Hrvatsko pravosuđe već danima štrajka jer zaposleni nisu zadovoljni plaćama i statusom. Suci do daljnjega rade samo u onim predmetima za koje sami procijene da su toliko hitni da bi odgađanjem rasprava za stranke nastupila ”nenadoknadiva šteta”. Vlada im je u dva navrata podigla primanja, ali oni smatraju da to nije dovoljno i traže daljnje pregovore. Plenković je nedavno izjavio da, što se njega tiče, mogu štrajkati još deset godina jer Vlada neće pristati na ucjene. Čini se, dakle, da smo u pat poziciji.
Malo je u javnosti podrške za sudačku ljutnju. Vjerojatno ne zato što što bi bilo tko mislio da suci ne trebaju dobro zarađivati, nego je stvar u kontekstu. Kako smo obaviješteni iz službenih izvora, sudačke plaće s najnovijom Vladinom ponudom rastu na 2200 do 3500 eura neto, a za one koji su visoko u hijerarhiji približavaju se svoti od 5000 eura neto. Najniže plaćenim sucima povećane su za 700 eura neto i tako su došli na ovih 2200 eura. Iznos tog povećanja veći je nego minimalna plaća u Hrvatskoj. Ona je sada 840 eura bruto, odnosno oko 672 eura na ruke.
Bitan je kontekst
Zato se na društvenim mrežama može vidjeti puno sarkastičnih komentara u kojima ljudi kažu fino, ja živim od minimalca koji je manji nego svota za koju se povećava najniža sudačka plaća, a njima je i to malo. Dakle: kontekst.
O kontekstu se može govoriti i s aspekta prosječne plaće. Hrvatski prosjek trenutno iznosi 1208 eura neto, a plaće ispod toga prima oko dvije trećine zaposlenih. Oni zarađuju manje od prosjeka, a ona jedna trećina iznad. Zbirni podaci o sudačkim plaćama u državama EU mogu biti jako varljivi jer negdje su te plaće za naše uvjete doista nezamislivo visoke, ali tamo su nezamislivo visoke i plaće u drugim strukama.
No treba pogledati tablicu koja rangira odnos prosječne bruto plaće ”običnih” sudaca u odnosu na prosječne plaće svih zaposlenih pa ćemo vidjeti da je Hrvatska s tim negdje u sredini. Dapače, s aktualnim smo povećanjima, prema tom kriteriju, bolji od Švedske, Njemačke, Francuske, Slovenije, Austrije, Belgije, Finske, Mađarske, Italije… Kad se Hrvatska ekonomski bolje razvije, tada će biti logično da i plaće sudaca rastu u skladu s tim. Do tada, smatraju mnogi građani, i suci trebaju biti svjesni realnih okvira i na tražiti kruha preko pogače.
Nezadovoljstvo pravosuđem
Tim prije zato što suci nisu u istoj situaciji kao liječnici koji sutra mogu otići van. Suci to ne mogu, suci i državni odvjetnici mogu biti samo ovdje pa bi se prema tome morali i mjeriti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad govorimo o kontekstu i dojmu koji se na temelju njega formira, instruktivno je malo pogledati i hrvatske plaće u prosvjeti, socijalnoj skrbi i drugim također važnim javnim djelatnostima, čije se plaće, kao i sudačke, financiraju iz državnog proračuna. Profesori, nastavnici, učitelji, socijalni radnici, psiholozi i mnogi drugi ne mogu ni sanjati o plaćama koje bi bile i blizu sudačkima.
Kontekst je određen i činjenicom da je kod nas malotko zadovoljan pravosuđem. Uobičajena je stvar da sudski procesi traju po deset godina, da važna suđenja završavaju u neshvatljivim zastarama, da se s postupkom kreće tek nakon godinu dana, da u sudstvu imamo korupcijske afere, veze s politikom itd. Valjda se samo kod nas može dogoditi da se u optužnici Državnog odvjetništva otvoreno navodi da su sudionici kaznenih djela (slučaj šefa JANAF-a Dragana Kovačevića) kupovali odijela kandidatu za glavnog državnog odvjetnika, sucu Ivanu Turudiću.
‘I oni bi povišicu…’
Komentirajući sudački štrajk, kaže jedna gospođa da već pet godina čeka ”na prvo ročište zbog podjele bračne imovine i još ništa. I oni bi povišicu”. Povrh toga, javnost svako malo bude osupnuta nevjerojatnim presudama poput ove najnovije kojom se Severini Vučković oduzima skrb nad djetetom od 12 godina koje želi živjeti s majkom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da je povjerenje u pravosuđe drugačije, a ne ovako tragično loše, i opći stav prema sudačkim zahtjevima bio bi puno povoljniji. A građane su posebno revoltirale izjave pojedinih sudaca da im se plaće moraju bitno povećati kako ne bi bili potkupljivi. Za takvo razmišljanje ima puno razumijevanje čak i bivši predsjednik Udruge sudaca Đuro Sessa premda, naravno, nitko ne postaje pokvaren i korumpiran zato što nije zadovoljan plaćom, a ponajmanje bi to trebalo biti slučaj u časnoj sudačkoj profesiji.
Kako će se iz svega ovoga izaći, tek ćemo vidjeti. Ali da je pitati građane, koji i financiraju aparat pravosuđa, očito da bi suci i državni odvjetnici ostali na ovome što im je ponuđeno. I neka se na čude jer ljudi naprosto misle da svojim radom nisu zaslužili ni toliko.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako suci doista misle da povišicu zaslužuju kako ne bi bili potkupljivi, neka se ne čude što ih građani ne podržavaju
Da povjerenje u pravosuđe nije ovako tragično loše, i opći stav prema sudačkim zahtjevima bio bi puno povoljniji
Valjda se samo kod nas može dogoditi da se u optužnici Državnog odvjetništva otvoreno navodi da su sudionici kaznenih djela (slučaj šefa JANAF-a Dragana Kovačevića) kupovali odijela kandidatu za glavnog državnog odvjetnika, sucu Ivanu Turudiću.
