Šesnaestog travnja 1993. godine postrojbe Hrvatskog vijeća obrane ušle su u selo Ahmići u srednjoj Bosni. Vojnici HVO-a u Ahmićima su pobili 116 ljudi, uključujući jedanaestero djece. Usput su srušili džamiju.
Masakr u Ahmićima najgori je pojedinačni zločin tijekom hrvatsko bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini, ali i jedan od najstrašnijih zločina tijekom svih ratnih sukoba na području bivše Jugoslavije, ne računajući, naravno, genocid u Srebrenici i Ovčaru.
Zauvijek će ostati zapamćeno da su taj zločin počinili Hrvati. Motivacija za pokolj u Ahmićima sasvim je jasna: takvim se akcijama daje “primjer” lokalnom stanovništvu drugih mjesta, da napusti određeni prostor. Takvim se akcijama, nadalje, baš zbog njihove brutalnosti, na određeno vrijeme onemogućuju bilo kakvi pregovori između zaraćenih strana, jer masovna ubojstva poput Ahmića, psihološki gledajući, traže osvetu, a ne rasprave o uvjetima primirja.
I danas se, zapravo, ne zna tko je naredio masakr
Očito je, dakle, da je napad na Ahmiće naredio netko, tko je želio protjerati Bošnjake s određenog prostora u srednjoj Bosni (ili učiniti suživot na tom prostoru nemogućim) ali i poslati poruku, što je još važnije, da hrvatsko bošnjački pregovori o primirju nemaju smisla i da slijedi opći rat Hrvata i Bošnjaka, koji se, uostalom, u kasnijim mjesecima zaista dogodio. I danas se ne zna tko je, zapravo, naredio masakr u Ahmićima.
Po zapovjednoj odgovornosti za taj je zaista jeziv zločin na 25 godina zatvora osuđen Dario Kordić, jedan od šefova ondašnjeg bosansko-hercegovačkog HDZ-a. No, Dario Kordić uvijek je djelovao previše banalno da bi se usudio samostalno zapovjediti nešto tako dijaboličko.
Moguće je, uistinu, da je zločin u Ahmićima naredio netko puno moćniji od Kordića, tko je predsjedniku Tuđmanu želio oduzeti bilo kakav manevarski prostor za pregovore s predsjednikom Izetbegovićem. Pokolj u Ahmićima najgrozniji je primjer shizofrenog karaktera hrvatsko-bošnjačkog vojnog i političkog sukoba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tuđmanove fantazije o podjeli Bosne
Podsjetimo, bosanskohercegovački HDZ još je 1992.godine proglasio Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, na tragu Tuđmanovih fantazija o podjeli Bosne na hrvatski dio, srpski dio i “malu zemljicu Bosnu.” No, Hrvatska je vojska, skupa s Armijom BiH, te iste godine branila Posavinu od jugoslavenskih i srpskih snaga. Onda se u kasno ljeto 1992. godine Hrvatska vojska povukla iz Bosanske Posavine.
Nekoliko mjeseci kasnije Hrvatska je vojska napala Prozor, čime je formalno počeo hrvatsko bošnjački rat, a general zbora Anton Tus dao je ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera HV-a, uz obrazloženje da ne želi ratovati protiv Bošnjaka. Tus nam je to osobno rekao.
General Tus je za hrvatsko bošnjački rat optuživao Gojka Šuška, ondašnjeg hrvatskog ministra obrane, porijeklom iz Hercegovine. Hrvatsko bošnjački rat u Bosni trajao je cijelu 1993. godinu, s puno zločina nad civilima, koje su počinile obje strane: ni jedan nije bio tako masovan kao onaj u Ahmićima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatskoj su zbog rata prijetile sankcije
Primirje je dogovoreno u veljači 1994. godine, dok se Hrvatska nalazila pod ozbiljnom prijetnjom međunarodnim sankcijama, zbog rata s Bošnjacima. Predsjednik Tuđman do kraja života nije se oslobodio stigme podjele Bosne i Hercegovine: u ranim devedesetim godinama Tuđman zaista jest kanio dijeliti Bosnu, što vrlo dobro znamo, jer smo o tome s njim nekoliko put razgovarali, jednom u društvu dvadesetak svjedoka, od kojih su mnogi još živi, pa mogu potvrditi Tuđmanove stavove prema sudbini BiH s kraja 1991. godine.
