Međutim, upravo je ova posljednja stvar, u kombinaciji s njegovim talentom i opusom, zalog za to da Arsen bude suvremeni simbol pomirenja i izgradnje novog hrvatskog društva. Otprilike na isti način na koji sada kao takav figurira Nikola Tesla. Čovjek čiji spomenik je svojevremeno miniran u Gospiću, ali čija veličina i simboličko nasljeđe na koncu nisu mogli biti zanemareni.
‘Tihi obrt’ i ‘Ministarstvo straha’
I bez obzira što je to teško uspoređivati, jer se radi o sasvim drugim poljima, možemo slobodno reći kako je Arsen u umjetničkom i muzičkom svijetu ono što je Tesla bio u znanstvenom. Pri čemu je Arsen Dedić živio u Hrvatskoj sve te godine, sudjelovao u snimanju ‘Moje domovine’ i odlazio u ratom zahvaćeni Šibenik, nikad nije krio svoje srpsko-hrvatsko porijeklo.
Na kraju je snimio i dva najsnažnija antiratna albuma uopće, ‘Tihi obrt’ iz 1993. te ‘Ministarstvo straha’ iz 1994., da bi kad se sve smirilo napisao neprevaziđenu pjesmu ‘Posljednji tango u Đevrskama’, u kojoj je taksativno nabrojao sva mjesta u okolici Šibenika koja su nakon ‘95. praktično prestala postojati.
Drugim riječima, svaki njegov izbor i poruka tih godina bili su jasno moralno i ljudski pozicionirani i zapravo jest prilično tužno što takav simbolički kapital koje ovo društvo ima u Arsenu Defiću, svjesno ili u najmanju ruku nesvjesno zanemaruje.
Ne postoji politička volja
Kad je prije par godina došlo do prvog ozbiljnog iskoraka prilikom obilježavanja Oluje, u sklopu čega je Boris Milošević kao ministar iz SDSS-a otišao u Knin, da bi potom Tomislav Medved kao ministar branitelja otišao u Varivode, puno se i s pravom pisalo o onome o čemu je i sam Milošević, koji također kao i Arsen dolazi iz Šibenika, govorio, odnosno o tome da mu je otac bio Hrvatskoj vojsci, a da mu je baka ubijena nakon Oluje. A istovremeno je ono što nam je Arsen u vezi svega ovoga ostavio, kao da ne postoji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istina je i to da Arsen Dedić jest dobio sve strukovne počasti i veliku ljubav publike, ali teško se oteti dojmu da se najveći dio javnosti ponaša kao da tih njegovih antiratnih albuma nije bilo i kao da on nije nosio strašnu traumu u sebi i kao da ona ne može poslužiti za iscjeljenje. Jedino što se iz svega toga može zaključiti jest to da ne postoji stvarna politička volja da do tog iscjeljenja dođe.
Pjesnik ljubavi i zavičaja
Arsena se, naravno, u cjelini karijere ne može promatrati kao političkog i angažiranog pjesnika. On jest od početka bio pjesnik ljubavi, melankolije, zavičaja, mora, Šibenika i Zagreba, ali i primijenjeni autor filmske muzike.
No, tim prije su ta dva albuma i ‘Posljednji tango u Đevrskama’ važni, kako za njega, tako i za nas. I bilo bi krajnja šteta ne iskoristiti ih za izgradnju društva kakvo bismo mogli biti. U to ime, za kraj teksta najbolje je citirati njegove stihove iz pjesme Seosko groblje II, s albuma ‘Ministarstvo straha’:
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je ušla vojska s barjacima
Jel to bilo jednoga oktobra
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedino su stare žene rekle
Da od toga neće biti dobra
Neće biti dobra
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je ušla ona druga vojska
Makar gladan grli pobro pobra
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedino su stare žene rekle
Da od toga neće biti dobra
Neće biti dobra
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je ušla ona treća vojska
Klicali smo svršila je borba
Jedino su stare žene znale
Da od toga neće biti dobra
Neće biti dobra
A četvrta kad je ušla vojska
U špaliru kao da je smotra
Napokon, zauvijek dočekasmo
Cijelo selo sve odar do odra
Sve odar do odra.
Arsena Dedića bi mogli početi doživljavati simbolom kao Nikolu Teslu
Arsen je u umjetničkom i muzičkom svijetu ono što je Tesla bio u znanstvenom
Istina je i to da Arsen Dedić jest dobio sve strukovne počasti i veliku ljubav publike, ali teško se oteti dojmu da se najveći dio javnosti ponaša kao da tih njegovih antiratnih albuma nije bilo i kao da on nije nosio strašnu traumu u sebi i kao da ona ne može poslužiti za iscjeljenje.
