Hoće li čarobne gljive uskoro dobiti svoje službeno mjesto u medicinske svrhe?

Nakon nekoliko desetljeća pauze, psilocibinske gljive poznate još i pod nazivom lude ili čarobne gljive, ponovno su jedno od ključnih područja istraživanja u medicinskim i psihoterapijskim znanstvenim krugovima. Iako je njihova primjena, kao i primjena bilo kakvih ostalih vrsta psihodeličnih supstancija, strogo zabranjena 1971. godine UN-ovom Konvencijom o psihotropnim tvarima, trenutno svjedočimo njihovoj ubrzanoj liberalizaciji.

O tome kakav su procvat zadnjih nekoliko godina doživjela istraživanja o psilocibinskim gljivama govori i broj multimedijalnih sadržaja nastalih na tu temu, a jedan od njih je i Netflix dokumentarna serija s limitiranim brojem epizoda How To Change Your Mind, snimljena po istoimenoj knjizi Michaela Pollana. Kroz seriju temeljenu na istraživanjima nastoji se približiti djelovanje psihodeličnih supstanci onima koji nisu imali takva iskustva. Pollan pretražuje povijesne zapise kako bi razdvojio istinu o tim misterioznim psihoaktivnim tvarima od mitova koji su ih okruživali od 1960-ih.

Psilocibin – glavni krivac učinka čarobnih gljiva

Prvi koji je kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća izolirao i identificirao psilocibin, kao glavni sastojak čarobnih gljiva, bio je Albert Hoffman, kemičar i tadašnji zaposlenik farmaceutske korporacije Sandoz. Hoffman je 1938. sintetizirao i LSD, potentan psihoaktivni kemijski spoj, čiji se učinak očituje u pojačavanju djelovanja misaonog i emocionalnog procesa te percepcije osjetila. Nakon identifikacije psilocibina iz gljive Psilocybe Mexicana, Hoffman je sa svojom grupom znanstvenika objavio rezultate. Prije toga i sam je sudjelovao u testiranju gljiva kako bi verificirao prisutnost aktivnih komponenti, a kasnije je iz izoliranog psilocibina stvorio i sintetski oblik psilocibina.

Psilocibin, kojim se i danas, iako ilegalno, koristi u raznim ritualima, kemijski je spoj koji se dobiva iz više od sto različitih vrsta gljiva uobičajenih za tropsko i suptropsko područje Južne Afrike, Meksika i SAD-a. U tim gljivama, prisutno je manje od pet posto psilocibina, osim ako je riječ o umjetnom uzgoju koji sadrži veći postotak. Psilocibin se u tijelu pretvara u kemijski aktivni spoj psilocin, kojeg studija iz 2009. etiketira kao najpopularniji psihodelik koji raste po broju novih uživaoca i kolerira s konzumacijom kanabisa.

Kako djeluje psilocibin?

Psilocibin, definiran kao klasičan halucinogen, djeluje kao agonist receptora serotonina. Laički rečeno, njegovom konzumacijom osoba će osjećati snažnu ugodu, euforiju, a i nekontroliran smijeh. Korišten u velikim dozama, psilocibin može izazvati audiovizualne halucinacije i doživljaj u kojem konzument osjeća univerzalno poistovjećivanje s apstraktnim.

Prema istraživanju iz časopisa The Mental Health Clinician, halucinogeni učinak počinje oko 20 do 40 minuta nakon konzumiranja, a prestaje za 3 do 6 sati. Za vrijeme provođenja istraživanja u trajanju od šest sati, ispitanik nad kojim se provodi istraživanje je pod stručnim nadzorom kako bi ga se moglo umiriti u kontroliranim uvjetima. Osim navedenih popratnih učinaka, osoba može doživjeti i povećanu inspiraciju i kreativnosti, no i manje pozitivne doživljaje poput anksioznosti, paranoje, neutemeljenih strahova, mučninu i povraćanje.