Poslije washingtonskog primirja pa sve do kraja rata HV i HVO surađivali su s Armijom BiH u borbi protiv srpskog agresora, a Hrvatska je vojska legalno boravila u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je vojska oslobodila Bihać, gdje je spriječila novu Srebrenicu; HV je bila blizu zauzimanja Banja Luke.
Ovdje je važno spomenuti da se u vrijeme najgorih hrvatsko bošnjačkih sukoba, Republika Hrvatska brinula oko stotina tisuća bošnjačkih prognanika; da je, nadalje, bosanskohercegovačka Vlada imala snažno i aktivno predstavništvo u Zagrebu, te da je Hrvatska neprekidno sudjelovala u naoružavanju Armije Bosne i Hercegovine, s kojom je istodobno ratovala, kako bi Bošnjacima pomogla da se obrane od Srba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kratkovidna politika hrvatskih vlasti prema BiH
Masakr u Ahmićima dogodio se gotovo u isto vrijeme kad je Hrvatska prebacivala vrlo mnogo oružja Armiji BiH. Strašni masakr u Ahmićima posljedica je dezorijentirane, kaotične i užasno kratkovidne politike hrvatskih vlasti prema Bosni.
Da se predsjednik Tuđman nikad nije upuštao u pregovore o podjeli Bosne i Hercegovine, ili da je od politike podjele odustao s prvim ispaljenim mecima u Bosni i Hercegovini, hrvatska državna politika nikad ne bi došla u situaciju da istodobno humanitarno i vojno pomaže Bosnu i Hercegovinu, ali i da ratuje protiv Bošnjaka.
Da je Hrvatska vodila jasnu politiku cjelovitosti Bosne i Hercegovine, Ahmići, kao ni zločini Bošnjaka nad Hrvatima, vjerojatno se nikad ne bi dogodili.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije točno 29 godina dogodio se zločin za koji će zauvijek ostati zapamćeno da su ga počinili Hrvati
I danas se ne zna tko je, zapravo, naredio masakr u Ahmićima
Dario Kordić uvijek je djelovao previše banalno da bi se usudio samostalno zapovjediti nešto tako dijaboličko. Moguće je, uistinu, da je zločin u Ahmićima naredio netko puno moćniji od Kordića, tko je predsjedniku Tuđmanu želio oduzeti bilo kakav manevarski prostor za pregovore s predsjednikom Izetbegovićem
Šesnaestog travnja 1993. godine postrojbe Hrvatskog vijeća obrane ušle su u selo Ahmići u srednjoj Bosni. Vojnici HVO-a u Ahmićima su pobili 116 ljudi, uključujući jedanaestero djece. Usput su srušili džamiju.
Masakr u Ahmićima najgori je pojedinačni zločin tijekom hrvatsko bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini, ali i jedan od najstrašnijih zločina tijekom svih ratnih sukoba na području bivše Jugoslavije, ne računajući, naravno, genocid u Srebrenici i Ovčaru.
Zauvijek će ostati zapamćeno da su taj zločin počinili Hrvati. Motivacija za pokolj u Ahmićima sasvim je jasna: takvim se akcijama daje “primjer” lokalnom stanovništvu drugih mjesta, da napusti određeni prostor. Takvim se akcijama, nadalje, baš zbog njihove brutalnosti, na određeno vrijeme onemogućuju bilo kakvi pregovori između zaraćenih strana, jer masovna ubojstva poput Ahmića, psihološki gledajući, traže osvetu, a ne rasprave o uvjetima primirja.
I danas se, zapravo, ne zna tko je naredio masakr
Očito je, dakle, da je napad na Ahmiće naredio netko, tko je želio protjerati Bošnjake s određenog prostora u srednjoj Bosni (ili učiniti suživot na tom prostoru nemogućim) ali i poslati poruku, što je još važnije, da hrvatsko bošnjački pregovori o primirju nemaju smisla i da slijedi opći rat Hrvata i Bošnjaka, koji se, uostalom, u kasnijim mjesecima zaista dogodio. I danas se ne zna tko je, zapravo, naredio masakr u Ahmićima.
Po zapovjednoj odgovornosti za taj je zaista jeziv zločin na 25 godina zatvora osuđen Dario Kordić, jedan od šefova ondašnjeg bosansko-hercegovačkog HDZ-a. No, Dario Kordić uvijek je djelovao previše banalno da bi se usudio samostalno zapovjediti nešto tako dijaboličko.