Hrvatsko pravosuđe već danima štrajka jer zaposleni nisu zadovoljni plaćama i statusom. Suci do daljnjega rade samo u onim predmetima za koje sami procijene da su toliko hitni da bi odgađanjem rasprava za stranke nastupila ”nenadoknadiva šteta”. Vlada im je u dva navrata podigla primanja, ali oni smatraju da to nije dovoljno i traže daljnje pregovore. Plenković je nedavno izjavio da, što se njega tiče, mogu štrajkati još deset godina jer Vlada neće pristati na ucjene. Čini se, dakle, da smo u pat poziciji.
Malo je u javnosti podrške za sudačku ljutnju. Vjerojatno ne zato što što bi bilo tko mislio da suci ne trebaju dobro zarađivati, nego je stvar u kontekstu. Kako smo obaviješteni iz službenih izvora, sudačke plaće s najnovijom Vladinom ponudom rastu na 2200 do 3500 eura neto, a za one koji su visoko u hijerarhiji približavaju se svoti od 5000 eura neto. Najniže plaćenim sucima povećane su za 700 eura neto i tako su došli na ovih 2200 eura. Iznos tog povećanja veći je nego minimalna plaća u Hrvatskoj. Ona je sada 840 eura bruto, odnosno oko 672 eura na ruke.
Bitan je kontekst
Zato se na društvenim mrežama može vidjeti puno sarkastičnih komentara u kojima ljudi kažu fino, ja živim od minimalca koji je manji nego svota za koju se povećava najniža sudačka plaća, a njima je i to malo. Dakle: kontekst.
O kontekstu se može govoriti i s aspekta prosječne plaće. Hrvatski prosjek trenutno iznosi 1208 eura neto, a plaće ispod toga prima oko dvije trećine zaposlenih. Oni zarađuju manje od prosjeka, a ona jedna trećina iznad. Zbirni podaci o sudačkim plaćama u državama EU mogu biti jako varljivi jer negdje su te plaće za naše uvjete doista nezamislivo visoke, ali tamo su nezamislivo visoke i plaće u drugim strukama.
No treba pogledati tablicu koja rangira odnos prosječne bruto plaće ”običnih” sudaca u odnosu na prosječne plaće svih zaposlenih pa ćemo vidjeti da je Hrvatska s tim negdje u sredini. Dapače, s aktualnim smo povećanjima, prema tom kriteriju, bolji od Švedske, Njemačke, Francuske, Slovenije, Austrije, Belgije, Finske, Mađarske, Italije… Kad se Hrvatska ekonomski bolje razvije, tada će biti logično da i plaće sudaca rastu u skladu s tim. Do tada, smatraju mnogi građani, i suci trebaju biti svjesni realnih okvira i na tražiti kruha preko pogače.
Nezadovoljstvo pravosuđem
Tim prije zato što suci nisu u istoj situaciji kao liječnici koji sutra mogu otići van. Suci to ne mogu, suci i državni odvjetnici mogu biti samo ovdje pa bi se prema tome morali i mjeriti.
Kad govorimo o kontekstu i dojmu koji se na temelju njega formira, instruktivno je malo pogledati i hrvatske plaće u prosvjeti, socijalnoj skrbi i drugim također važnim javnim djelatnostima, čije se plaće, kao i sudačke, financiraju iz državnog proračuna. Profesori, nastavnici, učitelji, socijalni radnici, psiholozi i mnogi drugi ne mogu ni sanjati o plaćama koje bi bile i blizu sudačkima.
Kontekst je određen i činjenicom da je kod nas malotko zadovoljan pravosuđem. Uobičajena je stvar da sudski procesi traju po deset godina, da važna suđenja završavaju u neshvatljivim zastarama, da se s postupkom kreće tek nakon godinu dana, da u sudstvu imamo korupcijske afere, veze s politikom itd. Valjda se samo kod nas može dogoditi da se u optužnici Državnog odvjetništva otvoreno navodi da su sudionici kaznenih djela (slučaj šefa JANAF-a Dragana Kovačevića) kupovali odijela kandidatu za glavnog državnog odvjetnika, sucu Ivanu Turudiću.
‘I oni bi povišicu…’
Komentirajući sudački štrajk, kaže jedna gospođa da već pet godina čeka ”na prvo ročište zbog podjele bračne imovine i još ništa. I oni bi povišicu”. Povrh toga, javnost svako malo bude osupnuta nevjerojatnim presudama poput ove najnovije kojom se Severini Vučković oduzima skrb nad djetetom od 12 godina koje želi živjeti s majkom.
Da je povjerenje u pravosuđe drugačije, a ne ovako tragično loše, i opći stav prema sudačkim zahtjevima bio bi puno povoljniji. A građane su posebno revoltirale izjave pojedinih sudaca da im se plaće moraju bitno povećati kako ne bi bili potkupljivi. Za takvo razmišljanje ima puno razumijevanje čak i bivši predsjednik Udruge sudaca Đuro Sessa premda, naravno, nitko ne postaje pokvaren i korumpiran zato što nije zadovoljan plaćom, a ponajmanje bi to trebalo biti slučaj u časnoj sudačkoj profesiji.
Kako će se iz svega ovoga izaći, tek ćemo vidjeti. Ali da je pitati građane, koji i financiraju aparat pravosuđa, očito da bi suci i državni odvjetnici ostali na ovome što im je ponuđeno. I neka se na čude jer ljudi naprosto misle da svojim radom nisu zaslužili ni toliko.