Scenografija je tog petka u Umagu bila gotovo savršena. Najviši Vladini dužnosnici u tamnim odjelima (da, bio je i Andrej Plenković), prozirna govornica s pripadajućim grozdom mikrofona u prednjem i naramak zastava u stražnjem planu, osmijesi zahvalnih građana u publici. Čak je i vrijeme bilo idealno, uglavnom sunčano, ali ne i vruće.
Podijelila su se tog 28. travnja i 84 ključa za isti broj novih stanova iz modela Poticane stanogradnje (POS), koji omogućuje mladim obiteljima da uz nižu cijenu dođe do rješenja stambenog pitanja. Za divno čudo – u zemlji u kojoj svaka nova vlast uglavnom prebriše sve što su radili oni prije njih – ovaj model koji je ustanovio još Radimir Čačić, ministar graditeljstva u Vladi Ivice Račana, preživio je više od dva desetljeća.
U srcu svih politika Vlade
Osim ključeva, dakako, dijelila su se i obećanja. Ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Branko Bačić, kazao je kako je Vlada krenula u donošenje Nacionalnog plana stambene politike, kako bi se u budućnosti osmislili novi projekti za rješavanje stambenog pitanja hrvatskih obitelji. Dodao je i kako je rješavanje stambenog pitanja i rješavanje krova nad glavom jedna od najvažnijih životnih potreba te je zbog toga “stambena politika u srcu svih socijalnih politika Vlade”.
Na ovom mjestu, dakako, počinju problemi. Naime, “stambena politika”, odnosno nedostatak iste (stanovi izgrađeni putem POS-a su kap u moru potreba) jedan je od ključnih, sustavnih problema hrvatskog društva. Cijene stambenih kvadrata, kako onih u najmu, tako i onih predviđenih za prodaju već godinama ruše rekorde lakoćom kojom ih je jedino inflacija rušila svojim rastom lani.
Četiri godine priprema
Rezultat je očekivan – kako se zatvara prostor za stambeno zbrinjavanje mladih, sve više ih se iseljava ili ostaje živjeti s roditeljima. U Europskoj uniji, po podacima Eurostata, roditeljski dom mladi napuštaju s nešto više od 26 godina – u Hrvatskoj sa 33 godine i tri mjeseca, što je, uz Portugal (33 i pol godine) uvjerljivo najkasnije od svih. Ukratko, ako je “stambena politika u srcu svih socijalnih politika Vlade”, onda je to sasvim dovoljan opis učinkovitosti onih socijalnih politika koje su nešto perifernije.
No, mitsku strategiju stambene politike, o kojoj je razmišljao (ali samo razmišljao) cijeli niz hrvatskih Vlada dosad i kad su okolnosti bile daleko manje dramatične nego danas, Plenkovićeva ekipa je odlučila konačno staviti na papir. Okej, odlučili su to još 2019. godine, kad su krenuli u izradu nečeg što se zove “nacrt projektnog zadatka za stambenu strategiju”. Pa su onda, okej, nakon dvije godine, i službeno sami sebi dali u zadatak da izrade Stambenu strategiju RH – zapisano je to u Nacionalnoj razvojnoj strategiji usvojenoj 5. veljače 2021. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvadeset godina rada – samo za kredit
U međuvremenu su cijene kvadrata nastavljale veselo rasti, a događalo se nije – ništa. Dnevni najam je, ohrabren nestvarno blagom ili sasvim nepostojećom poreznom politikom, pogotovo u Zagrebu i Splitu, gotovo potpuno istisnuo dugoročni najam stanova, a cijena po kojoj se prosječno kupovao kvadrat stana se lani popela na 2189 eura – a u taj prosjek su, naravno, ušli svi prodani stanovi, kako oni najnoviji, tako i najderutniji.
U Zagrebu je, primjerice, ta cijena još i viša – 2577 eura, što znači da se za kreditić za stan od 50 kvadrata na 30 godina treba izdvojiti nekih 227 medijalnih plaća. To je skoro dvadeset godina u kojima svaki mjesec skoro jednu cijelu plaću treba dati banci. I to za stan koji nije u novogradnji. Dobro da djeca ne žive s roditeljima do penzije. Svoje.
Prvi sastanak, pa ništa
Ako je netko nakon veljače 2021. godine pomislio da bi se stvari mogle početi mijenjati, odnosno da će država aktivnije djelovati na tome da riješi jedan od ključnih društvenih problema – dakle, da priuštivo stanovanje prestane biti apstraktni pojam i prisjećanje na prošlost – onda se trebao naoružati ozbiljnim strpljenjem. Tek je, naime, 6. travnja ove godine Vlada donijela Odluku o pokretanju izrade Nacionalnog plana stambene politike RH do 2030. i Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana za razdoblje od 2023. do 2024. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Početkom svibnja je održan i prvi sastanak Radne skupine za izradu nacrta tih dokumenata, i stvar je, reći će dobrohotniji, konačno krenula. Više od stotinu dana kasnije, međutim, sve je i dalje ostalo na – prvom sastanku. Osim što se 21 član radne skupine mogao međusobno upoznati i zaključiti da je, između ostalog, “stanovanje jedna od osnovnih ljudskih potreba” ili da su “cijene stambenih nekretnina stalno u porastu”, nije se – zasad – dogodilo ama baš ništa.
