Legenda kaže da diljem svijeta živi tri milijuna emigranata iz naše zemlje te njihove djece i unuka. Vijest kaže da je iz tog korpusa ljudi povezanih s Hrvatskom, među kojima ima onih koji su zadržali našu putovnicu i onih koji su je s vremenom zamijenili nekom drugom – u posljednje tri godine upisano ovdje 6655 novih hrvatskih državljana. To je oko 2,2 tisuće godišnje.
Sve su to djeca naših ljudi koja su rođena u inozemstvu i tamo će odrastati, a čiji roditelji ipak ne žele prekinuti veze s domovinom. To je jako slabo nacionalno obnavljanje na ta navodna tri milijuna iseljenih Hrvata – zamalo toliko koliko nas ima ovdje. A kako MUP ne vodi bazu podataka tko je odakle, vjerojatno je da su većina novih državljana djeca Hrvata iz BiH.
Na čvršće povezivanje sa zemljom svoga porijekla u ostatku svijeta odlučuje se tek mali dio ljudi koje smo skloni smatrati svojima jer su im izvorna prezimena na ”ić” i jer u obiteljskim sagama čuvaju uspomene na neku Šoltu, Korenicu, Orahovicu ili Knin.
Slaba veza s Hrvatskom
Iz te prave dijaspore iznimno mali broj birača i glasa na izborima u Hrvatskoj. Jer, moramo znati i prihvatiti da je državljanstvo pitanje nužde kad živiš u državi toga državljanstva, ali kad ti je stalni dom u nekoj drugoj zemlji, tada je to pitanje samo-identifikacije. Tko želi ostati ”Hrvat”, ostaje, tko je već u prvoj generaciji, a pogotovo u drugoj, trećoj i četvrtoj, prihvatio drugu državu kao svoju, taj državljanstvo Hrvatske ne traži jer se poistovjetio s nekim tuđim koje je postalo i njegovo.
Osjećaj je, naime, krajnje individualna stvar. Neki nostalgični Hrvat iz Milwaukeeja uspjet će svu svoju djecu emocionalno vezati za stari kraj, a neki drugi našijenac jedva će čekati da ispuni uvjete za državljanstvo SAD-a, Njemačke ili Švedske. Tko god je dovoljno putovao naokolo i susretao se s iseljenicima koji su otišli odavde tražiti sreću negdje drugo sami ili su to učinili njihovi roditelji ili djedovi, zna da je dijaspora skroz naskroz heterogena skupina.
Osim ovih 400.000 koji su emigrirali iz naše zemlje u posljednjih desetak godina, mnogi u iseljeništvu ne znaju hrvatski jer su ga ili zaboravili, ili ga nikad nisu ni naučili. Mnogi nikad nisu bili ovdje. Mnoge s Hrvatskom vežu još samo male, intimne pričice koje nose sa sobom kao mutnu sliku u novčaniku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Državljanstvo ih ne zanima
Imam dosta prijatelja iz razreda i sa studija koji su se iz ovih ili onih razloga iselili iz Hrvatske, slučajno najčešće u SAD. Oni koji su bolje situirani dolaze ponekad u Hrvatsku, najčešće je to zbog starih roditelja, drugi nisu u situaciji da im takvo putovanje uopće padne na pamet. Već su djeca tih ljudi Amerikanci jer su odavde ili otišli u najranijoj dobi, ili su tamo rođeni. Među njihovom djecom ima znanstvenika, državnih tužitelja, arhitekata, poduzetnika, socijalnih radnika, trgovaca nekretninama, liječnika i svega.
Naše državljanstvo imaju malobrojni iz te druge generacije, a većinom ga nemaju i ne zanima ih. Jezik još nešto poznaju, ali uglavnom za jednostavnu komunikaciju. O unucima da se i ne govori. Oba sina moje prijateljice, kojima je sada oko 40 godina, zaposlila su se u inozemstvu, oženila i dobila djecu, dvije kćeri i tri sina. Samo najstarija djevojčica zna nešto hrvatskoga, ostali samo par riječi.
