10 razloga zašto osjećate da ste neuspješni (i zašto je to jako dobro)
Svaki put kad se osjetite kao luzer unapređujete civilizaciju
Zašto se danas, kad imamo više mogućnosti nego ikad, osjećamo toliko neuspješni? Tupa bol srama, straha i bespomoćnosti širi se kao epidemija. FailCon konferencije propalih poduzetnika privlače tisuće ljudi. Steve Jobs i njegovo izbacivanje iz Applea, JK Rowling kojoj nitko nije htio objaviti “Haryja Pottera”, Ivica Kostelić i njegova izlijetanja sa staze, napravili smo panteon za slavne neuspjehe. Dok buja kultura individualnosti, startupa i aktivizma, društvene mreže se pretvaraju u masovni kustoski projekt posvećen potisnutom osjećaju neuspješnosti. Čini se, ipak, da u tome ima nekog sistema. Štoviše, neki teoretičari ozbiljno tvrde da je masovni osjećaj neuspjeha znak napretka naše civilizacije.
Ako je ikad bilo vrijeme da ozbiljno razmislimo o neuspjehu, onda je to sad, napisao je filozof Costica Bradatan u svom eseju na tu temu u New York Timesu. Čvrsto smo zašli u eru ubrzanog napretka znanosti, umjetnosti, tehnologije, medicine i gotovo svih oblika ljudskih postignuća. Više se ni besmrtnost ne čini nedostižnom.
Obećanje neprekidnog napretka privlačno je, ali i opasno. Što savršenijom zamišljamo budućnost, neuspjeh se čini suvišnijim. Neuspjeh, međutim, ne samo da nije suvišan, on je nužan za dostojan život.
Neuspjeh čovjeku vraća dostojanstvo i mudrost
“Neuspjeh otkriva koliko je naš život uvijek blizu svoje suprotnosti” piše Bradatan. Zbog nagona za preživljavanjem ili puke kratkovidnosti, skloni smo svijet vidjeti kao čvrsto, pouzdano, čak neuništivo mjesto i ne možemo zamisliti da on postoji bez nas.
“Samozavarani kakvi jesmo, zaboravljamo koliko stalno malo fali da nas ne bude” piše Bradatan. Jednostavno, neuspjeh i kad nije opasan stvara osjećaj da nam je život ugrožen, da se naš svijet u svakom trenutku može raspasti. Neuspjehe zaboravljamo, ali osjećaj te stalne tinjajuće prijetnje ostaje. Iz neuspjeha u neuspjeh, postaje nam sve jasnije da zapravo nema posebnog razloga što smo još uvijek u igri. S vremenom, sama činjenica da smo živi izaziva oduševljenje. To čovjeku daje dostojanstvo i čini ga mudrijim.
Drugi razlog neizbježnosti neuspjeha je bug u našem programu – kronično smo neprilagođeni življenju. Stalno osjećamo nelagodu. Imamo nesavladivu potrebu osjećati se važnijima nego što jesmo i ponašati se kao da sve postoji radi nas, a to izaziva niz masovnih problema, od osjećaja usamljenosti do depresije, sve do ovisnosti i psihičkih bolesti. Filozofija i religija više ne liječe kao nekad, pa se u sve, iz vrlo zanimljivog razloga, uključila znanost.
Kako je neuspjeh spasio znanost i ona njega
Znanstvenike sindrom neprilagođenosti posebno smeta. Njihov poziv i zadatak je objektivno tragati za odgovorima koji moraju biti konačni i nesporni. Ali eksperimenti rijetko potvrde očekivanja svojih autora, um na to prirodno reagira intepretacijama, svjesnim ili nesvjesnim režiranjem ishoda, sumnje se gomilaju i znanstvenici dolaze u vrlo neugodnu poziciju. Razvojem tehnologije, genetike i neurologije, konačno su dobili mogućnost istražiti zašto se to događa.
Američki psiholog Kevin Dunbar godinama je istraživao kako se znanstvenici u laboratorijima nose s ovim problemom. Dokazao je da je neuspjeh bio doslovno neophodan za svaki važniji proboj u znanosti.
Jedno od važnijih otkrića koje to pokazuje je DLPFC, dio mozga točno iza čela koji se razvija zadnji, u našim adolescentskim godinama. Taj DLPFC neprekidno potiskuje neželjene informacije i eliminira misli koje se ne uklapaju u našu sliku svijeta. Jedino što ga privremeno može neutralizirati je fiziološko stanje koje nastaje uslijed žestokog poraza.
