Koju stotinu metara ispred Ahmića, odmah kraj velikog katoličkog groblja, vidio sam spomen-križ vojnicima HVO-a, gotovo identičan onome u Počitelju koji se pravi da ta vojska nije srušila to mjesto s razglednica, a odmah potom i spomenik u Ahmićima kraj džamije čiji je srušeni minaret ušao u kolektivnu memoriju Bosne i Hercegovine, ali i čitave regije i svijeta, kao prva asocijacija na tamošnji pokolj.
Energija gora nego u Vukovaru
Dugo sam mislio da je poratna energija i atmosfera u mom Mostaru neponovljivo mračna i sveprožimajuća, sve dok nisam prvi put otišao u Vukovar i osjetio da stvari mogu biti puno gore i da se u Mostaru ipak osjeća da je život krenuo dalje, u odnosu na energiju tužnog Vukovara. No, ono što čovjek energetski osjeti u Ahmićima, gore je i od Vukovara.
Na tom mjestu osjeća se energija za koju čovjek pomisli da nikad neće nestati i čudi se kako je moguće egzistirati u njoj. Druga stvar koja je zastrašujuća jeste to da je riječ o mjestu koje se praktično nalazi na magistrali za Vitez. Jer prvo što bi čovjek logično mogao pomisliti kad se suoči s takvim zločinom jeste da se on dogodio negdje u dalekom zabačenom selu, a ne na očigled svakom prolazniku.
Podrška crkve i politike
Svatko tko ima imalo ljudskosti u sebi, a ima bilo kakve veze s ubojstvom 116 ljudi u Ahmićima, trebao bi spavati nemirno do kraja života i živjeti isposnički u nekom zabačenom samostanu, ako je već odabrao iscjeljenje vjerom. No, kao što smo vidjeli svih prethodnih godina, a uvjerili se očito s ovom snimkom, s Kordićem to nije slučaj. Kod njega ljudskosti nema ni u tragovima, od vjere je napravio spektakl, a od samog sebe čovjeka koji kao katolički pop-star pohodi razne manifestacije i glumi karizmatika.
U konceptualnom smislu ovo je čak i gore i moralno nepodnošljivije od onoga u što se transformirao Radovan Karadžić dok je bio u bijegu. Jer dok je doktor Dabić bio njegov alter-ego kojeg je samo on bio svjestan, Dario Kordić ovo izvodi pod punim imenom i prezimenom, ponižavajući svakog dana svakoga tko je zbog njega propatio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
On to, međutim, ne bi mogao činiti da nema podršku iz Crkve, ali i iz politike. Što nas dovodi do vječno istog pitanja: zbog čega Crkvi ne smeta da jedan nepokajani ratni zločinac i čovjek iz jedne od najgroznijih epizoda rata bude njihov simbolični karizmatik, a odgovor na to pitanje naći ćemo u šutnji o vlastitom odnosu prema razdoblju NDH, jednako kao i šutnji o zločinima i logorima Herceg-Bosne.
Taoci groznog zločina
I ovo je mjesto na kojem priča o Dariju Kordiću i njegovoj neljudskosti prestaje biti priča o njemu, a počinje biti priča o jednoj politici koja želi čitav kolektiv držati kao taoce groznog zločina. Što bosanskohercegovački HDZ uporno radi na način da se kompletan vrh te stranke, od Dragana Čovića, preko Borjane Krišto i Lidije Bradare, ponosno fotografira sa zločincem i nijednom nije iskazao žaljenje ili nelagodu zbog toga ili se kritički osvrnuo na nasljeđe iz ratnog razdoblja.
A ta stranka, umnogome i zahvaljujući tvrdoglavoj upornosti bošnjačkog nacionalizma prerušenog u građansko ruho – koji rušeći princip jednakosti konstitutivnih naroda, sa stalnom željom za poništavanjem političke volje tamošnjih Hrvata – ima gotovo plebiscitarnu podršku među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kolektivna krivnje
I dok god je tako, a bit će tako još dugo, neovisno o tome što se Hrvatsko narodno vijeće iz Sarajeva ogradilo od Kordića i njegovog nasljeđa i neovisno o tome što i sam pišem ovaj tekst i što će biti sličnih tekstova od strane ljudi koji su sasvim različit svijet od HDZ-ovog, HDZ će ovakvim svojim identificiranjem s Kordićem i s politikom Herceg-Bosne, čitavom narodu isporučivati kolektivnu krivnju.
Ne shvaćajući koliko je to i podmuklo i nepravedno i na kraju krajeva politički glupo, jer sviđalo se to njima ili ne, dok god je Dario Kordić službeno heroj, on će biti kamen spoticanja u međunacionalnim i političkim odnosima u Federaciji BiH i trajno će stvari držati u nepodnošljivoj pat-poziciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dario Kordić bi, da ima imalo ljudskosti u sebi, do kraja života trebao nemirno spavati. A vrh Crkve i HDZ BiH bi ga se trebali odreći
Ovo je čak i gore i moralno nepodnošljivije od onoga u što se transformirao Karadžić dok je bio u bijegu
Dario Kordić ovo izvodi pod punim imenom i prezimenom, ponižavajući svakog dana svakoga tko je zbog njega propatio. On to, međutim, ne bi mogao činiti da nema podršku iz Crkve, ali i iz politike. Zbog čega Crkvi ne smeta da jedan nepokajani ratni zločinac i čovjek iz jedne od najgroznijih epizoda rata bude njihov simbolični karizmatik? Zašto se kompletan vrh HDZ-a BiH ponosno fotografira sa zločincem?