Šutnja iz Ministarstva
Kako bi se strategija i Akcijski plan za njeno provođenje u ovoj i sljedećoj godini trebali donijeti do kraja godine (valja notirati briljantnost ideje da se akcijski plan koji se, kao, treba provoditi u 2023. donosi krajem 2023. godine), poslali smo resornom Ministarstvu pitanje o tome kad će biti sljedeći sastanak Radne skupine i koliko ih se još planira. Dva dana kasnije, odgovora još nema.
Stoga nam ostaje pouzdati se tek u svečane najave o dobrim namjerama i “srcu svih socijalnih politika Vlade”. I materijale s prvog sastanka. Među kojima je, kako je objavila Vlada, i konstatacija o tome kako za izradu Nacionalnog plana stambene politike Analizu stanja stambenog fonda u RH valjati ažurirati rezultatima Popisa stanovništva, kućanstava i stanova provedenog 2021. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Popis koji ‘nije pouzdan’ – temelj strategije
Da, onog popisa za koji je početkom ljeta rečeno da “ne predstavlja pouzdan podatak” s obzirom na pandemijske okolnosti u kojima je rađen. Jer da su popisivači imali raznih problema, poput toga da se dio ljudi uopće nije htio popisati.
A tko je, zaboga, rekao da Popis stanovništva nije pouzdan? Predsjednik Vlade Andrej Plenković. Stvar je, kao što vidite, pod potpunom kontrolom. Kao što to i treba biti “u srcu svih socijalnih politika Vlade”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijene kvadrata luduju, Hrvati s roditeljima žive do 33. godine. Ali, Vlada ima toliko briljantan plan da ga smišlja već četiri godine
"Stambena politika u srcu je svih socijalnih politika Vlade", svečano su objavili u Banskim dvorima. I nakon toga nisu učinili ama baš ništa
Hrvatska je, uz Portugal, uvjerljivo najgora u Europskoj uniji po dobi kad mladi odlaze iz roditeljskog doma (stariji od 33 godine). Što nije čudno kad se zna da za stančić od 50 kvadrata u Zagrebu valja raditi skoro 20 godina - i za kredit davati gotovo cijelu plaću
Scenografija je tog petka u Umagu bila gotovo savršena. Najviši Vladini dužnosnici u tamnim odjelima (da, bio je i Andrej Plenković), prozirna govornica s pripadajućim grozdom mikrofona u prednjem i naramak zastava u stražnjem planu, osmijesi zahvalnih građana u publici. Čak je i vrijeme bilo idealno, uglavnom sunčano, ali ne i vruće.
Podijelila su se tog 28. travnja i 84 ključa za isti broj novih stanova iz modela Poticane stanogradnje (POS), koji omogućuje mladim obiteljima da uz nižu cijenu dođe do rješenja stambenog pitanja. Za divno čudo – u zemlji u kojoj svaka nova vlast uglavnom prebriše sve što su radili oni prije njih – ovaj model koji je ustanovio još Radimir Čačić, ministar graditeljstva u Vladi Ivice Račana, preživio je više od dva desetljeća.
U srcu svih politika Vlade
Osim ključeva, dakako, dijelila su se i obećanja. Ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Branko Bačić, kazao je kako je Vlada krenula u donošenje Nacionalnog plana stambene politike, kako bi se u budućnosti osmislili novi projekti za rješavanje stambenog pitanja hrvatskih obitelji. Dodao je i kako je rješavanje stambenog pitanja i rješavanje krova nad glavom jedna od najvažnijih životnih potreba te je zbog toga “stambena politika u srcu svih socijalnih politika Vlade”.
Na ovom mjestu, dakako, počinju problemi. Naime, “stambena politika”, odnosno nedostatak iste (stanovi izgrađeni putem POS-a su kap u moru potreba) jedan je od ključnih, sustavnih problema hrvatskog društva. Cijene stambenih kvadrata, kako onih u najmu, tako i onih predviđenih za prodaju već godinama ruše rekorde lakoćom kojom ih je jedino inflacija rušila svojim rastom lani.