Moguće je, uistinu, da je zločin u Ahmićima naredio netko puno moćniji od Kordića, tko je predsjedniku Tuđmanu želio oduzeti bilo kakav manevarski prostor za pregovore s predsjednikom Izetbegovićem. Pokolj u Ahmićima najgrozniji je primjer shizofrenog karaktera hrvatsko-bošnjačkog vojnog i političkog sukoba.
Tuđmanove fantazije o podjeli Bosne
Podsjetimo, bosanskohercegovački HDZ još je 1992.godine proglasio Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, na tragu Tuđmanovih fantazija o podjeli Bosne na hrvatski dio, srpski dio i “malu zemljicu Bosnu.” No, Hrvatska je vojska, skupa s Armijom BiH, te iste godine branila Posavinu od jugoslavenskih i srpskih snaga. Onda se u kasno ljeto 1992. godine Hrvatska vojska povukla iz Bosanske Posavine.
Nekoliko mjeseci kasnije Hrvatska je vojska napala Prozor, čime je formalno počeo hrvatsko bošnjački rat, a general zbora Anton Tus dao je ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera HV-a, uz obrazloženje da ne želi ratovati protiv Bošnjaka. Tus nam je to osobno rekao.
General Tus je za hrvatsko bošnjački rat optuživao Gojka Šuška, ondašnjeg hrvatskog ministra obrane, porijeklom iz Hercegovine. Hrvatsko bošnjački rat u Bosni trajao je cijelu 1993. godinu, s puno zločina nad civilima, koje su počinile obje strane: ni jedan nije bio tako masovan kao onaj u Ahmićima.
Hrvatskoj su zbog rata prijetile sankcije
Primirje je dogovoreno u veljači 1994. godine, dok se Hrvatska nalazila pod ozbiljnom prijetnjom međunarodnim sankcijama, zbog rata s Bošnjacima. Predsjednik Tuđman do kraja života nije se oslobodio stigme podjele Bosne i Hercegovine: u ranim devedesetim godinama Tuđman zaista jest kanio dijeliti Bosnu, što vrlo dobro znamo, jer smo o tome s njim nekoliko put razgovarali, jednom u društvu dvadesetak svjedoka, od kojih su mnogi još živi, pa mogu potvrditi Tuđmanove stavove prema sudbini BiH s kraja 1991. godine.
Poslije washingtonskog primirja pa sve do kraja rata HV i HVO surađivali su s Armijom BiH u borbi protiv srpskog agresora, a Hrvatska je vojska legalno boravila u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je vojska oslobodila Bihać, gdje je spriječila novu Srebrenicu; HV je bila blizu zauzimanja Banja Luke.
Ovdje je važno spomenuti da se u vrijeme najgorih hrvatsko bošnjačkih sukoba, Republika Hrvatska brinula oko stotina tisuća bošnjačkih prognanika; da je, nadalje, bosanskohercegovačka Vlada imala snažno i aktivno predstavništvo u Zagrebu, te da je Hrvatska neprekidno sudjelovala u naoružavanju Armije Bosne i Hercegovine, s kojom je istodobno ratovala, kako bi Bošnjacima pomogla da se obrane od Srba.
Kratkovidna politika hrvatskih vlasti prema BiH
Masakr u Ahmićima dogodio se gotovo u isto vrijeme kad je Hrvatska prebacivala vrlo mnogo oružja Armiji BiH. Strašni masakr u Ahmićima posljedica je dezorijentirane, kaotične i užasno kratkovidne politike hrvatskih vlasti prema Bosni.
Da se predsjednik Tuđman nikad nije upuštao u pregovore o podjeli Bosne i Hercegovine, ili da je od politike podjele odustao s prvim ispaljenim mecima u Bosni i Hercegovini, hrvatska državna politika nikad ne bi došla u situaciju da istodobno humanitarno i vojno pomaže Bosnu i Hercegovinu, ali i da ratuje protiv Bošnjaka.
Da je Hrvatska vodila jasnu politiku cjelovitosti Bosne i Hercegovine, Ahmići, kao ni zločini Bošnjaka nad Hrvatima, vjerojatno se nikad ne bi dogodili.