Američka diplomacija krenut će od pretpostavke da Hamas više nije akter ove priče jer je Izrael u suštini postigao što se postići moglo u trajnoj degradaciji palestinske terorističke organizacije. Njoj je za dogledno vrijeme oduzeta sposobnost ne samo da ugrozi sigurnost Izraela, nego čak i da dalje vlada Gazom.
Dva bliskoistočna kampa
Hamasu nisu slomljena leđa, ali su mu odrezani svi udovi, a uskoro će biti i glava, da se poslužimo nezgrapnom metaforom. Izraelska namjera potpunog iskorijenjenja Hamasa nikad nije bila ostvariva, među ostalim i zato što Hamas nije samo teroristička organizacija, nego i teroristička ideja, a ona se ne može iščupati iz glave vojnim putem.
Bidenovo razmišljanje kreće od realnosti kakva je na terenu već više od desetljeća: na jednoj strani su interesi Irana, koji se manifestiraju preko iranskih saveznika i posrednika: Hamasa u Gazi, Hezbolaha u Libanonu, Hutija u Jemenu, sirijske vlade i iračke vlade. S druge strane je grupa aktera koji se međusobno ne vole previše, ali većeg neprijatelja vide u Iranu nego jedni u drugima: Izrael, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Sjedinjene Države.
Tri iranska neprijatelja
Ovakva konstelacija već godinama omogućava obavještajnu suradnju među spomenutima, a već je dovela i do značajnog diplomatskog i sigurnosnog iskoraka. Abrahamski sporazumi, jedini vanjskopolitički uspjeh administracije Donalda Trumpa, normalizirali su odnose niza sunitskih država Bliskog istoka i Magreba s Izraelom prvi put od njegove uspostave prije 75 godina. Trump tu nije izmislio toplu vodu, nego iskoristio postojeći trend, čemu se nadao i Biden.
No, teroristički napad Hamasa na Izrael 7. listopada prošle godine sve je doveo u pitanje. Ako to i nije bio Hamasov motiv – pod pretpostavkom da je specifičan motiv uopće postojao – napad je uspješno zaustavio približavanje Izraela i Saudijske Arabije pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Amerikanci tvrde da Iran nije znao što Hamas sprema, jer da je znao, saznali bi i sami Amerikanci koji imaju svoje izvore u vrhu vlasti u Teheranu. No, iransko vodstvo moglo je biti vrlo zadovoljno političkim posljedicama napada: propao je projekt na kojem su intenzivno radila tri njihova glavna neprijatelja – Izrael, Amerika i Saudijska Arabija.
Bidenov veliki plan
Bidenov veliki plan nastoji oživjeti to približavanje, računajući da ono nije posve propalo, nego je stavljeno na hold. U odnosima glavnih sila ništa suštinski nije se promijenilo, osim što se Izrael osjeća ugroženije, a svi zajedno su dodatno osvijestili koliko razoran može biti doseg iranskih proxyja. Ako išta, postoje dodatni razlozi da protuiranske snage zbiju redove.
Diplomatska ideja prilično je jednostavna i izvediva, iako zvuči nadrealno: ona bi u jednom potezu amenovala dugogodišnje stanje na terenu, ali bi istodobno, bez sumnje, stvorila novi Bliski istok, regiju kakvu dosad nismo znali. Bidenov plan predviđa da Rijad, u zamjenu za američke sigurnosne garancije Saudijskoj Arabiji u stilu NATO-a, prizna i uspostavi pune diplomatske odnose s Izraelom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zauzvrat, pod pretpostavkom da se dotad oslobode svi taoci ili vrate tijela onih koji više nisu živi, Izrael bi zaustavio rat protiv Hamasa, javno se obvezao na izgradnju palestinske države i predao upravljanje Gazom Palestinskoj samoupravi sa Zapadne obale, koja bi se restrukturirala u nešto što su svi počeli nazivati Revitalizirana Palestinska samouprava (RPA).
Tko što dobiva
Ni jedan od ovih koraka nije nemoguće zamisliti i gotovo svaki će se neizbježno dogoditi u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti. Dapače, izraelski pristanak na rješenje dvije države već se jednom dogodio, ali su ga Palestinci proćerdali. No, sve te predvidive buduće događaje ovaj je plan stavio pod jednu kapu i to ga čini atraktivnim, ne samo zbog sveobuhvatnosti rješenja koje nudi, nego i zbog unutarnjeg mehanizma koji pretpostavlja motive aktera da ga prihvate. Ili budu prisiljeni prihvatiti ga.
