Istoga dana dok je čitava zemlja pratila nikad masovniju kolonu u Vukovaru, koja postaje sve veća kako rat postaje vremenski sve udaljeniji, u Derventi je pokopan Marko Mišić. Riječ je o jednom od rijetkih hrvatskih povratnika u Bosansku Posavinu kojeg su prije mjeseci dana pretukla dvojica muškaraca koja su mu krala drva, što je on nažalost pokušao spriječiti. Na kraju je od posljedica premlaćivanja preminuo u bolnici u Slavonskom Brodu.
I nije takva vrsta vijesti nova u Bosni i Hercegovini. Slučajevi premlaćivanja povratnika u Republiku Srpsku su redovni, pri čemu se takve situacije češće događaju povratnicima Bošnjacima, nego Hrvatima, što je dijelom moguće objasniti njihovim punom većim brojem. Ali ono što te slučajeve razlikuje, reakcija je bošnjačke i hrvatske politike na takve slučajeve.
Nema političkih reakcija
Dok javnost u Sarajevu svaki takav slučaj isprati od početka do kraja, u potpunoj nemoći, ali i nastojanjima da ti užasi postanu stvarna politička i društvena tema, dotle hrvatska politika, jednako ona hadezeova u Bosni i Hercegovini, kao i službena politika RH, na ove užase reagira protokolarnim izjavama žaljenja i oštrih osuda, bez ikakvih stvarnih političkih reakcija.
Točno to se desilo i ovaj put, bez neke bitnije reakcije Dragana Čovića ili geste poput odlaska na Mišićev sprovod s jedne strane, i uz Plenkovićev usputni poziv institucijama Bosne i Hercegovine da najoštrije kazne počinitelje, s druge strane.
Ovo je tim problematičnije zato što, za razliku od bošnjačke politike, hrvatska ima puno veću moć djelovanja, bilo zahvaljujući bliskosti Dragana Čovića i Milorada Dodika, bilo od strane same RH kojoj je bavljenje Bosnom i Hercegovinom ionako jedna od ključnih preokupacija. Što jest logično, jer Hrvatska je nužno, čak i kada ne bi bilo Hrvata u toj državi, zainteresirana za ulazak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju iz svakog mogućeg razloga.
Ubijen iz čiste obijesti
No, kako još postoji i taj moment Hrvata u toj zemlji, uz kompletan paket institucionalne i proračunske brige za te ljude, koji jest najčešće naopak ali to nije tema ovog teksta, tim više čudi potpuna nezainteresiranost za sudbinu povratnika u Republiku Srpsku. Štoviše, ti ljudi su se vratili na prostor tik uz granicu s Hrvatskom i opet ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ove subote kolone ljudi na putu prema Vukovaru u automobilima ili busevima prolazile su nekadašnjom autocestom Bratstva i jedinstva, a nacionalistička desnica još je jednu godišnjicu pada grada iskoristila za vlastiti performans i poticanje netrpeljivosti prema Srbima. Istovremeno, samo trideset kilometara od Slavonskog Broda pokopan je čovjek koji je ubijen iz čiste obijesti, zbog svoje nacionalne pripadnosti, a to je malo tko od ljudi koji su išli u Vukovar uopće znao. Očito je, u čitavoj toj priči nešto je duboko pogrešno.
Šutnja o Bosanskoj Posavini
Kako je dakle moguće da s jedne strane imamo stalno inzistiranje na oživljavanju grozne prošlosti i konstantnu retraumatizaciju i grada i zemlje koji su izašli kao pobjednici iz rata, a s druge strane potpunu šutnju o onome što se događa u neposrednoj blizini, gdje su posljedice tog rata puno gore i gdje je ratna atmosfera mržnje još uvijek itekako živa?
Pojednostavljeno, zbog čega se o Vukovaru sve upornije priča isključivo kao o gradu žrtvi, umjesto kao o gradu koji je prošao mirnu reintegraciju i dobio priliku za novi život, dok se o Bosanskoj Posavini upadljivo šuti?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zatim logično slijedi i pitanje zbog čega je masovni egzodus Srba iz Hrvatske nakon Oluje opće mjesto u raspravi o posljedicama ratova, što jest bitno i dobro da je u fokusu svih javnosti, a o masovnom egzodusu Hrvata iz Posavine nakon pada tih krajeva u ruke Republike Srpske jedva da se išta zna? Unatoč tome što je brojka onih koji su otišli iz zavičaja gotovo identična i mjeri se u puno više od stotinu tisuća ljudi.
Rušenje tabua i mitova
I na koncu, kako je moguće da je ulazak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, te diplomatsko lobiranje Hrvatske da do toga dođe, velika i bitna medijska tema, a da gotovo nikada ne uključuje položaj Hrvata u Republici Srpskoj?
Odgovor na sva ova pitanja je isti. A taj je da o ratu, devedesetima i Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini, nikada zapravo nismo poveli ozbiljan razgovor kao društvo, što se očito nikada neće dogoditi. I to zato što bi svaki takav razgovor vodio do rušenja tabua i konstitutivnih mitova zemlje, na što očito nitko u političkom smislu nije spreman. To je više nego tužno, ali je tako. Jedino što je od toga tužnije je usamljenost ljudi poput preminulog Mišića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatski povratnik u Republiku Srpsku brutalno je umlaćen. Zašto njegova smrt ovdje nije velika vijest?