Osamdeset peti rođendan Arsena Dedića, definitivno najvećeg kantautora kojeg smo imali i čovjeka čiji će talent i opus teško ikad itko nadmašiti prošao je u realnoj medijskoj i društvenoj tišini. Razlozi toj tišini mogu biti i u nebrizi, i u tome što je on nikad nije bio zabavljač za široke narodne mase, ali mogu biti i u činjenici njegovog nacionalnog porijekla.
Međutim, upravo je ova posljednja stvar, u kombinaciji s njegovim talentom i opusom, zalog za to da Arsen bude suvremeni simbol pomirenja i izgradnje novog hrvatskog društva. Otprilike na isti način na koji sada kao takav figurira Nikola Tesla. Čovjek čiji spomenik je svojevremeno miniran u Gospiću, ali čija veličina i simboličko nasljeđe na koncu nisu mogli biti zanemareni.
‘Tihi obrt’ i ‘Ministarstvo straha’
I bez obzira što je to teško uspoređivati, jer se radi o sasvim drugim poljima, možemo slobodno reći kako je Arsen u umjetničkom i muzičkom svijetu ono što je Tesla bio u znanstvenom. Pri čemu je Arsen Dedić živio u Hrvatskoj sve te godine, sudjelovao u snimanju ‘Moje domovine’ i odlazio u ratom zahvaćeni Šibenik, nikad nije krio svoje srpsko-hrvatsko porijeklo.
Na kraju je snimio i dva najsnažnija antiratna albuma uopće, ‘Tihi obrt’ iz 1993. te ‘Ministarstvo straha’ iz 1994., da bi kad se sve smirilo napisao neprevaziđenu pjesmu ‘Posljednji tango u Đevrskama’, u kojoj je taksativno nabrojao sva mjesta u okolici Šibenika koja su nakon ‘95. praktično prestala postojati.
Drugim riječima, svaki njegov izbor i poruka tih godina bili su jasno moralno i ljudski pozicionirani i zapravo jest prilično tužno što takav simbolički kapital koje ovo društvo ima u Arsenu Defiću, svjesno ili u najmanju ruku nesvjesno zanemaruje.
Ne postoji politička volja
Kad je prije par godina došlo do prvog ozbiljnog iskoraka prilikom obilježavanja Oluje, u sklopu čega je Boris Milošević kao ministar iz SDSS-a otišao u Knin, da bi potom Tomislav Medved kao ministar branitelja otišao u Varivode, puno se i s pravom pisalo o onome o čemu je i sam Milošević, koji također kao i Arsen dolazi iz Šibenika, govorio, odnosno o tome da mu je otac bio Hrvatskoj vojsci, a da mu je baka ubijena nakon Oluje. A istovremeno je ono što nam je Arsen u vezi svega ovoga ostavio, kao da ne postoji.
Istina je i to da Arsen Dedić jest dobio sve strukovne počasti i veliku ljubav publike, ali teško se oteti dojmu da se najveći dio javnosti ponaša kao da tih njegovih antiratnih albuma nije bilo i kao da on nije nosio strašnu traumu u sebi i kao da ona ne može poslužiti za iscjeljenje. Jedino što se iz svega toga može zaključiti jest to da ne postoji stvarna politička volja da do tog iscjeljenja dođe.
Pjesnik ljubavi i zavičaja
Arsena se, naravno, u cjelini karijere ne može promatrati kao političkog i angažiranog pjesnika. On jest od početka bio pjesnik ljubavi, melankolije, zavičaja, mora, Šibenika i Zagreba, ali i primijenjeni autor filmske muzike.
No, tim prije su ta dva albuma i ‘Posljednji tango u Đevrskama’ važni, kako za njega, tako i za nas. I bilo bi krajnja šteta ne iskoristiti ih za izgradnju društva kakvo bismo mogli biti. U to ime, za kraj teksta najbolje je citirati njegove stihove iz pjesme Seosko groblje II, s albuma ‘Ministarstvo straha’:
Kad je ušla vojska s barjacima
Jel to bilo jednoga oktobra
Jedino su stare žene rekle
Da od toga neće biti dobra
Neće biti dobra
Kad je ušla ona druga vojska
Makar gladan grli pobro pobra
Jedino su stare žene rekle
Da od toga neće biti dobra
Neće biti dobra
Kad je ušla ona treća vojska
Klicali smo svršila je borba
Jedino su stare žene znale
Da od toga neće biti dobra
Neće biti dobra
A četvrta kad je ušla vojska
U špaliru kao da je smotra
Napokon, zauvijek dočekasmo
Cijelo selo sve odar do odra
Sve odar do odra.