Kupili su im hrvatske slikovnice, doma se ponekad skuha kakvo naše jelo i progovori se hrvatski. Ali u male ”strance” formiraju ih vrtić, škola, prijatelji i okruženje. Državljanstvo će morati odabrati jer dvojno ne može. Naravno da će to biti državljanstvo zemalja u kojima su rođeni i u kojima ostaju živjeti. A da će ta djeca jednom izlaziti na izbore za Sabor, to je, naravno, potpuno isključeno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nategnuta gungula oko iseljeništva
Dakle, krajnje je nategnuta cijela ta politikantska i stranački pothranjivana gungula oko iseljeništva, povratka, investiranja u Hrvatsku i ostalih trica i kučina. Hrvatska Vlada osnovala je nešto što se zove Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tijelo koje ima znatan budžet i vodi ga državni tajnik, ali koje, s ovim što radi, uglavnom krade bogu dane.
Jer to nešto stipendija i programa za učenja hrvatskog jezika za iseljeništvo mogla bi koordinirati dva vrijedna službenika bez pogona Vladinog ureda, savjeta, službenih automobila i ostalog afektiranja, a BiH – na koju su uglavnom fokusirani iz političkih pobuda – blizu je i dohvatljiva je najobičnijim SMS-om.
Ostavimo se jeftinih bajki
Nešto od ljudi iz drugih država, tih koji su stvarno otišli iz Hrvatske, vratit će se eventualno u mirovini, a golema većina neće ni to jer bi im tamo daleko ostale obitelji, navike i cijeli njihov život. Moja gimnazijska kolegica i njen muž 30 godina žive i rade na Havajima i stara Kustošija bila im skok unatrag koji se ne da ni zamisliti. A dvije njihove kćeri već su se raselile po drugim američkim državama, koje su majci i ocu ipak bliže nego da ih posjećuju odavde.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Takav je život. To je život. Stoga ne očekujmo ništa drugo nego ovo što već imamo i što ima svaka druga zemlja sa svojom dijasporom. I ostavimo se jeftinih bajki o tri milijuna Hrvata izvan domovine. Domovina i državljanstvo su stvar izbora i vage. A vaga očito za mnoge nije bila na našoj strani čak ni u ovom posljednjem iseljeničkom desetljeću.
Brojke pokazuju da je priča o ogromnoj hrvatskoj dijaspori mit. Ostavimo se više tog politikantstva
I ostavimo se jeftinih bajki o tri milijuna Hrvata izvan domovine. Domovina i državljanstvo su stvar izbora i vage
Dakle, krajnje je nategnuta cijela ta politikantska i stranački pothranjivana gungula oko iseljeništva, povratka, investiranja u Hrvatsku i ostalih trica i kučina. Hrvatska Vlada osnovala je nešto što se zove Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tijelo koje ima znatan budžet i vodi ga državni tajnik, ali koje, s ovim što radi, uglavnom krade bogu dane
Legenda kaže da diljem svijeta živi tri milijuna emigranata iz naše zemlje te njihove djece i unuka. Vijest kaže da je iz tog korpusa ljudi povezanih s Hrvatskom, među kojima ima onih koji su zadržali našu putovnicu i onih koji su je s vremenom zamijenili nekom drugom – u posljednje tri godine upisano ovdje 6655 novih hrvatskih državljana. To je oko 2,2 tisuće godišnje.
Sve su to djeca naših ljudi koja su rođena u inozemstvu i tamo će odrastati, a čiji roditelji ipak ne žele prekinuti veze s domovinom. To je jako slabo nacionalno obnavljanje na ta navodna tri milijuna iseljenih Hrvata – zamalo toliko koliko nas ima ovdje. A kako MUP ne vodi bazu podataka tko je odakle, vjerojatno je da su većina novih državljana djeca Hrvata iz BiH.
Na čvršće povezivanje sa zemljom svoga porijekla u ostatku svijeta odlučuje se tek mali dio ljudi koje smo skloni smatrati svojima jer su im izvorna prezimena na ”ić” i jer u obiteljskim sagama čuvaju uspomene na neku Šoltu, Korenicu, Orahovicu ili Knin.
Slaba veza s Hrvatskom
Iz te prave dijaspore iznimno mali broj birača i glasa na izborima u Hrvatskoj. Jer, moramo znati i prihvatiti da je državljanstvo pitanje nužde kad živiš u državi toga državljanstva, ali kad ti je stalni dom u nekoj drugoj zemlji, tada je to pitanje samo-identifikacije. Tko želi ostati ”Hrvat”, ostaje, tko je već u prvoj generaciji, a pogotovo u drugoj, trećoj i četvrtoj, prihvatio drugu državu kao svoju, taj državljanstvo Hrvatske ne traži jer se poistovjetio s nekim tuđim koje je postalo i njegovo.
