Kad se netko utapa u ledenoj vodi, jedan čovjek će baciti kaput i skočiti u rijeku da ga izvuče dok svi ostali viču plivaj, plivaj, lome ruke i traže telefone da dozovu pomoć. Mnogi obično znaju kad se u raznim državnim upravama krade, ali šute da se batina ne bi slomila na njihovim leđima, a onda se pojavi taj jedan glas koji progovori jer mu savjest ne da drugačije. Kad huliganska bagra noću s palicama navali na crnca, prolaznici će ubrzati korak da prijeđu na drugu stranu ulice, ali jedan od njih poletjet će u pomoć napadnutome.
Takvi ljudi završavaju kojekako, nekad s javnim priznanjima za hrabrost, ali nekad gladni, profesionalno upropašteni ili u invalidskim kolicima. Ali kad ne bi bilo takvih ”luđaka”, svijet bi bio znatno odurnije mjesto nego što jest. Na to nas je upravo podsjetila psihologinja Valerija Kanđera, zaposlena u zagrebačkom sustavu za socijalnu skrb, koja je jednim javnim krikom natjerala institucije da se trgnu i pomognu šestogodišnjoj djevojčici koja nema kamo.
Za dijete nigdje nije bilo mjesta
Priču znamo. S kolegama iz socijalne službe, Valerija je pet dana zaredom obijala vrata 31 državnih domova za djecu da smjesti curicu s autizmom iz disfunkcionalne obitelji. Mala je privremeno bila kod rodbine, odakle su socijalnim radnicima još prošle srijede najavili da u ponedjeljak više neće doći po nju u vrtić pa neka se država napokon snađe. Ali za dijete nigdje nije bilo mjesta. Socijalni radnici iz vrtića su je morali dovesti u svoju sivu kancelariju.
Onda je već očajna psihologinja napisala taj Facebook status koji su odmah prenijeli mediji i tek su se na to vrata sustava čudesno otključala. U Ministarstvu socijalne skrbi istog su časa press konferenciju održale ravnateljica Hrvatskog zavoda za socijalni rad Tatjana Štritof i njena šefica, državna tajnica Margareta Mađerić. Valerija je kao podređena dobila packe s vrha jer je problem odlučila rješavati javno, a ne ”unutar institucije”, ali mjesto za curicu se stvorilo.
‘To se rješava unutar sustava’
Ravnateljica Štritof izjavila je pred kamerama (snimka je javno dostupna) da je nezadovoljna ”zbog načina” na koji je slučaj autistične djevojčice ”izašao u medije”. Naglasila je kako joj je ”jako žao” što se preko društvenih mreža objavljuju ”ovakve stvari” jer se ”takve stvari trebaju rješavati unutar sustava” i jer ”stručni radnici jako dobro znaju kako osigurati smještaj djetetu”.
To je sasvim očigledno bila poruka Valeriji Kanđera. Jer zaposlenici državne socijalne skrbi imaju zabranu istupa u medijima pa na pitanja novinara o sustavu socijale, koji se na našu očigled raspao, smiju nešto reći isključivo uz izričito dopuštenje svoga šefa. Psihologinja takvo dopuštenje nije tražila od Tatjane Štritof. Time se sasvim svjesno izložila opasnosti da je se pozove na odgovornost zbog povrede radne dužnosti, a ako bi upravi bilo posebno stalo da je se kazni zbog neposluha i dugog jezika, posljedice po nju mogu biti ozbiljne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Diverzantska akcija spašavanja
Tko spašava utopljenika, može se lako i sam utopiti, tko prijavi moćnike za kriminal, ostat će bez posla i na cesti, tko ide sam na šestoricu, riskira da i njemu razbiju lubanju. No Valerija je dvostruko pobijedila.
Natjerala je Ministarstvo da se nesretnoj djevojčici, nakon serije odbijenica, ipak nađe dom koji će je primiti. A onda su je večeras pustili da nešto kaže i na Novoj TV kako bi se popeglala reputacijska šteta na njihov uvaženi račun.