Čarobne gljive – halucinogeni iz davnina

U ranom srednjem vijeku, južnoamerički Asteci su čarobne gljive konzumirali na ceremonijama i u ljekovite svrhe, a nazivali su ih Teonanacatl – što znači božje meso. Često su ih kombinirali sa kakaom u praksi koja se naziva cacahuaxochitl, što u doslovnom prijevodu znači ‘čokoladne gljive’.

Tijekom španjolskih osvajanja misionari su pokušali uništiti sve zapise i dokaze o konzumaciji psilocibinskih gljiva. Međutim, jedan zapis iz 16. stoljeća, koji je sačuvao fratar španjolske katoličke crkve, ostao je sačuvan i u 20. stoljeću zaintrigirao znanstvenike. Hipi kultura s entuzijazmom je prihvatila ovu psihodeličnu supstancu gledajući na nju kao na sredstvo za proširenje svijesti i promicanje duhovne povezanosti u njihovoj zajednici.

Psilocibinske gljive mogu se konzumirati svježe ili osušene, a najčešće je to izravnom ingestijom. Također ih se može i kuhati, a njihova česta primjena je i u kavi ili čaju. Name, u termičkoj obradi biološki aktivan psilocibin i uz njega prisutan psilocin ne gube na djelotvornosti svog psihoaktivnog učinka. Kako bi se prikrio gorak okus gljiva, često ih se dodaje i jelima, a efekti učinka počinju se pojavljivati samo dvadeset minuta nakon primjene i traju do šest sati.

Između više od sto vrstaocih čarobnih gljiva, izdvaja je nekoliko njih koje su imale značajan utjecaj – Psilocybe Mexicana, Psilocybe Semilanceata, Inocibe, Gymnopilus, Panaeolus – i danas najpoznatije – Psilocybe Semilanceata Psilocybe Azurescens, Psilocybe Cubensis, te Psilocybe cyanescens iz rodova Copelandia, Panaelous itd.

Mikrodoziranje psilocibinom

Mikrodoziranje psilocibinom je u posljednjih nekoliko godina postalo iznimno popularno na Zapadu. Iako ne postoji jedinstvena definicija o mikrodoziranju, ono se najlakše može objasniti kao konzumacija jedne petine uobičajene doze psihodelika koji inače imaju halucinogene efekte prema zadanom protokolu. Pojednostavljeno, uobičajena srednje jaka doza psilocibinskih gljiva je 2 do 3 grama (nakon sušenja), što bi značilo da mikrodoza odgovara količini od 0.2 do 0.3 grama.

U određivanju gramaže mikrodoziranja veliku ulogu igra jačina gljive, koja može varirati s obzirom na to da stroge regulacije, van kliničkih ispitivanja, ne postoje. Također, još uvijek se ne mogu donijeti jasni zaključci o mikrodoziranju zbog neujednačenih procedura koje se provode u istražvanjima i nestandardiziranim preparatima.

Iako se o tome kako djeluje mikrodoziranje psilocibinom još uvijek raspravlja, u posljednjem desetljeću sve je više istraživanja koja provode eminentni medicinski centri poput Johnsa Hopkinsa, čime se ukazuje da postoji stvarna i velika korist od uzimanja mikro doza psilocibina.

Postoje tvrtke u SAD-u i u Europi koje se bave legalnom prodajom paketa za mikrodoziranje, i koje ekstremno privlače ulagače zbog podataka da će psihodelična industrija za samo nekoliko godina vrijediti više od deset milijardi dolara.

Legalizacija psilocibina u medicinske svrhe

Korištenje psilocibina u medicinske svrhe strogo je regulirano, a stručnjaci koji se bave uzgojem gljiva, ekstrakcijom psilocibina, proizvodnjom sintetskih opijata ili ordiniranjem psilocibinske terapije, moraju imati specijalnu licencu. Iako u većini zemalja mikrodoziranje psilocibinom još nije ni blizu uvršteno među standardne medicinske metode liječenja određenih mentalnih poremećaja i stanja, u jednom se dijelu svijeta toj vrsti terapije pridaje sve više važnosti – u državi Oregon, SAD.

