Niske kamate i inflacija nagrizaju ušteđevine, ali Hrvati ih uporno čuvaju u bankama. Zašto konačno ne naučimo investirati?
Hrvati imaju oko 10 puta više novca u bankama nego u fondovima
Građani i tvrtke su krajem lipnja u bankama držali više od 380 milijardi kuna, što je porast od čak 18 milijardi, ili oko pet posto u odnosu na kraj prošle godine. U usporedbi s lipnjem prošle godine,dakle u svega 12 mjeseci, depoziti su porasli za čak 42 milijarde kuna, odnosno preko 12 posto.
Ovakve brojke pokazuju da su građani i tvrtke i dalje najskloniji držanju novca u bankama, usprkos tome što su kamate, pa čak i na oročenu štednju, već godinama ekstremno niske, daleko niže od stope inflacije, što znači gubitak vrijednosti novca.
Na oročenju i štednji 10 puta više novca nego u fondovima
Za usporedbu, imovina investicijskih fondova, koji su u zapadnim zemljama uobičajeni oblik štednje, iznosi tek oko 20 milijardi kuna. Očito je da ljudi u Hrvatskoj nisu pretjerano skloni riziku koji donosi volatilnost tržišta kapitala, usprkos tome što su potencijalni prinosi daleko veći od kamata na štednju.
Kada se analizira struktura ukupnih depozita u bankama, vidljivo je da se od 380 milijardi, oko 220 milijardi kuna odnosi na štedne i oročene depozite koje većim dijelom drže kućanstva, što znači da oko 10 puta više novca imaju u bankama nego u fondovima.
Nesklonost rizičnijim oblicima štednje ima više uzroka. Jedan je niska razina informiranosti o tržištima kapitala. Naime, burze kod nas, za razliku od zapada Europe, ili SAD-a, nemaju dugu tradiciju, pa onda jasno da ni građani, odnosno veći dio njih, nemaju ni informacije kako one funkcioniraju.
Dosta ljudi ima neugodna iskustva s dionicama i fondovima
Osim toga, oni koji su se susreli s ulaganjem u dionice ili fondove, nerijetko su imali vrlo loša iskustva, jer su s ulaganjem krenuli neposredno uoči globalne financijske krize prije otprilike desetljeće i pol, zbog koje su krahirala praktički sve burze u svijetu. Svi koji su tada bili novi na tržištu stvorili su prilično velike gubitke i to ih je, naravno, odvratilo od daljnjih ulaganja.
Najveći broj građana upoznao se s tržištem kapitala kroz javne ponude dionica INA-e i Hrvatskog telekoma, 2006. i 2007. godine. Interes građana bio je takav da su doslovno stajali u redu kako bi upisali dionice. Odmah po uvrštenju tih dionica na burzu i početka redovnog trgovanja, došlo je do porasta cijena, tako da su “preko noći” ostvarili pristojnu zaradu, no time su možda dobili nerealnu sliku kako tržište zapravo funkcionira.
Nisu se zaboravili gubici iz financijske krize 2007. godine
Mnogi od njih tada su nastavili ulagati, tržište je bilo dobrano pregrijano, iz SAD-a se proširila financijska kriza i negdje sredinom 2007. godine cijela priča kreće nizbrdo. Dolazi do snažnog i prilično strmoglavog pada vrijednosti dionica, mnogi se povlače s tržišta uz velike gubitke i od svega toga Zagrebačka burza nije se oporavila ni do danas.
No, na žalost, za razliku od ulagača na razvijenijim tržištima, oni u Hrvatskoj nisu imali prilike iskusiti višegodišnja ili višedesetljetna ulaganja, koja usprkos izmjenama tržišnih ciklusa, rastu i padu tržišta, donose atraktivne prosječne prinose.
Teško da će se averzija prema ulaganju u dionice ili fondove u skorije vrijeme promijeniti, s obzirom na to da na Zagrebačkoj burzi uglavnom vlada mrtvilo. Također, na vidiku nema novih javnih ponuda dionica, što bi sasvim sigurno opet probudilo interes ulagača, a i malo je vjerojatno da bi ljudi krenuli masovnije ulagati na strana tržišta, iako niz brokerskih kuća nudi i takve usluge.