Već iz površne analize je jasno da Saudijska Arabija najmanje daje, a najviše dobiva; da se Amerika dodatno upetljava i veže na Bliskom istoku iako joj je deklarirana i priželjkivana strategija odlazak iz regije, bavljenje Indo-Pacifikom i glavnim rivalom Kinom te podrška europskim saveznicima protiv Rusije. I da bi Izrael trebao prihvatiti plan palestinske države, dakle prestanka okupacije Zapadne obale, nakon što je doživio najgori teroristički napad u svojoj povijesti upravo iz onog dijela palestinskih teritorija iz kojega se povukao prije dvadeset godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konsolidacija protiv Irana
No, te sve gorke pilule možda bi se isplatilo popiti, ako konačni ishod donese makar konsolidaciju među de facto saveznicima protiv Irana. Iz nje bi teoretski moglo proizaći uspješno mirovno rješenje palestinskog pitanja.
Najlakše je shvatiti zašto bi na ovo pristala Saudijska Arabija. Krunski princ Mohamed bin Salman dovoljno je mlad da zna da će u nekom trenutku svoje očekivano dugačke vladavine hoćeš-nećeš priznati Izrael. Ako za to sad može izvući dodatne američke sigurnosne garancije, izvrsno. Dodatno, dojam da je nešto izborio za Palestince pomaže prodati arapskoj javnosti priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa s Izraelom.
Amerika mora djelovati brzo, jer ako MBS-u treba dati pisana sigurnosna jamstva, to treba progurati kroz Kongres prije početka predizborne kampanje krajem ljeta. Iako će ovakve obveze naći brojne kritike u Washingtonu, vjerojatno je da bi obećanje mira pomoglo Bidenu da skupi dovoljno ruku u Kongresu za svoj plan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spašavanje premijera Bibija
Najteži zalogaj je tamo gdje je trenutačno najteže, u Izraelu i Palestini koju on trenutačno ponovno kontrolira gotovo cijelu. Palestinska samouprava je atrofirana institucija za krađu tuđih para, tako da neki otpor ovom planu nije izgledan ako dođu dodatne pare. Kako će ići revitalizacija dobro je pitanje, ali ga treba ostaviti za neka buduća vremena. Hamas, kako smo rekli, vjerojatno nema mogućnost izjašnjavanja barem dok se ponovno ne ustroji i naoruža, ako ikad.
Konačno, najteže će za ovaj plan biti pridobiti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. On naizgled nema nikakvog razloga da bi pristao na ovakvo što, a ima niz argumenata protiv rješenja dviju država, vladavine Palestinske samouprave ili Palestinske samouprave 2.0, pa čak i protiv užurbanog zaustavljanja rata protiv Hamasa.
No, upravo se u ovoj točki vidi da je autor Bidenovog plana netko jako pametan: Netanyahu ima neočekivanu zadnju priliku da uz svoje ime u povijesti veže veliki uspjeh, a ne najveći neuspjeh.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izdaja poslanja Izraela
U napadu Hamasa na Izrael prošlog listopada iznevjerena je temeljna svrha uspostave Izraela nakon Holokausta: da bude država u kojoj više nitko nikad neće moći ubijati bespomoćne Židove, kao što su to dvije tisuće godina u Europi činili mnogi, kulminirajući s nacističkim pokoljem šest milijuna u Drugom svjetskom ratu. Osoba najodgovornija za tu temeljnu izdaju poslanja Izraela je bez ikakve sumnje Bibi Netanyahu.
Istraživanja javnosti sugeriraju da čak 80 posto ispitanika njega smatra krivim jer je igrao dvostruku igru s Hamasom; sličan broj smatra da Netanyahu treba otići iz politike čim se ovaj rat okonča. Legacy najdugovječnijeg premijera u izraelskoj povijesti bit će trajna sramota i najgora izdaja temeljne svrhe židovske države.