Nitko od političara s obje strane granice nije imao bitnije reakcije na premlaćivanje i smrt Marka Mišića
O ratu, devedesetima i Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini, nikada zapravo nismo poveli ozbiljan razgovor kao društvo. Takvo što dovelo bi do rušenja tabua i konstitutivnih mitova zemlje, na što očito nitko u političkom smislu nije spreman
Istoga dana dok je čitava zemlja pratila nikad masovniju kolonu u Vukovaru, koja postaje sve veća kako rat postaje vremenski sve udaljeniji, u Derventi je pokopan Marko Mišić. Riječ je o jednom od rijetkih hrvatskih povratnika u Bosansku Posavinu kojeg su prije mjeseci dana pretukla dvojica muškaraca koja su mu krala drva, što je on nažalost pokušao spriječiti. Na kraju je od posljedica premlaćivanja preminuo u bolnici u Slavonskom Brodu.
I nije takva vrsta vijesti nova u Bosni i Hercegovini. Slučajevi premlaćivanja povratnika u Republiku Srpsku su redovni, pri čemu se takve situacije češće događaju povratnicima Bošnjacima, nego Hrvatima, što je dijelom moguće objasniti njihovim punom većim brojem. Ali ono što te slučajeve razlikuje, reakcija je bošnjačke i hrvatske politike na takve slučajeve.
Nema političkih reakcija
Dok javnost u Sarajevu svaki takav slučaj isprati od početka do kraja, u potpunoj nemoći, ali i nastojanjima da ti užasi postanu stvarna politička i društvena tema, dotle hrvatska politika, jednako ona hadezeova u Bosni i Hercegovini, kao i službena politika RH, na ove užase reagira protokolarnim izjavama žaljenja i oštrih osuda, bez ikakvih stvarnih političkih reakcija.
Točno to se desilo i ovaj put, bez neke bitnije reakcije Dragana Čovića ili geste poput odlaska na Mišićev sprovod s jedne strane, i uz Plenkovićev usputni poziv institucijama Bosne i Hercegovine da najoštrije kazne počinitelje, s druge strane.
Ovo je tim problematičnije zato što, za razliku od bošnjačke politike, hrvatska ima puno veću moć djelovanja, bilo zahvaljujući bliskosti Dragana Čovića i Milorada Dodika, bilo od strane same RH kojoj je bavljenje Bosnom i Hercegovinom ionako jedna od ključnih preokupacija. Što jest logično, jer Hrvatska je nužno, čak i kada ne bi bilo Hrvata u toj državi, zainteresirana za ulazak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju iz svakog mogućeg razloga.
Ubijen iz čiste obijesti
No, kako još postoji i taj moment Hrvata u toj zemlji, uz kompletan paket institucionalne i proračunske brige za te ljude, koji jest najčešće naopak ali to nije tema ovog teksta, tim više čudi potpuna nezainteresiranost za sudbinu povratnika u Republiku Srpsku. Štoviše, ti ljudi su se vratili na prostor tik uz granicu s Hrvatskom i opet ništa.
Ove subote kolone ljudi na putu prema Vukovaru u automobilima ili busevima prolazile su nekadašnjom autocestom Bratstva i jedinstva, a nacionalistička desnica još je jednu godišnjicu pada grada iskoristila za vlastiti performans i poticanje netrpeljivosti prema Srbima. Istovremeno, samo trideset kilometara od Slavonskog Broda pokopan je čovjek koji je ubijen iz čiste obijesti, zbog svoje nacionalne pripadnosti, a to je malo tko od ljudi koji su išli u Vukovar uopće znao. Očito je, u čitavoj toj priči nešto je duboko pogrešno.
Šutnja o Bosanskoj Posavini
Kako je dakle moguće da s jedne strane imamo stalno inzistiranje na oživljavanju grozne prošlosti i konstantnu retraumatizaciju i grada i zemlje koji su izašli kao pobjednici iz rata, a s druge strane potpunu šutnju o onome što se događa u neposrednoj blizini, gdje su posljedice tog rata puno gore i gdje je ratna atmosfera mržnje još uvijek itekako živa?
Pojednostavljeno, zbog čega se o Vukovaru sve upornije priča isključivo kao o gradu žrtvi, umjesto kao o gradu koji je prošao mirnu reintegraciju i dobio priliku za novi život, dok se o Bosanskoj Posavini upadljivo šuti?
Zatim logično slijedi i pitanje zbog čega je masovni egzodus Srba iz Hrvatske nakon Oluje opće mjesto u raspravi o posljedicama ratova, što jest bitno i dobro da je u fokusu svih javnosti, a o masovnom egzodusu Hrvata iz Posavine nakon pada tih krajeva u ruke Republike Srpske jedva da se išta zna? Unatoč tome što je brojka onih koji su otišli iz zavičaja gotovo identična i mjeri se u puno više od stotinu tisuća ljudi.
Rušenje tabua i mitova
I na koncu, kako je moguće da je ulazak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, te diplomatsko lobiranje Hrvatske da do toga dođe, velika i bitna medijska tema, a da gotovo nikada ne uključuje položaj Hrvata u Republici Srpskoj?
Odgovor na sva ova pitanja je isti. A taj je da o ratu, devedesetima i Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini, nikada zapravo nismo poveli ozbiljan razgovor kao društvo, što se očito nikada neće dogoditi. I to zato što bi svaki takav razgovor vodio do rušenja tabua i konstitutivnih mitova zemlje, na što očito nitko u političkom smislu nije spreman. To je više nego tužno, ali je tako. Jedino što je od toga tužnije je usamljenost ljudi poput preminulog Mišića.