U studenom 2020. je u Oregonu prihvaćena nova zakonska odredba s čak 56% glasova, kojom se omogućuje državnoj zdravstvenoj skrbi da pokrene program kojim će licencirani terapeuti moći primjenjivati psilocibin kao tretman za mentalno zdravlje.

Tretman je omogućen samo za osobe starije od dvadeset i jedne godine, a čine je tri seanse: priprema, ordiniranje i integracija. U drugoj sesiji, ordiniranju, sudionik uzima psilocibin, iako točan način još nije precizno određen. Stručnjaci sugeriraju način primjene psilocibina – pilule, čaj ili cjelovite gljive. Nakon konzumacije psilocibina, sudionik se vraća na seansu integracije na kojoj s terapeutom reflektira na svoje iskustvo.

Mikrodiziranje psilocibinom u Hrvatskoj

Danas se sve više svjedoči rastućem broju znanstvenih istraživanja čiji se autori bave pozitivnim aspektima upotrebe psihoaktivnih tvari u suočavanju s različitim stanjima, uključujući tjeskobu, depresiju i PTSP. Također, istraživanja ukazuju na doprinos naizgled neprimjetnih doza ovih supstanci u poticanju kreativnosti, sreće i povećane produktivnosti.

Kod nas su čarobne gljive i dalje na popisu psihoaktivnih droga, pa su samim time ilegalne. No, neke člance Europske Unije poput Nizozemske, legalizirale su korištenje psihoaktivnih gljiva u medicinske svrhe. Oni prodaju unaprijed osmišljene pakete u kojima se najčešće nalazi prirodni psilocibin u obliku micelija gljiva (sklerocija), te neke druge gljive poznate po blagotvornu djelovanju na mozak i živčani sustav (poput lavlje gljive). Konzumiranje je zadano prema protokolu u kojem preporučuje kako mikrodozirati čarobne gljive, odnosno psilocibin.

Kako izgleda terapija psilocibinom?

Psilocibin terapija se provodi samo uz strogi nadzor liječnika. Iako je trajanje “psilocibinskog tripa” poprilično univerzalno, pa najveći efekt osoba osjeti u trajanju od tri do šest sati, ono može trajati i do osam sati. Iskustvo je individualno, te varira od osobe do osobe.

“Psihodelici ne proizvode određeni učinak toliko koliko pojačavaju ono što se događa u umu u tom trenutku i koliko šire misaone procese. Kao rezultat toga, neki pacijenti doživljavaju prekrasno, blaženo ili mistično iskustvo, dok za druge to može biti izazovno ili čak zastrašujuće iskustvo, a jedna sesija često može uključivati ​​različite emocije.”, izjavio je Keith Heinzerling, dr. med., internist, specijalist za medicinu ovisnosti i direktor Programa pacifičkog liječenja i istraživanja psihodelika u Kaliforniji za Verywell Mind.

Priprema i okolina ključni su za konačno korisno iskustvo pacijenata sudionika, a terapeuti koji provode i nadgledaju liječenje i istraživanje za to su odgovorni, stoga poduzimaju niz različitih koraka kako bi sudionicima bilo ugodno.

Blokiranje vida pacijenta povezom za oči kako bi se potaknula introspekcija, upotreba slušalica koje blokiraju zvuk ili reproduciraju opuštajuću glazbu, po mogućnosti klasičnu, neke su od komponenti koje terapija iziskuje. Osim njih, važno je obratiti pozornost i na tjelesnu temperaturu sudionika, s obzirom na to da je ona podložna promjenama pod utjecajem psihodelika.

U slučaju da pacijent doživi negativno iskustvo, poput straha od gubitka kontrole, liječnik će ga umiriti, podsjetiti da je takvo iskustvo normalno pod utjecajem droge, pružiti podršku i sugerirati da se opusti i prepusti iskustvu.

Međutim, postoje situacije u kojima, unatoč poduzetim mjerama, sudionike ne pušta paranoja i nekontroliran strah. U takvim slučajevima liječnički tim primjenjuju lijekove koji poništavaju djelovanje psihoaktivnih agensa. Sva negativna iskustva također nose znanstvenu težinu te naglašavaju opasnost od mikrodoziranja psilocibinom van kontroliranih uvjeta.