No, Netanyahuov američki saveznik Biden, s kojim se više mrzi nego voli, sad mu nudi spas u sudačkoj nadoknadi. Sramotu vezanu uz Hamas nemoguće je izbrisati, ali je moguće karijeru okruniti velikim uspjehom. Jer što god netko mislio, priznanje Izraela od strane Saudijske Arabija zbilja će biti “big deal”, dogodilo se uskoro ili u nekoj daljoj budućnosti. Saudijski kralj je “skrbnik dviju svetih džamija” i “zaštitnik dva sveta grada” Meke i Medine, što mu daje preeminentan status ne samo u arapskom svijetu, nego u cijelom Islamu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Židovi kao križari
Među mnogim Arapima, osobito u Palestini, postoji uvjerenje da Izrael nije bitno drukčiji od srednjovjekovnih europskih kršćanskih kraljevstava koja su križari osnivali na Levantu u srednjem vijeku. Oni vjeruju da su Židovi došli i da će otići, baš kao što su križari došli i otišli. Ništa ne bi razbilo te zablude efektnije od saudijskog priznanja Izraela.
Zahvaljujući američkom posredovanju još u doba Henryja Kissingera, Izrael ima bliske odnose s dva svoja bivša glavna neprijatelja, Egiptom i Jordanom. No, Saudijska Arabija bi zbog svog bogatstva, veličine i vjerske uloge bila neusporedivo važnija.
Vanjska politika s Netflixa
Cijena se Netanyahuu može učiniti previsokom jer može reći da sad nije trenutak za obnovu iluzija o dvije države. No, preuzimanje obveza o budućoj palestinskoj državi može pak biti mala cijena za spašavanja njegove naizgled posve uništene reputacije.
Ako i ne uspije, bit će zanimljivo gledati kako se ovaj plan razvija. Tko god da je smislio ovu ponudu, ako mu propadne karijera u vanjskoj politici, može namlatiti dobre pare pišući scenarije za serije na Netflixu.
Biden ima plan za kraj rata na Bliskom istoku kao iz Netflixove serije. Ne zvuči dobro za Netanyahua
Najlakše je shvatiti zašto bi na ambiciozan plan skovan u Bijeloj kući pristala Saudijska Arabija
Izraelski pristanak na rješenje dvije države već se jednom dogodio, ali su ga Palestinci proćerdali. No, sve te predvidive buduće događaje ovaj je plan stavio pod jednu kapu i to ga čini atraktivnim, ne samo zbog sveobuhvatnosti rješenja koje nudi, nego i zbog unutarnjeg mehanizma koji pretpostavlja motive aktera da ga prihvate. Ili budu prisiljeni prihvatiti ga.
Za Bliski istok koji naizgled klizi u sveopći rat, Joe Biden ima plan. Veliki plan. Umjesto da američkim bombarderima svakog tjedna daje novu grupu neprijatelja koje treba pogoditi, američka administracija pokušat će nove požare u uzavreloj regiji spriječiti tako da zaustavi rat Izraela i Hamasa, koji je pokrenuo posljednju rundu sukoba. Ako se obustavi taj temeljni konflikt, smirit će se i Hutiji i drugi iranski saveznici koji u sveopćem kaosu testiraju granice svog utjecaja, vjeruju u Washingtonu.
Američka diplomacija krenut će od pretpostavke da Hamas više nije akter ove priče jer je Izrael u suštini postigao što se postići moglo u trajnoj degradaciji palestinske terorističke organizacije. Njoj je za dogledno vrijeme oduzeta sposobnost ne samo da ugrozi sigurnost Izraela, nego čak i da dalje vlada Gazom.
Dva bliskoistočna kampa
Hamasu nisu slomljena leđa, ali su mu odrezani svi udovi, a uskoro će biti i glava, da se poslužimo nezgrapnom metaforom. Izraelska namjera potpunog iskorijenjenja Hamasa nikad nije bila ostvariva, među ostalim i zato što Hamas nije samo teroristička organizacija, nego i teroristička ideja, a ona se ne može iščupati iz glave vojnim putem.
Bidenovo razmišljanje kreće od realnosti kakva je na terenu već više od desetljeća: na jednoj strani su interesi Irana, koji se manifestiraju preko iranskih saveznika i posrednika: Hamasa u Gazi, Hezbolaha u Libanonu, Hutija u Jemenu, sirijske vlade i iračke vlade. S druge strane je grupa aktera koji se međusobno ne vole previše, ali većeg neprijatelja vide u Iranu nego jedni u drugima: Izrael, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Sjedinjene Države.