Osjećaj je, naime, krajnje individualna stvar. Neki nostalgični Hrvat iz Milwaukeeja uspjet će svu svoju djecu emocionalno vezati za stari kraj, a neki drugi našijenac jedva će čekati da ispuni uvjete za državljanstvo SAD-a, Njemačke ili Švedske. Tko god je dovoljno putovao naokolo i susretao se s iseljenicima koji su otišli odavde tražiti sreću negdje drugo sami ili su to učinili njihovi roditelji ili djedovi, zna da je dijaspora skroz naskroz heterogena skupina.
Osim ovih 400.000 koji su emigrirali iz naše zemlje u posljednjih desetak godina, mnogi u iseljeništvu ne znaju hrvatski jer su ga ili zaboravili, ili ga nikad nisu ni naučili. Mnogi nikad nisu bili ovdje. Mnoge s Hrvatskom vežu još samo male, intimne pričice koje nose sa sobom kao mutnu sliku u novčaniku.
Državljanstvo ih ne zanima
Imam dosta prijatelja iz razreda i sa studija koji su se iz ovih ili onih razloga iselili iz Hrvatske, slučajno najčešće u SAD. Oni koji su bolje situirani dolaze ponekad u Hrvatsku, najčešće je to zbog starih roditelja, drugi nisu u situaciji da im takvo putovanje uopće padne na pamet. Već su djeca tih ljudi Amerikanci jer su odavde ili otišli u najranijoj dobi, ili su tamo rođeni. Među njihovom djecom ima znanstvenika, državnih tužitelja, arhitekata, poduzetnika, socijalnih radnika, trgovaca nekretninama, liječnika i svega.
Naše državljanstvo imaju malobrojni iz te druge generacije, a većinom ga nemaju i ne zanima ih. Jezik još nešto poznaju, ali uglavnom za jednostavnu komunikaciju. O unucima da se i ne govori. Oba sina moje prijateljice, kojima je sada oko 40 godina, zaposlila su se u inozemstvu, oženila i dobila djecu, dvije kćeri i tri sina. Samo najstarija djevojčica zna nešto hrvatskoga, ostali samo par riječi.
Kupili su im hrvatske slikovnice, doma se ponekad skuha kakvo naše jelo i progovori se hrvatski. Ali u male ”strance” formiraju ih vrtić, škola, prijatelji i okruženje. Državljanstvo će morati odabrati jer dvojno ne može. Naravno da će to biti državljanstvo zemalja u kojima su rođeni i u kojima ostaju živjeti. A da će ta djeca jednom izlaziti na izbore za Sabor, to je, naravno, potpuno isključeno.
Nategnuta gungula oko iseljeništva
Dakle, krajnje je nategnuta cijela ta politikantska i stranački pothranjivana gungula oko iseljeništva, povratka, investiranja u Hrvatsku i ostalih trica i kučina. Hrvatska Vlada osnovala je nešto što se zove Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tijelo koje ima znatan budžet i vodi ga državni tajnik, ali koje, s ovim što radi, uglavnom krade bogu dane.
Jer to nešto stipendija i programa za učenja hrvatskog jezika za iseljeništvo mogla bi koordinirati dva vrijedna službenika bez pogona Vladinog ureda, savjeta, službenih automobila i ostalog afektiranja, a BiH – na koju su uglavnom fokusirani iz političkih pobuda – blizu je i dohvatljiva je najobičnijim SMS-om.
Ostavimo se jeftinih bajki
Nešto od ljudi iz drugih država, tih koji su stvarno otišli iz Hrvatske, vratit će se eventualno u mirovini, a golema većina neće ni to jer bi im tamo daleko ostale obitelji, navike i cijeli njihov život. Moja gimnazijska kolegica i njen muž 30 godina žive i rade na Havajima i stara Kustošija bila im skok unatrag koji se ne da ni zamisliti. A dvije njihove kćeri već su se raselile po drugim američkim državama, koje su majci i ocu ipak bliže nego da ih posjećuju odavde.
Takav je život. To je život. Stoga ne očekujmo ništa drugo nego ovo što već imamo i što ima svaka druga zemlja sa svojom dijasporom. I ostavimo se jeftinih bajki o tri milijuna Hrvata izvan domovine. Domovina i državljanstvo su stvar izbora i vage. A vaga očito za mnoge nije bila na našoj strani čak ni u ovom posljednjem iseljeničkom desetljeću.