Jer javnost je nepodijeljeno stala na Valerijinu stranu s koje se upozorilo na teške i poznate probleme i pucanja u sustavu socijalne skrbi za djecu, ali i za odrasle, dok su državna tajnica Margareta Mađerić, državni tajnik Ivana Vidiš i Tatjana Štritof tvrdili da je u njihovom resoru sve u redu i da nema nikakvog opravdanja za diverzantske akcije spašavanja poput ove Valerijine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pomaže samo huka javnosti i medija
Mađerić i Štritof u prvom su nastupu čak tvrdile da se do ponedjeljka uopće nije znalo da se curici mora naći dom iako su odgovornim osobama u Ministarstvu ta obavijest poslana čak pet dana ranije. No danas su se malo povukli na rezervne pozicije.
Dok ljudi u sustavu socijalnog rada padaju s nogu, obilaze teren, slušaju jad i plač te svakodnevno rješavaju kvadraturu kruga u situaciji pretrpanih domova za nezbrinutu djecu i manjka udomitelja, dužnosnici Ministarstva sjede u toplim kancelarijama i odašilju ružičastu sliku o svom navodno jako uspješnom radu koji, kao što gledamo godinama, ne daje nikakve rezultate. A jedino što ih još može prodrmati nisu napuštena i zlostavljana djeca za koju kažu da su im ”uvijek na prvom mjestu”, nego samo huka javnosti i medija.
Utoliko je Valerija Kanđera pogodila jer dobro zna kako to kod nas ide. Jednom je nekome od kolega rekla: ”Ako neće govoriti ljudi kao ja, tko će?” Pa je jučer opet sama skočila je u hladnu rijeku i spasila utopljenika. Da nema ”luđaka” poput nje, svijet bi doista bio znatno odurnije mjesto nego što jest.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da nema 'luđaka' poput psihologinje koja je progovorila o napuštenoj curici s autizmom, svijet bi bio znatno odurnije mjesto
Dužnosnike u toplim kancelarijama jedino je huka javnosti mogla prodrmati da pomognu djetetu
Tko spašava utopljenika, može se lako i sam utopiti, tko prijavi moćnike za kriminal, ostat će bez posla i na cesti, tko ide sam na šestoricu, riskira da i njemu razbiju lubanju. No Valerija je dvostruko pobijedila.
Kad se netko utapa u ledenoj vodi, jedan čovjek će baciti kaput i skočiti u rijeku da ga izvuče dok svi ostali viču plivaj, plivaj, lome ruke i traže telefone da dozovu pomoć. Mnogi obično znaju kad se u raznim državnim upravama krade, ali šute da se batina ne bi slomila na njihovim leđima, a onda se pojavi taj jedan glas koji progovori jer mu savjest ne da drugačije. Kad huliganska bagra noću s palicama navali na crnca, prolaznici će ubrzati korak da prijeđu na drugu stranu ulice, ali jedan od njih poletjet će u pomoć napadnutome.
Takvi ljudi završavaju kojekako, nekad s javnim priznanjima za hrabrost, ali nekad gladni, profesionalno upropašteni ili u invalidskim kolicima. Ali kad ne bi bilo takvih ”luđaka”, svijet bi bio znatno odurnije mjesto nego što jest. Na to nas je upravo podsjetila psihologinja Valerija Kanđera, zaposlena u zagrebačkom sustavu za socijalnu skrb, koja je jednim javnim krikom natjerala institucije da se trgnu i pomognu šestogodišnjoj djevojčici koja nema kamo.
Za dijete nigdje nije bilo mjesta
Priču znamo. S kolegama iz socijalne službe, Valerija je pet dana zaredom obijala vrata 31 državnih domova za djecu da smjesti curicu s autizmom iz disfunkcionalne obitelji. Mala je privremeno bila kod rodbine, odakle su socijalnim radnicima još prošle srijede najavili da u ponedjeljak više neće doći po nju u vrtić pa neka se država napokon snađe. Ali za dijete nigdje nije bilo mjesta. Socijalni radnici iz vrtića su je morali dovesti u svoju sivu kancelariju.