Mikrodoziranje i depresija

Mehanizmi djelovanja psilocibina u liječenju depresije ostaju djelomično neobjašnjeni, no istraživanja upućuju na to da terapijski učinci ovog spoja mogu proizaći iz deaktivacije medijalnog prefrontalnog korteksa (mPFC), dijela mozga često hiperaktivnog kod pacijenata s depresijom. Psilocibin, kako se čini, može doprinijeti smanjenju aktivnosti ovog dijela mozga, što se povezuje s poboljšanjem simptoma depresije.

Dodatna istraživanja naglašavaju da psilocibin, u odgovoru na vizualne podražaje uzrokovane prijetnjom, može smanjiti aktivaciju amigdale – dio mozga koji automatski detektira opasnost. Ovaj učinak može predstavljati ključni mehanizam terapijske učinkovitosti psilocibina kod depresije i anksioznosti, uzimajući u obzir ulogu amigdale u percepciji i generiranju emocija. Konačno, smanjenje hiperaktivnosti amigdale povezano je s poboljšanjem simptoma depresije.

Važno je napomenuti da, osim kao agonist serotoninskih receptora, mehanizam djelovanja psilocibina može uključivati i druge faktore. Ekspresija ovog receptora često je povećana u postmortalnim uzorcima depresivnih i suicidalnih pacijenata, što dodatno komplicira razumijevanje kompleksnih mehanizama djelovanja psilocibina u kontekstu liječenja depresije. Aktivacija serotoninskih receptora igra ključnu ulogu u percepciji, pažnji i emocionalnoj regulaciji, doprinoseći u konačnici terapijskim efektima psilocibina u liječenju depresivnih poremećaja.

Unatoč obećavajućim rezultatima, istraživanje u području psilocibina kao tretmana depresije još uvijek zahtijeva dodatna precizna istraživanja i kliničke studije kako bi se potvrdila njegova sigurnost i učinkovitost. Nastavak znanstvenih napora i provođenje kontroliranih ispitivanja ključni su kako bi se bolje razumjeli specifični mehanizmi psilocibina te razvile jasne smjernice za njegovu primjenu u kliničkom kontekstu.

Mikrodoziranje i ovisnosti o nikotinu i alkoholu

Primjena psilocibina u tretmanu ovisnosti trenutno je u ranim fazama istraživanja. Na raspolaganju su dvije otvorene studije – jedna za prestanak pušenja i druga za liječenje ovisnosti o alkoholu.

U studiji o prestanku pušenja rezultati su pozitivni i ohrabrujući. Studija je provedena na petnaest dugogodišnjih pušača ovisnih o duhanu/nikotinu, te je otkriveno kako psilocibin ima značajna obećanja u promicanju dugoročne apstinencije od pušenja. Čak osamdeset posto sudionika istraživanja, tijekom šestomjesečnog praćenja, postiglo je apstinenciju. U narednih šest mjeseci, apstinentno je ostalo 67 % ispitanika, a nakon dvije i pol godine provođenja analize ta brojka je narasla na 75 %.

Unatoč nedostatku ozbiljnih nuspojava, rezultate ovog pilot istraživanja valja uzeti s oprezom, no visoke stope apstinencije potiču na daljnja, opsežnija nasumična ispitivanja.

U sličnom kontekstu, studija o liječenju ovisnosti o alkoholu pokazala je također obećavajuće rezultate. Deset sudionika je primilo psilocibin unutar terapijskog programa u trajanju od dvanaest tjedana, što je rezultiralo značajnim smanjenjem konzumacije alkohola već nakon prve sesije. Nisu zabilježeni ozbiljni neželjeni učinci psilocibina, čime su ipak potaknuta daljnja ispitivanja u korištenju psilocibina za liječenje ovisnosti o alkoholu.

Ovi preliminarni rezultati ukazuju na potencijalnu učinkovitost psilocibina u tretiranju ovisnosti, ali valja imati na umu da su dodatna istraživanja potrebna kako bi se potvrdila ta otkrića i precizno utvrdili optimalni tretmani.