Slučaj je htio da točno deset dana prije nego se u javnosti pojavila snimka Darija Kordića, koji na njoj tvrdi da bi sve ponovio, odem prvi put u Ahmiće i tamo na poziv ljudi s Filozofskog fakulteta u Zenici održim predavanje i razgovor s njihovim studentima.
Koju stotinu metara ispred Ahmića, odmah kraj velikog katoličkog groblja, vidio sam spomen-križ vojnicima HVO-a, gotovo identičan onome u Počitelju koji se pravi da ta vojska nije srušila to mjesto s razglednica, a odmah potom i spomenik u Ahmićima kraj džamije čiji je srušeni minaret ušao u kolektivnu memoriju Bosne i Hercegovine, ali i čitave regije i svijeta, kao prva asocijacija na tamošnji pokolj.
Energija gora nego u Vukovaru
Dugo sam mislio da je poratna energija i atmosfera u mom Mostaru neponovljivo mračna i sveprožimajuća, sve dok nisam prvi put otišao u Vukovar i osjetio da stvari mogu biti puno gore i da se u Mostaru ipak osjeća da je život krenuo dalje, u odnosu na energiju tužnog Vukovara. No, ono što čovjek energetski osjeti u Ahmićima, gore je i od Vukovara.
Na tom mjestu osjeća se energija za koju čovjek pomisli da nikad neće nestati i čudi se kako je moguće egzistirati u njoj. Druga stvar koja je zastrašujuća jeste to da je riječ o mjestu koje se praktično nalazi na magistrali za Vitez. Jer prvo što bi čovjek logično mogao pomisliti kad se suoči s takvim zločinom jeste da se on dogodio negdje u dalekom zabačenom selu, a ne na očigled svakom prolazniku.
Podrška crkve i politike
Svatko tko ima imalo ljudskosti u sebi, a ima bilo kakve veze s ubojstvom 116 ljudi u Ahmićima, trebao bi spavati nemirno do kraja života i živjeti isposnički u nekom zabačenom samostanu, ako je već odabrao iscjeljenje vjerom. No, kao što smo vidjeli svih prethodnih godina, a uvjerili se očito s ovom snimkom, s Kordićem to nije slučaj. Kod njega ljudskosti nema ni u tragovima, od vjere je napravio spektakl, a od samog sebe čovjeka koji kao katolički pop-star pohodi razne manifestacije i glumi karizmatika.
U konceptualnom smislu ovo je čak i gore i moralno nepodnošljivije od onoga u što se transformirao Radovan Karadžić dok je bio u bijegu. Jer dok je doktor Dabić bio njegov alter-ego kojeg je samo on bio svjestan, Dario Kordić ovo izvodi pod punim imenom i prezimenom, ponižavajući svakog dana svakoga tko je zbog njega propatio.
On to, međutim, ne bi mogao činiti da nema podršku iz Crkve, ali i iz politike. Što nas dovodi do vječno istog pitanja: zbog čega Crkvi ne smeta da jedan nepokajani ratni zločinac i čovjek iz jedne od najgroznijih epizoda rata bude njihov simbolični karizmatik, a odgovor na to pitanje naći ćemo u šutnji o vlastitom odnosu prema razdoblju NDH, jednako kao i šutnji o zločinima i logorima Herceg-Bosne.
Taoci groznog zločina
I ovo je mjesto na kojem priča o Dariju Kordiću i njegovoj neljudskosti prestaje biti priča o njemu, a počinje biti priča o jednoj politici koja želi čitav kolektiv držati kao taoce groznog zločina. Što bosanskohercegovački HDZ uporno radi na način da se kompletan vrh te stranke, od Dragana Čovića, preko Borjane Krišto i Lidije Bradare, ponosno fotografira sa zločincem i nijednom nije iskazao žaljenje ili nelagodu zbog toga ili se kritički osvrnuo na nasljeđe iz ratnog razdoblja.
A ta stranka, umnogome i zahvaljujući tvrdoglavoj upornosti bošnjačkog nacionalizma prerušenog u građansko ruho – koji rušeći princip jednakosti konstitutivnih naroda, sa stalnom željom za poništavanjem političke volje tamošnjih Hrvata – ima gotovo plebiscitarnu podršku među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Kolektivna krivnje
I dok god je tako, a bit će tako još dugo, neovisno o tome što se Hrvatsko narodno vijeće iz Sarajeva ogradilo od Kordića i njegovog nasljeđa i neovisno o tome što i sam pišem ovaj tekst i što će biti sličnih tekstova od strane ljudi koji su sasvim različit svijet od HDZ-ovog, HDZ će ovakvim svojim identificiranjem s Kordićem i s politikom Herceg-Bosne, čitavom narodu isporučivati kolektivnu krivnju.
Ne shvaćajući koliko je to i podmuklo i nepravedno i na kraju krajeva politički glupo, jer sviđalo se to njima ili ne, dok god je Dario Kordić službeno heroj, on će biti kamen spoticanja u međunacionalnim i političkim odnosima u Federaciji BiH i trajno će stvari držati u nepodnošljivoj pat-poziciji.