Četiri godine priprema
Rezultat je očekivan – kako se zatvara prostor za stambeno zbrinjavanje mladih, sve više ih se iseljava ili ostaje živjeti s roditeljima. U Europskoj uniji, po podacima Eurostata, roditeljski dom mladi napuštaju s nešto više od 26 godina – u Hrvatskoj sa 33 godine i tri mjeseca, što je, uz Portugal (33 i pol godine) uvjerljivo najkasnije od svih. Ukratko, ako je “stambena politika u srcu svih socijalnih politika Vlade”, onda je to sasvim dovoljan opis učinkovitosti onih socijalnih politika koje su nešto perifernije.
No, mitsku strategiju stambene politike, o kojoj je razmišljao (ali samo razmišljao) cijeli niz hrvatskih Vlada dosad i kad su okolnosti bile daleko manje dramatične nego danas, Plenkovićeva ekipa je odlučila konačno staviti na papir. Okej, odlučili su to još 2019. godine, kad su krenuli u izradu nečeg što se zove “nacrt projektnog zadatka za stambenu strategiju”. Pa su onda, okej, nakon dvije godine, i službeno sami sebi dali u zadatak da izrade Stambenu strategiju RH – zapisano je to u Nacionalnoj razvojnoj strategiji usvojenoj 5. veljače 2021. godine.
Dvadeset godina rada – samo za kredit
U međuvremenu su cijene kvadrata nastavljale veselo rasti, a događalo se nije – ništa. Dnevni najam je, ohrabren nestvarno blagom ili sasvim nepostojećom poreznom politikom, pogotovo u Zagrebu i Splitu, gotovo potpuno istisnuo dugoročni najam stanova, a cijena po kojoj se prosječno kupovao kvadrat stana se lani popela na 2189 eura – a u taj prosjek su, naravno, ušli svi prodani stanovi, kako oni najnoviji, tako i najderutniji.
U Zagrebu je, primjerice, ta cijena još i viša – 2577 eura, što znači da se za kreditić za stan od 50 kvadrata na 30 godina treba izdvojiti nekih 227 medijalnih plaća. To je skoro dvadeset godina u kojima svaki mjesec skoro jednu cijelu plaću treba dati banci. I to za stan koji nije u novogradnji. Dobro da djeca ne žive s roditeljima do penzije. Svoje.
Prvi sastanak, pa ništa
Ako je netko nakon veljače 2021. godine pomislio da bi se stvari mogle početi mijenjati, odnosno da će država aktivnije djelovati na tome da riješi jedan od ključnih društvenih problema – dakle, da priuštivo stanovanje prestane biti apstraktni pojam i prisjećanje na prošlost – onda se trebao naoružati ozbiljnim strpljenjem. Tek je, naime, 6. travnja ove godine Vlada donijela Odluku o pokretanju izrade Nacionalnog plana stambene politike RH do 2030. i Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana za razdoblje od 2023. do 2024. godine.
Početkom svibnja je održan i prvi sastanak Radne skupine za izradu nacrta tih dokumenata, i stvar je, reći će dobrohotniji, konačno krenula. Više od stotinu dana kasnije, međutim, sve je i dalje ostalo na – prvom sastanku. Osim što se 21 član radne skupine mogao međusobno upoznati i zaključiti da je, između ostalog, “stanovanje jedna od osnovnih ljudskih potreba” ili da su “cijene stambenih nekretnina stalno u porastu”, nije se – zasad – dogodilo ama baš ništa.
Šutnja iz Ministarstva
Kako bi se strategija i Akcijski plan za njeno provođenje u ovoj i sljedećoj godini trebali donijeti do kraja godine (valja notirati briljantnost ideje da se akcijski plan koji se, kao, treba provoditi u 2023. donosi krajem 2023. godine), poslali smo resornom Ministarstvu pitanje o tome kad će biti sljedeći sastanak Radne skupine i koliko ih se još planira. Dva dana kasnije, odgovora još nema.
Stoga nam ostaje pouzdati se tek u svečane najave o dobrim namjerama i “srcu svih socijalnih politika Vlade”. I materijale s prvog sastanka. Među kojima je, kako je objavila Vlada, i konstatacija o tome kako za izradu Nacionalnog plana stambene politike Analizu stanja stambenog fonda u RH valjati ažurirati rezultatima Popisa stanovništva, kućanstava i stanova provedenog 2021. godine.
Popis koji ‘nije pouzdan’ – temelj strategije
Da, onog popisa za koji je početkom ljeta rečeno da “ne predstavlja pouzdan podatak” s obzirom na pandemijske okolnosti u kojima je rađen. Jer da su popisivači imali raznih problema, poput toga da se dio ljudi uopće nije htio popisati.
A tko je, zaboga, rekao da Popis stanovništva nije pouzdan? Predsjednik Vlade Andrej Plenković. Stvar je, kao što vidite, pod potpunom kontrolom. Kao što to i treba biti “u srcu svih socijalnih politika Vlade”.