Tri iranska neprijatelja
Ovakva konstelacija već godinama omogućava obavještajnu suradnju među spomenutima, a već je dovela i do značajnog diplomatskog i sigurnosnog iskoraka. Abrahamski sporazumi, jedini vanjskopolitički uspjeh administracije Donalda Trumpa, normalizirali su odnose niza sunitskih država Bliskog istoka i Magreba s Izraelom prvi put od njegove uspostave prije 75 godina. Trump tu nije izmislio toplu vodu, nego iskoristio postojeći trend, čemu se nadao i Biden.
No, teroristički napad Hamasa na Izrael 7. listopada prošle godine sve je doveo u pitanje. Ako to i nije bio Hamasov motiv – pod pretpostavkom da je specifičan motiv uopće postojao – napad je uspješno zaustavio približavanje Izraela i Saudijske Arabije pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država.
Amerikanci tvrde da Iran nije znao što Hamas sprema, jer da je znao, saznali bi i sami Amerikanci koji imaju svoje izvore u vrhu vlasti u Teheranu. No, iransko vodstvo moglo je biti vrlo zadovoljno političkim posljedicama napada: propao je projekt na kojem su intenzivno radila tri njihova glavna neprijatelja – Izrael, Amerika i Saudijska Arabija.
Bidenov veliki plan
Bidenov veliki plan nastoji oživjeti to približavanje, računajući da ono nije posve propalo, nego je stavljeno na hold. U odnosima glavnih sila ništa suštinski nije se promijenilo, osim što se Izrael osjeća ugroženije, a svi zajedno su dodatno osvijestili koliko razoran može biti doseg iranskih proxyja. Ako išta, postoje dodatni razlozi da protuiranske snage zbiju redove.
Diplomatska ideja prilično je jednostavna i izvediva, iako zvuči nadrealno: ona bi u jednom potezu amenovala dugogodišnje stanje na terenu, ali bi istodobno, bez sumnje, stvorila novi Bliski istok, regiju kakvu dosad nismo znali. Bidenov plan predviđa da Rijad, u zamjenu za američke sigurnosne garancije Saudijskoj Arabiji u stilu NATO-a, prizna i uspostavi pune diplomatske odnose s Izraelom.
Zauzvrat, pod pretpostavkom da se dotad oslobode svi taoci ili vrate tijela onih koji više nisu živi, Izrael bi zaustavio rat protiv Hamasa, javno se obvezao na izgradnju palestinske države i predao upravljanje Gazom Palestinskoj samoupravi sa Zapadne obale, koja bi se restrukturirala u nešto što su svi počeli nazivati Revitalizirana Palestinska samouprava (RPA).
Tko što dobiva
Ni jedan od ovih koraka nije nemoguće zamisliti i gotovo svaki će se neizbježno dogoditi u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti. Dapače, izraelski pristanak na rješenje dvije države već se jednom dogodio, ali su ga Palestinci proćerdali. No, sve te predvidive buduće događaje ovaj je plan stavio pod jednu kapu i to ga čini atraktivnim, ne samo zbog sveobuhvatnosti rješenja koje nudi, nego i zbog unutarnjeg mehanizma koji pretpostavlja motive aktera da ga prihvate. Ili budu prisiljeni prihvatiti ga.
Već iz površne analize je jasno da Saudijska Arabija najmanje daje, a najviše dobiva; da se Amerika dodatno upetljava i veže na Bliskom istoku iako joj je deklarirana i priželjkivana strategija odlazak iz regije, bavljenje Indo-Pacifikom i glavnim rivalom Kinom te podrška europskim saveznicima protiv Rusije. I da bi Izrael trebao prihvatiti plan palestinske države, dakle prestanka okupacije Zapadne obale, nakon što je doživio najgori teroristički napad u svojoj povijesti upravo iz onog dijela palestinskih teritorija iz kojega se povukao prije dvadeset godina.
Konsolidacija protiv Irana
No, te sve gorke pilule možda bi se isplatilo popiti, ako konačni ishod donese makar konsolidaciju među de facto saveznicima protiv Irana. Iz nje bi teoretski moglo proizaći uspješno mirovno rješenje palestinskog pitanja.
Najlakše je shvatiti zašto bi na ovo pristala Saudijska Arabija. Krunski princ Mohamed bin Salman dovoljno je mlad da zna da će u nekom trenutku svoje očekivano dugačke vladavine hoćeš-nećeš priznati Izrael. Ako za to sad može izvući dodatne američke sigurnosne garancije, izvrsno. Dodatno, dojam da je nešto izborio za Palestince pomaže prodati arapskoj javnosti priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa s Izraelom.