Poraz ima svoju kemiju i snažno utječe na mentalno stanje. Privremeno spaljuje aroganciju i zbog toga se um otvara. U tim fazama, tvrde znanstvenici, čovjek funkcionira na bitno višoj razini nego inače, uzima u obzir niz faktora koje je ranije odbacivao, puno bolje rješava probleme i uspostavlja kvalitetnije odnose s drugim ljudima. Pozitivan učinak osjeća se i nakon što se vrati u uobičajeno stanje.
Ljudsko biće vrijedi onoliko koliko može zabrljati
Bradatan tvrdi da čovjeka više od svega određuje kapacitet neuspješnosti. Porazi su u korijenu svih aspiracija i zato ih treba čuvati i paziti kao spomenike i remek-djela umjetnosti.
“Želja da napravimo nešto što nikad nitko nije, znači da nas ljudi neće ohrabrivati…kad bi ljudi ohrabrivali takve želje, onda bi drugi već napravili to što vi želite i više ne bi bilo jedinstveno.” kaže Seth Godin, marketinški autoritet i još jedan mislilac o neuspjehu koji vjeruje u čovjeka kao djelatno biće, napisao je bestseller o tome zašto su najuspješniji ljudi koji su najviše puta zabrljali.
Poraz nije najgori, najgori je grijeh igranja na sigurno
Godin je na svom blogu objavio objavio hijerarhiju neuspjeha. Na dnu piramide su greške, kao niz neuspjeha na putu na kojem dugo ustrajemo, učimo i s vremenom gradimo bolju reputaciju. Gore od greške je “gašenje motora usred leta”, nagli poraz koji nas udara kad mislimo da smo prevladali neuspješnost. “Odustajanje usred skoka na glavu” već je teži neuspjeh, slijedi hvatanje prečica, zatim odustajanje na startu, kritiziranje sa strane, isprazni hype i, kao najgori neuspjeh, kratkovidni sebični pokušaj koji je zapravo prevara.
Zbog silnog publiciteta koji dobivaju prevare i “crkavanja motora”, složit ćete se s Godinom posebno ako ste roditelj, sve je teže vjerovati da se dugoročni napor pun grešaka najviše isplati.
Borba s neuspjehom je neugodna zato što ima smisla
Zaista neuspješni ljudi su, tvrdi Godin, oni koji nikad ništa ne pokušaju ili oni koji su tako gadno zabrljali da se nikad nisu oporavili ili dobili drugu šansu. Kako su ovi drugi zaista rijetki, ispada da većina nas može prevladati svoju neuspješnost jer je riječ o običnom otporu, glasu u glavi koji nas nagovara na kompromise, usporavanja i odustajanja.
Neurolozi su ustanovili da otpor prema borbi nakon neuspjeha jača po određenim zakonitostima. Što smo bliže roku isporuke, uvidu, istini ili ispunjenju neke istinske želje, otpor je jači. To je zato, tvrde, što najstariji dio našeg mozga mrzi promjenu, postignuće i rizik. Zahvaljujući toj averziji preživjeli smo kao vrsta i dogurali do ovog stupnja razvoja, a da bismo krenuli dalje moramo je naučiti prevladavati. Cijela industrija distrakcije koja se razvija kroz internet, igrice, mobilnu tehnologiju, temelji se na našoj nesklonosti da se suočavamo s nelagodom, dosadom i disciplinom a to u konačnici stvara začarani krug i osjećaj neuspješnosti.
Normalno je da se uglavnom osjećate neuspješni
Ravnoteža osjećaja uspješnosti i neuspješnosti mora varirati ali pitanje koje muči ljude bez obzira na njihov status, jest zašto osjećaj uspješnosti traje kratko a osjećaj neuspješnosti je uvijek prisutan. Korejsko njemački filozof i teoretičar medija Byung-Chul Han tvrdi da je osjećaj neuspješnosti jedan od simptoma velikog modernog umora, koji nastaje jer “sami sebe dobrovoljno iscprljujemo do krajnjih granica”.