Onda je već očajna psihologinja napisala taj Facebook status koji su odmah prenijeli mediji i tek su se na to vrata sustava čudesno otključala. U Ministarstvu socijalne skrbi istog su časa press konferenciju održale ravnateljica Hrvatskog zavoda za socijalni rad Tatjana Štritof i njena šefica, državna tajnica Margareta Mađerić. Valerija je kao podređena dobila packe s vrha jer je problem odlučila rješavati javno, a ne ”unutar institucije”, ali mjesto za curicu se stvorilo.
‘To se rješava unutar sustava’
Ravnateljica Štritof izjavila je pred kamerama (snimka je javno dostupna) da je nezadovoljna ”zbog načina” na koji je slučaj autistične djevojčice ”izašao u medije”. Naglasila je kako joj je ”jako žao” što se preko društvenih mreža objavljuju ”ovakve stvari” jer se ”takve stvari trebaju rješavati unutar sustava” i jer ”stručni radnici jako dobro znaju kako osigurati smještaj djetetu”.
To je sasvim očigledno bila poruka Valeriji Kanđera. Jer zaposlenici državne socijalne skrbi imaju zabranu istupa u medijima pa na pitanja novinara o sustavu socijale, koji se na našu očigled raspao, smiju nešto reći isključivo uz izričito dopuštenje svoga šefa. Psihologinja takvo dopuštenje nije tražila od Tatjane Štritof. Time se sasvim svjesno izložila opasnosti da je se pozove na odgovornost zbog povrede radne dužnosti, a ako bi upravi bilo posebno stalo da je se kazni zbog neposluha i dugog jezika, posljedice po nju mogu biti ozbiljne.
Diverzantska akcija spašavanja
Tko spašava utopljenika, može se lako i sam utopiti, tko prijavi moćnike za kriminal, ostat će bez posla i na cesti, tko ide sam na šestoricu, riskira da i njemu razbiju lubanju. No Valerija je dvostruko pobijedila.
Natjerala je Ministarstvo da se nesretnoj djevojčici, nakon serije odbijenica, ipak nađe dom koji će je primiti. A onda su je večeras pustili da nešto kaže i na Novoj TV kako bi se popeglala reputacijska šteta na njihov uvaženi račun.
Jer javnost je nepodijeljeno stala na Valerijinu stranu s koje se upozorilo na teške i poznate probleme i pucanja u sustavu socijalne skrbi za djecu, ali i za odrasle, dok su državna tajnica Margareta Mađerić, državni tajnik Ivana Vidiš i Tatjana Štritof tvrdili da je u njihovom resoru sve u redu i da nema nikakvog opravdanja za diverzantske akcije spašavanja poput ove Valerijine.
Pomaže samo huka javnosti i medija
Mađerić i Štritof u prvom su nastupu čak tvrdile da se do ponedjeljka uopće nije znalo da se curici mora naći dom iako su odgovornim osobama u Ministarstvu ta obavijest poslana čak pet dana ranije. No danas su se malo povukli na rezervne pozicije.
Dok ljudi u sustavu socijalnog rada padaju s nogu, obilaze teren, slušaju jad i plač te svakodnevno rješavaju kvadraturu kruga u situaciji pretrpanih domova za nezbrinutu djecu i manjka udomitelja, dužnosnici Ministarstva sjede u toplim kancelarijama i odašilju ružičastu sliku o svom navodno jako uspješnom radu koji, kao što gledamo godinama, ne daje nikakve rezultate. A jedino što ih još može prodrmati nisu napuštena i zlostavljana djeca za koju kažu da su im ”uvijek na prvom mjestu”, nego samo huka javnosti i medija.
Utoliko je Valerija Kanđera pogodila jer dobro zna kako to kod nas ide. Jednom je nekome od kolega rekla: ”Ako neće govoriti ljudi kao ja, tko će?” Pa je jučer opet sama skočila je u hladnu rijeku i spasila utopljenika. Da nema ”luđaka” poput nje, svijet bi doista bio znatno odurnije mjesto nego što jest.