Amerika mora djelovati brzo, jer ako MBS-u treba dati pisana sigurnosna jamstva, to treba progurati kroz Kongres prije početka predizborne kampanje krajem ljeta. Iako će ovakve obveze naći brojne kritike u Washingtonu, vjerojatno je da bi obećanje mira pomoglo Bidenu da skupi dovoljno ruku u Kongresu za svoj plan.
Spašavanje premijera Bibija
Najteži zalogaj je tamo gdje je trenutačno najteže, u Izraelu i Palestini koju on trenutačno ponovno kontrolira gotovo cijelu. Palestinska samouprava je atrofirana institucija za krađu tuđih para, tako da neki otpor ovom planu nije izgledan ako dođu dodatne pare. Kako će ići revitalizacija dobro je pitanje, ali ga treba ostaviti za neka buduća vremena. Hamas, kako smo rekli, vjerojatno nema mogućnost izjašnjavanja barem dok se ponovno ne ustroji i naoruža, ako ikad.
Konačno, najteže će za ovaj plan biti pridobiti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. On naizgled nema nikakvog razloga da bi pristao na ovakvo što, a ima niz argumenata protiv rješenja dviju država, vladavine Palestinske samouprave ili Palestinske samouprave 2.0, pa čak i protiv užurbanog zaustavljanja rata protiv Hamasa.
No, upravo se u ovoj točki vidi da je autor Bidenovog plana netko jako pametan: Netanyahu ima neočekivanu zadnju priliku da uz svoje ime u povijesti veže veliki uspjeh, a ne najveći neuspjeh.
Izdaja poslanja Izraela
U napadu Hamasa na Izrael prošlog listopada iznevjerena je temeljna svrha uspostave Izraela nakon Holokausta: da bude država u kojoj više nitko nikad neće moći ubijati bespomoćne Židove, kao što su to dvije tisuće godina u Europi činili mnogi, kulminirajući s nacističkim pokoljem šest milijuna u Drugom svjetskom ratu. Osoba najodgovornija za tu temeljnu izdaju poslanja Izraela je bez ikakve sumnje Bibi Netanyahu.
Istraživanja javnosti sugeriraju da čak 80 posto ispitanika njega smatra krivim jer je igrao dvostruku igru s Hamasom; sličan broj smatra da Netanyahu treba otići iz politike čim se ovaj rat okonča. Legacy najdugovječnijeg premijera u izraelskoj povijesti bit će trajna sramota i najgora izdaja temeljne svrhe židovske države.
No, Netanyahuov američki saveznik Biden, s kojim se više mrzi nego voli, sad mu nudi spas u sudačkoj nadoknadi. Sramotu vezanu uz Hamas nemoguće je izbrisati, ali je moguće karijeru okruniti velikim uspjehom. Jer što god netko mislio, priznanje Izraela od strane Saudijske Arabija zbilja će biti “big deal”, dogodilo se uskoro ili u nekoj daljoj budućnosti. Saudijski kralj je “skrbnik dviju svetih džamija” i “zaštitnik dva sveta grada” Meke i Medine, što mu daje preeminentan status ne samo u arapskom svijetu, nego u cijelom Islamu.
Židovi kao križari
Među mnogim Arapima, osobito u Palestini, postoji uvjerenje da Izrael nije bitno drukčiji od srednjovjekovnih europskih kršćanskih kraljevstava koja su križari osnivali na Levantu u srednjem vijeku. Oni vjeruju da su Židovi došli i da će otići, baš kao što su križari došli i otišli. Ništa ne bi razbilo te zablude efektnije od saudijskog priznanja Izraela.
Zahvaljujući američkom posredovanju još u doba Henryja Kissingera, Izrael ima bliske odnose s dva svoja bivša glavna neprijatelja, Egiptom i Jordanom. No, Saudijska Arabija bi zbog svog bogatstva, veličine i vjerske uloge bila neusporedivo važnija.
Vanjska politika s Netflixa
Cijena se Netanyahuu može učiniti previsokom jer može reći da sad nije trenutak za obnovu iluzija o dvije države. No, preuzimanje obveza o budućoj palestinskoj državi može pak biti mala cijena za spašavanja njegove naizgled posve uništene reputacije.
Ako i ne uspije, bit će zanimljivo gledati kako se ovaj plan razvija. Tko god da je smislio ovu ponudu, ako mu propadne karijera u vanjskoj politici, može namlatiti dobre pare pišući scenarije za serije na Netflixu.