanstvenog komiteta u svibnju 1963. godine potvrdio je ono o čemu je pisala i govorila, priznavši da javnost dotad uglavnom nije imala pojma o štetnosti pesticida. Uz snažnu podršku ostatka znanstvene zajednice, utišala je lobije kemijske industrije i odnijela još jednu predsmrtnu pobjedu.

SAD donijele niz zakona koje je inspirirala

Nije rijetkost da se autorima i knjigama pridaje veći značaj no što su ga u određenom trenutku imali, ali s Rachel Carson teško je pasti u tu zamku. Iako nije bila prva osoba koja je pisala o štetnosti sintetičkih kemikalija, nitko to nije učinio vještije i uvjerljivije od nje. Osvijestila je najprije američko društvo, trgnuvši najveću svjetsku ekonomiju iz drijemeža ekološke neodrživosti, a onda i dobar dio ostatka razvijenog svijeta, no opća mjesta ovdje su manje važna od konkretnih političkih odluka koje su došle i kao rezultat njezinog rada.

Između ostaloga, u deset godina od tiskanja knjige, SAD su donijele zakone za zaštitu čistoće zraka, vode, divljine i ugroženih životinjskih vrsta, o čemu je brinula Agencija za zaštitu okoliša (1970), uspostavljena za mandata Richarda Nixona. Dvije godine kasnije DDT je povučen iz dotadašnje masovne upotrebe. Administracija Geralda Forda odredbu je proširila na preostale supstance o kojima je Carson pisala.

Bilo je to još ono vrijeme u kojem su američki konzervativci pokušavali sačuvati nešto osim svojih privilegija s jedne strane, i legendarnih kršćanskih vrijednosti s druge. Već s Ronaldom Reaganom arka je krenula tonuti.

I lako je danas prigovoriti da je proces prema zabrani trajao predugo, ali možda bi se trebali zapitati možemo li u ovom trenutku zamisliti promjenu čitave kulture (ne)razmišljanja – koja bi pritom sa sobom dolje povukla značajan dio moćne industrije – u razdoblju od samo jednog desetljeća?

Važno mjesto u rađanju moderne ekologije

Silent Spring je i u dobrom dijelu ostatka svijeta zauzeo važno mjesto u rađanju modernog ekološkog pokreta, ponegdje s odgođenim učinkom, a ponegdje se naslonivši na već razvijenu fazu brige o posljedicama čovjekovog učinka na prirodni svijet. Već sredinom šezdesetih knjiga je bila dostupna na vodećim europskim jezicima, potičući društveno-političke promjene. Tako je Švedska uvela restriktivne mjere oko upotrebe sintetičkih pesticida i prije Sjedinjenih Država, još kasnih šezdesetih.

U svakom slučaju, kako je opća razina poznavanja ekološke problematike tijekom godina rasla, zeleni pokreti postajali su sve značajniji, osobito osamdesetih godina. Važan politički i simbolički korak bilo je potpisivanje Stockholmske konferencije o ljudskom okolišu 1972. godine.

Međutim, u dobrom dijelu Europe smatralo se da ono o čemu piše Carson jednostavno nije primjenjivo na njihov kontekst, i u određenoj mjeri bili su u pravu: Stari kontinent generalno nije koristio tako radikalne metode tretiranja pesticidima. Što ne znači da ih nije uopće koristio. Opasni sintetički pesticidi u manjoj su ili većoj mjeri korišteni do kraja dvadesetog stoljeća, kako u Europi tako i izvan nje.

S krive strane željezne zavjese ekologija još neko vrijeme nije predstavljala neki faktor, iako je naglasak na tešku industriju u socijalističkim zemljama – gdje je gospodarski razvoj bio uvelike važniji od ekološke stabilnosti – situaciju ovdje činio barem jednako ozbiljnom. Političari su ekološke nedaće voljeli predstavljati kao problem inherentan prvenstveno kapitalizmu.

Politička klima nije otvarala mogućnost angažmana

Generalno neznanje i nemar, u kombinaciji s neučinkovitošću političkih struktura i izostankom mogućnosti društvene kritike u komunističkim zemljama prevladavali su sve do druge polovice osamdesetih godina. Onda se dogodio Černobil. S popuštanjem autokratskih struktura, stvari se relativno brzo počinju mijenjati na bolje. Radioaktivni dim nad Europom i u ostatku kontinenta osvježio je i dodatno pojačao interes za ekološka pitanja.

Načelno, u Jugoslaviji je situacija bila bolja nego u ostalim socijalističkim zemljama, a režim je podržao globalne konvencije i sporazume od sedamdesetih godina pa nadalje. Prednjačila je Slovenija gdje se najprije i javljaju zeleni studentski prosvjedi – a 1972. godine pod imenom Nema pomlad – objavljen je slovenski prijevod Tihog proljeća.

Neki od radova u znanstvenim časopisima otvoreno su ukazivali na prisutnost sintetičkih pesticida u ljudskom tijelu. Jasno, politička klima sedamdesetih u Jugoslaviji ipak nije otvarala mogućnost ozbiljnijeg društvenokritičkog angažmana.

Godine 2001., dakle gotovo četrdeset godina nakon što je Rachel Carson temu sintetičkih pesticida lansirala u mainstream, u Stockholmu je potpisana posebna konvencija kojom je reguliran njihov status. Preko devedeset zemalja potpisalo je odluku o nekorištenju problematičnih toksičnih supstanci. DDT se danas preporučuje samo za lokalnu primjenu u borbi protiv malarije u Aziji, Južnoj Americi i Africi.

Izbjegnuti najgori scenariji o kojima je pisala

Šezdeset godina nakon njezine smrti, upozorenja Rachel Carson ne prestaju biti važna. Ne možemo reći da smo uistinu saslušali sve ono što nam je htjela reći, ali uspjeli smo izbjeći najgore scenarije o kojima je pisala. Zasad. Njezina Priča sutrašnjice – kojom tako majstorski aktivira čitateljsku pozornost – još uvijek ostaje samo priča. Barem koliko ja znam: možda neka nova Rachel pokaže suprotno.

Teško je uopće pretpostaviti koliko nas novih izazova čeka. Među onima koji su nas adekvatno pripremali za njih, Rachel Carson stoji prva među jednakima. O tom se u Hrvatskoj, gdje do danas nemamo prijevod nijedne njezine knjige, i nije moglo previše pročitati, no autoričina je baština nepovratno upisana i u naše ekološke politike, one bolje dakako. Pravi posao tek nam slijedi.

Razotkrivanje skrivenih naslaga neznanja jedna je od važnijih stvari kod spisateljskog zanata; na tom tragu, ostaje nada da možda ovaj tekst može biti rani mreškaj u moru naše ignorancije.