Zašto oligarsi, koliko god ogorčeni i bijesni bili, zapravo ne mogu srušiti Putina
'Kada bih došao Putinu i rekao da sam od svojih 5 milijardi dolara izgubio 4 milijarde, on bi me pitao: a kako ti se sviđa ova jedna koja ti je ostala?'
Ruski oligarh Roman Abramovič prisiljen je prodati omiljenu imovinu u svom posjedu, nogometni klub Chelsea. Abramovičeva kupnja londonskog kluba 2003. godine simbolički je okrunila prodor ruskog državno-tajkunskog kapitala u zemlje zapadne Europe: kupiti nogometni klub značilo je prodrijeti u srž engleske kulture, prirodno konzervativne, a Rusi su kroz takve akvizicije svoj golemi novac pokušavali pretočiti u društveni kapital.
Bile su rane dvijetisućite, Putinovoj Rusiji krenulo je dobro, otvorio je vrata stranim investitorima, držao govore o demokraciji, a s ruskim oligarsima sklopljen je pragmatičan pakt: na sastanku u Kremlju 2000. godine kazao im je da mogu zadržati sve što su prigrabili u privatizaciji, u zamjenu za nepetljanje u politiku. Gotovo svi su to zadovoljno prihvatili.
Na pogonu stranih ulaganja i gospodarskog otvaranja prema Zapadu, u specifičnom ruskom modelu državnog kapitalizma s obilježjima korporatizma, u kojem vrhovni vladar podijeli državne resurse i odredi tko što radi, doimalo se da Rusija izlazi iz kaotičnih devedesetih godina. Te 2003., kada je Abramovič kupio Chelsea, godišnji rast BDP-a bio je 7.3 posto, a posljednje godine prije Velike recesije, 2017., došao je do 8.5 posto.
Novac od prodaje ide žrtvama rata
Stvari su za novu rusku elitu djelovale dobro, za razliku od sada, kada ne djeluju nimalo dobro: europske sankcije udarile su na imovinu po cijelom svijetu, pa je tako Roman Abramovič, čovjek koji je Borisu Jeljcinu predložio Putina za nasljednika, sada primoran prodati Chelsea, najveći kulturološki simbol novoruskog pohoda na Europu za vrijeme Putina. Zanimljivo, Abramovič je kazao kako će novac od prodaje dati za žrtve rata u Ukrajini.
Igor Sečin zvani Darth Vader, šef Rosnjefta i jedan od ideologa Putinove vlasti, u Francuskoj je ostao bez svoje megajahte vrijedne 108 milijuna eura. Što je ništa prema oligarhu Ališeru Usmanovu, vlasniku nekoliko konglomerata, drugog najvećeg ruskog telekoma i izdavačke kuće Kommersant, kojeg je njemačka država lišila broda vrijednog 600 milijuna dolara, a Biden mu je upravo zamrznuo svu imovinu u Americi.
Bankarski oligarh Mihajlo Fridman bio je prisiljen odstupiti s čela investicijske kompanije LetterOne, velikog ulagača u energetiku, telekomunikacije i maloprodaju diljem Europe. Fridman, inače blizak Putinu, osudio je rat, ali za njega nije okrivio Putina ni Rusiju. “Ne želim svoje zaposlenike izlagati političkim reperkusijama,” iskreno je rekao u razgovoru za Financial Times.
Pametni ostaju oligarsi, glupi ne
Zapadne zemlje udarile su na ruske oligarhe i njihovu osobnu imovinu, ciljano i strateški, vođene idejom da će to ohrabriti poslovnu elitu u opiranju Putinovoj agresivnoj politici – a možda i eventualnom rušenju ruskog diktatora s vlasti. No, stvari su bitno kompliciranije od toga i ne djeluje realnim da bi Putina mogla rušiti ruska poslovna elita.
Prvo, Putin je tijekom godina pedantno gradio mrežu oligarha i iz nje čistio sve koji su pokazali znakove nelojalnosti. Mihajlo Hodorkovski proveo je deset godina u zatvoru, za poreznu utaju koja je ustvari bila odmazda vlasti za nelojalnost prema Putinu. Dio prvog vala oligarha sam je otišao iz Rusije, u strahu od mogućeg progona.
“Pametni oligarsi znaju kako stvari ovdje funkcioniraju”, kazao je neimenovani izvor iz Kremlja za Financial Times. “Oni koji nisu pametni, nisu više oligarsi”. Motivacija za nekakvu pobunu bit će izuzetno niska, sve dok oligarsi ne osjete da je Putin zbilja uzdrman i zreo za smjenu.
Obogatili se na poslovima s državom
Drugo, gotovi svi koji su se obogatili tijekom Putinove ere, to su činili u čvrstoj koluziji s državom, kroz povoljne ugovore za eksploataciju prirodnih resursa, ili monopolne položaje u telekomunikacijama, prometu i industriji.
Takva bogatstva mogu nestati kako su i nastala, kroz raskidanja državnih ugovor, blokiranje pristupa bankama i fondovima, poreznim inspekcijama i čitavom nizu drugih instrumenata koji su Kremlju na raspolaganju u slučaju raskola.
Treće, u posljednje vrijeme Putin je preferirao afirmirati novu klasu poslovnih lidera koji uopće nisu veliki vlasnici kompanija poput prve i druge generacije oligarha iz devedesetih i dvijetisućitih, već direktori i manjinski dioničari poduzeća pod državnom kontrolom. Na taj je način pojačavao svoju kontrolu nad rukovoditeljima gospodarstvom, jer takve kadrove može smijeniti i promijeniti na kad god hoće.
Putin tražio žrtvu i podršku biznismena
Kada je, dan nakon invazije, sazvao poslovnu elitu na sastanak u pompoznu dvoranu Odreda Sv. Katarine u Kremlju, većina prisutnih bili su čelnici bankarskih i energetskih grupacija kojima upravlja ruska država, snažno povezani s Putinovim najužim krugom. Manji dio činili su ono što tradicionalno nazivamo oligarsima, multimilijarderi stvoreni uz pomoć države.
Na sastanku u Kremlju, Putin je, kaže jedan od prisutnih za FT, okupljenima kazao da očekuje punu podršku i nastavak suradnje. Obećao je pomoć u borbi protiv zapadnih sankcija, a od biznismena zatražio da ne prekinu poslovati s kompanijama koje će se naći pod sankcijama.
“Poruka je bila: nitko ne želi patiti, no ako ćemo patiti, patit ćemo svi”, izjavio je za medije bankar koji je prisustvovao susretu. “Sastanak je bio besmislen. Tumačio nam je kako nije imao izbora nego napasti Ukrajinu, ali i da mi nemamo izbora nego ga podržati”. Čak i da mu pokušaju promijeniti mišljenje, naprosto nemaju dovoljno političke moći za tako nešto.
Drugi uzvanik je za FT objasnio situaciju u kojoj se trenutno nalaze ruski oligarsi: “Kada bih došao Putinu i rekao mu da me brine što sam zbog njegovog rata od svojih 5 milijardi dolara izgubio 4 milijarde, on bi me pitao: a kako ti se sviđa ova jedna milijarda koja ti je ostala?”