https://youtu.be/-f-HTVB5Bl4?t=25s
U svojoj knjizi “Müdigkeitsgesellschaft” (Društvo umora), Byung-Chul Han piše da suvremeno društvo pokreće cilj maksimalizacije proizvodnje. Kako ono zbog toga nije u stanju disciplinirati ljude, sve nas pretvara u individualne poduzetnike. “Svi sada imamo slobodu istraživati sebe i nema granica dokle sami sebe možemo eksploatirati u toj slobodi.” piše Byung-Chul Han. To novo društvo naziva “društvom postignuća” kojim vlada “teror pozitivnosti”, prezasićenost afirmativnim porukama i pozitivnom psihologijom. Mantre o upravljanju sobom, slavljenje kreativnosti i glorifikacija strasti kao ključa čovjekova samoostvarenja su kontraproduktivne, tvrdi Byung-Chul Han. Uime lažnog osjećaja slobode, eksploatiramo sami sebe.
Poslušajte što Toni Morrison kaže o važnosti poziva
Jedan od najvećih svjetskih autoriteta na području poslovnih performansi Bernard Marr, popularizirao je izraz “radikalna uspješnost” , opisujući stanje ljudi koji su pretrpjeli niz teških neuspjeha. “Oni su postali najuspješniji jer se od ostalih razlikuju po tome što imaju natprosječno snažan poriv da ostvare svoje zamisli. Oni osjećaju tako žestoku glad za ispunjenjem cilja da uopće ne mogu odustati.” Nobelovka Toni Morrison ne koristi pojam uspješnosti i neuspješnosti, govori o “čistom znanju”. Čovjek koji pronađe svoj životni poziv, kaže Morrison, i ustraje radeći ono što najbolje zna, taj čovjek vlada svojim svijetom.
Neuspjeh vam otkriva da je tajna uspjeha ustrajnost
https://www.youtube.com/watch?v=KuNQgln6TL0
Svako postignuće je mučno, tvrdio je Steve Jobs. Osjećaj neuspješnosti, porazi i frustracija ne prestaju ni kad su zadovoljena sva vanjska mjerila uspjeha. To je toliko teško “da bi svatko racionalan odustao” kad ne bi volio to što radi. Neuspjesi su ga, tvrdio je, naučili koliko je strast važna kao podrška ustrajnosti.
Roger Federer je možda najbolje opisao kako ustrajnost i drive funkcioniraju u svakodnevnici. Kad ga je jedan novinar pitao što ga je učinilo najvećim tenisačem svih vremena Federer je rekao: “Ako moram nešto istaknuti, to je činjenica a uvijek igram. Igram u bolovima, igram u problemima, igram u svim uvjetima. Svaki put kad osjetim da više ne mogu, osjetim neku radost, dobijem grozničavu želju da vidim gdje mi je granica i što me čeka ako je ovoga puta uspijem prijeći. Tako guram naprijed.”
Tražite poraz. Sretan poraz je istinski rast
Najveću i vjerojatno jedinu borbu protiv neuspjeha čovjek vodi u sebi, tvrdi David K. Williams, autor kultne poslovne knjige “7 Non-Negotiables of Winning.” Kako je vjera u borbu radi borbe postala važan dio nove američke poslovne kulture, Williamsova kovanica “fail up” odmah je ušla u njezin jezik i proširila se svijetom.
Objašnjavajući njezino značenje, Williams piše da “učenje o životu ne znači da sebi moramo nanositi štetu, ali da uspješnost kao zbir ishoda koji nas ostvaruju, očigledno ne može bez neuspjeha” i zbog toga osjećaj neuspješnosti ne treba potiskivati. “Rekao bih čak da je upravo neuspješnost glavni pokretač uspješnih ljudi, jer povećava njihovu glad za uspjehom i čini ih odlučnijima.” piše Williams. Tko često propada, a vjeruje u borbu, najčešće pobjeđuje.
Neuspjeh na ironičan način čovjeka čini boljim
“Kapacitet neuspješnosti moramo čuvati, kultivirati, čak i slaviti” zaključio je Costica Bradatan u svom legendarnom članku u New York Timesu “Naprosto moramo ostati nesavršena, nepotpuna bića koja griješe jer je sve što smo ikad postigli bilo moguće samo zbog praznine koja razdvaja ono što smo sad, od onoga što bismo mogli biti. U toj praznini nastaju utopije i opasne ideje, ali samo u tom intervalu pojedinci i zajednice mogu nešto postići. Borba s osjećajem neuspjeha, sram zbog propalih ideja ili naprosto strah od novog neuspjeha, na ironičan način nagnaju čovjeka da bude bar malo bolji.